Tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. u srednjem Podrinju je ubijeno 3267 Srba. Muslimanski vojnici pod komandom Nasera Orića ubili su 268 žena i 80 dece srpske nacionalnosti. Najmlađa žrtva Srebrenice bio je dečak Aleksandar Dimitrijević koji je imao samo četiri godine.
Dvadeset i pet godina nakon završetka rata, u srebreničkom kraju traume i rane koje su prouzrokovala ratna dešavanja još uvek su sveže i čini se da ne mogu nikada zaceliti. Porodicama ubijenih srpskih civila vrlo teško pada to što ubice njihovih najmilijih nikada nisu odgovarale za svoja nedela. Jedna od tragičnih priča je i ona koja je zadesila Tomu i Milicu Dimitrijević u Skelanima. Naime, tokom napada Nasera Orića i njegovih vojnika ali i naoružanih muslimanskih civila na Skelane u januaru 1993. ubijeno je 69 lica srpske nacionalnosti, među kojima i veliki broj žena, staraca i dece.
Na svirep način je masakrirano petoro dece. Toma i Milica Dimitrijević tog 16. januara 1993. izgubili su dva sina: Aleksandra, starog četiri godine i Radisava, starog dvanaest godina dok je njihov treći sin Slaviša (14) teško ranjen. Ovu decu ubili su muslimanski snajperisti dok su pokušavali da pređu u Bajinu Baštu. Aleksandar je ubijen na licu mestu a Radisav je preminuo šest meseci kasnije usled zadobijenih povreda. Majka ubijene dece, Milica ispričala je više puta za brojne medije svoju tragičnu ispovest i način na koji su njena deca ubijena:
" 16. januara 1993. Muslimani su napali naša sela i Skelane i počeli sa masovnim ubijanjem civila. Moj stariji sin Slaviša koji je imao samo 14 godina potrpao nas je sve u kola i krenuo da nas preveze za Bajinu Baštu. U kolima smo bili moja tri sina i ja, ali i troje dece od mojih komšija. Najmlađi sin Aco bio je u rukama te moje komšinice koja se sedela pozadi. Kada smo stigli do stanice milicije, muslimani su otvorili vatru i iz snajpera počeli da pucaju po nama. Moj sin Slaviša koji je vozio tada je pogođen i nogu i nismo mogli dalje pa smo morali izaći. Tada je jedan snajeperski metak prošao pored moje glave i pogodio mog najmlađeg sina Acu.Uzela sam ga u naručje i ušli smo u obližnju kafanu.
Onda smo primetili da Radislava nema. Ležao je pored kola.
I njega su muslimanski snajperisti pogodili u vrat. Bio je teško ranjen i odveli smo ga na VMA u Beograd. Tamo je ležao pola godine i na kraju preminuo".
Iako su Milica i Tomo svedočili u Zvorniku i objasnili kako su njihova deca ubijena, oni navode kako ih do danas niko nije kontaktirao. Zapravo, za ovaj masakr nije podginuta nikakva optužnica niti je bilo ko procesuiran za ovaj strašni zločin. Naser Orić je u dokumenarnom filmu "Daleko je Tuzla" priznao kako je učestvovao u napadu na Skelane 16. januara 1993. zajedno sa Zulfom Tursunovićem ali nažalost i pored ovog priznanja njemu nikada nije suđeno po komandnoj odgovornosti i za zločin protiv čovečnosti.
U intervjuu za Večernje Novosti, Milica Dimitrijević kaže da pomirenja ne može biti sve dok se ne osude oni koji su pucali na nenaoružane civile kao i oni koji su komandovali i naređivali.

" Kad su nas napali, u Skelanima je bilo nas stotinak. Nas, koji smo ostali u svojim kućama. A od tih stotinak, ubijeno je 69. Pa šta je onda genocid? Da li je i ovo genocid... Kažu, isto, u toj rezoluciji da je potrebno pomirenje. Pomirenje može da bude kada nekog osude za moju mrtvu decu. Ko je tačno pucao u njih... Ja znam ko je komandovao.
Noćima nisam spavala kad su Orića oslobodili - govori Milica Dimitrijević. - Kako tad, tako i sad. Stalno nas varaju. Igraju se sa našom nesrećom. Svi. Onaj koji je potpisao hiljade muslimanskih žrtava u Srebrenici, ovde nikad nije došao. I mi smo majke Srebrenice. Skelani su Srebrenica, nisu Mars. A, kad su, ono, na bilbordima uoči desetogodišnjice Srebrenice, usred Beograda osvanule slike muslimanske dece, ni tada nisam spavala. Pitala sam se, i sad se pitam, da li je neko srpsko dete ikada bilo na bilbordima u Beogradu, Banjaluci... u Srebrenici, Bratuncu... bilo gde? " - pita se ova očajna majka.
Aleksandar Dimitrijević je zvanično i najmlađa žrtva muslimanske agresije u Srebrenici. U Bratuncu je to četvorogodišnji Vladimir Gajić koji je ubijen u Kravici a u Zvorniku je to Aleksandar Đorđić od godinu ipo dana. Tužno je i poražavajuće što zločinci i ubice ove nevine dece do danas nisu procesuirani niti osuđeni. Tužilaštvo BiH kao i sud BiH nikada nisu pokazali razumevanje za srpske žrtve pa čak ni za ubijenu decu. Iako zločin u Skelanima predstavlja jedan od najvećih i najsvirepijih ratnih zločina nikada se nijedan Bošnjak nikada nije udostojio da poseti ovo mesto i oda počast nevinim žrtvama i nevino stradaloj deci. Sa druge strane, muslimanskim žrtvama u Potočarima poklonilo se više stotina Srba ako posmatramo sve prethodne godine. To su između ostalog učinili Boris Tadić, Aleksandar Vučić, Nenad Čanak, Saša Janković, Čedomir Jovanović, Žene u crnom i brojni drugi političari i predstavnici nevladinih udruženja. Bivši načelnik opštine Srebrenica Ćamil Duraković nikada za vreme svog mandata nije odao počast srpskim žrtvama niti je priznao da su bilo kakvi zločini počinjeni nad srpskim civilima. Čak štaviše, u jednom od svojih skorašnjih intervjua gde je polemisao sa Aleksandrom Vulinom, Duraković navodi da u Srebrenici nikakvih zločina nad civilima nije bilo i da su ubijeni samo vojnici VRS.

Ako se želi graditi mirno i stabilno društvo i ako zaista želimo ići putem pomirenja u Srebrenici i celoj Bosni i Hercegovini onda se moraju najpre priznati srpske žrtve, moraju se priznati zločini 28. divizije i muslimanskih vojnika i moraju se procesuirati i osuditi zločinci jer bez pravde za sve žrtve nema ni napretka ali ni pomirenja.
Dvadeset i pet godina nakon završetka rata, u srebreničkom kraju traume i rane koje su prouzrokovala ratna dešavanja još uvek su sveže i čini se da ne mogu nikada zaceliti. Porodicama ubijenih srpskih civila vrlo teško pada to što ubice njihovih najmilijih nikada nisu odgovarale za svoja nedela. Jedna od tragičnih priča je i ona koja je zadesila Tomu i Milicu Dimitrijević u Skelanima. Naime, tokom napada Nasera Orića i njegovih vojnika ali i naoružanih muslimanskih civila na Skelane u januaru 1993. ubijeno je 69 lica srpske nacionalnosti, među kojima i veliki broj žena, staraca i dece.
![]() |
| Jedina uspomena na Aleksandara Dimitijevića je ova fotografija.. |
" 16. januara 1993. Muslimani su napali naša sela i Skelane i počeli sa masovnim ubijanjem civila. Moj stariji sin Slaviša koji je imao samo 14 godina potrpao nas je sve u kola i krenuo da nas preveze za Bajinu Baštu. U kolima smo bili moja tri sina i ja, ali i troje dece od mojih komšija. Najmlađi sin Aco bio je u rukama te moje komšinice koja se sedela pozadi. Kada smo stigli do stanice milicije, muslimani su otvorili vatru i iz snajpera počeli da pucaju po nama. Moj sin Slaviša koji je vozio tada je pogođen i nogu i nismo mogli dalje pa smo morali izaći. Tada je jedan snajeperski metak prošao pored moje glave i pogodio mog najmlađeg sina Acu.Uzela sam ga u naručje i ušli smo u obližnju kafanu.
Onda smo primetili da Radislava nema. Ležao je pored kola.
I njega su muslimanski snajperisti pogodili u vrat. Bio je teško ranjen i odveli smo ga na VMA u Beograd. Tamo je ležao pola godine i na kraju preminuo".
Iako su Milica i Tomo svedočili u Zvorniku i objasnili kako su njihova deca ubijena, oni navode kako ih do danas niko nije kontaktirao. Zapravo, za ovaj masakr nije podginuta nikakva optužnica niti je bilo ko procesuiran za ovaj strašni zločin. Naser Orić je u dokumenarnom filmu "Daleko je Tuzla" priznao kako je učestvovao u napadu na Skelane 16. januara 1993. zajedno sa Zulfom Tursunovićem ali nažalost i pored ovog priznanja njemu nikada nije suđeno po komandnoj odgovornosti i za zločin protiv čovečnosti.
U intervjuu za Večernje Novosti, Milica Dimitrijević kaže da pomirenja ne može biti sve dok se ne osude oni koji su pucali na nenaoružane civile kao i oni koji su komandovali i naređivali.

" Kad su nas napali, u Skelanima je bilo nas stotinak. Nas, koji smo ostali u svojim kućama. A od tih stotinak, ubijeno je 69. Pa šta je onda genocid? Da li je i ovo genocid... Kažu, isto, u toj rezoluciji da je potrebno pomirenje. Pomirenje može da bude kada nekog osude za moju mrtvu decu. Ko je tačno pucao u njih... Ja znam ko je komandovao.
Noćima nisam spavala kad su Orića oslobodili - govori Milica Dimitrijević. - Kako tad, tako i sad. Stalno nas varaju. Igraju se sa našom nesrećom. Svi. Onaj koji je potpisao hiljade muslimanskih žrtava u Srebrenici, ovde nikad nije došao. I mi smo majke Srebrenice. Skelani su Srebrenica, nisu Mars. A, kad su, ono, na bilbordima uoči desetogodišnjice Srebrenice, usred Beograda osvanule slike muslimanske dece, ni tada nisam spavala. Pitala sam se, i sad se pitam, da li je neko srpsko dete ikada bilo na bilbordima u Beogradu, Banjaluci... u Srebrenici, Bratuncu... bilo gde? " - pita se ova očajna majka.
Aleksandar Dimitrijević je zvanično i najmlađa žrtva muslimanske agresije u Srebrenici. U Bratuncu je to četvorogodišnji Vladimir Gajić koji je ubijen u Kravici a u Zvorniku je to Aleksandar Đorđić od godinu ipo dana. Tužno je i poražavajuće što zločinci i ubice ove nevine dece do danas nisu procesuirani niti osuđeni. Tužilaštvo BiH kao i sud BiH nikada nisu pokazali razumevanje za srpske žrtve pa čak ni za ubijenu decu. Iako zločin u Skelanima predstavlja jedan od najvećih i najsvirepijih ratnih zločina nikada se nijedan Bošnjak nikada nije udostojio da poseti ovo mesto i oda počast nevinim žrtvama i nevino stradaloj deci. Sa druge strane, muslimanskim žrtvama u Potočarima poklonilo se više stotina Srba ako posmatramo sve prethodne godine. To su između ostalog učinili Boris Tadić, Aleksandar Vučić, Nenad Čanak, Saša Janković, Čedomir Jovanović, Žene u crnom i brojni drugi političari i predstavnici nevladinih udruženja. Bivši načelnik opštine Srebrenica Ćamil Duraković nikada za vreme svog mandata nije odao počast srpskim žrtvama niti je priznao da su bilo kakvi zločini počinjeni nad srpskim civilima. Čak štaviše, u jednom od svojih skorašnjih intervjua gde je polemisao sa Aleksandrom Vulinom, Duraković navodi da u Srebrenici nikakvih zločina nad civilima nije bilo i da su ubijeni samo vojnici VRS.

Ako se želi graditi mirno i stabilno društvo i ako zaista želimo ići putem pomirenja u Srebrenici i celoj Bosni i Hercegovini onda se moraju najpre priznati srpske žrtve, moraju se priznati zločini 28. divizije i muslimanskih vojnika i moraju se procesuirati i osuditi zločinci jer bez pravde za sve žrtve nema ni napretka ali ni pomirenja.
![]() |
| Radisav i Aleksadar Dimitrijević - žrtve srebreničkih muslimana Izvor: Večernje Novosti: "Ni da prebolimo, ni da oprostimo" 2011. godine. |



Коментари
Постави коментар