Procenjuje se da je tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995), ubijeno je i ranjeno više stotinu pravoslavnih verskih službenika - paroha, sveštenika, monaha i monahinja. Istraživanja pokazuju da je u istom periodu porušeno i razoreno preko 450 pravoslavnih crkvi i hramova. Reč je klasičnom primeru urbicida, koji nije počinila "šačica neodgovornih pojedinaca", već iza tog varvarskog uništavanja kulturne baštine jednog naroda stoji vrlo dobro organizovan (para)državni aparat. Razaranje verskih objekata samo je deo jednog šireg i unapred konstruisanog plana muslimanskog vojnog vrha o zatiranju svega srpskog i pravoslavnog. Tako su osim srpskog civilnog stanovništva, na meti džihadista, bile i pravoslavne svetinje, kulturni i verski spomenici, pa čak i groblja. Pravoslavni sveštenici i članovi njihovih porodica su tokom trajanja rata ubijani, zlostavljani, mučeni, ranjavani i za vreme služenja verskih obreda (u crkvama, na sahranama i svadbama) ali i u svojim kućama...