U periodu od 1992. do 1995. u fočanskoj regiji je ubijeno i nestalo više od 2000 ljudi. Najmlađa žrtva muslimanske agresije bila je devojčica Danka Tanović, koja je imala samo dve godine kada je ubijena.
I ovaj 19. decembar, i ovaj Nikoljdan, Fočaci dočekuju sa tugom, bolom i razočarenjem. Ovaj datum podseća na sve strahote koje su Fočaci doživeli i proživeli tokom ratnog perioda i tokom muslimanske agresije. Prve žrtve pale su još sredinom aprila 1992. a jedna od prvih žrtava bila je šestogodišnja devojčica Ivana Vuković, koja je ubijena blizu sela Jabuka. Još tada su svi bili svesni da muslimanski vojnici nemaju milosti baš ni prema kome! Postalo je jasno da su njihove težnje za etnički čistom državom koja bi bila naseljena isključivo Bošnjacima, prevelike i neumerene i da oni neće štedeti baš nikoga, na putu da to ostvare.
U fočanskoj regiji je tokom rata ubijeno 664 žena i devojčica. Mnoge su proživele brojne torture i zlostavljanja. Među žrtvama fočanskog kraja je čak 39-oro dece.
19. decembar je bio i ostaće zauvek, datum koji simbolizuje tragediju jednog naroda. To je dan kada su najgore ljudske osobine isplivale na površinu. To je tamna strana istorije! Ono što je za Ameriku 11. septembar, to će za Balkan i Evropu ostati 19. decembar.
U jednom danu, na Nikoljdan 1992. svirepo je ubijeno 56 nenaoružanih ljudi, od čega 21 žena i troje dece. Danka Tanović je imala samo dve godine kada svirepo ubijena. Iako nije znala ni šta je rat, muslimanski vojnici su u njoj prepoznali opasnost po svoj nacionalni identitet. Njena jedina krivica je bila njena pravoslavna veroispovest i srpska nacionalnosti.
Ubijena je na najsvirepiji mogući način kojeg bi se i sam Hitler postideo. Ova dvogodišnja devojčica je mučena, udarana, maltretirana a potom krvnički ubijena. Prema rečima nekih svedoka, muslimanski vojnici su je više puta udarali kamenom o glavu a potom u njeno iscrpljeno telo ispalili smrtonosni rafal. Nije im ruka zadrhtala!
Danka Tanović danas bi imala 27 godina, završila bi škole, zaposlila bi se, izgradila bi dom, stvorila bi svoju porodicu, ostvarila bi se kao majka.....umesto svega toga, Danka već punih 25 godina počiva u porodičnoj grobnici u Foči. Od jedne vesele i razigrane devojčice ostala je samo fotografija na hladnom, mermernom spomeniku.
Nažalost, sve ove činjenice uopšte ne dopiru do političkog vrha Bosne i Hercegovine, niti do bilo koga iz reda Bošnjačkog naroda. Do danas niko iz reda bošnjačkog naroda nije izrazio žaljenje za ovim nevinim žrtvama, niko se nije izvinio, niko nije posetio spomenik ubijenim civilima i deci....od mnogobrojnih nevladinih organizacija koje se tobože zalažu za suživot i pomirenje, niko nije posetio Gornju Jošanicu niti zatražio odgovornost za ovaj svirepi zločin.
Sličnu sudbinu tog 19. decembra su doživeli i brat i sestra, sedmogodišnji Dražen i desetogodišnja Dragana Višnjić. Ubijeni su sa svojim roditeljima na strašan i bezuman način a njihova lica su od zadobijenih rana i povreda bila potpuno neprepoznatljiva.
Još strašnije i tužnije od smrti ove nevine dece, jeste činjenica da njihovi dželati i počinioci ovog stravičnog zločina nikada nisu procesuirani, niti osuđeni. I pored mnoštva dokaza i izjava svedoka, nikada nije pokrenuta bila kakva istraga. Ne samo za jošaničke žrtve, već za svo 39-oro dece fočanske regije koja su ubijena tokom rata.
Još jedan stravičan zločin dogodio se 13. septembra 1992. kada je poginula četvoročlana porodica Sekulović, među kojima i dvoje dece Predrag (7) i Danka (3).
Svi ovi zločini ostali su nekažnjeni a počinioci nikada nisu privedeni pravdi. Kakva je poruka koju nam šalju Haški Tribunal, Međunarodna zajednica i Sud BiH ? Da se slobodno mogu ubijati srpski civili i deca jer svakako niko neće odgovarati za te zločine ?! Pomirenja i suživota neće biti niti bi trebalo da bude sve dok se srpske žrtve ne počnu tretirati na adekvatan i pristojan način i sve dok počinioci ovih zločina ne budu privedeni i osuđeni za svoja nedela.
Izvor: portal Zločini nad Srbima
I ovaj 19. decembar, i ovaj Nikoljdan, Fočaci dočekuju sa tugom, bolom i razočarenjem. Ovaj datum podseća na sve strahote koje su Fočaci doživeli i proživeli tokom ratnog perioda i tokom muslimanske agresije. Prve žrtve pale su još sredinom aprila 1992. a jedna od prvih žrtava bila je šestogodišnja devojčica Ivana Vuković, koja je ubijena blizu sela Jabuka. Još tada su svi bili svesni da muslimanski vojnici nemaju milosti baš ni prema kome! Postalo je jasno da su njihove težnje za etnički čistom državom koja bi bila naseljena isključivo Bošnjacima, prevelike i neumerene i da oni neće štedeti baš nikoga, na putu da to ostvare.
U fočanskoj regiji je tokom rata ubijeno 664 žena i devojčica. Mnoge su proživele brojne torture i zlostavljanja. Među žrtvama fočanskog kraja je čak 39-oro dece.
19. decembar je bio i ostaće zauvek, datum koji simbolizuje tragediju jednog naroda. To je dan kada su najgore ljudske osobine isplivale na površinu. To je tamna strana istorije! Ono što je za Ameriku 11. septembar, to će za Balkan i Evropu ostati 19. decembar.
U jednom danu, na Nikoljdan 1992. svirepo je ubijeno 56 nenaoružanih ljudi, od čega 21 žena i troje dece. Danka Tanović je imala samo dve godine kada svirepo ubijena. Iako nije znala ni šta je rat, muslimanski vojnici su u njoj prepoznali opasnost po svoj nacionalni identitet. Njena jedina krivica je bila njena pravoslavna veroispovest i srpska nacionalnosti.
Ubijena je na najsvirepiji mogući način kojeg bi se i sam Hitler postideo. Ova dvogodišnja devojčica je mučena, udarana, maltretirana a potom krvnički ubijena. Prema rečima nekih svedoka, muslimanski vojnici su je više puta udarali kamenom o glavu a potom u njeno iscrpljeno telo ispalili smrtonosni rafal. Nije im ruka zadrhtala!
Danka Tanović danas bi imala 27 godina, završila bi škole, zaposlila bi se, izgradila bi dom, stvorila bi svoju porodicu, ostvarila bi se kao majka.....umesto svega toga, Danka već punih 25 godina počiva u porodičnoj grobnici u Foči. Od jedne vesele i razigrane devojčice ostala je samo fotografija na hladnom, mermernom spomeniku.
Nažalost, sve ove činjenice uopšte ne dopiru do političkog vrha Bosne i Hercegovine, niti do bilo koga iz reda Bošnjačkog naroda. Do danas niko iz reda bošnjačkog naroda nije izrazio žaljenje za ovim nevinim žrtvama, niko se nije izvinio, niko nije posetio spomenik ubijenim civilima i deci....od mnogobrojnih nevladinih organizacija koje se tobože zalažu za suživot i pomirenje, niko nije posetio Gornju Jošanicu niti zatražio odgovornost za ovaj svirepi zločin.
Sličnu sudbinu tog 19. decembra su doživeli i brat i sestra, sedmogodišnji Dražen i desetogodišnja Dragana Višnjić. Ubijeni su sa svojim roditeljima na strašan i bezuman način a njihova lica su od zadobijenih rana i povreda bila potpuno neprepoznatljiva.
Još strašnije i tužnije od smrti ove nevine dece, jeste činjenica da njihovi dželati i počinioci ovog stravičnog zločina nikada nisu procesuirani, niti osuđeni. I pored mnoštva dokaza i izjava svedoka, nikada nije pokrenuta bila kakva istraga. Ne samo za jošaničke žrtve, već za svo 39-oro dece fočanske regije koja su ubijena tokom rata.
Još jedan stravičan zločin dogodio se 13. septembra 1992. kada je poginula četvoročlana porodica Sekulović, među kojima i dvoje dece Predrag (7) i Danka (3).
Svi ovi zločini ostali su nekažnjeni a počinioci nikada nisu privedeni pravdi. Kakva je poruka koju nam šalju Haški Tribunal, Međunarodna zajednica i Sud BiH ? Da se slobodno mogu ubijati srpski civili i deca jer svakako niko neće odgovarati za te zločine ?! Pomirenja i suživota neće biti niti bi trebalo da bude sve dok se srpske žrtve ne počnu tretirati na adekvatan i pristojan način i sve dok počinioci ovih zločina ne budu privedeni i osuđeni za svoja nedela.
Izvor: portal Zločini nad Srbima

Коментари
Постави коментар