U periodu od 1998 do 2001. albanski ekstremisti su ubili i kidnapovali više od 3000 Srba i nealbanaca na Kosovu i Metohiji. Među njima, šest stotina lica se još uvek vode kao nestali.
Njeno ime je Radmila. Imala je samo četiri godine kada je kidnapovana zajedno sa majkom i još šesnaestoro srpskih civila u selu Mušutište kod Suve Reke. Do danas ni o njoj ni o ostalim meštanima nema nikakvih informacija.
Bio je to 10. jun 1999. godine, jedan vrlo topao, letnji dan. Ali za Srbe na Kosovu jedan od najtežih. Hiljade naoružanih Albanaca žednih krvi, upravo tih dana započeli su svoj krvavi pir ubijajući masovno srpske civile svuda po Kosovu i Metohiji. Mnogi Suvorečani u strahu od terorista, izbegli su iz svog rodnog kraja još mnogo ranije ostavljajući na milost i nemilost svoje kuće, svoja imanja, stvari, fotografije i svoje najvrednije uspomene! Njihov glavni cilj je bio da zaštite svoje živote i živote svojih najmilih. Ipak, neki Srbi su ostali u svojim kućama verujući da im komšije Albanci neće nauditi. To je ipak bila velika i kobna greška koja ih je koštala života. Svi Srbi koji su ostali u svojim kućama i nakon dolaska KFOR-a bili su ubijeni. Mnogi do danas nisu pronađeni a različite priče o njihovoj sudbini postale su mit.
Tih junskih dana napadnuto je i Mušutište, selo sa srpskom većinom. Kidnapovano je i ubijeno 18 srpskih civila, uglavnom starijih ljudi. Najstarija žrtva je imala 89 a najmlađa samo četiri godine. Svetlana Živanović (44) je ostala tih dana u Suvoj Reci zajedno sa svojom ćerkom Radmilom. Svetlana je kao i svi meštani Mušutišta, i pre rata živela lepo sa komšijama Albancima, uzajamno su se pomagali i poštovali. Nije bilo nikakvih podela po nacionalnoj pripadnosti. Ipak, po početku rata stvari su se značajno promenile. Lokalni Albanci su počeli da se naoružavaju i započela su prva ubistva srpskih policajaca i civila. Ubijeni su i mnogi Albanci koji su odbijali da se naoružaju i sarađuju sa OVK. Srpska policija je uspevala da zaštiti civilno stanovništvo sve do juna 1999. Albanci tada masovno vrše napade na srpska sela, pale kuće, pljačkaju i uništavaju imovinu Srba i nealbanaca. Tog 10. juna 1999. Svetlana i njena ćerka su poslednji put viđene žive. U strahu od ekstremista zajedno sa još komšija sklonili su se u jednu kuću i zaključali. Od tada im se gubi svaki trag. Sve ostalo su nagađanja. Neki pričaju da su svi pobijeni i bačeni u seoske bunare. Druge priče govore kako su odvedeni u logore u Albaniju mada su ove tvrdnje gotovo odbačene.
Prema podacima Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava koji su se desili na Kosovu i Metohiji u periodu od januara 1998.godine do novembra 2001.godine. navodi se kako je Svetlana zlostavljana i mučena pa ubijena u svojoj kući od strane Albanaca, dok je njena ćerka kidnapovana
(vidi http://www.arhiva.srbija.gov.rs/video/kosovoreport1.pdf ). Jedan od svedoka zločina u Mušutištu, teško pokretna starica, ispričala je kako su Svetlana i njena kćer ubijene hicima iz vatrenog oružja od strane pripadnika OVK, međutim to nikada nije potvrđeno. Na tribini koju je 2016. godine organizovalo Udruženje porodica kosmetskih stradalnika govorio je i Slavoljub Mitić, koji je u Mušutištu izgubio roditelje i veliki broj rođaka i komšija. On je tom prilikom ispričao su među 18-oro kidnapovanih bili i Svetlana Živanović i njena ćerka Radmila. "To je bilo dete, četvorogodišnja devojčica..kome je ona smetala? Ostala je kod nas..Svetlana je imala supruga Đorđević Božidara i on je završio na Brezovici, međutim, šta se desilo sa njima to nismo mogli da saznamo u svoj toj gužvi..da li je ostala u našoj crkvenoj mahali ili u Dragićima, susednom selu.." - ispričao je Slavoljub. Ipak, na kojoj god lokaciji da su Svetlana i njena ćerka bile u tom trenutku, činjenica je da su kidnapovane i da se o njihovoj sudbini baš ništa ne zna.
Porodice nestalih godinama pokušavaju da rasvetle sudbinu svojih najmilijih i pronađu bilo kakav trag koji bi ukazao na to da su oni i dalje živi. Otkopavanje masovnih grobnica u Piskotama, lokalitetu Volujak i Radonjićkom jezeru smanjili su svaku nadu i verovanje da su nestali Srbi i dalje živi.
Radmila Živanović je simbol stradanja Suvorečana! Nažalost, ona je dokaz da albanski ekstremisti nisu imali milosti čak ni prema deci...ubijali su nemilosrdno i muškarce i žene, i stare i bolesne, pa čak i decu...
Zauvek su prekinuli jedno detinjstvo...zločinci nisu dozvolili maloj Radmili da upozna svet oko sebe, da upozna ljude i sve tajne koje život nosi...nisu joj dozvolili da sanja, da voli, da se nada..zabranili su joj da stvori svoju porodicu i uživa u godinama koje dolaze...jednostavno, nisu joj dozvolili da odraste. Nemilosrdno su prekinuli jednu mladost i detinjstvo. Jedina krivica ove nevine devojčice bila je njena nacionalna pripadnost i veroispovest. Ko zna, možda bi Radmila danas bila uspešna i obrazovana žena, lekarka, pravnica, profesorka..Kao i svako dete i Radmila je imala je na hiljade snova i želja. Nije čak ni znala šta znači rat, uživala je u svakom trenutku svog detinjstva, u zagrljaju svojih roditelja i bezbrižnoj igri sa vršnjacima. Za koju godinu krenula bi u prvi razred osnovne škole, stekla bi mnogo drugova i drugarica, dobijala bi petice, putovala bi na ekskurzije, učestvovala bi na školskim priredbama...Nažalost, umesto svega toga ime Radmile Živanović se nalazi na evidenciji nestalih i kidnapovanih lica. Porodica ne može čak ni sveću da zapali nad njenim grobom jer nije sahranjena..o njenoj sudbini se apsolutno ništa ne zna. Oni koji
znaju Radmilinu sudbinu kao i sudbine stotina nestalih, danas su premijeri, ministri, ugledni političari zločinačke paradržave "Kosovo", svakako nagrađeni za svoja zverstva, silovanja i ubistva visokim statusom, ordenima i titulama.
Albanci - komšije ubijenih i kidnapovanih u Mušutištu, zajedno sa Albancima iz Suve Reke i okoline, već godinama smišljeno organizuju skupove i proteste putem kojih zabranjuju prognanim Srbima da obiđu svoja imanja, svoje porušene kuće i razorene pravoslavne crkvu. Glavni cilj takvih aktivnosti jeste strah lokalnih Albanaca da bi povratak Srba mogao dovesti do otkrivanja masovnih grobnica ubijenih Srba što bi otvorilo pitanje odgovornosti za počinjene zločine.
Radmila svakako nije jedino ubijeno dete..Samo godinu dana ranije, uz Suvoj Reci je od strane OVK kidnapovan i Srećko Blagojević, dečak od nepunih 13 godina. Ovakvu sudbinu doživelo je na stotine srpske dece širom Kosova i Metohije, i u Suvoj Reci ali i Prizrenu, Đakovici, Kosovskoj Mitrovici, Prištini, Istoku...sva ova deca su svirepo ubijena od svojih komšija Albanaca kojima su Evropa, međunarodna zajednica i svet oprostili sve strahote koje su počinili nad nevinim civilima.
Izvor: Blic
http://www.arhiva.srbija.gov.rs/vesti/2002-05/25/326656.html
Njeno ime je Radmila. Imala je samo četiri godine kada je kidnapovana zajedno sa majkom i još šesnaestoro srpskih civila u selu Mušutište kod Suve Reke. Do danas ni o njoj ni o ostalim meštanima nema nikakvih informacija.
Bio je to 10. jun 1999. godine, jedan vrlo topao, letnji dan. Ali za Srbe na Kosovu jedan od najtežih. Hiljade naoružanih Albanaca žednih krvi, upravo tih dana započeli su svoj krvavi pir ubijajući masovno srpske civile svuda po Kosovu i Metohiji. Mnogi Suvorečani u strahu od terorista, izbegli su iz svog rodnog kraja još mnogo ranije ostavljajući na milost i nemilost svoje kuće, svoja imanja, stvari, fotografije i svoje najvrednije uspomene! Njihov glavni cilj je bio da zaštite svoje živote i živote svojih najmilih. Ipak, neki Srbi su ostali u svojim kućama verujući da im komšije Albanci neće nauditi. To je ipak bila velika i kobna greška koja ih je koštala života. Svi Srbi koji su ostali u svojim kućama i nakon dolaska KFOR-a bili su ubijeni. Mnogi do danas nisu pronađeni a različite priče o njihovoj sudbini postale su mit.
Tih junskih dana napadnuto je i Mušutište, selo sa srpskom većinom. Kidnapovano je i ubijeno 18 srpskih civila, uglavnom starijih ljudi. Najstarija žrtva je imala 89 a najmlađa samo četiri godine. Svetlana Živanović (44) je ostala tih dana u Suvoj Reci zajedno sa svojom ćerkom Radmilom. Svetlana je kao i svi meštani Mušutišta, i pre rata živela lepo sa komšijama Albancima, uzajamno su se pomagali i poštovali. Nije bilo nikakvih podela po nacionalnoj pripadnosti. Ipak, po početku rata stvari su se značajno promenile. Lokalni Albanci su počeli da se naoružavaju i započela su prva ubistva srpskih policajaca i civila. Ubijeni su i mnogi Albanci koji su odbijali da se naoružaju i sarađuju sa OVK. Srpska policija je uspevala da zaštiti civilno stanovništvo sve do juna 1999. Albanci tada masovno vrše napade na srpska sela, pale kuće, pljačkaju i uništavaju imovinu Srba i nealbanaca. Tog 10. juna 1999. Svetlana i njena ćerka su poslednji put viđene žive. U strahu od ekstremista zajedno sa još komšija sklonili su se u jednu kuću i zaključali. Od tada im se gubi svaki trag. Sve ostalo su nagađanja. Neki pričaju da su svi pobijeni i bačeni u seoske bunare. Druge priče govore kako su odvedeni u logore u Albaniju mada su ove tvrdnje gotovo odbačene.
Prema podacima Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava koji su se desili na Kosovu i Metohiji u periodu od januara 1998.godine do novembra 2001.godine. navodi se kako je Svetlana zlostavljana i mučena pa ubijena u svojoj kući od strane Albanaca, dok je njena ćerka kidnapovana
(vidi http://www.arhiva.srbija.gov.rs/video/kosovoreport1.pdf ). Jedan od svedoka zločina u Mušutištu, teško pokretna starica, ispričala je kako su Svetlana i njena kćer ubijene hicima iz vatrenog oružja od strane pripadnika OVK, međutim to nikada nije potvrđeno. Na tribini koju je 2016. godine organizovalo Udruženje porodica kosmetskih stradalnika govorio je i Slavoljub Mitić, koji je u Mušutištu izgubio roditelje i veliki broj rođaka i komšija. On je tom prilikom ispričao su među 18-oro kidnapovanih bili i Svetlana Živanović i njena ćerka Radmila. "To je bilo dete, četvorogodišnja devojčica..kome je ona smetala? Ostala je kod nas..Svetlana je imala supruga Đorđević Božidara i on je završio na Brezovici, međutim, šta se desilo sa njima to nismo mogli da saznamo u svoj toj gužvi..da li je ostala u našoj crkvenoj mahali ili u Dragićima, susednom selu.." - ispričao je Slavoljub. Ipak, na kojoj god lokaciji da su Svetlana i njena ćerka bile u tom trenutku, činjenica je da su kidnapovane i da se o njihovoj sudbini baš ništa ne zna.
Porodice nestalih godinama pokušavaju da rasvetle sudbinu svojih najmilijih i pronađu bilo kakav trag koji bi ukazao na to da su oni i dalje živi. Otkopavanje masovnih grobnica u Piskotama, lokalitetu Volujak i Radonjićkom jezeru smanjili su svaku nadu i verovanje da su nestali Srbi i dalje živi.
znaju Radmilinu sudbinu kao i sudbine stotina nestalih, danas su premijeri, ministri, ugledni političari zločinačke paradržave "Kosovo", svakako nagrađeni za svoja zverstva, silovanja i ubistva visokim statusom, ordenima i titulama.
Albanci - komšije ubijenih i kidnapovanih u Mušutištu, zajedno sa Albancima iz Suve Reke i okoline, već godinama smišljeno organizuju skupove i proteste putem kojih zabranjuju prognanim Srbima da obiđu svoja imanja, svoje porušene kuće i razorene pravoslavne crkvu. Glavni cilj takvih aktivnosti jeste strah lokalnih Albanaca da bi povratak Srba mogao dovesti do otkrivanja masovnih grobnica ubijenih Srba što bi otvorilo pitanje odgovornosti za počinjene zločine.
Radmila svakako nije jedino ubijeno dete..Samo godinu dana ranije, uz Suvoj Reci je od strane OVK kidnapovan i Srećko Blagojević, dečak od nepunih 13 godina. Ovakvu sudbinu doživelo je na stotine srpske dece širom Kosova i Metohije, i u Suvoj Reci ali i Prizrenu, Đakovici, Kosovskoj Mitrovici, Prištini, Istoku...sva ova deca su svirepo ubijena od svojih komšija Albanaca kojima su Evropa, međunarodna zajednica i svet oprostili sve strahote koje su počinili nad nevinim civilima.
Izvor: Blic
http://www.arhiva.srbija.gov.rs/vesti/2002-05/25/326656.html

Коментари
Постави коментар