Tokom rata na Kosovu i Metohiji (1998 - 2000) albanski ekstremisti - pripadnici terorističke OVK ubili su i kidnapovali gotovo 400 Srba i nealbanaca na području Đakovice. Sa prostora cele opštine proterano je celokupno srpsko stanovništvo a sve pravoslavne crkve, sva groblja i verski objekti su spaljeni i razoreni do temelja. Najmlađa žrtva terora bila je beba stara samo devet dana, dok je najstarija žrtva imala 89 godina.
Vekovima unazad traju albanske pretenzije na srpske teritorije. Ove težnje praćene su stravičnim zločinima nad srpskim stanovništvom a Đakovica svakako predstavlja jedno od najstradalnijih mesta srpske istorije. Upravo su u Đakovici počinjeni neki od najstrašnijih zločina nad srpskim stanovništvom tokom čitavog 20. veka.
Novinska štampa sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, bila je obeležena člancima i vestima o masovnom silovanju srpskih žena i devojčica od strane albanskih razbojnika. Ovo je naročito bilo izraženo na području Đakovice. Prve srpske žrtve ovog kraja pale su još početkom osamdesetih. Pritisci na srpsko stanovništvo, pojedinačna ubistva, napadi i progoni traju sve do početka rata na Kosmetu kada se intenziviraju i dobijaju masovni karakter.
U Đakovici je nedvosmisleno počinjen genocid nad srpskim stanovništvom. Prema popisu iz 1981. na području ovog grada živelo je više hiljada Srba, dok su danas jedini stanovnici srpske nacionalnosti tri starice koje žive u manastiru. Tokom rata na Kosovu i Metohiji (1998-1999), albanski teroristi su masakrirali i kidnapovali 392 građana Đakovice. Istovremeno, sa područja ove opštine je proterano celokupno srpsko stanovništvo što jasno implicira da je na podurčju Đakovice sprovedeno etničko čišćenje.
Na području opštine Đakovica, porušene su sve pravoslavne crkve i hramovi. Sva crkvena imovina, ikone i verski predmeti su spaljeni i devastirani. Pravoslavna groblja su potpuno uništena i demolirana. Posebno je strašna činjenica da su posmrtni ostaci određenog broja srpskih pokojnika izvađeni iz grobova i bačeni ko zna gde, pri čemu su srpske žrtve ubijene i po drugi put. U Đakovici su svi kulturni i društveni objekti koji su bili u vlasništvu Srba, popaljeni i uništeni. Gotovo sve srpske kuće su porušene a one koje su imale sreću da prežive sada su u vlasništvu Albanaca. Sva srpska imovina je pokradena, opljačkana i urnisana. Sve ovo ukazuje da je nad srpskom i pravoslavnom kulturnom baštinim počinjen urbicid.
Današnji građani Đakovice na čelu sa veteranima terorističke OVK i brojnim udruženjima, među kojima se najviše ističe šovinista Nusreta Kumnova, aktivno zabranjuju Srbima i da obiđu svoje porušene kuće i groblja. Dočekuju ih kamenicama, pištoljima i pogrdnim rečima. O nekom trajnom povratku Srba, suvišno je i govoriti. Glavni razlozi takvog fašističkog ponašanja jeste postojanje osnovane sumnje da se na području Đakovice nalazi najmanje 12 masovnih grobnica gde su pokopana tela kidnapovanih i ubijenih srpskih civila - žena, staraca i dece. Upravo iz tog razloga Albanci iz Đakovice oštro se protive dolasku Srba i njihovom trajnom povratku. Otkrivanjem ovih masovnih grobnica, otvorilo bi se pitanje odgovornosti Albanaca za 392 ubijena i nestala građana Đakovice.
Tužno je i žalosno što su mediji u Srbiji kao i nevladin sektor u potpunosti zaboravili Đakovičke stradalnike. O njihovim sudbinama gotovo da se ne može pronaći baš nikakav podatak. O Đakovici se govori tek u kontekstu bitke na Košarama, međutim kada je reč o civilnim žrtvama tu vlada potpuna medijska tišina i zakon ćutanja. Nema tekstova, kolumni, tv emisija, tv priloga, novinskih članaka, intervjua koji bi bili vezani za zločine OVK u Đakovici. Ove žrtve su gotovo dve decenije prepuštene zaboravu. Društvo i mediji godinama ćute, kao da je sasvim normalno ubiti staricu na kućnom pragu, preklati dete ili silovati devojke?! Ćutanjem i ignorisanjem zločina stajemo na stranu zločinca i pomažemo im da prođu nekažnjeno.
Za razliku od žrtava u Starom Gracku ili Goraždevcu, đakovički stradalnici nikada nisu dobili ni minut medijske pažnje. Sigurno da bi trebalo podsećati na ove nevine žrtve i govoriti o stravičnim zločinima nad srpskim narodom.
Najmlađa žrtva Đakovice bila je beba romske nacionalnosti, Sevdija Krasnići. Početkom juna 1999. naoružane horde albanskih terorista upale su u selo Brekovac i počinile stravičan masakr. Oni su upali u kuću Alije Krasnićija koji je bio izložen nezamislivim fizičkim i psihičkim torturama, samo zato što je bio romske nacionalnosti. Kako bi ga kaznili, zločinci su iz vatrenog oružja pucali u njegovu tek rođenu ćerkicu Sevdiju. Sevdija je bila stara svega devet dana! Neviđeni zločin „overili“ su na zverski način. Ubijenoj bebi su odsekli glavu!
Ovaj zločin je duboko potresao kako celu Srbiju tako i predstavnike međunarodne zajednice koji su ostali nemi i zgroženi stepenom brutalnosti albanskih ekstremista.
Na području Đakovice stradao je veliki broj dece. Petočlana porodica Šutaković kidnapovana je 13. juna 1999. na putu od njihovog stana do pravoslavne crkve u Đakovici, gde su se zaputili sa ciljem da se sklone od albanskih terorista koji su tih dana činili strahovite zločine. Kidnapovani su Nedeljko (62), njegova supruga Darinka (58) i njihovo troje dece Radovan (10), Đorđe (16) i Aleksandar (18). Njihova tela do danas nisu pronađena a otkopavanjem masovne grobnice pre nekoliko nedelja u Đakovici, javila se velika sumnja da se upravo tu nalaze tela nesrećne porodice. U istom periodu u Đakovici je ubijena mlada devojka Ziza Zeka (17).
22. aprila 1999. na području Majinog Naselja, gde su živele izbeglice iz Hrvatske, poginuli su Predrag Ilmić (14), Ivan Ivančević (7) i Marko Ivanović (4). Vrelog 9. jula 1999. albanski zločinci su na vrlo svirep način ubili Besarta Hasanija, dečaka romske nacionalnosti, koji je imao svega 9 godina. Početkom novembra 1998. albanski zločinci su ubili Aferditu Kućištu, mladu Romkinju od 15 godina.
Mara Popović i njen suprug Trajko kidnapovani su u Đakovici sredinom juna 1999. Prema rečima Svetlane Miljković, Trajkove ćerke iz prvog braka, Trajko je prvih dana po dolasku italijanskog KFOR-a, otišao u crkvu Uspenja Bogorodice u Srpskoj ulici i došao kod sveštenika Nenada Našpalića gde ga je pitao šta mu je činiti. Sveštenik ga je posavetovao da zajedno sa suprugom Marom ode u Veliku Hoču kod Orhaovca gde su imali kuću, i da tamo ostanu. Trajko nije uspeo da pronađe prevoz pa su on i supruga privremeni smeštaj pronašli u pravoslavnoj crkvi. Veliki broj srpskog stanovništva je upravo ovde pronašao sklonište. Nakon što su albanski ekstremisti zapalili crkvu Svete Trojce, narod se uplašio da bi slična sudbina mogla zadesiti i crkvu u Srpskoj ulici. Stoga, veliki broj Đakovčana napušta crkvu i beže na druga mesta. Trajko i Mara odlučuju da se vrate u svoj stan i tada su poslednji put viđeni živi. Nakon izvesnog vremena, Svetlana je otišla u Đakovicu do njihovog stana ali su se u njega već uselili neki Albanci. Svi pokušaji da bilo šta sazna o ovim nesrećnim ljudima završili su se neuspešno. Ipak, 2005. Svetlana je obaveštena da je Marin leš pronađen 17. avgusta 2000. Mara Popović je ubijena na vrlo svirep i okrutan način ali okolnosti njene smrti nikada nisu u potpunosti rasvetljene. Mara je sahranjena u Velikoj Hoči a posmrtni ostaci njenog supruga Trajka do danas nisu pronađeni. Mara je imala 60 a njen suprug 69 godina.
Đorđe Kuzmanović, po profesiji radnik u gradskoj pošti, oduvek je imao lepe i prijateljske odnose sa ljudima svih nacija. Znajući da nikome ništa nije skrivio odlučuje da ostane u svom gradu. Verovao je da će njegove komšije Albanci biti uz njega, baš kao što je i on bio uz njih tokom NATO agresije. Međutim, Đorđe je otet 21. juna 1999. pred očima mirovnih snaga. KFOR i mirovnjaci nisu se obazirali na divljanje OVK terorista koji su pljačkali, palili, silovali, ubijali...Porodica i rodbina otetog Đorđa činila je sve kako bi ga pronašla, obraćali su se i KFOR-u i Međunarodnom komitetu Crvenog Krsta ali uzalud. Četiri godine kasnije, ugašena je svaka nada da je Đorđe među živima. Njegovo beživotno telo predato je porodici 23. maja 2003. Đorđe je sahranjen u Beogradu a njegove ubice nikada nisu pronađene.
Slobodan Janjić, po profesiji vatrogasac, rođen je u Prelovu kod Višegrada. Rano se seli u Đakovicu u kojoj provodi veliki deo svog života. Živeo je pošteno od svoga rada i nikada se nikome nije zamerao. O njemu svi imaju samo reči hvale i pozitivno mišljenje. Uprkos kampanji etničkog čišćenja i progona koju su sprovodili OVK ekstremisti, Slobodan odlučuje da ostane u svojoj Đakovici. Kidnapovan je 18. julna 1999. iz svog stana u ulici Dimitrija Tucovića br. 13. Šest dana ranije poslao je suprugu Milenu sa decom da se privremeno sklone dok neredi ne prestanu. Nažalost, Slobodan do danas nije pronađen. Imao je 53 godine.
Na području Đakovice, pripadnici terorističke OVK ubili su čak 39 civila albanske nacionalnosti. Neki su stradali zbog toga što su otvoreno stali u odbranu svojih komšija i što su odbili da učestvuju u ubijanju i progonu Srba, Roma i drugih nealbanaca. Drugi su stradali iz čisto banalnih razloga kao što su dobri odnosi sa Srbima pre ili nakon rata. Pa tako, od zločinačke ruke ubijeni su Naser Arifaj, Iber Ibraj, Isa Ibraj, Isuf Ibraj, Jakup Ibraj, Muhamet Ibraj, Kujtim Ibraj, Pjeter Đini i njegova supruga Aga Đini, Binak Bakaj, Sulejman Bajramaj, Nedžmedin Bedra, Hisen Ahmeti, Ibrahim Mahmuti, Marija Nuši, Ndrek Nuši, Pašk Ćerimi, Fazli Silaj, Ludovik Ikaj, Redžep Ukšini, Riva Ukšini, Tome Balaj, Mehmet Beriša, Ndu Ćupi, Bećir Morina, Esat Krasnići, Hil Pjetri, Hisen Bitići, Mustafa Osmani, Kujtim Pniši, Skender Rusta i mnogi drugi građani albanske nacionalnosti. Na području Đakovice, NATO agresor je ubio 82 albanska civila, među kojima čak 18 dece.
Na području Đakovice, zabeleženi su brojni slučajevi silovanja od strane pripadnika terorističke OVK. Među žrtvama seksualnog nasilja bilo je mnogo žena i devojaka srpske, romske ali i albanske nacionalnosti! Jedan od najpoznatijih slučajeva sigurno jeste silovanje maloletne Ganimete Tafaj od strane vojnika Ramuša Haradinaja u hotelu Paštrik. Ova devojka je zajedno sa još šest žena i rođaka nasilno odvedena sa svadbe i zatvorena u logor OVK. Tamo je mučena i silovana više puta. Istovetnu sudbinu su doživele i ostale žene i devojke. Na području čitavog Kosova i Metohije postojalo je 144 logora OVK gde su zatvarni, zlostavljani, mučeni i ubijani civili srpske, romske i nealbanske nacionalnosti. Na području Đakovice bilo je desetak ovakvih privatnih zatvora i logora.
O zločinima nad srpskim stanovništvom u Đakovici ćuti se i ne govori punih 19 godina. Ne samo na Kosovu i Metohiji, već ni u samoj Srbiji. Ako se i spomene Đakovica, obično je reč o herojima sa Košara ali o stotinama ubijenih i nestalih civila baš niko ne govori. Postavlja se pitanje zašto se razvio ovakav odnos prema žrtvama? Zašto mediji, političari, nevladine organizacije ali i obični građani prećutkuju i zataškavaju stravične zločine nad svojim narodom?
Đakovica predstavlja grad sa najvećim brojem nestalih, nakon završetka sukoba na Kosovu i Metohiji. Ono što je Sanski Most za srpski narod u Bosni i Hercegovini, može se reći da je Đakovica za Srbiju - grad nestalih!
Još teža i bolnija činjenica od ubistva i masovnih otmica jeste činjenica da za ove zločine do danas niko nije odgovarao. Da li zaista životi Srba ne vrede baš nimalo? Da li je opravdano ubiti Srbina jer svakako niko neće odgovarati za ove zločine? Ova pitanja i dalje muče i progone porodice srpskih žrtava ali i svakog normalnog čoveka.
Izvor: Udruženje kidnapovanih i nestalih na Kosovu i Metohiji - "Oteta Istina"
FHP - OTMICE I NESTANCI NE-ALBANACA NA KOSOVU
http://www.arhiva.srbija.gov.rs/video/kosovoreport1.pdf
Vekovima unazad traju albanske pretenzije na srpske teritorije. Ove težnje praćene su stravičnim zločinima nad srpskim stanovništvom a Đakovica svakako predstavlja jedno od najstradalnijih mesta srpske istorije. Upravo su u Đakovici počinjeni neki od najstrašnijih zločina nad srpskim stanovništvom tokom čitavog 20. veka.
Novinska štampa sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, bila je obeležena člancima i vestima o masovnom silovanju srpskih žena i devojčica od strane albanskih razbojnika. Ovo je naročito bilo izraženo na području Đakovice. Prve srpske žrtve ovog kraja pale su još početkom osamdesetih. Pritisci na srpsko stanovništvo, pojedinačna ubistva, napadi i progoni traju sve do početka rata na Kosmetu kada se intenziviraju i dobijaju masovni karakter.
U Đakovici je nedvosmisleno počinjen genocid nad srpskim stanovništvom. Prema popisu iz 1981. na području ovog grada živelo je više hiljada Srba, dok su danas jedini stanovnici srpske nacionalnosti tri starice koje žive u manastiru. Tokom rata na Kosovu i Metohiji (1998-1999), albanski teroristi su masakrirali i kidnapovali 392 građana Đakovice. Istovremeno, sa područja ove opštine je proterano celokupno srpsko stanovništvo što jasno implicira da je na podurčju Đakovice sprovedeno etničko čišćenje.
Na području opštine Đakovica, porušene su sve pravoslavne crkve i hramovi. Sva crkvena imovina, ikone i verski predmeti su spaljeni i devastirani. Pravoslavna groblja su potpuno uništena i demolirana. Posebno je strašna činjenica da su posmrtni ostaci određenog broja srpskih pokojnika izvađeni iz grobova i bačeni ko zna gde, pri čemu su srpske žrtve ubijene i po drugi put. U Đakovici su svi kulturni i društveni objekti koji su bili u vlasništvu Srba, popaljeni i uništeni. Gotovo sve srpske kuće su porušene a one koje su imale sreću da prežive sada su u vlasništvu Albanaca. Sva srpska imovina je pokradena, opljačkana i urnisana. Sve ovo ukazuje da je nad srpskom i pravoslavnom kulturnom baštinim počinjen urbicid.
Današnji građani Đakovice na čelu sa veteranima terorističke OVK i brojnim udruženjima, među kojima se najviše ističe šovinista Nusreta Kumnova, aktivno zabranjuju Srbima i da obiđu svoje porušene kuće i groblja. Dočekuju ih kamenicama, pištoljima i pogrdnim rečima. O nekom trajnom povratku Srba, suvišno je i govoriti. Glavni razlozi takvog fašističkog ponašanja jeste postojanje osnovane sumnje da se na području Đakovice nalazi najmanje 12 masovnih grobnica gde su pokopana tela kidnapovanih i ubijenih srpskih civila - žena, staraca i dece. Upravo iz tog razloga Albanci iz Đakovice oštro se protive dolasku Srba i njihovom trajnom povratku. Otkrivanjem ovih masovnih grobnica, otvorilo bi se pitanje odgovornosti Albanaca za 392 ubijena i nestala građana Đakovice.
Tužno je i žalosno što su mediji u Srbiji kao i nevladin sektor u potpunosti zaboravili Đakovičke stradalnike. O njihovim sudbinama gotovo da se ne može pronaći baš nikakav podatak. O Đakovici se govori tek u kontekstu bitke na Košarama, međutim kada je reč o civilnim žrtvama tu vlada potpuna medijska tišina i zakon ćutanja. Nema tekstova, kolumni, tv emisija, tv priloga, novinskih članaka, intervjua koji bi bili vezani za zločine OVK u Đakovici. Ove žrtve su gotovo dve decenije prepuštene zaboravu. Društvo i mediji godinama ćute, kao da je sasvim normalno ubiti staricu na kućnom pragu, preklati dete ili silovati devojke?! Ćutanjem i ignorisanjem zločina stajemo na stranu zločinca i pomažemo im da prođu nekažnjeno.
Za razliku od žrtava u Starom Gracku ili Goraždevcu, đakovički stradalnici nikada nisu dobili ni minut medijske pažnje. Sigurno da bi trebalo podsećati na ove nevine žrtve i govoriti o stravičnim zločinima nad srpskim narodom.
ALBANSKI ZLOČINCI SE IŽIVLJAVALI I NAD DECOM
Najmlađa žrtva Đakovice bila je beba romske nacionalnosti, Sevdija Krasnići. Početkom juna 1999. naoružane horde albanskih terorista upale su u selo Brekovac i počinile stravičan masakr. Oni su upali u kuću Alije Krasnićija koji je bio izložen nezamislivim fizičkim i psihičkim torturama, samo zato što je bio romske nacionalnosti. Kako bi ga kaznili, zločinci su iz vatrenog oružja pucali u njegovu tek rođenu ćerkicu Sevdiju. Sevdija je bila stara svega devet dana! Neviđeni zločin „overili“ su na zverski način. Ubijenoj bebi su odsekli glavu!
Ovaj zločin je duboko potresao kako celu Srbiju tako i predstavnike međunarodne zajednice koji su ostali nemi i zgroženi stepenom brutalnosti albanskih ekstremista.
Na području Đakovice stradao je veliki broj dece. Petočlana porodica Šutaković kidnapovana je 13. juna 1999. na putu od njihovog stana do pravoslavne crkve u Đakovici, gde su se zaputili sa ciljem da se sklone od albanskih terorista koji su tih dana činili strahovite zločine. Kidnapovani su Nedeljko (62), njegova supruga Darinka (58) i njihovo troje dece Radovan (10), Đorđe (16) i Aleksandar (18). Njihova tela do danas nisu pronađena a otkopavanjem masovne grobnice pre nekoliko nedelja u Đakovici, javila se velika sumnja da se upravo tu nalaze tela nesrećne porodice. U istom periodu u Đakovici je ubijena mlada devojka Ziza Zeka (17).
![]() |
| Petočlana porodica Šutaković oteta 1999. u Đakovici |
22. aprila 1999. na području Majinog Naselja, gde su živele izbeglice iz Hrvatske, poginuli su Predrag Ilmić (14), Ivan Ivančević (7) i Marko Ivanović (4). Vrelog 9. jula 1999. albanski zločinci su na vrlo svirep način ubili Besarta Hasanija, dečaka romske nacionalnosti, koji je imao svega 9 godina. Početkom novembra 1998. albanski zločinci su ubili Aferditu Kućištu, mladu Romkinju od 15 godina.
KIDNAPOVANI DOK SU BEŽALI IZ ZAPALJENE CRKVE
![]() |
| Izbledela fotografija Mare Popović |
MASAKR U SELU MEJA
Selo Meja u istoriji je ostalo upamćeno kao veliko stratište srpskog naroda. Ovo selo bilo je poznato kao veliko terorističko uporište odakle su albanski ekstremisti često vršili napade na srpska sela i ubijali civile.
21. aprila 1999. Milutin Praščević krenuo je sa svojom patrolom u uobičajenu kontrolu kroz Đakovicu sa ciljem da izvidi kako meštani žive, da li ih neko uznemirava i kakva je situacija u gradu. U tom trentuku nedaleko od sela Meja, naoružani albanski ekstremisti izvršili su napad na policijsku patrolu. Sa više od pedeset ispaljenih metaka ubijeni su Milutin Praščević (31), Boban Lazarević (22), Bojan Bogojević (21), Ljubodrag Lazarević (25), Naser Arifaj (37).
Na svirep i okrutan način je ugašeno pet mladih života a kolika je bila mržnja albanskih ekstremista svedoči nam i činjenica da je među ubijenima bio i Albanac Naser Arifaj. Toga dana baš nikoga nisu poštedeli! Samo godinu dana ranije, inspektoru Milutinu Praščeviću, OVK teroristi su na svirep način ubili oca Slobodana koji je bio civil. Ipak, Milutin je i pored lične tragedije učestvovao u spasavanju više desetina ranjenih albanskih civila - žena i dece, koji su ranjeni nakon što su avioni NATO alijanse 14. aprila 1999. bombardovali kolonu albanskih izbeglica u selima Meja i Bistažin. Lično je pomagao u evakuaciji ranjenih civila i na taj način spasao na desetine života. Učestvovao je i u sahranjivanju poginulih. Ipak, u "znak zahvalnosti" albanski teroristi su ga samo sedam dana kasnije okrutno ubili. O pokojnom Milutinu i danas svi imaju samo reči hvale, kako Srbi tako i Albanci koji nikada ne mogu zaboraviti njegova humana dela.
![]() |
| Milutin Praščević (31) i Bojan Bogojević (21) - žrtve zločina u selu Meja |
OTET IZ SVOJE KUĆE, PRONAĐEN MRTAV NAKON ČETIRI GODINE
Đorđe Kuzmanović, po profesiji radnik u gradskoj pošti, oduvek je imao lepe i prijateljske odnose sa ljudima svih nacija. Znajući da nikome ništa nije skrivio odlučuje da ostane u svom gradu. Verovao je da će njegove komšije Albanci biti uz njega, baš kao što je i on bio uz njih tokom NATO agresije. Međutim, Đorđe je otet 21. juna 1999. pred očima mirovnih snaga. KFOR i mirovnjaci nisu se obazirali na divljanje OVK terorista koji su pljačkali, palili, silovali, ubijali...Porodica i rodbina otetog Đorđa činila je sve kako bi ga pronašla, obraćali su se i KFOR-u i Međunarodnom komitetu Crvenog Krsta ali uzalud. Četiri godine kasnije, ugašena je svaka nada da je Đorđe među živima. Njegovo beživotno telo predato je porodici 23. maja 2003. Đorđe je sahranjen u Beogradu a njegove ubice nikada nisu pronađene.
NI TRAGA NI GLASA OD SLOBODANA JANJIĆA
Slobodan Janjić, po profesiji vatrogasac, rođen je u Prelovu kod Višegrada. Rano se seli u Đakovicu u kojoj provodi veliki deo svog života. Živeo je pošteno od svoga rada i nikada se nikome nije zamerao. O njemu svi imaju samo reči hvale i pozitivno mišljenje. Uprkos kampanji etničkog čišćenja i progona koju su sprovodili OVK ekstremisti, Slobodan odlučuje da ostane u svojoj Đakovici. Kidnapovan je 18. julna 1999. iz svog stana u ulici Dimitrija Tucovića br. 13. Šest dana ranije poslao je suprugu Milenu sa decom da se privremeno sklone dok neredi ne prestanu. Nažalost, Slobodan do danas nije pronađen. Imao je 53 godine.
NIJE OZBILJNO SHVATIO PRETNJE
Ilija Ilja Jovanović, penzioner iz Đakovice, kidnapovan je 7. jula 1999. iz svoga stana u ulici Maršala Tita. Imao je 71 godinu. Teroristi OVK nasilno su ga odveli u hotel Paštrik. Nekoliko dana ranije dobijao je pretnje da će ga, ukoliko ne napusti Đakovicu, ubiti zajedno sa članovima porodice. Nije želeo da poklekne pretnjama, računao da je nema razloga da beži što ga je koštalo života.
Srpkinja Milica Vekić (59) nalazila se sama u stanu kada su joj 1. jula 1999. u kasnim večernjim satima na vratima snažno zalupali pripadnici zločinačke OVK. Nasilno su joj upali u stan a potom je odveli u kasapnicu "Agimi". Petorica naoružanih albanskih ekstremista kasnije su je odveli na brdo Čabrat i tamo je svirepo ubili. Pet godina kasnije, na tom mestu su i pronađeni posmrtni ostaci ove čestite žene. Milica je 8. oktobra 2004. sahranjena u Užicu.
Iz svoga stana u ulici Miloša Obilića br. 3 kidnapovani su supružnici Mićo (64) i Radmila Petrović (60). Mića je bio penzionisani policajac ali i sudija porotnik u Opštinskom sudu u Đakovici. Prema izjavi komšinice, nakon upada pripadnika OVK u stan Petrovića čula se velika buka. Supružnici do danas nisu pronađeni.
Na svom kućnom pragu iz vatrenog oružja, mučki su ubijene Crnogorke Desanka Ilić Nišević (56) i Stanka Šćepanović (69). Jedina krivica ovih žena bila je njihova nacionalna pripadnost. To im komšije Albanci nikako nisu mogli oprostiti. Desanku je nakon dolaska međunarodnih snaga na Kosmet, iz njene kuće isterao komšija Albanac. Nesrećna žena je odlučila da privremeno sklonište pronađe kod svoje kume Milice Vekić. Nažalost, obe su okrutno ubijene. Tim OMPF-a je ustanovio da je uzrok smrti Desanke Ilić, prostrelna rana naneta vatrenim oružjem u predelu grudi i levog kuka. Ustanovljene su takođe i povrede u predelu glave i leve butne kosti. Desankino telo je na ulici pronašao Italijnaski KFOR. Početkom juna 1999. iz svog stana u Đakovici oteta je starica Ružica Štakić (65). Njeni posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
29.oktobra 1999. pripadnici terorističke OVK kidnapovali su petoricu Srba koji su krenuli iz Orahovca u Đakovicu kako bi se prebacili u Crnu Goru. Albanski vojnici su ih najpre zaustavili a potom prilisno odveli u nepoznatom pravcu. O njihovim sudbinama do danas nema nikakvih informacija. Porodice nestalih i kidnapovanih gotovo dvadeset godina žive u neizvesnosti i strepnji. Toga dana kidnapovani su Zvezdan Mojsić (1973), inače sin bivšeg istražnog sudije u Orahovcu, Budimir Baljošević (1944), Negovan Dedić (1967), Staniša Milenković (1953) i Goran Stolić (1974).
21. juna 1999. nekolino uniformisanih pripadnika OVK kidnapovali su Milorada Jovanovića koji je krenuo u obližnju pekaru da kupi hleb. Oni su ga nasilno uvukli u crni automobil i odveli u nepoznatom pravcu. Njegovi posmrtni ostaci su eshumirani 30. septembra 2002. a rezultati obdukcije su pokazali da su uzrok smrti višestruke povrede nanete vatrenim oružjem u predelu trupa i desne ruke.
Krajem juna 1999. albanski ekstremisti su upali u kuću teško pokretne starice Jovanke Stolice (86) i mučki je ubili nakon višesatnog mučenja i maltretiranja. Njena kuća je opljačkana a potom spaljena a posmrtni ostaci starice do danas nisu pronađeni. Na spisku nestalih osoba nalazi se i ime Stojanke Subotić (50) iz Drenovca koja je kidnapovana od strane pripadnika OVK iz svoje porodične kuće. Iz svoga stana u ulici Cara Dušana, oteta je starica Smiljana Stević (70). Nju su nakon brojnih tortura kidnapovali pripadnici OVK a potom je odveli u nepoznatom pravcu. I Slovenka Marija Miljković (70) dugo je odolevala pritiscima i pretnjama albanskih ekstremista. Ipak, u kasnim večernjim satima jednog oktobarskog dana u njen stan su upali uniformisani albanski vojnici koji su je maltretirali, zlostavljali pa ubili.
Ista je sudbina zadesila i srpske civile Daneta Svilara (48), Lazara Vukasovića (64), Radovana Račića (61), Slobodana Petrovića (34), Jovana Maljkovića (50), Momčila Milića (49), Vojina Pekovića (55), Milenka Kabaša (36), Dragutina Krstića (66), Zorana Antonijevića (32), Jovana Borotu (51), Zorana Garića (36), Darka Volarevića (22), Davora Volarevića (24), Spasoja Pekovića (58), Radeta Gagovića (44), Zdravka Radunovića (43), Dragana Borotu (37), Veljka Folića (50), Milorada Ristića (53), Tomislava Stajića (42), Svetozara Tomića i Milivoja Vukovića (61) koji su nestali ili su ubijeni na užem području grada Đakovice.
Albanski ekstremisti su tokom agresije ubili i tri lica bošnjačke nacionalnosti: Šefket Canović (57) najpre je kidnapovan i mučen a potom pronađen obezglavljen; Džana Softić (67) je kidnapovana i do danas nije pronađena a Berat Mušović (34) je masakriran na ulici sredinom juna 2000. godine. Đakovica je ujedno i najveće stratište Roma tokom rata na Kosovu i Metohiji. Albanski ekstremisti bez milosti su ubili i kidnapovali veliki broj civila romske nacionalnosti, među kojima je bilo žena, dece i staraca. Ubijeni su Binak Bakraj (60), Halit Beća (22), Fadil Beluli (25), Muharem Damjani (43), Sil Goluba (51), Musa Guga (65), Gani Hajrizaj (43), Besart Hasani (9), Hadži Hadžiju (70), Špend Hadžiu (39), Avdul Imeraj (48), Škeljzen Kamberi (20), Smajl Kpuzi (44), beba Sevdija Krasnići, Aferdita Kućišta (15), Zvezdan Ljušaj (28), Elver Mustafaj (20), Besim Ramoci (22), Redža Šalja (22), Sabaheta Zeka (20), Ziza Zeka (18) i Škeljzen Zuberaj (37). Posmrtni ostaci prilično velikog broja ubijenih do danas nisu pronađeni i oni se vode kao nestali.
U genocidu koji je sprovodila teroristička OVK nisu bili pošteđeni ni Aškalije ni Kosovski Egipćani. Zveri u ljudskom obliku bez milosti su prekinuli živote Ramadana Halilaja (23), Muhameta Kike (36), Fitima Krasnićija (20), Demluša Govedarija (16), Bekima Mazrekua (16), Kujtima Nuke (15), Faika Ćave (16), Džemaljija Smaće (23), Sila Aze (15), Šaćirija Beriše (30), Kujtima Imeraja (18), Binaka Jolaja (81), Muharema Jolaja (25), Hasana Tafe (33), Binaka Zajaja (31) i Ibrahima Zekaja (56).
UBIJENI NA KUĆNOM PRAGU
Srpkinja Milica Vekić (59) nalazila se sama u stanu kada su joj 1. jula 1999. u kasnim večernjim satima na vratima snažno zalupali pripadnici zločinačke OVK. Nasilno su joj upali u stan a potom je odveli u kasapnicu "Agimi". Petorica naoružanih albanskih ekstremista kasnije su je odveli na brdo Čabrat i tamo je svirepo ubili. Pet godina kasnije, na tom mestu su i pronađeni posmrtni ostaci ove čestite žene. Milica je 8. oktobra 2004. sahranjena u Užicu.
Uprkos brojnim pretnjama kojima su bili izloženi, bračni par Milan (73) i Marica Staletović (68) uporno su odolevali pritiscima da napuste svoj rodni grad. Mnogo puta su im na vrata dolazili albanski ekstremisti koji su im pretili i zastrašivali ih. Krajem juna te nesrećne 1999. supružnici su kidnapovani od strane OVK i odvedeni u nepoznatom pravcu. Ipak, četiri godine kasnije, 23. maja 2003. porodici su predati posmrtni ostaci ovih nesretnih ljudi. Milan i Marica su brutalno ubijeni samo zato što su bili srpske nacionalnosti. Njihovi dželati zasigurno i danas slobodno šetaju Đakovicom.
![]() |
| Milan (73) i Marica Staletović (68) - žrtve albanskog terora |
![]() |
| Mićo i Radmila Petrović - žrtve albanskog terora u Đakovici |
![]() |
| Jovan Lazarević (1910 - 1999) |
Jovan Lazarević (89) i njegova supruga Ljubica (75) imali su mnogo prijatelja svih nacionalnosti i svi u Đakovici su ih znali kao dobe i poštene ljude. Uvek su pomagali svima i živeli sa svojim komšijama u miru i slozi. Bili su izuzetno ugledni i poštovani ljudi. Ipak, zveri u ljudskom obliku upale su u stan Lazarevića i odvele ove stare ljude u nepoznatom pravcu. Oboje su svirepo ubijeni. Posmrtni ostaci Jovana su pronađeni četiri godine nakon otmice u masovnoj grobnici kod Podujeva a sahranjen je 18. septembra 2003. u Mladenovcu. Jovan je rođen u Skadru i on je najstarija evidentirana žrtva sa područja Đakovice. Posmrtni ostaci Ljubice još nisu pronađeni.
Srpkinja Dragica Biberdžić (76) ubijena je na vrlo svirep i okrutan način u svojoj kući. Iako ova žena nikome nije predstavljala baš nikakvu opasnosti, albanskim zlikovcima je smetala njena nacionalna pripadnost. Zveri u ljudskom obliku ubile su je na okrutan način a da za to nikada nisu ni odgovarali. Život jedne čestite žene ugašen je na vrlo okrutan način. Rezultati obdukcije su pokazali da je smrt Dragice Biberdžić nastupila usled prostrelnih rana nanetih iz vatrenog oružja.
Sredinom juna 1999. oteta je i Soba Vidosava (69), penzionerka rodom iz Šavnika. Prema izjavi njene komšinice, Sobu su najpre zlostavljali i maltretirali pripadnici OVK nakon čega je nasilno odvedena u nepoznatom pravcu.
U Đakovici je tih dana okrutno ubijena i Milka Ičević (73), rodom iz Danilovgrada. Ubili su je na vrlo svirep način albanski zlikovci kao i većinu Đakovčana. Sličnu sudbinu doživela je i penzionerka Dragica Petričević (73), inače majka istaknute umetnice Mire Kosovke. Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, Dragica je nasilno odvedena iz svoga stana u ulici Miloša Obilića od strane pripadnika zločinačke OVK. Poslednji put je viđena 4. jula 1999. i nalazi se na evidenciji nestalih lica.
![]() |
| Dragica Petričević (73) i Milka Ičević (73) |
Bračni par Živko (61) i Desanka Petković (58) su krajem juna 1999. nasilnoodvedeni iz svoga stana u ulici Slavka Đorđevića od strane pripadnika OVK a njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Istovetnu sudbinu su doživeli i supružnici Milorad (60) i Zorka Radovanović (54) iz sela Osek Hilja. Oni su ujedno bili i poslednji Srbi iz ovog mesta. Oteti su sredinom juna 1999. i do danas nisu pronađeni.
![]() |
| Stanka Šćepanović (1930-1999) |
Starca Velimira Kneževića (75) presrela su 5. avgusta 1998. dva Albanca dok je išao kod lekara. Oni su ga brutalno mučili pa ubili a njegovo beživotno telo pronađeno je sutradan u obližnjem kanalu. Starica Marija Ivančević (77), inače izbeglica iz Hrvatske, oteta je 1. maja 1999. na području Đakovice i do danas nije pronađena. Slična sudbina zadesila je i starca Iliju Karanovića (74) koji je nestao mesec dana kasnije nakon upada albanskih ekstremista u njegov stan.
Milić Pantović (75) otet je sa suprugom Slavkom (72) i sestrom Milevom (75) iz svoje porodične kuće nakon što su u nju upali naoružani albanski ekstremisti u okrilju noći 10. jula 1999. Svo troje su odvedeni u nepoznatnom pravcu i tamo okrutno ubijeni. Milić je bio teško bolestan ali to nije omelo albanske zveri da se iživljavaju nad nedužnim ljudima. Posmrtni ostaci troje Pantovića do danas nisu pronađeni i oni se vode kao nestali.
12. juna 1999. iz kuće u Brekovcu, pripadnici OVK su nasilno odveli Milicu (69) i Milku Slavković (72) koja se zatekla u gostima. Obe žene se vode kao nestale a njihova tela do danas nisu pronađena. Istog dana, na kućnom pragu u rodnoj Đakovici, okrutno je ubijen starac Miloš Stojanović (73).
![]() |
| Mileva Pantović (75), Milić Pantović (75) i Slavka Pantović (72) |
12. juna 1999. iz kuće u Brekovcu, pripadnici OVK su nasilno odveli Milicu (69) i Milku Slavković (72) koja se zatekla u gostima. Obe žene se vode kao nestale a njihova tela do danas nisu pronađena. Istog dana, na kućnom pragu u rodnoj Đakovici, okrutno je ubijen starac Miloš Stojanović (73).
![]() |
| Milica Slavković (69) i Milka Slavković (72) - žrtve terora |
29.oktobra 1999. pripadnici terorističke OVK kidnapovali su petoricu Srba koji su krenuli iz Orahovca u Đakovicu kako bi se prebacili u Crnu Goru. Albanski vojnici su ih najpre zaustavili a potom prilisno odveli u nepoznatom pravcu. O njihovim sudbinama do danas nema nikakvih informacija. Porodice nestalih i kidnapovanih gotovo dvadeset godina žive u neizvesnosti i strepnji. Toga dana kidnapovani su Zvezdan Mojsić (1973), inače sin bivšeg istražnog sudije u Orahovcu, Budimir Baljošević (1944), Negovan Dedić (1967), Staniša Milenković (1953) i Goran Stolić (1974).
![]() |
| Žrtve zločina: Zvezdan, Staniša, Budimir, Goran i Negovan |
21. juna 1999. nekolino uniformisanih pripadnika OVK kidnapovali su Milorada Jovanovića koji je krenuo u obližnju pekaru da kupi hleb. Oni su ga nasilno uvukli u crni automobil i odveli u nepoznatom pravcu. Njegovi posmrtni ostaci su eshumirani 30. septembra 2002. a rezultati obdukcije su pokazali da su uzrok smrti višestruke povrede nanete vatrenim oružjem u predelu trupa i desne ruke.Krajem juna 1999. albanski ekstremisti su upali u kuću teško pokretne starice Jovanke Stolice (86) i mučki je ubili nakon višesatnog mučenja i maltretiranja. Njena kuća je opljačkana a potom spaljena a posmrtni ostaci starice do danas nisu pronađeni. Na spisku nestalih osoba nalazi se i ime Stojanke Subotić (50) iz Drenovca koja je kidnapovana od strane pripadnika OVK iz svoje porodične kuće. Iz svoga stana u ulici Cara Dušana, oteta je starica Smiljana Stević (70). Nju su nakon brojnih tortura kidnapovali pripadnici OVK a potom je odveli u nepoznatom pravcu. I Slovenka Marija Miljković (70) dugo je odolevala pritiscima i pretnjama albanskih ekstremista. Ipak, u kasnim večernjim satima jednog oktobarskog dana u njen stan su upali uniformisani albanski vojnici koji su je maltretirali, zlostavljali pa ubili.
Ista je sudbina zadesila i srpske civile Daneta Svilara (48), Lazara Vukasovića (64), Radovana Račića (61), Slobodana Petrovića (34), Jovana Maljkovića (50), Momčila Milića (49), Vojina Pekovića (55), Milenka Kabaša (36), Dragutina Krstića (66), Zorana Antonijevića (32), Jovana Borotu (51), Zorana Garića (36), Darka Volarevića (22), Davora Volarevića (24), Spasoja Pekovića (58), Radeta Gagovića (44), Zdravka Radunovića (43), Dragana Borotu (37), Veljka Folića (50), Milorada Ristića (53), Tomislava Stajića (42), Svetozara Tomića i Milivoja Vukovića (61) koji su nestali ili su ubijeni na užem području grada Đakovice.
Albanski ekstremisti su tokom agresije ubili i tri lica bošnjačke nacionalnosti: Šefket Canović (57) najpre je kidnapovan i mučen a potom pronađen obezglavljen; Džana Softić (67) je kidnapovana i do danas nije pronađena a Berat Mušović (34) je masakriran na ulici sredinom juna 2000. godine. Đakovica je ujedno i najveće stratište Roma tokom rata na Kosovu i Metohiji. Albanski ekstremisti bez milosti su ubili i kidnapovali veliki broj civila romske nacionalnosti, među kojima je bilo žena, dece i staraca. Ubijeni su Binak Bakraj (60), Halit Beća (22), Fadil Beluli (25), Muharem Damjani (43), Sil Goluba (51), Musa Guga (65), Gani Hajrizaj (43), Besart Hasani (9), Hadži Hadžiju (70), Špend Hadžiu (39), Avdul Imeraj (48), Škeljzen Kamberi (20), Smajl Kpuzi (44), beba Sevdija Krasnići, Aferdita Kućišta (15), Zvezdan Ljušaj (28), Elver Mustafaj (20), Besim Ramoci (22), Redža Šalja (22), Sabaheta Zeka (20), Ziza Zeka (18) i Škeljzen Zuberaj (37). Posmrtni ostaci prilično velikog broja ubijenih do danas nisu pronađeni i oni se vode kao nestali.
U genocidu koji je sprovodila teroristička OVK nisu bili pošteđeni ni Aškalije ni Kosovski Egipćani. Zveri u ljudskom obliku bez milosti su prekinuli živote Ramadana Halilaja (23), Muhameta Kike (36), Fitima Krasnićija (20), Demluša Govedarija (16), Bekima Mazrekua (16), Kujtima Nuke (15), Faika Ćave (16), Džemaljija Smaće (23), Sila Aze (15), Šaćirija Beriše (30), Kujtima Imeraja (18), Binaka Jolaja (81), Muharema Jolaja (25), Hasana Tafe (33), Binaka Zajaja (31) i Ibrahima Zekaja (56).
ALBANSKI EKSTREMISTI MASOVNO UBIJALI I ALBANSKE CIVILE
Na području Đakovice, pripadnici terorističke OVK ubili su čak 39 civila albanske nacionalnosti. Neki su stradali zbog toga što su otvoreno stali u odbranu svojih komšija i što su odbili da učestvuju u ubijanju i progonu Srba, Roma i drugih nealbanaca. Drugi su stradali iz čisto banalnih razloga kao što su dobri odnosi sa Srbima pre ili nakon rata. Pa tako, od zločinačke ruke ubijeni su Naser Arifaj, Iber Ibraj, Isa Ibraj, Isuf Ibraj, Jakup Ibraj, Muhamet Ibraj, Kujtim Ibraj, Pjeter Đini i njegova supruga Aga Đini, Binak Bakaj, Sulejman Bajramaj, Nedžmedin Bedra, Hisen Ahmeti, Ibrahim Mahmuti, Marija Nuši, Ndrek Nuši, Pašk Ćerimi, Fazli Silaj, Ludovik Ikaj, Redžep Ukšini, Riva Ukšini, Tome Balaj, Mehmet Beriša, Ndu Ćupi, Bećir Morina, Esat Krasnići, Hil Pjetri, Hisen Bitići, Mustafa Osmani, Kujtim Pniši, Skender Rusta i mnogi drugi građani albanske nacionalnosti. Na području Đakovice, NATO agresor je ubio 82 albanska civila, među kojima čak 18 dece.
U ĐAKOVICI MASOVNO SILOVANE ŽENE I DEVOJKE
O zločinima nad srpskim stanovništvom u Đakovici ćuti se i ne govori punih 19 godina. Ne samo na Kosovu i Metohiji, već ni u samoj Srbiji. Ako se i spomene Đakovica, obično je reč o herojima sa Košara ali o stotinama ubijenih i nestalih civila baš niko ne govori. Postavlja se pitanje zašto se razvio ovakav odnos prema žrtvama? Zašto mediji, političari, nevladine organizacije ali i obični građani prećutkuju i zataškavaju stravične zločine nad svojim narodom?
Đakovica predstavlja grad sa najvećim brojem nestalih, nakon završetka sukoba na Kosovu i Metohiji. Ono što je Sanski Most za srpski narod u Bosni i Hercegovini, može se reći da je Đakovica za Srbiju - grad nestalih!
Još teža i bolnija činjenica od ubistva i masovnih otmica jeste činjenica da za ove zločine do danas niko nije odgovarao. Da li zaista životi Srba ne vrede baš nimalo? Da li je opravdano ubiti Srbina jer svakako niko neće odgovarati za ove zločine? Ova pitanja i dalje muče i progone porodice srpskih žrtava ali i svakog normalnog čoveka.
Izvor: Udruženje kidnapovanih i nestalih na Kosovu i Metohiji - "Oteta Istina"
FHP - OTMICE I NESTANCI NE-ALBANACA NA KOSOVU
http://www.arhiva.srbija.gov.rs/video/kosovoreport1.pdf













Svaka cast na ovom dokumenu. Ali ste zaboravili Predraga Rakovica koji je rodjen 1976godine i radio kao aktivan policajac sve dok ga nisi 29.01.1999 godine ubili siptarski teroristi u selu Rogovu.
ОдговориИзбришиTa zaboravnost ili nemarljivost me je jako zabolela kao sestru poginilog polocaja koji nije stigao ni da proslavi svoj 23 rodjenda.
ОдговориИзбришиPoštovana, veliko izvinjenje Vama i iskreno saučešće. Nažalost, nismo ni druge policajce stavili u tekst jer nemamo spisak (tj. označeni su jednako sa vojnicima), al svakako ćemo dodavati s vremena na vreme, naravno da ćemo uvrstiti i ime vašeg brata. Ovo smo napisali tek na osnovu tri izvora iz čistog inata jer se niko nije udostojio 19 godina da napiše bilo kakav tekst o stradalim civilima ili da uradi neki intervju sa porodicama žrtava iz Đakovice. A sigurno da svi otali portali raspolažu mnogo većim informacijama i podacima. Naravno da i poginuli policajci zaslužuju jednaku pažnju i činjenica je da su i oni zanemarena kategorija bar u odnosu na vojnike poginule na Košarama pa sve ostale. Svakako tek treba da se dopunjava, mada bi o svemu tome trebalo da pišu oni koji znaju ali njih to ne interesuje. Iz Udruženja žrtava su rekli kako najmanje poseduju informacija o žrtvama iz Đakovice pa zato ih ni ne pominju, iz drugog Udruženja isto godinama ćute a nisu im čak ni slike postavili u spomen sobu. Pozdrav!
ИзбришиMoja je tetka Dara Sutakovic tj majkina rodjena sesta niti ona niti braca I teca nikome nisu nista uradili da bi ih zlikovci ubili tetka moja je trebala da bezi imala je gde i da dadodje Ali mislila je nikome nista nisu uradili zato su I ostali braca su bili ponos odlicni djaci primer ali sve je bill uzalud njih nema zvali su nas pre mesec dana da su nadjene kosti gde sumljaju sa su oni Ali Jos Niko nas nije kontaktirao rekli su da ce da nas pozovu cekamo ako ne mozemo da ih zagrlimo makar koske da im sahranimo moja majka punih devetnajest godina crninu ne skida za sve ove godine nema gde ih nismo trazili.
ОдговориИзбришиAko Neko nesto zna o porodici Sutakovic nek mi see Javi svaka informacija je dobro dosla tetkin Stan u Djakovici je uzeo zlikovac albanski pa da prvo ubili pa uzeli Stan I naravno prosli ne kaznjeno I'ma li pravde moja braca mladi su zivotu dali kome zasto nikome nisu skrivili ziveli su svoj zivot.
ОдговориИзбриши