U četvrtak 28. juna u Bratuncu će biti obeležena 26. godišnjica stravičnog zločina muslimanskih ekstremista u selu Loznička Rijeka. Do danas za ovaj zločin niko nije odgovarao
Tokom muslimanske agresije (1992-1995) na području Srednjeg podrinja ubijeno je 3267 stanovnika srpske nacionalnosti, među kojima i 70-oro dece. Spaljeno je više od 150 sela i zaselaka, porušen je i oskrnavljen veliki broj pravoslavnih crkvi, grobova i spomenika. Sa svojih vekovnih ognjišta prognano je više hiljada Srba. Muslimanski vojnici pod komandom ratnog zločinca Nasera Orića počinili su niz teških ratnih zločina ubijajući civilno stanovništvo. Bez milosti su ubijane trudnice, žene, devojke, nemoćni i nepokretni starci a nisu bila pošteđena čak ni deca.
Ovako tešku i tragičnu sudbinu doživelo je i selo Loznička Rijeka čiji su meštani stradali na vrlo svirep i okrutan način. Selo je tokom rata više puta napadano a prvi napad dogodio se na Vidovdan 28. juna 1992. Tom prilikom masakrirano je 11 civila srpske nacionalnosti.
Najmlađa žrtva Nasera Orića i srebreničkih muslimana bila je devojka raskošne lepote Verica Filipović. Imala je nepunih 17 godina kada je mučki ubijena sa ocem Živanom.
Muslimanski teroristi iz Srebrenice izvršili su strahovit napad na etnički čisto srpsko selo u popodnevnim časovima i u tom pohodu baš nikoga nisu poštedeli. Jedini cilj ovog napada bio je da se pobije što veći broj žena, dece i civila.
Uz povike "Allahu Egber" i "Tegbir" zveri u ljudskom obliku započeli su svoj krvavi pir, najpre paleći kuće, štale i životinje u njima a potom ubijajući i nemoćne civile. Svedok stravičnog masakra Stanoje Milovanović ispričao je kako je video kako muslimani ubijaju stare i nemoćne a među zločincima je prepoznao i veći broj svojih komšija. I Vitomir Vučetić je tom prilikom prepoznao svoje komšije muslimane sa kojima se pre rata družio a sa nekima išao u školu. Među njima je prepoznao i Fahrudina Hasanovića, Rahmana Sinanovića i Aliju iz Sasa. Zločinci su vikali "Vasu Petrovića hvatajte živog!", "Allahu Egber", "Biće vam ovo novi Jasenovac", "Koljite žene i decu"....
Nedaleko od kuće Bogoljuba Andrića, srebrenički koljači su masakrirali maloletnu Vericu Filipović i Jelenu Stojanović (52), majku petoro dece.
O masakru u Lozničkoj Rijeci svedočila je i Krstina Lukić koja je u napadu prepoznala suprugu Rešada Sinanovića. Krstina je tom prilikom uspela da se spasi ali je masakrirana 14. 12. 1992. kada je ovo selo po drugi put napadnuto.
Horde Nasera Orića brutalno su se iživljavale nad civilima koji su nakon zlostavljanja i mučenja svirepo pobijeni. Maloletna Verica bila je izložena strašnim torturama nakon čega je njena mladost zauvek pokošena smrtonosnim rafalima. Jedina krivica ove mlade, prelepe devojke bila je njena srpska nacionalnost i pravoslavna veroispovest. To joj komšije Bošnjaci nisu mogli oprostiti!
O kakvoj količini brutalnosti se radilo, svedoči nam i činjenica da je lice maloletne Verice ali i ostalih meštana bilo potpuno neprepoznatljivo od zadobijenih rana i povreda pa je i sama identifikacija trajala poprilično dugo.
Verica Filipović bi danas imala 43 godine. Do danas bi završila škole, zaposlila se, zasnovala bi sopstvenu porodicu a zasigurno bi se ostvarila u ulozi majke. Uživala bi u svim lepotama koje mladost i život donose. Nažalost, njeno detinjstvo i mladost prekinuti su prilično rano. Ubijena je samo iz nečijeg hira, mržnje, pakosti. Ubijena je mučki u svom selu, na svom ognjištu. Njen mladi život ugašen je u ime "muslimanske Bosne i Hercegovine", ubijena je u ime zločinačke politike Alije Izetbegovića i u ime bošnjačkog naroda. Zločincima toga dana ruka nije zadrhtala!
Od jedne vesele, nasmejane devojke željne života ostala je fotografija na hladnom, mermernom spomeniku koja jasno svedoči o kakvoj tragediji se radi. Ostale su i brojne uspomene, sećanja ali i velika bol u srcima rođaka i prijatelja.
Živana Filipović, majka mučki ubijene Verice, sa bolom i tugom daleko od očiju javnosti i medija, oplakuje svoju mezimicu i tešku sudbinu kakva ju je zadesila. Ova hrabra i čestita žena imala je tu sreću da preživi krvavi Vidovdan i izbegne preko Drine. Međutim, teška sudbina koja ju je zadesila zauvek ju je zavila u crno. Izgubila je ćerku, supruga, brata, petoricu sestrića i mnoštvo rođaka. Filipovići su jedna od najstradalnijih porodica u Podrinju.
Pre nekoliko godina Živana je i medijima ispričala kako je boli nepravda koja se godinama čini prema žrtvama srpske nacionalnosti. I sama je istakla kako poznaje pojedine Bošnjake koji su se vratili u opštinu Bratunac a koji su učestvovali u ubistvima srpskih civila. Međutim, kako je ona istakla ovi zločinci nalaze se na spisku nestalih u Srebrenici a sve to sa ciljem da se zaštite od odgovornosti zbog počinjenih zločina.
Živana Filipović je primer jedne hrabre, poštene i čestite žene koja iskreno žali za svojim detetom daleko od medija i očiju javnosti. Ona nikada nije negirala ili ponižavala žrtve suprotne strane kako to redovno čine žene iz muslimanskih udruženja iz Srebrenice koje svojim fašističkim izjavama redovno vređaju i ponižavaju ubijene srpske civile i njihove porodice. Opravdavajući zločine muslimanske vojske nad decom i civilima, ove žene pokušavaju da operu krvave ruke svojih rođaka, prijatelja i Bošnjaka koji su počinili stravične zločine tokom trajanja rata.
Međutim, istinu i činjenice o zločinima ne može sakriti ni poništiti nikakva propaganda ili politika negiranja kakvu zastupaju Majke Srebrenice i bošnjački državni vrh. Narod Bratunca i Srebrenice itekako pamti ove strašne zločine i centralnim manifestacijama redovno se obeležava i podseća na ratne strahote koje su stanovnici Podrinja preživeli od svojih komšija i to samo zato što su bili drugačije nacionalnosti.
Zveri u ljudskom obliku koje su ove zločine počinili do danas nisu privedeni pravdi niti su odgovarali za zločine protiv čovečnosti i genocid koji su počinili nad srpskim stanovništvom. U napadu na Lozničku Rijeku i ubistvu civila su prepoznati: Alija Ibrić Kurta, Besim Salihović, Hidan Salihović, Rešid Sinanović, Sadik Zukić, Hajrudin Begzadić, Ramiz Kamenica, Munib Kamenica, Esma Kiverić, Hajrudin Malagić, Midhat Salihović, Adil Salihović, Edhem Salihović, Fikret Salihović, Rifet Salihović, Mulija Zukić, Rifet Dautbašić, Mirsad Malagić, Hasan Dautbašić, Senada Sinanović, Mujo Malagić, Safet Omerović Miš i mnogi drugi.
Izvor: https://www.scribd.com/doc/50704687/Milivoje-Ivanisevic-Hronika-naseg-groblja
http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=208433
Uz povike "Allahu Egber" i "Tegbir" zveri u ljudskom obliku započeli su svoj krvavi pir, najpre paleći kuće, štale i životinje u njima a potom ubijajući i nemoćne civile. Svedok stravičnog masakra Stanoje Milovanović ispričao je kako je video kako muslimani ubijaju stare i nemoćne a među zločincima je prepoznao i veći broj svojih komšija. I Vitomir Vučetić je tom prilikom prepoznao svoje komšije muslimane sa kojima se pre rata družio a sa nekima išao u školu. Među njima je prepoznao i Fahrudina Hasanovića, Rahmana Sinanovića i Aliju iz Sasa. Zločinci su vikali "Vasu Petrovića hvatajte živog!", "Allahu Egber", "Biće vam ovo novi Jasenovac", "Koljite žene i decu"....
Nedaleko od kuće Bogoljuba Andrića, srebrenički koljači su masakrirali maloletnu Vericu Filipović i Jelenu Stojanović (52), majku petoro dece.
O masakru u Lozničkoj Rijeci svedočila je i Krstina Lukić koja je u napadu prepoznala suprugu Rešada Sinanovića. Krstina je tom prilikom uspela da se spasi ali je masakrirana 14. 12. 1992. kada je ovo selo po drugi put napadnuto.
Horde Nasera Orića brutalno su se iživljavale nad civilima koji su nakon zlostavljanja i mučenja svirepo pobijeni. Maloletna Verica bila je izložena strašnim torturama nakon čega je njena mladost zauvek pokošena smrtonosnim rafalima. Jedina krivica ove mlade, prelepe devojke bila je njena srpska nacionalnost i pravoslavna veroispovest. To joj komšije Bošnjaci nisu mogli oprostiti!
O kakvoj količini brutalnosti se radilo, svedoči nam i činjenica da je lice maloletne Verice ali i ostalih meštana bilo potpuno neprepoznatljivo od zadobijenih rana i povreda pa je i sama identifikacija trajala poprilično dugo.
Verica Filipović bi danas imala 43 godine. Do danas bi završila škole, zaposlila se, zasnovala bi sopstvenu porodicu a zasigurno bi se ostvarila u ulozi majke. Uživala bi u svim lepotama koje mladost i život donose. Nažalost, njeno detinjstvo i mladost prekinuti su prilično rano. Ubijena je samo iz nečijeg hira, mržnje, pakosti. Ubijena je mučki u svom selu, na svom ognjištu. Njen mladi život ugašen je u ime "muslimanske Bosne i Hercegovine", ubijena je u ime zločinačke politike Alije Izetbegovića i u ime bošnjačkog naroda. Zločincima toga dana ruka nije zadrhtala!
Od jedne vesele, nasmejane devojke željne života ostala je fotografija na hladnom, mermernom spomeniku koja jasno svedoči o kakvoj tragediji se radi. Ostale su i brojne uspomene, sećanja ali i velika bol u srcima rođaka i prijatelja.
Živana Filipović, majka mučki ubijene Verice, sa bolom i tugom daleko od očiju javnosti i medija, oplakuje svoju mezimicu i tešku sudbinu kakva ju je zadesila. Ova hrabra i čestita žena imala je tu sreću da preživi krvavi Vidovdan i izbegne preko Drine. Međutim, teška sudbina koja ju je zadesila zauvek ju je zavila u crno. Izgubila je ćerku, supruga, brata, petoricu sestrića i mnoštvo rođaka. Filipovići su jedna od najstradalnijih porodica u Podrinju.
Pre nekoliko godina Živana je i medijima ispričala kako je boli nepravda koja se godinama čini prema žrtvama srpske nacionalnosti. I sama je istakla kako poznaje pojedine Bošnjake koji su se vratili u opštinu Bratunac a koji su učestvovali u ubistvima srpskih civila. Međutim, kako je ona istakla ovi zločinci nalaze se na spisku nestalih u Srebrenici a sve to sa ciljem da se zaštite od odgovornosti zbog počinjenih zločina.
Živana Filipović je primer jedne hrabre, poštene i čestite žene koja iskreno žali za svojim detetom daleko od medija i očiju javnosti. Ona nikada nije negirala ili ponižavala žrtve suprotne strane kako to redovno čine žene iz muslimanskih udruženja iz Srebrenice koje svojim fašističkim izjavama redovno vređaju i ponižavaju ubijene srpske civile i njihove porodice. Opravdavajući zločine muslimanske vojske nad decom i civilima, ove žene pokušavaju da operu krvave ruke svojih rođaka, prijatelja i Bošnjaka koji su počinili stravične zločine tokom trajanja rata.
Međutim, istinu i činjenice o zločinima ne može sakriti ni poništiti nikakva propaganda ili politika negiranja kakvu zastupaju Majke Srebrenice i bošnjački državni vrh. Narod Bratunca i Srebrenice itekako pamti ove strašne zločine i centralnim manifestacijama redovno se obeležava i podseća na ratne strahote koje su stanovnici Podrinja preživeli od svojih komšija i to samo zato što su bili drugačije nacionalnosti.
Zveri u ljudskom obliku koje su ove zločine počinili do danas nisu privedeni pravdi niti su odgovarali za zločine protiv čovečnosti i genocid koji su počinili nad srpskim stanovništvom. U napadu na Lozničku Rijeku i ubistvu civila su prepoznati: Alija Ibrić Kurta, Besim Salihović, Hidan Salihović, Rešid Sinanović, Sadik Zukić, Hajrudin Begzadić, Ramiz Kamenica, Munib Kamenica, Esma Kiverić, Hajrudin Malagić, Midhat Salihović, Adil Salihović, Edhem Salihović, Fikret Salihović, Rifet Salihović, Mulija Zukić, Rifet Dautbašić, Mirsad Malagić, Hasan Dautbašić, Senada Sinanović, Mujo Malagić, Safet Omerović Miš i mnogi drugi.
Izvor: https://www.scribd.com/doc/50704687/Milivoje-Ivanisevic-Hronika-naseg-groblja
http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=208433
Коментари
Постави коментар