Пређи на главни садржај

ZVORNIK : SEĆANJE NA GENOCID I 1080 UBIJENIH SRBA! MEĐU ŽRTVAMA ŽENE, STARCI I DECA!

U periodu od 1992. do 1995. agresorske muslimanske horde masakrirale su 1080 građana Zvornika. Ubijani su nemilosrdno građani svih uzrasta a nisu bila pošteđena čak ni deca. Tokom napada na Zvornik i okolna sela proterano je više hiljada Srba iz ovog kraja.






Tokom rata u Bosni i Hercegovini počinjeni su brojni zločini nad civilnim stanovništvom. Veliko stradanje tokom rata doživeo je i grad Zvornik. Pripadnici zločinačke tzv. armije BiH počinili su veliki broj stravičnih zločina nad civilima ali i nad ratnim zarobljenicima srpske nacionalnosti. Načini na koje su  ubijani srpski civili lede krv u žilama. 

Spaljeno je i uništeno više od 40 srpskih sela i zaselaka, na desetine pravoslavnih crkvi i i kulturnih spomenika je uništeno, demolirano i oštećeno.

Ni 23 godina od završetka rata, građani Zvornika ne mogu da se oporave od genocida i urbicida koji su počinili muslimanski vojnici regrutovani sa područja Srebrenice, Kalesije i Vlasenice. Najviše ih boli to što za masovna ubistva srpskih civila do danas niko nije odgovarao. Prvi zločini započeli su još u aprilu 1992. kada su naoružane horde muslimana započele sa ubijanjem srpskih civila i vojnika. Spaljena su,  razorena i opljačkana gotovo sva srpska sela zvorničke regije:  Gornja Baljkovica, Donja Baljkovica, Dubnica, Vitnica, Odžačina, Rožanj, Rastošnica, Kočanje,Donja Kamenica, Drinjača, Novo Selo, Šetići, Malešići, Snagovo, Boškovići, Gornji Lokanj...


Još  početkom aprila 1992.  započeli su intenzivni pritisci, pretnje i zapljašivanja građana Zvornika od strane muslimanskih političara ali i naoružanih ekstremista. Započinju prve pljačke i napadi na civile kao i progon srpskog stanovništva. Više hiljada žena, staraca i dece u strahu za svoje živote uplašeno napuštaju svoje domove, svoja ognjišta i sve drage uspomene. Jedino što žele je da sačuvaju život i sebi i svojim najmilijima. Prve žrtve genocida u Zvorniku bili su Rade Radović i Miko Stanojević koji su ubijeni na vrlo okrutan način i to samo jer su pripadali srpskom narodu. Jedini cilj bosanskih muslimana bio je da pobiju što više Srba i tako etnički očiste region podrinja. Nešto slično je proklamovala i Islamska Deklaracija prema kojoj je Alija Izetbegović želeo da uredi Bosnu i Hercegovinu.


Zločine nad građanima Zvornika su činili najčešće upravo muslimani iz Zvornika, Sapne i okoline a kasnije su u tim zločinima izuzetno bili aktivni muslimani iz Srebrenice. Ubijali su svoje dojučerašnje komšije sa kojima su do pre rata ispijali kafe i živeli u miru. Od muslimanskih zločinaca stradali su i pošteni muslimani (Bošnjaci) koji su odbijali da uzmu oružje u ruke i ubijaju svoje komšije Srbe. Zločini koje su tokom Drugog svetskog rata na području Zvornika i Podrinja počinili muslimani u ustaškim uniformama, ponovljeni su pedeset godina kasnije. Ovaj put od njihovih potomaka i poklonika ustaške ideologije.


Jedno od prvih sela koje je spaljeno, opljačkano i opustošeno svakako jeste selo Baljkovica koje je napadnuto 9. maja 1992. od strane diverzantsko-terorističkih jedinica "Zelene Beretke" i "Patriotske Lige". Tom prilikom je ubijeno 15 a ranjeno 38 Srba. Najmlađa žrtva je bila devojčica od 14 godina a masakriran je i veliki broj žena i starica. Srpkinja Stanojka Grujić masakrirana je na kućnom pragu a mučki su ubijena i tri brata Dragomir, Radisav i Branislav. Starice Simka Savić i Julka Kojić preklane su hladnim oružjem dok su pokušavale da se sakriju od agresora. 


Sledeći veći napad dogodio se 25. maja 1992. nad Dan Mladosti, koji je čitava Jugoslavija decenijama sa radošću proslavljala. U napadu na selo Dubnica, muslimanski zlikovci su poubijali 22 meštana. Najstarije žrtve su bili starica Joka Ikić (90) i nepokretni Milorad Marković (88) koji su najpre mučeni na okrutne načine a potom likvidirani. Toga dana ubijeni su dečak Dragan Mitrović (16), Stoja Pantić (76), Slavko Kojić (67), Rado Đurić (70), Krsmanija Janković, Radojka Đurić (70), Mara Kostić (45), Jovan Đerić (80), Rajka Đerić (74), Mioljka Škiljević (70), narodni guslar Jovo Ilić i mnogi drugi civili. 


Sledeći veći napad muslimanskih ekstremista dogodio se sredinom juna 1992. Tada je napadnuto srpsko selo Vitnica a ubijen je veliki broj civila. Pripadnici zločinačke Armije BiH izvršili su napad na zaseok Odžačina i na spavanju preklali nedužne meštane. Na vrlo svirep način su ubijeni starci Kosta Kostić, Cvjetko Kostić, Vaso Tanacković, Jovanka Tanacković, Smilja Tanacković i mnogi drugi. Svi su ubijeni iz vatrenog oružja na kućnom pragu.  


Srpsko selo Rožanj od samog početka rata bilo je opkoljeno i izloženo svakodnevnim pretnjama muslimanskog agresora. Seljani su neprestano bili u strahu i nisu smeli izaći iz sela u strahu da će biti pobijeni. Nažalost, njihove zle sutnje su se i obistinile. Naime, 2. jula 1992. zločinci su izvršili napad na selo i počinili neviđen masakr. Ubijen je veći broj meštana, uglavnom iz porodice Ostojić. Najmlađa žrtva je bio Stanko Ostojić, mladić od nepunih 17 godina a mučki je ubijena i Nedeljka Ostojić, stara 61 godinu.


1. septembra 1992. muslimanski zlikovci, uglavnom komšije iz obližnjih sela Sapna, Međeđa, Sniježnica, Goduša, napali su najbrojnije srpsko selo Rastošnicu. U tom krvavom napadu ubijeno 39 meštana a više od 40 ranjeno. Nisu bile pošteđene ni žene, ni starci. Najstarija žrtva bio je Srbo Sandić od 84 godine koji je preklan u porodičnoj kući. U napadu su takođe ubijeni Rado Petrović (67), Trišo Prelovac (73), Mihajlo Sandić (64), Ružica Josipović (52), Dušanka Jovović (64), Mitar Savić (67), Dušanka Sandić, Nada Mijatović i mnogi drugi. Većina meštana je odvedena u logore gde su mučeni, maltretirani, zlostavljani i ubijeni a tela većine do danas nisu pronađena.  


Samo 16 dana kasnije napadnuto je malo nebranjeno srpsko selo Kočanje od svega 192 stanovnika. Okrutno je ubijeno sedmoro civila među kojima  i Spasa Ilić (80), Lazar Ilić (69) i Ikonija Ilić (58). Svi su ubijeni hladnim oružjem u svojim kućama.




Svoju svirepost i mržnju prema drugim narodima, Bošnjaci su pokazali prilikom napada na sela Šetići i Malešići 5. oktobra 1992. Tada su ovi zločinci na najsvirepije načine masakrirali 20 staraca srpske nacionalnosti. Dve trećine ubijenih su bile žene od kojih su mnoge bile bolesne i slabo pokretne. Najstarija žrtva je bio starac Mihajlo Perić od 93 godine. Žrtve su ubijene noževima, sekirama, maljevima, mnoge starice pronađene su sa izbijenim zubima, iskopanim očima, prerezanim vratom...sve žrtve su pre smrti mučene na najsvirepije načine. To samo pokazuje da se velika većina Bošnjaka devedesetih nije odrekla fašizma i ustaške ideologije. Čak su i metodi ubijanja civila bili identični onima iz 1942-e. Među žrtvama su bili Mihajlo Pantić (80), Cvijeta Pantić (82), Desanka Pantić (65), Sava Pantić (72), Ljubica Pantić (46), Cvija Prelovac (78), Bosiljka Lukić (66), Cvija Sandić (83), Ljubica Perić (50), Cvija Perić (81), Zdravko Milošević (72) i mnogi drugi. Masakr su počinili pripadnici terorističke paravojne formacije "Džamijski golubovi" u sadejstvu sa Zelenim Beretkama.


Na Nikoljdan 1992. napadnuto je i srpsko selo Snagovo gde je ubijen veliki broj žena i civila. Na kućnom pragu su između ostalog masakrirane Milka Obrenović (60), Savka Obrenović (54), Nada Vlačić, Boško Tasić, Dragan Tasić i mnogi drugi.  


Tokom 1993. izvršeni su stravični zločini nad Srbima u selima Gornji Lokanj i Boškovići a poslednji napad dogodio se 16. jula 1995. kada su naoružani muslimanski vojnici iz Srebrenice upali u srpsko selo Baljkovica i poubijali 23-oje Srba.  


Tokom muslimanske agresije masakrirano je najmanje 200 zarobljenih boraca Vojske Republike Srpske. Jedan od najstravičnijih zločina nad ratnim zarobljenicima desio se 6. novembra 1992. kada su muslimanske horde zarobile a potom na najmonstroznije načine masakrirale 109 vojnika i civila srpske nacionalnosti. Sredinom februara 1993. u sedam masovnih grobnica pronađeni su leševi više desetina srpskih žrtava ali nisu svi mogli biti identifikovani. Tim stručnjaka koje je predvodio dr Zoran Stanković, utvrdili su da su sve žrtve nakon zarobljavanja mučene, zlostavljane pa svirepo ubijene. Veliki broj žrtava je bio obezglavljen, mnogi su pronađeni bez prstiju, ruku...nekim žrtvama su vađene oči i jezik a naročito su potresne fotografije žrtava koje su pronađene sa ekserima u rukama što rađa sumnju da se možda radi o razapinjanju. Osam leševa je pronađeno sa vezanim lancima i žicama oko ruku i nogu a šestoro je imalo gvozdene šipke u glavi i grudima. Samo tri žrtve su ubijene iz vatrenog oružja.   


U krvavom piru džihadista neretko su stradala i deca. Tokom muslimanske agresije na području Zvornika je stradalo 21 dete srpske nacionalnosti. 


Priča o ubistvu jedanaestogodišnjeg dečaka Slobodana Stojanovića u Zvorniku izaziva jezu, strah i tugu čak i kod najvećih dušmana. Slobodan je zarobljen sredinom 1992. u mestu  Donja Kamenica kada se vratio po svog psa nakon što je sa porodicom napustio rodno selo. Muslimanski ekstremisti su ga mučili, maltretirali i ubili. Slobodan je bio veselo, vrlo pametan i talentovan dečak a pronađen je u masovnoj grobnici godinu dana kasnije...potpuno unakažen i neprepoznatljiv...bez ušiju, sa brojnim ranama i sa urezanim krstom na stomaku...jedina njegova krivica je bila to što je bio srpske nacionalnosti i pravoslavne veroispovesti...tu činjenicu komšije muslimani / Bošnjaci nisu mogli da mu oproste!


Ovakvu sudbinu doživelo je još mnogo srpske dece..neka su mučena i ubijana na najmonstruoznije načine  a ona koja su uspela da prežive, ostali su trajni invalidi...najmlađa žrtva muslimanske agresije bila je beba Duška Novičića koja je ubijena rafalima iz automatske puške kod mesta Rupovo Brdo. Tom prilikom je ubijen otac bebe Duško dok je njegova supruga (koja je bila u osmom mesecu trudnoće) teško ranjena. Među najmlađim Zvorničanima koji su izgubili živote bio je i dečak Aleksandar Đorđić, star samo godinu i devet meseci. Ubijen je od svojih komšija muslimana u Zvorniku na vrlo svirep način. Agresori i dželati nisu dozvolili ovom malom dečaku da odraste i da upozna sve lepote koje život nosi. Iako nije ni znao šta je rat, mali Aleksandar jeiz nepoznatih razloga za Bošnjake predstavljao pretnju.                   


Sličnu sudbinu doživeo je i Stevo Spasojević koji je masakriran krajem avgusta 1992. u svom rodnom selu od muslimanskih ekstremista. Spomen sobu u Zvorniku "krase" i fotografije braće Dragana (3) i Velibora (13) Jankovića, Dragana Pavlovića (11), Riste Kojića (10), Milkice Bojić (14), Jadranke Samardžić (16), Nemanje Ostojića (16), Slavka Krstića (16), Nikole Kostića (2), Danke Zarić (16)  ...sva ova deca su svirepo ubijena tokom rata. Do danas za ove zločine niko nije odgovarao niti je procesuiran.


Prilikom napada na sela zvorničke regije veliki broj žena srpske nacionalnosti je zlostavljano i maltretirano. Osim fizičke i psihičke torture, više desetina žena bile su žrtve seksualnog nasilja. Anđa Obradović iz Zvornika je zarobljena u poodmakloj trudnoći i odvedena u muslimanski logor. Tamo su je muslimanski vojnici redovno tukli, šamarali, čupali i najstrašnije mučili. Anđa je više puta silovana od brojnih muslimanskih vojnika a od posledica mučenja i zlostavljanja izgubila je bebu. Oslobođena je nakon izvesnog vremena ali je godinama kasnije psihički obolela od brojnih tortura. 


Građani Zvornika su se nakon brojnih herojskih vojnih akcija VRS uspešno vratili na svoja ognjišta i delimično obnovili svoje kuće, imanja, crkve, groblja. Zahvaljujući hrabrim i časnim vojnicima VRS, grad Zvornik je oslobođen bez ispaljenog metka a proteran narod se vratio na svoje. 


Ipak, nikada ne smemo zaboraviti stravične zločine nad srpskim stanovništvom Zvornika. Slobodno možemo reći da je Zvornik grad heroj a njegovi građani pravi junaci. Pitamo se samo zašto nadležne insitucije odbijaju da procesuiraju odgovorne? Zašto se oni koji su ubijali decu i civile danas kreću slobodno?


Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...