Danas se navršava 25 godina od masakra nad civilnim stanovništvom u selima Ponikve, Trpinje i Šapići u opštini Čajniče. Za ovaj zločin još niko nije odgovarao, niti se povela istraga o zločinu, u kojem je ubijeno i izmasakrirano 25 civila - žena staraca i dece, a sela opljačkana i spaljena.
Jedanaestog marta 2018. godine navršiće se deset godina od kad je NVO „Amnesti“ podnela krivičnu prijavu crnogorskom Vrhovnom državnom tužiocu i Upravi policije, zbog učešća crnogorskih državljana u ovom masakru, i zbog toga što je napad na sela čajničke opštine izveden sa teritorije Crne Gore. Do danas od crnogorskih državnih organa nema nikakvog odgovora.
- Napad na sela dogodio se u ranim jutarnjim časovima sa teritorije Crne Gore, tačnije pljevaljske Bukovice. Snage bosansko-hercegovačkih muslimana, prethodno došle iz Goražda i tu se pojačale Bukovičanima, koji su im ujedno bili i vodiči, jer su dobro poznavali taj teren, pregrupisale se i krenule u opšti napad na sela, koja su bila nezaštićena, jer smo smatrali da nam ne preti opasnost sa crnogorske strane - kažu preživeli svedoci ovog masakra.
Najmlađa žrtva ovog masakra bio je dečak Željko Mašić, od dvanaest i po godina dok je nastarija žrtva bio starac od osamdeset godina. U napadu muslimanskih ekstremista ubijena je i Željkova majka Dušanka dok je teško ranjena njegova šestogodišnja sestra Ivana, koja je potom odvedena u muslimanski logor.
Oni napominju da su u pokušaju da pronađu spas krenuli u bekstvo prema teritoriji Crne Gore, ali su u selu Trojan i drugim mestima stradali od muslimanskih snaga.
- U Trojanu je za samo sat, i u prečniku od sto metara, ubijeno deset civila. Na istom mestu ranjena je šestogodišnja devojčica Ivana Mašić, koja je zajedno sa majkom Polkom zarobljena i odvedena u zarobljeništvo u Goražde - navode preživeli iz ovog masakra.
- U zoru 14. februara 1993. godine napali su naše selo. Gorele su kuće u susednim selima i pucalo se sa svih strana. Mi smo, pokušavajući da spasemo decu, krenuli prema selu Ponikve da bismo prešli na crnogorsku teritoriju u Bukovicu. Nas četiri žene i četvoro dece na putu prema Trojanu upali smo u zasedu. Na licu mesta ubili su mi trinestogodišnjeg sina Željka, a mene su ranili u glavu, nogu i u ruku - kaže Dana Mašić i napominje da je tom prilikom poznala komšije iz pljevaljske Bukovice.
Postoje velike indicije da je upravo napad na više sela opštine Čajniče 14. februara 1993, svirepa ubistva i zarobljavanje velikog broja meštana, bio je uzrok što su pripadnici jedne srpske jedinice samovoljno u Uvcu, opština Štrpce, iz voza izveli 19 putnika muslimana i ponudili ih za razmenu. Do razmene nije došlo jer muslimani nisu, prema ranijem obećanju, oslobodili zatvorene Srbe.
Videvši da su obmanuti i da su srpski zatvorenici najverovatnije poubijani, usledila je osveta. Oteti su takođe nedužni, muslimani iz voza. Od tada se sa ovog područja kao nestalo vodi više lica srpske nacionalnosti. Možda su to žrtve koje su muslimani prvo žive ponudili za razmenu, a kasnije poubijali i zato odustali od razmene. Velika je sramota što se medijska pažnja poklanja samo i isključivo muslimanskim žrtvama iz Štrpca, dok o srpskim žrtvama iz Čajniča nema nikakvog medijskog natpisa ni teksta, TV priloga ili emisije. Tragično je što niko od brojnih organizacija i udruženja iz Srbije ne pokrene pitanje o zločinu u Čajniču i ne podseti na ovaj masakr. Da bi se govorilo o posledici mora se prvo progovoriti o uzroku!
Govor srpske strane
Blaško Popović iz sela Trpinja, nastanjen u Čajniču, jedan je od svedoka napada muslimana na srpska sela u opštini Čajniče.
– Napad muslimana na Čajniče i okolna sela izvršen je 14 februara.
– Napad muslimana na Čajniče i okolna sela izvršen je 14 februara.
Gde ste se vi tog dana nalazili?
– Tačno da je tog dana bio napad. Ja sam se vratio sa puta, prenoćio sam i čuo da su opkoljena sela Trpinje i Šapići. I uputio sam se u tom pravcu i došao do svojih ljudi koji drže položaje, bilo ih je oko 15. Veliki broj muslimanskih vojnika je 14. februara preko sela koja pripadaju pljevaljskoj opštini ušao na teritoriju Republike Srpske i po već prethodno utvrđenom planu oko šest sati i 30 minuta počeo napad po srpskim selima.
– Šta ste preduzimali kada ste stigli u Trpinje?
– Prvo smo videli da je zapaljena kuća Radeta Pjevića, kuća je gorela navrh sela Šapići, inače tamo je bilo naše rodbine i male dece. Pravili smo dogovor kako da izvučemo naše ljude iz sela Šapići. Pošto je muslimanska vojska zapalila više kuća u selu Šapići, meštani obližnjeg sela Trpinja, u strahu od pokolja, organizovano su napustili selo. Krenuli su preko sela Hanine do Ponikava, gdje su ih muslimanski vojnici sačekali pucnjavom i ubili Dušanku Mašić (50). Na istom mestu ubijen je i trinaestogodišnji Željko Mašić, koji je nakon ranjavanja masakriran, a ubijen je i Miroslav Krnojelac (54), koji je naišao ispred muslimanske zasede vozilom Hitne pomoći. Zaklan je Trifko Dačević (66), a pronađena su i masakrirana tela Dušana Čevića, Duška Katana, Boža Dačevića, Stanojke Dačević, Steva i Vučka Kovačevića. Svi su ubijeni iz vatrenog oružja, a kasnije su njihova tela izmasakrirana.
Muslimanska vojska je prvo izvršila oružani napad na selo Šapići, i tom prilikom zapalila dvije kuće, Rajka i Miloša Pijevića. Nakon toga, ispred kuće su ubili Rajka i Darinku Pijević, staru oko 70 godina.
Ja sam svedok da je bilo oko 500 muslimanskih vojnika. Oni su prošli pravcem pljevaljskih sela Moćevići, Kruševci, Bunguri u pravcu mjesta Ilijina Stijena i Debelo Brdo. Zatim su otišli u Ljepu Ravan prema Ribaricama, u bukovu šumu, pa se dalje povlače prema Bavčić reci, na crnogorsko-bosansku granicu.
Žrtve
U tom zločinačkom pohodu ukupno je ubijeno 25 civila. Mnogi od njih ubijeni su na kućnom pragu iz vatrenog oružja, a njihova tela su kasnije i izmasakrirana. Tog krvavog 14. februara 1993. godine, ubijeni su Dušanka i Željko Mašić, Božo, Stanojka i Trifko Dačević, Miroslav Krnojelac, Duško Katana, Dušan Čokorilo, Darinka Pjević, te Vučko i Stevo Kovačević. Istog dana na ovom pograničnom delu ubijeni su i Dušan i Rajko Pjević, Vukosav Ristanović, Zdravko Vuković, Milan Vujović, Ratko Krezović, Radovan Stanišić, Aleksa Tanasković, Todor Janjić, Mirko Lasica, Mlađen Drakula, Nikola Pljevaljčić i Vladislav Đuković. Polka Mašić je posle zarobljeništva i razmene, nakon četiri meseca, preminula od posledica fizičke torture u Ratnom zatvoru u Goraždu.
Sumnja
Protiv osmorice muslimana iz Pljevlja policija iz Čajniča podigla je krivične prijave 1993. zbog osnovane sumnje da su počinili ratni zločin nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Reč je o braći Džaferu i Samiru Bunguru, Džemu Bavčiću, Sejfu i Šefku Osmanagiću i Ešrefu Bunguru, Suadu i Jusufu Moćeviću. Osmorica Pljevljaka su osumnjičena da su 14. februara 1993. godine, kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, naređivali napad na civilno stanovništvo i civilna naselja, vršili ubistva, neljudski postupali i protivzakonito odvodili ljude u koncentracione logore. Vlasti u Crnoj Gori nisu ni do danas uzele prijavu u razmatranje, niti su zločince priveli zakonu.
Izvor: Večernje Novosti
058.ba Iskra

Коментари
Постави коментар