Пређи на главни садржај

BRATUNAC : SEĆANJE NA MASAKR U MAGAŠIĆIMA; LJILJANA (17) UBIJENA U ŠESTOM MESECU TRUDNOĆE!

Danas je u Bratuncu obeležena 26. godišnjica jednog od najstrašnijih zločina na području Podrinja. Muslimanski zločinci iz Srebrenice mučki su tog julskog dana 1992. ubilI 18 civila srpske nacionalnosti u selu Gornji Magašići.





Ni 23 godine od završetka rata, još uvek niko nije odgovarao za svirepo ubistvo 18-oro civila srpske nacionalnosti u selima Gornji Magašići i Hranča, u bratunačkoj opštini. Među ubijenima je bilo 12 žena a većina civila je ubijena dok su obavljali seoske i poljoprivredne radove. Tog vrelog 20. jula 1992. ništa nije slutilo na tragediju! 

Vredne žene su kao po običaju otišle u njivu kako bi obavljale seoske poslove. Iako su se ova sela nazalila kilometrima izvan borbenih linija, iako ovde nije bilo nikakvih borbenih dejstava, to ipak nije sprečilo muslimanske ekstremiste da upadnu u nebranjena srpska sela i počine težak masakr. Balkanski kasapini Zulfo Tursunović i Naser Orić naredili su da se ova sela napadnu i potpuno "očiste" od srpskih civila. Muslimanski vojnici su postupili po naređenju i uz povike "Alahu ekber", "Tegbir" i "Koljite žene i decu", započeli su svoj krvavi pir. Na kućnom pragu su odmah zverski preklani supružnici Ljeposava (74) i Blagoje Popović (85). Oni su bili izloženi stravičnim torturama, mučeni, prebijani pa ubijeni. O kakvim povredama se radilo, svedoči nam činjenica da su lica staraca bila potpuno neprepoznatljiva tako da je i sam proces identifikacije trajao prilično dugo.  Sva imovina staraca je opljačkana i uništena. 

Muslimanski zločinci su potom presreli žene koje su vredno radile ne sluteći da se bilo šta čudno dešava. Koljači iz Srebrenice, tada su otvorili vatru na nenaoružane civile koji potom počeli da beže. Iz neposredne blizine ubijen je veliki broj žena i to prilikom bežanja. Neke od njih su doživele strašne torture i mučenja, pre nego što su ubijene. U napadu na Gornje Magašiće svirepo je ubijena trudnica Ljiljana Ilić Lončarević. Iako su videli da se radi o nenaoružanoj ženi koja je bila u drugom stanju, muslimanske zveri su ipak odlučile da se iživljavaju nad njome. Nakon tortura, Ljiljana je svirepo ubijena. Sa njom je tog dana ubijeno i njeno nerođeno dete. Bilo joj je samo 17 godina. Toga dana ubijen je i Ljiljin suprug kao i veliki broj rođaka. Ubijeni su na kućnom pragu, u svome selu kao potpuno nedužni civili. Saša Lončarević, brat mučki ubijene Ljiljane, i danas se pita zašto zločinci nisu procesuirani i osuđeni. Posebno ga boli činjenica što se dobro zna ko je ubio Ljiljanu i ostale meštane a Sud i Tužilaštvo ne čine ništa kako bi zlikovce predali pravdi. Istakao je i da dželate svoje sestre i rođaka, neretko sreće. Saša je tada imao samo 12 godina i bio je u svojoj kući kada je čuo da su mu muslimanski ekstremisti ubili trudnu sestru i ostalu rodbinu i komšije. Poražavajuće je da se ubice spokojno šetaju Podrinjem, Bosnom i Hercegovino i čitavim svetom, potpuno oslobođeni bilo kakve odgovornosti za počinjene zločine.  


Na nepravdu prema žrtvama iz ovog srpskog sela ukazala je i Radinka Cvjetinović, čiji su brat Marijan Ilić, kao i trudna snaha Ljiljana Ilić ubijeni na današnji dan pre 26 godina. 

"Ubijeni su u svojim kućama. Nikoga nisu napadali niti predstavljali opasnost bilo kome. Masakrirali su ih i niko ne odgovara što pokazuje da svijetu nema pravde nego sila vlada, ali kad-tad stigne Božija pravda i jedino se u nju uzdamo", kaže Cvjetinovićeva. 


U knjizi "Hronika našeg groblja", čiji je autor naš istaknuti istoričar i  borac za pravdu i isitnu Milivoje Ivanišević, navode se i izjave svedoka i očevidaca ovog stravičnog masakra. Vinka Božić izjavila je sledeće:  " Dana 20.07.1992. godine bila sam u svojoj kući. Oko 11,45 casova započela je jaka pucnjava sa svih strana, ali ja nisam odmah shvatila da se radi o napadu muslimana na naše selo, pa sam izašla iz kuće i Krstina mi je rekla da su muslimani napali selo. Potrčala sam i prvo se sakrila u Bojin svinjac, a poslije kada sam čula galamu ustasa, iskočila sam iz svinjca i uskočila u ostrugu i zaru nedaleko od njega i odatle sam sve dobro vidjela i čula. Čula sam da je Osmanović Hajro, sin Ibrahima psovao svoje ljude govoreci im: "Hajde brze, ako im dođe pomoć izginućemo svi". Vidjela sam ga dobro, bio je obučen u civilno odjelo i nosio je pušku,ali ne znam koju. Iz pravca Deronjića naišla je jedna grupa muslimana koju je vodio Osmanović Šaban, sin Junuza iz našeg sela, zaseok Močila, sa njim su bili Osmanović Nedžad, sin Muniba iz našeg sela zaseok Šumanići i njegov brat zvani "Cvrko" i sinovi Hakije Osmanovića, jedan zvani "Tuzlo" a drugi zvani "Cico". Šaban im je naredio da idu u moj zaseok Božiće i da iz kuća pokupe sve sto mogu, a onda sve popale, pa su oni i ušli u selo,pokupili iz kuća sto su mogli, a onda su sve popalili i kuce i ambare i sve prateće objekte. Kada su završili čula sam da ih Šaban psuje sto su popalili ambare, prije nego sto su iz njih povadili žito. Vidjela sam medju njima i Osmanovic Mehu, sin Junuza iz zaseoka Močila, Avdić Senahida, sin Idriza iz Glogove. Kod njihovog groblja skupili su se i bilo ih je mnogo. Čula sam i poznati Šabanov glas, kada je rekao da idu na Avdaginu njivu da sve pobiju i popale, ali kad su krenuli iz pravca šume zvane "Klančić" čula se pucnjava, pa je Šaban rekao: "Ovo su Kajici i Kravicani, brze se povlačite", pa su se oni poslije toga poceli povlaciti prema Krčevini i dalje premo Blječevoj."

Svedok Radomir Ilić izjavio je sledeće: "Mi smo sa svojim komsijama muslimanima iz zaseoka Močila živjeli godinama dobro i dobro smo se slagali. Kada je izbio rat na ovom prostoru, mi smo jedno vrijeme živjeli zajedno, ali su odnosi bili poremećeni, jer smo svi mi cuvali straze oko svojih sela. U maju mjesecu, ne znam sada tačno datum, svi muslimani iz zaseoka Močilo su napustili svoje kuće, pozdravili su se sa nama, svi su plakali i otišli su prema Blječevoj i Čizmicima. Mi ih tom prilikom nismo uznemiravali i oni su samovoljno bez ikakvih problema, a i bez ikakvog vidnog razloga napustili svoje kuce i otišli u Srebrenicu. Tamo su se osjećali sigurnije. Sve do 20.07.1992. godine nase selo nije napadato većim vojnim jedinicama, ali je bilo svakodnevnih provokacija iz pravca Čizmica, odakle su oni otvarali puščanu i mitraljesku vatru po položajima koje su drzali nasi građani. Dana 20.07.1992. godine mi smo bili kod svojih kuća i radili smo svakodnevne poslove u njivama. Oko 12 časova iznenada i sa svih strana, jake snage su napale na naše selo, pucajući iz sveg oružja posvemu što se kreće. Mi smo poččeli da bježimo pokušavajući da se izvučemo prema Avdaginoj njivi. Moj sin Marjan je poveo moju suprugu Smilju, Ilić Mileniju, Ilić Zoru, Ilić  Ljubinku, ženu Ljubisava i Ilić Ljiljanu prema Avdaginoj njivi, putem, a ja sam pobjegao u jedan potok i sakrio sam se u ostrugu. Kod sebe nisam imao nikakvog oruzja, jer nisam bio naoruzan. Iz tog potoka, na oko 20 metara ispred sebe, vidio sam našeg dojučerašnjeg komšiju Osmanović Mehu, sin Junuza, koji je bio go do pojasa i u rukama je imao puškomitraljez zvani "šarac" i iz njega je pucao, a kretao se prema zaseoku Božići. Sa mnom u potoku bila je i Božic Milojka, koja ga je takođe vidjela. Meho je pucajuci vikao: "Drzite ih, drzite". U tom trenutku vidio sam da su zapaljene kuće u zaseoku Bozići i Deronjići. Nakon nekog vremena sam saznao da su nedaleko od Avdagine njive muslimanski ekstremisti ubili mog sina Marjana, snahu Zoru i Ljilju i suprugu našeg komšije Ljubisava Ljubinku Ilic. Tada sam saznao i da su u zaseoku Popovići u podrumu zaklani Popović Blagoje i njegova žena Ljeposava, a da je ubijena i Ljubica Milanović. Božić Vinka je pričala da je među napadačima na naše selo prepoznala i našeg komšiju iz Močila Osmanović Šabana, sin Junuza, a Božić Milka  je pričala da je vidjela da je Mileniju, Marjana, Zorku, Ljubinku i Ljilju sa svojom grupom ubio Hasanovic Camil, sin Mehmeda iz Glogove. Moja supruga Smilja je slucajno izbjegla pogibiju jer nije mogla da trci sa ovom grupom, pa je ostala u jednom potoku."

Povodom 11. jula i obeležavanja stradanja Bošnjaka u Podrinju, brojni portali širom Bosne i Hercegovine i regiona preneli su vest o ukopu Remzije Dudić, ženi koja je stradala 1995. u Potočarima, dok je bila u šestom mesecu trudnoće. Stradala je zajedno sa suprugom koji je bio pripadnik tzv. Armije BiH. O ovom slučaju napisan je veliki broj tekstova, kolumni i novinksih članaka a snimnjeno je i nekoliko TV priloga. Sa druge strane, niko od ovih medija se nije udostojio da javi o svirepom ubistvu Ljiljane Ilić Lončarević. Niko se od tih objektivnih medija i moralista nije udostojio da osudi i ovaj zločin. O svirepom ubistvu trudne Ljilje i ostalih meštana u Gornjim Magašićima nema kolumni, novinskih članaka i TV priloga.

Zašto je Remzijina smrt strašnija od Ljiljanine smrti?

Po čemu je Ljiljanin život manje vredniji od Remzijinog?

Zašto Ljiljanini dželati i ubice ne zaslužuju osudu i pravednu kaznu?

 Ko to ima pravo da umanjuje bol srpskih majki i opravdava zločine Armije BiH nad decom, trudnicama, devojkama i nemoćnim starcima?

Na ova pitanja nikada nećemo dobiti odgovor ali je činjenica da Bosna i Hercegovina funkiconiše upravo po ovakim diskriminatorskim principima gde se opravdavaju zločini muslimanske vojske nad civilima dok se ratni zločinci veličaju i nazivaju herojima.

Nažalost, više od 90% Bošnjaka upravo ovako misli i dela i upravo zbog odsustva njihove želje da se suoče sa svojim zločinima nikada neće biti mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini.

Izvor: Milivoje Ivanišević : "Hronika Našeg Groblja"










Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...