Пређи на главни садржај

Božica Živković Rajilić - U zatočeništvu muslimanske vojske provela sam 322 dana, svaki dan su me tukli

Božica Rajilić Živković jedva preživela svakodnevna mučenja i batine. Danas je ova hrabra žena predsednica Udruženja žena žrtava rata RS koje je osnovano 2013. i koje okuplja više od 600 Srpkinja koje su silovane, zlostavljane i mučene za vreme rata. 




NE SLUTEĆI da ću da preživim dan, krvave kože i polusvesna, dozivala sam Boga, pokušavala poslednji put da izgovorim naglas Očenaš. Pedeset puta započinjala sam molitvu, ali nisam stizala ni do sredine a kamoli do kraja. Molila sam Boga da me primi u svoje naručje... - kroz jecaj, ali i sa dostojanstvenom dozom odvažnosti, započinje svoju ispovest, za "Novosti", Božica Rajilić Živković, jedna od hiljada srpskih žena zatočenih i mučenih tokom rata u BiH, a danas predsednik Udruženja žrtava rata RS.

Pre nekoliko dana u Banjaluci je održana i promocija monografije "Naša ispovest", u kojoj su sabrane ratne ispovesti i sećanja na najstrašnije slike života zatočenih žena minulog rata.
Svakako jedna od najstrašnijih je upravo priča naše sagovornice, nekadašnje nastavnice geografije i istorije, koja je u zatočeništvu muslimanske vojske provela 322 dana tokom kojih je gotovo svakodnevno fizički i verbalno maltretirana.
- Iako sam rodom iz Gradiške, zaposlila sam se u selu između Tuzle i Srebrenika i tu živela osam godina. Imala sam i svoj stan. Živelo se lepo, za pristojnu platu, za dostojanstven život. Sve do prvog ispaljenog metka, do početka rata, prve barikade - priča Božica, rođena baš na Božić 1962. godine u Gradišci.
Na početku rata bila je jedina Srpkinja u selu, nepoželjna, priseća se. Kad je to i sama shvatila, zamolila je lokalnog efendiju da joj pomogne da izađe na srpsku teritoriju što pre, kako bi sačuvala glavu.
PREDSTAVA ZA UNPROFORCETORTURA se iz zgrade osnovne škole nastavila u jednoj privatnoj kući, na spratu, gde je Božica bila zatočena 322 dana, sa dva brata, Živkom i Rajkom Raičevićem. "Čuvale" su ih dve žene, koje su živele sprat ispod.
- Pitate se sad, otkud žene i privatna kuća? Radi međunarodne reklame, radi unproforaca. Kad krenu u obilazak pa pitaju gde su Srbi, a oni otvore vrata, počešljaju nas, "nariktaju" i kažu: lepo se o njima brinemo, vidite, žive sa nama! A kad se vrata zatvore, opet tortura.
- Kao čovek od vere, pristao je da mi pomogne, i peške me je, pored svih straža i prekih pogleda, proveo do Jasenice, prvog srpskog sela, deset kilometara udaljenog od Podrašja, gde sam se smestila kod poznanika. Sama, to ne bih uspela - kaže naša sagovornica.
Međutim, posle tri nedelje, sredinom šestog meseca 1992. godine, muslimanska vojska je bez ikakvog povoda "opasala" selo minskim poljima i ušla u njega. Tražili su predaju srpske vojske, a seoska straža je položila oružje, nije imala kud.
- Policija je došla po mene. Rekli su mojim domaćinima da me vode nazad u Podrašje, u moj stan, jer mi tu nije mesto. Bilo je jasno kao dan da tu nisu čista posla. Došli su da me odvedu na put bez povratka. Stigli smo pred moj stan u Podrašju, i čekala sam do osam uveče, sa dve kriške hleba, svoj sudnji čas, uoči Petrovdana, nakon što su se upalila prva svetla na mesnoj džamiji. Počela im je molitva, ali su oni imali preča posla. Prišla su mi tri starija muškarca, uperila puške u mene, a ja sam, instinktivno, na jednog od njih bacila kantu punu stakla. Očajnički sam želela da preživim. Moj vapaj je opet čuo onaj isti efendija, koji je došao i ponovo mi spasao život - kaže Božica.
MONOGRAFIJA "NAŠA ISPOVEST""NAŠA ispovest - žene žrtve rata iz Republike Srpske 1992-1995" donosi petnaest svedočenja žena žrtava svih oblika nasilja sprovođenih tokom poslednjeg rata u BiH. O torturi koju su preživele svedoče dokumenti, fotografije i podaci, a monografija sadrži i više predgovora čiji autori su domaći i svetski autoriteti iz različitih naučnih oblasti, pravne i vojne nauke, politikologije, psihologije, kulturologije i istorije Holokausta. Objavljena je dvojezično, na srpskom i engleskom jeziku, i do sada je promovisana u Beogradu, Njujorku i Vašigtonu, a pre nekoliko dana i u Banjaluci.

Mesni efendija oterao je muškarce koji su imali samo jednu nameru, a onda joj ponudio da prenoći kod njega u podrumu. Rekao joj je da u svom stanu upali svetla, da zavaraju trag "lešinarima".
- Ujutro smo oboje privedeni, i efendija i ja, s nalogom da sam opasna za bezbednost tog mesta, da posedujem radio-vezu i da sam srpski špijun. Stigli smo u Srebrenik, a stanica vojne policije nalazila se u predratnoj Osnovnoj školi "Mehmed Ibrahimović". Efendija je dao izjavu da nisam špijun, i od tada ga više nisam videla. Mene su zadržali i počeli da tuku od 11 pre podne do pet posle podne. Tukli su me gde su stigli, od glave do pete bila sam u krvi, nekoliko puta se onesvešćivala i poželela u jednom momentu da umrem. Ni Očenaš nisam bila u stanju da očitam, da Boga zamolim da me primi u svoje carstvo.
- Nije bilo dana da neko nije došao da nas muči kako je hteo. Pljuvali su na nas iz daljine, takmičili se u pljuvanju udalj, tukli su nas, a meni su pretili da će, čim mi nađu brata, da ga dovedu da me on siluje, pošto se njima gadim, a posle će na komade pred mojim očima da ga iseku.
Eto, to je prava istina - završila je ispovest, za "Novosti", Božica, koja se, i danas, kaže, bori za svoja prava u Republici Srpskoj.
Božica je preživela rat. Razmenjena je 3. maja 1993. godine. 
Izvor: Večernje Novosti

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...