Danas se navršava 26 godina od stravičnog zločina muslimanske vojske u selu Ratkovići kod Srebrenice. Zločinačke horde pod komandom Nasera Orića ubile su 24 meštana srpske nacionalnosti a selo spalile do temelja
Muslimanski zločinci iz Srebrenice izvršili su 21. juna 1992. strahovit napad na srpsko selo Ratkovići gde su počinili težak ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Ubijena su 24 meštana, mahom žena i staraca čija je jedina krivica bila njihova srpska nacionalnost.
Prema popisu iz 1991. u Ratkovićima je živelo 338 stanovnika i svi su bili srpske nacionalnosti. Naoružani vojnici pod komandom ratnog zločinca Nasera Orića, masakrirali su nevine civile samo zato jer su bili drugačije vere i nacije. Uz povike "Allahu egber" i "Tegbir" srebrenički muslimani su započeli svoj krvavi pir paleći, rušeći i ubijajući sve pred sobom.
Sve žrtve su ubijene klanjem i mučenjem.
Fotografije Dobrile Prodanović, koja u rukama drži lobanju svog mučki ubijenog sina Živana, obišla je svet i objavljena je u mnogim domaćim i stranim medijima. Mladog Živana najpre su zarobili muslimanski vojnici pod komandom Nasera Orića, koji su ga dugo i okrutno mučili i sakatili da bi ga na kraju brutalno ubili. Dobrila je svog sina prepoznala po zubima a o svojoj tragediji je svedočila i u filmu "Zločin bez kazne - Stradanje Srba u Srednjem Podrinju" koji je rađen u produkciji RTS-a.
Zveri u ljudskom obliku su fizički i psihički zlostavljali staricu Desanku Stanojević (1923) da bi je potom živu zapalili u njenoj porodičnoj kući. Na kućnom pragu streljani su i mučki ubijeni Vidosava Đurić (62), Vidoje Rankić (65), Desanka Pavlović (73), Vinka Maksimović (66), Cvijeta Milanović (68), Novka Pavlović (48), Zora Prodanović (51), Milovan Pavlović (rođ. 1919), Milan Jakovljević (rođ. 1920) i mnogi drugi civili.
O masakru u Ratkovićima svedočio je Zarija Prodanović čiju suprugu Zoru (1941) su masakrirale muslimanske snage:
"Tog julskog dana napadnuto je moje selo Ratkovići. Napale su ga komšije muslimani. Prepoznao sam Martić Behaiju i Osmanović Andriju. Ranjen sam uspeo da se dočepam šume gde sam ostao neko vreme sakriven. Strašan zločin su počinili nad mojim selom. Ubili su mi ženu, moju domaćicu Prodanovic Zoru. Gledao sam kako sela gore, gledao sam kako moja kuća gori. Tako ranjen prepešačio sam 10km do Fakovica odakle su me prebacili do Bajine Bašte, a odatle za Užice, pa za Beograd. Kada su mi lekari pregledali ruku koja je bila ranjena zaprepastili su se jer je ruka bila puna crva. Najviše okrivljujem muslimanske familije: Pozdanoviće, Mediće, Podkorjence, Martiće, Osmanoviće...Ubijene meštane među kojima je bila i moja zena sahranili su naši vojnici, ali nisu imali mnogo vremena pa su ih sahranili plitko. Mislim da su životinje raznele leševe. "
O masakru u Ratkovićima svedočila je i Dragina Stević:
"Do 28. 06. 1992. godine živjela sam u selu Ratkovići, opština Srebrenica, kada sam zbog velikog pritiska morala da prebjegnem sa jednom grupom mještana u Srbiju. Sa sobom sam povela i svoje dvoje djece, sina od 15,5 god. i ćerku od 7 godina. Moj muž je ostao da brani selo. Od moje bliže porodice poginuli su mi (ubijeni) tri rođena strica, dvije sestre od stričeva i njihovi muževi. Od familije moga muža ubijena je strina. Kako od dana dolaska u izbjeglištvo nemam kontakta sa ostatkom familije ne mogu reci da li ima zatvorenih u logorima.... Ostala sam bez igdje ičega. Tamo sam imala kuću sa ekonomskim zgradama, 4 goveda, 5kom. svinja i prilican broj zivine. U ovom trenutku ne znam da li je od toga sta u životu, jedino znam da je kuća do temelja spaljena zajedno sa ekonomskim zgradama."
Svedok zločina Obren Pavlović izjavio je sledeće:
"Živio sam u Crkvinama, opstina Bratunac, a u blizini je bilo muslimanskih sela i to Pozdanovići, Miholjevine i Osmače. U stvari, moje Crkvine su bile okružene sa navedenim muslimanskim selima, dok je moje selo čisto srpsko. Ranije ni ja ni moje komšije nismo imali problema sa muslimanima, a pred sam rat 1992. g. obećavali su nam da nam se ništa ne smije dogoditi, te da smo sigurni što se njih tiče. Ali eto kako su nam tvrdili kada su 1992. muslimani upali u naše selo i znam da su tada, mada ja nisam bio u selu, otjerali moga rođaka Pavlović Borisava i njegovu suprugu Desanku, oboje stari oko 50 godina, pa su na periferiji sela pucali u Borisava koji je ranjen pao tu i ostao, nisu ga "dokusurili" jer su mislili da je mrtav. Suprugu Desanku su mu tu ubili, a Borisav kada je dosao sebi, a muslimani - ubice otišli, Borisav je sišao u selo Podkorjen gdje je sreo nekoliko muslimana kojima se požalio, pa su oni otisli u Crkvine, našli Desanku i sahranili. Muslimani su taj dan posle podne zapalili naše selo Crkvine. Ja se taj dan nisam nalazio u Crkvinama vec u selu Ratkovići, jer sam se bio sklonio, bojeći se muslimana, a krišom sam odlazio i stoku hranio, jer štalu mi nisu bili zapalili u Crkvinama.Odmah sam shvatio da je na naše podrucje stiglo više muslimana, tj. njihove vojske, a koja je iz drugih mjesta.U nedjelju 21.6.1992. g. oko 03.00 casova spavao sam u Ratkovićima u kući moga prijatelja Miloša Stanojevića kad se začula pucnjava. Moj zet Milenko Stanojevic iz Ratkovića me je pozvao riječima: "Ustaj djede." Skočio sam, a puščana zrna su tukla po vratima i prozorima, sreća nisam pogođen. Bila je magla. Pucnjava je bila od Polimaca i dr. pravca - ne možeš se orijentisati, ali vidim da su Ratkovići napadnuti. Dok su se muslimani približavali selu, sa svih strana pucajući iz pušaka, ja sam se nalazio ispred Mirkove kuće. Naišao je Božo govoreći mi: "Bježi Obrene, gotovo je selo, eno moja kuća gori." I zaista je ubrzo selo počelo da gori i to Zarina kuća, a zatim Milovanova i Sredojeva - svi iz Ratkovica.Ovom prilikom muslimani su pri upadu u Ratkoviće ubili Zarinu ženu Zoru, zatim Milovana Pavlovica, Radenka i njegovu majku Desanku Stanojević.
Ovom prilikom muslimani sunapali i Polimce, Kaludru, Dvorišta, Dučiće i Račiće. Znam da su preklani i Nikola Stanojeviciz Ratkovica, Živan Prodanovic, Zarin bratić iz Ratkovica. Znam da je tada od strane muslimana ubijen Vidoje Rankic iz Polimaca i njegova braca Ranko i Milutin, sve stariji ljudi i civili. Nikolina žena je ranjena, a mislim da se zove Radenka, a i Petrova žena. I Božo je ranjen. I u drugim selima je bilo ubijenih Srba taj dan, ali ja te ljude ne znam. Ja sam se spasio bježanjem u pravcu sela Vranješevići. Bjezeci sa pola puta smo vidjeli da naše kuće gore - zapaljene su bile. U napadu na Ratkoviće prepoznao sam Mehmeda zvanog"Kadić", majka mu je Kada iz Dedića, opština Srebrenica i Osmanović Hajrudina iz sela Podkorjen - Srebrenica."
Za zločin protiv čovečnosti počinjen u selu Ratkovići do danas niko nije odgovarao. Iako se znaju imena počinilaca, iako su svedoci više puta govorili o tome, Sud BiH ostao je nem po ovom pitanju.
Tokom muslimanske agresije (1992-1995) na području Srednjeg Podrinja ubijeno je 3267 građana srpske nacionalnosti, među kojima i 70-oro dece.
Izvor: Milivoje Ivanišević - Hronika našeg groblja
Muslimanski zločinci iz Srebrenice izvršili su 21. juna 1992. strahovit napad na srpsko selo Ratkovići gde su počinili težak ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Ubijena su 24 meštana, mahom žena i staraca čija je jedina krivica bila njihova srpska nacionalnost.
Prema popisu iz 1991. u Ratkovićima je živelo 338 stanovnika i svi su bili srpske nacionalnosti. Naoružani vojnici pod komandom ratnog zločinca Nasera Orića, masakrirali su nevine civile samo zato jer su bili drugačije vere i nacije. Uz povike "Allahu egber" i "Tegbir" srebrenički muslimani su započeli svoj krvavi pir paleći, rušeći i ubijajući sve pred sobom.
Sve žrtve su ubijene klanjem i mučenjem.
Fotografije Dobrile Prodanović, koja u rukama drži lobanju svog mučki ubijenog sina Živana, obišla je svet i objavljena je u mnogim domaćim i stranim medijima. Mladog Živana najpre su zarobili muslimanski vojnici pod komandom Nasera Orića, koji su ga dugo i okrutno mučili i sakatili da bi ga na kraju brutalno ubili. Dobrila je svog sina prepoznala po zubima a o svojoj tragediji je svedočila i u filmu "Zločin bez kazne - Stradanje Srba u Srednjem Podrinju" koji je rađen u produkciji RTS-a.
Zveri u ljudskom obliku su fizički i psihički zlostavljali staricu Desanku Stanojević (1923) da bi je potom živu zapalili u njenoj porodičnoj kući. Na kućnom pragu streljani su i mučki ubijeni Vidosava Đurić (62), Vidoje Rankić (65), Desanka Pavlović (73), Vinka Maksimović (66), Cvijeta Milanović (68), Novka Pavlović (48), Zora Prodanović (51), Milovan Pavlović (rođ. 1919), Milan Jakovljević (rođ. 1920) i mnogi drugi civili.
O masakru u Ratkovićima svedočio je Zarija Prodanović čiju suprugu Zoru (1941) su masakrirale muslimanske snage:
"Tog julskog dana napadnuto je moje selo Ratkovići. Napale su ga komšije muslimani. Prepoznao sam Martić Behaiju i Osmanović Andriju. Ranjen sam uspeo da se dočepam šume gde sam ostao neko vreme sakriven. Strašan zločin su počinili nad mojim selom. Ubili su mi ženu, moju domaćicu Prodanovic Zoru. Gledao sam kako sela gore, gledao sam kako moja kuća gori. Tako ranjen prepešačio sam 10km do Fakovica odakle su me prebacili do Bajine Bašte, a odatle za Užice, pa za Beograd. Kada su mi lekari pregledali ruku koja je bila ranjena zaprepastili su se jer je ruka bila puna crva. Najviše okrivljujem muslimanske familije: Pozdanoviće, Mediće, Podkorjence, Martiće, Osmanoviće...Ubijene meštane među kojima je bila i moja zena sahranili su naši vojnici, ali nisu imali mnogo vremena pa su ih sahranili plitko. Mislim da su životinje raznele leševe. "
O masakru u Ratkovićima svedočila je i Dragina Stević:
"Do 28. 06. 1992. godine živjela sam u selu Ratkovići, opština Srebrenica, kada sam zbog velikog pritiska morala da prebjegnem sa jednom grupom mještana u Srbiju. Sa sobom sam povela i svoje dvoje djece, sina od 15,5 god. i ćerku od 7 godina. Moj muž je ostao da brani selo. Od moje bliže porodice poginuli su mi (ubijeni) tri rođena strica, dvije sestre od stričeva i njihovi muževi. Od familije moga muža ubijena je strina. Kako od dana dolaska u izbjeglištvo nemam kontakta sa ostatkom familije ne mogu reci da li ima zatvorenih u logorima.... Ostala sam bez igdje ičega. Tamo sam imala kuću sa ekonomskim zgradama, 4 goveda, 5kom. svinja i prilican broj zivine. U ovom trenutku ne znam da li je od toga sta u životu, jedino znam da je kuća do temelja spaljena zajedno sa ekonomskim zgradama."
Svedok zločina Obren Pavlović izjavio je sledeće:
"Živio sam u Crkvinama, opstina Bratunac, a u blizini je bilo muslimanskih sela i to Pozdanovići, Miholjevine i Osmače. U stvari, moje Crkvine su bile okružene sa navedenim muslimanskim selima, dok je moje selo čisto srpsko. Ranije ni ja ni moje komšije nismo imali problema sa muslimanima, a pred sam rat 1992. g. obećavali su nam da nam se ništa ne smije dogoditi, te da smo sigurni što se njih tiče. Ali eto kako su nam tvrdili kada su 1992. muslimani upali u naše selo i znam da su tada, mada ja nisam bio u selu, otjerali moga rođaka Pavlović Borisava i njegovu suprugu Desanku, oboje stari oko 50 godina, pa su na periferiji sela pucali u Borisava koji je ranjen pao tu i ostao, nisu ga "dokusurili" jer su mislili da je mrtav. Suprugu Desanku su mu tu ubili, a Borisav kada je dosao sebi, a muslimani - ubice otišli, Borisav je sišao u selo Podkorjen gdje je sreo nekoliko muslimana kojima se požalio, pa su oni otisli u Crkvine, našli Desanku i sahranili. Muslimani su taj dan posle podne zapalili naše selo Crkvine. Ja se taj dan nisam nalazio u Crkvinama vec u selu Ratkovići, jer sam se bio sklonio, bojeći se muslimana, a krišom sam odlazio i stoku hranio, jer štalu mi nisu bili zapalili u Crkvinama.Odmah sam shvatio da je na naše podrucje stiglo više muslimana, tj. njihove vojske, a koja je iz drugih mjesta.U nedjelju 21.6.1992. g. oko 03.00 casova spavao sam u Ratkovićima u kući moga prijatelja Miloša Stanojevića kad se začula pucnjava. Moj zet Milenko Stanojevic iz Ratkovića me je pozvao riječima: "Ustaj djede." Skočio sam, a puščana zrna su tukla po vratima i prozorima, sreća nisam pogođen. Bila je magla. Pucnjava je bila od Polimaca i dr. pravca - ne možeš se orijentisati, ali vidim da su Ratkovići napadnuti. Dok su se muslimani približavali selu, sa svih strana pucajući iz pušaka, ja sam se nalazio ispred Mirkove kuće. Naišao je Božo govoreći mi: "Bježi Obrene, gotovo je selo, eno moja kuća gori." I zaista je ubrzo selo počelo da gori i to Zarina kuća, a zatim Milovanova i Sredojeva - svi iz Ratkovica.Ovom prilikom muslimani su pri upadu u Ratkoviće ubili Zarinu ženu Zoru, zatim Milovana Pavlovica, Radenka i njegovu majku Desanku Stanojević.
Ovom prilikom muslimani sunapali i Polimce, Kaludru, Dvorišta, Dučiće i Račiće. Znam da su preklani i Nikola Stanojeviciz Ratkovica, Živan Prodanovic, Zarin bratić iz Ratkovica. Znam da je tada od strane muslimana ubijen Vidoje Rankic iz Polimaca i njegova braca Ranko i Milutin, sve stariji ljudi i civili. Nikolina žena je ranjena, a mislim da se zove Radenka, a i Petrova žena. I Božo je ranjen. I u drugim selima je bilo ubijenih Srba taj dan, ali ja te ljude ne znam. Ja sam se spasio bježanjem u pravcu sela Vranješevići. Bjezeci sa pola puta smo vidjeli da naše kuće gore - zapaljene su bile. U napadu na Ratkoviće prepoznao sam Mehmeda zvanog"Kadić", majka mu je Kada iz Dedića, opština Srebrenica i Osmanović Hajrudina iz sela Podkorjen - Srebrenica."
Za zločin protiv čovečnosti počinjen u selu Ratkovići do danas niko nije odgovarao. Iako se znaju imena počinilaca, iako su svedoci više puta govorili o tome, Sud BiH ostao je nem po ovom pitanju.
Tokom muslimanske agresije (1992-1995) na području Srednjeg Podrinja ubijeno je 3267 građana srpske nacionalnosti, među kojima i 70-oro dece.
Izvor: Milivoje Ivanišević - Hronika našeg groblja

Коментари
Постави коментар