Na gradskom groblju u Bratuncu danas se obeležava trideseta godišnjica zločina nad dvadesetoro Srba iz prigradskog naselja Hranča koje su ubile muslimanske snage iz Srebrenice i okolnih bratunačkih sela. Njih sedmoro mučki je ubijeno 25. jula 1992. godine.
Najmlađa žrtva zločina u Hranči bila je sedmogodišnja devojčica Biljana Nikolić koja je ubijena zajedno sa svojim ocem Duškom kada su pošli zajedno da uberu Jagode. Za zločin su odgovorni upravo muslimanski vojnici iz Glogove.
Samo pet dana nakon stravičnog masakra nad srpskim civilima u Gornjim Magašićima, Muslimanske snage iz okolnih sela i Srebrenice upale su 25. jula 1992. godine u selo Hranča sa više strana, ubijajući srpske civile kod njihovih kuća.
 |
| ŽRTVE ZLOČINA: Biljana Nikolić (7), Ljubica Mirković (50), Stanimir Mitrović (55) i Dostana Cvijetinović (54) |
Najmlađa žrtva zločina u Hranči bila je sedmogodišnja devojčica Biljana Nikolić koja je ubijena zajedno sa svojim ocem Duškom kada su pošli zajedno da uberu Jagode. Za zločin su odgovorni upravo muslimanski vojnici iz Glogove.
Samo pet dana nakon stravičnog masakra nad srpskim civilima u Gornjim Magašićima, Muslimanske snage iz okolnih sela i Srebrenice upale su 25. jula 1992. godine u selo Hranča sa više strana, ubijajući srpske civile kod njihovih kuća.
Među sedam ubijenih srpskih civila toga dana bile su tri žene, a jedno lice se još vodi kao nestalo.
Od 21 ranjene osobe, gotovo sve su bile žene i deca. Na kućnom pragu masakrirane su Živana Lukić (46) i Dostana Cvijetinović (53). Njihova jedina krivica bila je njihova srpska nacionalnost.
Među žrtvama tog kobnog julskog dana bila je i Ljubica Mirković.
Ljubica je rođena je 1942. godine u selu Vitkovci, na području opštine
Bratunac, kao najstarije dete Milje i Živorada. Odrasla je u radničko - seoskoj
porodici sa dva mlađa brata, Tomislavom i Dragoslavom. Ubijena
je 1992. godine dok je bežala pred muslimanskim vojnicima koji su zauzimali selo u kojem je živela.
„Moju majku život nije mazio“, ispričala je za medije pre nekoliko njena godina Ljubičina starija kćerka Gordana Stevanović.
„Kada je imala 10 godina moja majka se razboljela. Nakon dužeg liječenja i operacije
noge u Sarajevu, morala je da se pomiri sa invaliditetom. Završila je samo
četiri razreda osnovne škole jer zbog bolesti nije mogla da nastavi školovanje. Bila
je inteligentna i načitana žena.“
Ljubica se početkom 1970. godine udala u Zrenjaninu. „Moj otac Miodrag i majka
razveli su se nakon par godina braka, nakon što smo rođene ja i moja mlađa sestra
Milena“. Gordana priča da su se njih tri iz Zrenjanina vratile u Hranču (Donji
Magašići) kod djeda i babe gdje Ljubica nastavlja život mukotrpnim radom na selu.
„Iako je bila invalid u nogu za nju nije bilo teškog posla“, kaže Gordana.
„Posle dedine smrti nastrismo živjele zajedno do početka 1992. godine. Majka
nam je bila glava porodice. Borila se da moja sestra i ja ne osjetimo da nam nešto
nedostaje. Nije imala platu, ali je baveći se poljoprivredom i stočarstvom znala od
jednog dinara da napravi dva. Odlazila je na zelenu pijacu, prodavala mlijeko, sir,
kajmak, jaja, povrće i tako uspijevala da nas školuje. Kad god sam mogla pomagala
sam mami u svim poslovima, a kao znak zahvalnosti za njenu požrtvovanost
uzvraćala sam joj odličnim uspjehom u osnovnoj i srednjoj školi. Znala sam da je
to čini srećnom, kada dođe na roditeljski i čuje samo riječi pohvale za mene. Kroz
česte razgovore sa njom shvatila sam da je patila što nije mogla da nastavi školovanje,
pa sam željela da bude ponosna na moj uspjeh u školi. Nakon završene
srednje škole, nismo imale sredstava i nisam upisala fakultet. Ostala sam da da
živim u selu, sa djedom, mamom i sestrom“.
U julu 1991. godine umro je djed Živorad i Ljubica sa kćerkama ostaje sama,
bez ikakvih primanja. Ipak, imale su porodičnu kuću. Gordana počinje da radi u
prodavnici ali kako se politička situacija zaoštrava, vlasnik zatvara prodavnicu i
devojka ostaje bez posla. Svi su govorili o mogućnosti rata u Bosni. Gordana se
seća da je sa majkom razgovarala o stanju u zemlji i ubeđivala je da prodaju
imanje i kuću i odu u Srbiju.
„U tim razgovorima moja pokojna majka je bila baš tvrdoglava,što prethodnih
godina nisam primjećivala. Uvijek mi je isto ponavljala: 'Ja neću nigdje. Mene neće
niko dirati, idite vi, ja sam nesposobna, moje komšije muslimani mi neće ništa, ja
nemam sinova da idu u rat, oni me neće dirati'. Nisam uspela da je ubjedim, jer
ona nije vjerovala da će doći do rata“.
Krajem marta 1992. godine Gordana u potrazi za poslom odlazi u Zrenjanin, a
majka i sestra ostaju u selu. „Gubim svaki kontakt sa sestrom i majkom, telefonske
veze su u prekidu. Ništa ne znam kako je u Bratuncu ni kako su one. Jednog dana,
početkom jula gledam televiziju. Prikazuju Bratunac, nekakav miting ispred opš-
tine. U jednom momentu vidim moju majku, znači živa je. Tada sam je posljednji
put vidjela živu“.
Tog 26. jula 1992. godine Gordana je oko podneva došla kući i uključila televiziju.
Na vestima čuje da je dan pre toga napadnuto njeno selo: “Juče, 25. jula
oko 15:00 časova su jake muslimanske snage iz Srebrenice izvršile napad na srpsko
selo Hranča (Donji Magašići, Pajići, Radonjići). Selo je do temelja spaljeno, ima
desetine poginulih i ranjenih stanovnika tog sela“, ponavlja najavu tv voditelja kao
da ju je tek čula.
Seća se da je voditelj rekao da je u toku potraga iza par nestalih
mještana sela. „Počeh plakati, jer sam znala da su tu bile i moja majka i sestra.
Sutradan sam saznala da je sestra dosla u Srbiju, kod ujaka nekoliko dana prije
napada.“
Gordana tek tri dana kasnije saznaje, od rođaka iz Šapca da je majka
poginula upravo tog 25. jula a selo je spaljeno.
„Moja bol nije imala kraja, zar mi niko nije javio, zar je moja majka to zaslužila
da bude sahranjena a da ja ne znam da je mrtva. Početkom septembra sestra i ja
dolazimo u Bratunac da majci damo 40-dnevni pomen. Strah me, ne znam gdje
ću, gde je ko... Čula sam da su preživjeli iz mog sela smješteni u užem dijelu grada.
Grad je pun naroda koji je izbjegao iz Srebrenice, Zenice, spaljenih sela oko
Bratunca. Skoro nikog ne poznajem“
Gordana je od komšija saznala da je Ljubica ubijena dok je bežala prema
Bratuncu, u Glogovskoj rijeci, na udaljenosti 200-300 metara od kuće. Ubijena je
iz vatrenog oružja sa par metaka i probodena bajonetom u predelu srca. Isti dan
posle napada mrtvi su preveženi u Bratunac, a naredni dan je obavljena sahrana.
Bratunac, kao najstarije dete Milje i Živorada. Odrasla je u radničko - seoskoj
porodici sa dva mlađa brata, Tomislavom i Dragoslavom. Ubijena
je 1992. godine dok je bežala pred muslimanskim vojnicima koji su zauzimali selo u kojem je živela.
„Moju majku život nije mazio“, ispričala je za medije pre nekoliko njena godina Ljubičina starija kćerka Gordana Stevanović.
„Kada je imala 10 godina moja majka se razboljela. Nakon dužeg liječenja i operacije
noge u Sarajevu, morala je da se pomiri sa invaliditetom. Završila je samo
četiri razreda osnovne škole jer zbog bolesti nije mogla da nastavi školovanje. Bila
je inteligentna i načitana žena.“
Ljubica se početkom 1970. godine udala u Zrenjaninu. „Moj otac Miodrag i majka
razveli su se nakon par godina braka, nakon što smo rođene ja i moja mlađa sestra
Milena“. Gordana priča da su se njih tri iz Zrenjanina vratile u Hranču (Donji
Magašići) kod djeda i babe gdje Ljubica nastavlja život mukotrpnim radom na selu.
„Iako je bila invalid u nogu za nju nije bilo teškog posla“, kaže Gordana.
„Posle dedine smrti nastrismo živjele zajedno do početka 1992. godine. Majka
nam je bila glava porodice. Borila se da moja sestra i ja ne osjetimo da nam nešto
nedostaje. Nije imala platu, ali je baveći se poljoprivredom i stočarstvom znala od
jednog dinara da napravi dva. Odlazila je na zelenu pijacu, prodavala mlijeko, sir,
kajmak, jaja, povrće i tako uspijevala da nas školuje. Kad god sam mogla pomagala
sam mami u svim poslovima, a kao znak zahvalnosti za njenu požrtvovanost
uzvraćala sam joj odličnim uspjehom u osnovnoj i srednjoj školi. Znala sam da je
to čini srećnom, kada dođe na roditeljski i čuje samo riječi pohvale za mene. Kroz
česte razgovore sa njom shvatila sam da je patila što nije mogla da nastavi školovanje,
pa sam željela da bude ponosna na moj uspjeh u školi. Nakon završene
srednje škole, nismo imale sredstava i nisam upisala fakultet. Ostala sam da da
živim u selu, sa djedom, mamom i sestrom“.
U julu 1991. godine umro je djed Živorad i Ljubica sa kćerkama ostaje sama,
bez ikakvih primanja. Ipak, imale su porodičnu kuću. Gordana počinje da radi u
prodavnici ali kako se politička situacija zaoštrava, vlasnik zatvara prodavnicu i
devojka ostaje bez posla. Svi su govorili o mogućnosti rata u Bosni. Gordana se
seća da je sa majkom razgovarala o stanju u zemlji i ubeđivala je da prodaju
imanje i kuću i odu u Srbiju.
„U tim razgovorima moja pokojna majka je bila baš tvrdoglava,što prethodnih
godina nisam primjećivala. Uvijek mi je isto ponavljala: 'Ja neću nigdje. Mene neće
niko dirati, idite vi, ja sam nesposobna, moje komšije muslimani mi neće ništa, ja
nemam sinova da idu u rat, oni me neće dirati'. Nisam uspela da je ubjedim, jer
ona nije vjerovala da će doći do rata“.
Krajem marta 1992. godine Gordana u potrazi za poslom odlazi u Zrenjanin, a
majka i sestra ostaju u selu. „Gubim svaki kontakt sa sestrom i majkom, telefonske
veze su u prekidu. Ništa ne znam kako je u Bratuncu ni kako su one. Jednog dana,
početkom jula gledam televiziju. Prikazuju Bratunac, nekakav miting ispred opš-
tine. U jednom momentu vidim moju majku, znači živa je. Tada sam je posljednji
put vidjela živu“.
Tog 26. jula 1992. godine Gordana je oko podneva došla kući i uključila televiziju.
Na vestima čuje da je dan pre toga napadnuto njeno selo: “Juče, 25. jula
oko 15:00 časova su jake muslimanske snage iz Srebrenice izvršile napad na srpsko
selo Hranča (Donji Magašići, Pajići, Radonjići). Selo je do temelja spaljeno, ima
desetine poginulih i ranjenih stanovnika tog sela“, ponavlja najavu tv voditelja kao
da ju je tek čula.
Seća se da je voditelj rekao da je u toku potraga iza par nestalih
mještana sela. „Počeh plakati, jer sam znala da su tu bile i moja majka i sestra.
Sutradan sam saznala da je sestra dosla u Srbiju, kod ujaka nekoliko dana prije
napada.“
Gordana tek tri dana kasnije saznaje, od rođaka iz Šapca da je majka
poginula upravo tog 25. jula a selo je spaljeno.
„Moja bol nije imala kraja, zar mi niko nije javio, zar je moja majka to zaslužila
da bude sahranjena a da ja ne znam da je mrtva. Početkom septembra sestra i ja
dolazimo u Bratunac da majci damo 40-dnevni pomen. Strah me, ne znam gdje
ću, gde je ko... Čula sam da su preživjeli iz mog sela smješteni u užem dijelu grada.
Grad je pun naroda koji je izbjegao iz Srebrenice, Zenice, spaljenih sela oko
Bratunca. Skoro nikog ne poznajem“
Gordana je od komšija saznala da je Ljubica ubijena dok je bežala prema
Bratuncu, u Glogovskoj rijeci, na udaljenosti 200-300 metara od kuće. Ubijena je
iz vatrenog oružja sa par metaka i probodena bajonetom u predelu srca. Isti dan
posle napada mrtvi su preveženi u Bratunac, a naredni dan je obavljena sahrana.
Kao i u ostalim selima oko Srebrenice i Bratunca, i u Hranči su muslimanske formacije pobile sve stanovnike koje su zatekle, opljačkale pokretnu imovinu, a kuće i ostalu nepokretnu imovinu popalile.
Za zločin nad srpskim civilima u ovom selu, kao ni za ostale zločine u srednjem Podrinju još niko nije odgovarao.
Коментари
Постави коментар