Пређи на главни садржај

ANA ŠIRIĆ : UZ POVIKE 'ALAHU EKBER' SU MI UBILI BRATA, RODITELJE I ĆERKU OD 13 GODINA!

Ana Širić, iz sela Kiseljak u Žepču 16. avgusta 1993. godine izgubila je ćerku, brata i roditelje. U krvavom napadu snaga tzv. Armije BiH izgubila je: ćerku Ivanu, devojčicu od 13 godina, brata Florijana i roditelje, Katu i Franu Krezić. Pravdu i sudski epilog čeka 25 godina. U razgovoru za Dnevnik.ba Ana Širić iznosi potresna sećanja na dan kada je izgubila svoje najmilije.





„Bože, dao si mi dobar križ, ali daj mi snage da ga nosim“, govori za Dnevnik.ba Ana Širić iz sela Kiseljak pored Žepča koja je pre 25 godina u jednom danu izgubila ćerku, brata i roditelje.
U unapred planiranoj akciji snaga tzv. Armije BiH na selo Kiseljak kod Žepča,  Ana Širić izgubila je četiri člana svoje porodice – ćerku Ivanu (13 godina), brata Florijana  i roditelje, oca Franu i majku Katu Krezić.
Roditelji Ane Širić ranije su proterani iz sela Golubinje nadomak Žepča te se smestili u delu grada kojem je najmanje pretila ratna opasnost. Selo Kiseljak nalazilo se tokom agresije tzv. Armije BiH  u neposrednoj opasnosti. Bila je to jedna od prvih ratnih linija .  Nekoliko meseci porodica Ane Širić nije boravila u vlastitoj kući u selu Kiseljak. Izbegli su preko reke Bosne, a Ana je dolazila kući u retke dane kada je najavljen prekid granatiranja ili sukoba.  Tako je to bilo 1993. godine u kasno leto. Žepački kraj naročito poštuje Veliku Gospu kojoj je posvećena crkva u selu Osova. Dan nakon velikog praznika koji poštuju katolici počinjen je zločin u selu Kiseljak. 
U jednom danu izgubila ćerku, brata i roditelje 
„Muž  i ja smo došli na Gospojinu u Kiseljak. Moji roditelji i brat bili su u drugim kućama u izbjeglištvu preko Bosne“, govori Ana Širić za Dnevnik.ba.
Njen otac tada je rekao: „Ako se još uvijek ne budemo mogli vratiti svojoj kući, možemo li živjeti s vama?“, pitao Frano Krezić  kćer Anu koja je, naravno, odgovorila potvrdno.
„Onda ćemo doći ujutro, a ti nam ispeci paprike“, govorio je Frano Krezić.  
„Tog 16. ujutro skupili smo se svi ovdje. Muški su rezali drva, imali smo motorku, to nam je jedan čovjek ranije iz našeg sela gdje smo bili dao, a moj tata me zamolio da nam donesem pavlaku od jedne gospođe, naše kume“, govori Ana.
Priča i kako u selu Kiseljak godinama postoji izvor Kiseljaka i da hleb načinjen s tom vodom bude savršen.
„Pogača fino naraste od tog kiseljaka, ništa drugo ne trebaš stavljati, prelijep je zaista bio, oko pola 8 ujutro oni su sjeli za veliki okrugli stol jesti. Mama, tata, brat i moji Ivana i Ivan , muž je bio na liniji, on nije bio s nama tog jutra“
Taj 16. avgust 1993. godine bio je jedan od retkih dana kada se u Žepču nije pucalo i kada su civili, izbeglice u vlastitom gradu, poput Širića mogle barem na kratko posetiti svoja ognjišta.
„Za tim okruglim stolom su jeli, sve su pojeli, jeli su, znaš kako naš svijet kaže, kao da im je to  bilo zadnje“, priča Ana.
Nekada su Širići, kada se moglo, dolazili na brzinu svojoj kući u selo Kiseljak. Ivana, Anina kćer, uvek je pitala zašto je majka ne vodi njihovoj kući nego ide sama.
„Oni bi bili dolje preko Bosne s mojom majkom u toj kući, nisam ih ovamo htjela dovoditi, nije bilo sigurno, nikada ne znaš kada netko može opaliti i da sve počne“, prisjeća se Ana.
Selo Kiseljak bilo je na prvoj crti tokom napada na Žepče, ali do kasnog popodneva tog 16. avgusta 1993. godine ništa nije naslućivalo tragediju koja će uslediti.
„Mi smo ispred kuće radili. Paprike, paradajiz sos. Te godine je povrće rodilo k'o nikad. Muški su pripremali ta drva, a Ivana je bila u kući, četkala tepih i pjevala“, priča Ana.
Prva komšinica porodice Širić izgubila je dvojicu braće 13. i 14. avgusta te godine. Ivana je pjevala. Njena majka Ana mislila je da će se pesma čuti do susednog dvorišta i da će  se to shvatiti kao uvreda.
 „Jedan brat joj je poginuo jedan dan, drugi brat drugi. A Ivana je pjevala u kući. Uletjela sam k'o da me struja stresla. Pa to su Lucijina braća, mislim se, da žena čuje, šta će pomisliti o nama“, govori Ana.
Kada je ušla u kuću, Ivana je četkala tepih, a njena duga, izrazito plava kosa kakvu niko u porodici Širić nije imao, obasjala je dnevni boravak.
„Govorim joj 'Ivana bona, što pjevaš', a ona meni odgovori: ' Pusti me mama, to je sve što ja imam“, priča Ana.
Kiša metaka 
Govori i kako nije znala što bi joj rekla i da se samo okrenula i izišla u dvorište. Ubrzo je zaklala petla, a drugu kćer, Marinu, poslala da odnese kosti psu njenog strica u kući nekoliko metara ispod njihove.
„Radila sam u toj našoj šupi i odjednom su počeli metci letjeti, to je bila kiša metaka, dreka, vika, derali su se Allahu Ekber, svašta nešto, pa to je ružno pričati šta su govorili“, govori Ana.
Njena kćer Marina već je bila s rodbinom i drugom decom, roditelji njenog supruga su prešli putem i bježali preko bara do rijeke Bosne koju su, potom, pregazili.
„U trenutku je počela pucnjava, mi smo ušli u kuću da se sakrijemo. Od moje druge jetrve su izveli oca i majku, dotjerali ispred kuće moje svekrve i još neke ljude, tjeraju ih da viču, da nama kažu da se izlazi iz kuća, ranije su vidjeli da smo unutra“, govori Ana.
Predložila je da iziđu samo ona, njena majka i kćer Ivana te da otac, brat i njen sin Ivan, ostanu u kući.
Onda je Anin brat rekao: „Izlazimo svi, ili nas zapalili ovdje ili vani, isto nam se piše, izlazimo svi, netko će preživjeti“.
Vojnici tzv. Armije BiH istjerali su ih ispred kuće -  na put između Anine kuće i kuće roditelja njenog supruga. Zarobljeni Hrvati stajali su pred tom kućom neko vrijeme, a bošnjačko-muslimanski vojnici se „naduravali“ oko njihove sudbine.
„Jedan je govorio 'treba ustaše odmah pobiti', drugi 'nećemo još', onda su nas potjerali tim putem, držali noževe pod grlima nekim ljudima, netko ih je nazvao na tu radio stanicu i onda je počelo“, prisjeća se Ana.
Kiša metaka, kiša metaka, kiša metaka. Tri puta je ponavljala ove reči tokom razgovora. Njen sin Ivan je prošao neokrznut. Ni danas nikome nije jasno da Ivana nisu uspeli pogoditi.
„Kad smo mi tu pali, Ivana se okrenula, pružila mi ruku i kaže 'joj majko', sve je bilo gotovo. Ivanu ništa nije bilo, a on samo viče“, govori Ana.
„Ubiše mi sestru majko, ubiše mi sestru majko“, priseća se Ana.
Ubistvo devojčice od 13 godina 
Ivan je sestru Ivanu, plavokosu devojčicu „staru“ samo 13 godina, mrtvu nosio na rukama.  Ubrzo su došli i vojnici HVO-a i odneli ranjenu Anu Širić preko reke Bosne.
„Ivan je ostao ovdje, sklanjao je sestru. Ja ga zovem da idemo, da me strah da će i njega ubiti. On sam govori da mu neće sestra biti Mesić“, priča Ana.
Mesić je, inače, ranije ubijeni vojnik  nad čijim su se mrtvim telom iživljavali vojnici tzv. Armije BiH.
„Dopuzala sam do terase, Ivan je odmah išao u kuću, donosio zavoje, previjao me, mene su ranili u obje noge. Dozivao ga je i moj tata da mu pomogne, ali sve je bilo gotovo“, priča Ana.
Grupa vojnika HVO-a ubrzo je „vratila“ selo Kiseljak i zarobila bošnjačko-muslimanske vojnike. Međutim, snage tzv. Armije BiH za živi štit su uzele nekolicinu zarobljenih Hrvata i pretili da će pucati u njih ukoliko HVO otvori vatru. Na kraju je dogovorena razmena.  Tokom tih nekoliko sati, ranjena Ana prevezena je u sanitet u Bistricu, potom na Vinište preko mosta na Bosni i onda u Teslić u bolnicu.
„Naši su tada imali sporazum sa Srbima, iz Teslića su me odvezli za Banja Luku. To je bio ponedjeljak, srijedom su došli Ivan, moj muž i mužev brat u bolnicu. U Banja Luku su došli sa šahovnicom, naše table bile na autu, oni u uniformama HVO-a“, prepričava nam Ana.
Razmenjena je u Novskoj. Međunarodni crveni krst vodio je razmenu hrvatskih odnosno srpskih civila.  Nakon toga je prebačena u Zagreb gdje se gotovo godinu dana  neuspešno lečila. Ranjena je u obe noge. A ni 25 godina kasnije to se, jednostavno kaže, nije moglo izlečiti. „Oštećen živac i džaba. Bila je to infekcija kosti od metka, ne mogu nogu uopće vratiti, nemam osjećaj za nju, ne može to zarasti od tog metka, od udara, nikad to nije izliječeno“, govori.
Godinu kasnije, 1994., Ana Širić vratila se u selo Kiseljak i svoju porodičnu kuću.
„Kad smo se mi vratili ovdje, gore na putu, ispod onog šiblja, dvije kantice neke pune čahura, eto, koliko su pucali na nas da je to ostalo toliko poslije godinu dana. A kad iz šume krenu vikati 'Allahu Ekber' to je bilo jezivo, pa odjekuje sve, malo je reći strašno“, prisjeća se Ana.  Priča nam i kako je teror, zapravo, trajao od prvog dana.
„Eto, dokle to išlo, kada su istjerali naš svijet iz Golubinje odakle je moj pokojni tata u njegovu su kuću uselile neke izbjeglice. Tamo je bio zarobljen i onaj novinar Pero Topić neko vrijeme. Njega su isto maltretirali, to znam. A tata moj je imao psa i oni su na tu kujicu stavili krunicu i psovali ustaške majke, takvih je scena bilo koliko hoćete“, priča Ana. Bošnjačke su se izbeglice, govori, iz kuće njenog oca mogle vratiti u svoja sela, ali jednostavno, nisu hteli.
Uzaludne istrage - Hag je ostao nem na zločin u Kiseljaku  
„Nekad '96. smo išli tamo, s našom policijom da se obavi ta deložacija, oni su se davno mogli vratiti u ta svoja sela, ali nisu htjeli.  Mogli su se vratiti kada god su htjeli, ali sve je to smišljeno“, priča.
Za zločin u selu Kiseljak kod Žepča ni nakon 25 godina niko nije odgovarao, a Anu su istražni organi, kako kaže, svih sudova sveta, ispitivali još kada je bila u bolnici u Zagrebu.
„Toliko maltretiranja, katastrofa. Prvo sud  u Žepču, pa smo poslije išli u Vitez, Busovaču. U Vitezu me neki Belgijanac istražitelj ispitivao, to je trajalo gotovo 24 sata. Prestrašno je bilo.  Dva sam dana dolje išla i pričala, ali ništa“, govori  Ana.
Belgijski istražitelj u ime Haaškog tribunala na kraju tog razgovora Ani je rekao: „Gospođo, zadnji sam put plakao kada sam imao 9 godina“.  
„Probude te samo, živce ti protresu na maksimalno i nikad ništa. Koga srce ne boli, oči mu ne plaču. Znam da mene ne može razumjeti netko tko to nije doživio, osjetio. Jednostavno je to tako, što tebe ne boli i ako ti se nije desilo slično, ne možeš ni shvatiti. To je tako. A taj Haag, oni su se samo Hrvatima dobro narugali“, priča Ana. 
Pre 4 godine istražitelji SIPA-e su boravili u selu Kiseljak. „Opet su zvali, govorili da ispituju, da će biti nešto. Jedan dan ispitivali mene, drugi dan sina. Prije tog su bili prije 2012. godine prvi puta kod nas“, govori Ana.
Nisu istražili ništa. Na kućnu adresu obitelji Širić poslali su obavijest 2014. godine kako je čovjek koji je zapovijedao tom akcijom umro 2013. godine.
„Što mi imamo od te informacije? On je rodom iz Maglaja, na Ilidži je živio, tamo je sahranjen. Ne znam svrhu jedne takve obavijesti“, govori Ana.
Istražitelj iz SIPA-e ponovno je te 2014. godine došao u selo Kiseljak. Ana je,  po tko zna koji put, razgovarala, pokazivala mjesto na kojem se zločin dogodio. A  automobilu, sa zatamnjenim staklima sjedio je netko.
„Izveo me gore, u jednom mi je trenutku rekao da je u autu čovjek koji je bio ovdje. To je bilo propadanje u zemlju. Užasan osjećaj“, govori Ana.
Konstantno ignorisanje  medija  
Sudbinama stradalih  u Kiseljaku nisu se ni mediji osobito bavili.
„Zadnji su put 1996. godine bili tu, htjeli su neki film snimati. Za sve ove godine nitko nije dolazio ovdje ni tražio nas, to kad pitate odnos medija, pa ne postoji odnos medija. U ratu kada je to bilo onda je HRT nešto objavio, to su mi poslije govorili naši koji su bili u Njemačkoj i vani negdje pa su gledali i to jednom '96 godine“,  govori Ana.
"Moraš oprostiti, ako ne oprostiš, ne možeš biti miran"  
Svaki je dan, priča nam, s time i s tom unutrašnjom borbom. „Moraš oprostiti zbog sebe, ako ne oprostiš ne možeš biti miran. To je bilo ovdje. U ovom dvorištu. Svaki dan ja s tim živim, i psihički i fizički“, govori Ana.
Razgovor Ana Širić zaključuje rečima: „Moje dijete, brata i roditelje ništa više ne može vratiti. Ali da barem odgovaraju oni koji su to naredili i počinili. Zbog pravde, da drugi shvate da ne možeš Hrvatima napraviti što hoćeš i tako nešto, a da ti se ne sudi. Da dođe jednom dan da netko za to odgovara. Iako, sve manje u to vjerujem“.
Izvor - Dnevnik.ba 

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...