Avgust je za mnoge Prizrence ostao upamćen kao jedan od najtužnijih meseci. Upravo tada su 1999. počinjeni stravični zločini nad srpskim i nealbanskim civilima.
Tokom albanske agresije, pripadnici terorističke OVK ubili su i kidnapovali 360 građana Prizrena. Ubijani su i Srbi i Romi i Bošnjaci i Turci i Aškalije i Goranci a neretko i Albanci. Među žrtvama je bilo i 14-oro dece. Najmlađe žrtve albanskih terorista bile su tri bebe: četvoromesečni Sava Mladenović, šestomesečna Zorica Dimić i šestomesečna Samira Kastrati. Samira je kidnapovana zajedno sa svojom sestrom Marijetom (17) početkom avgusta 1999. i o njihovoj sudbini se do danas ništa ne zna. Kruže različite verzije kako su obe ubijene pa zakopane u masovne grobnice, kako se nalaze u logoru u Albaniji ili kako su bile žrtve trgovine organima. Ipak, nijedna od tih priča do danas nije potvrđena.
Za mnoge Prizrence, avgust je jedan od najtužnijih meseci u godini. Upravo tada su na svirep način ubijeni i kidnapovani mnogi civili a posmrtni ostaci velike većine do danas nisu pronađeni. Tog avgusta 1999. Prizren je goreo. Nakon dolaska međunarodnih snaga na Kosmet, albanski ekstremisti u junu 1999. započinju svoju kampanju genocida i etničkog čišćenja. Masovna ubijanja, silovanja, mučenja postala su svakodnevica. Srbi su masovno ubijani i proterivani a njihova imovina biva uzurpirana ili uništena. I sve to pred očima KFOR-a i međunarodne zajednice koja je svojim pasivnim stavom pružala podršku zločincima i možemo slobodno reći saučestvovala u genocidu i progonu srpskog i nealbanskog stanovništva.
Jedna od najvećih tragedija svakako je svirepo ubistvo mlade majke Lele Dimić (28) i njene šestomesečne ćerkice Zorice. Prema podacima Prizrenskog centra za Mir i Toleranciju, nesrećna žena je živa zapaljena sa svojom bebom u trošnoj kući u centru Prizrena. Zbog neodazivanja na informativni razgovor u štab separatističke OVK, albanski ekstremisti su aktivirali eksplozivnu napravu i razneli porodičnu kuću Dimića. Na vriske i jauke nesrećne žene i njene bebe, niko se nije obazirao. Uzalud su bila zapomaganja i pozivi u pomoć. Na njihove jauke albanske zveri su odgovarale pesmom i gromoglasnim smehom a vojnici KFOR-a ćutanjem. Lela i njena ćerka su preminule u najtežim mukama!
U jednom trenu ugašena su dva života a za ovaj svirepi zločin do danas niko nije odgovarao. Samo mesec dana kasnije u porodičnoj kući u Prizrenu živ je zapaljen i Sava Mladenović, star samo četiri meseca. U Prizrenu je tokom albanske agresije ubijeno 14-oro dece a svakako su ostala upamćena krvoločna ubistva Jasne Tasić (15), Ane Takić (6) i Isabele Tamniku (12). Iako nisu ni znale šta je rat, ove devojčice su za Ramuša Haradinaja, Hašima Tačija i ostale albanske zločince predstavljale veliku pretnju koju je trebalo pod hitno ukloniti.
Tih dana u centru Prizrena su ubijeni i supružnici Milorad i Danica Cucurević, Rada i Stojadin Marković, Đurđana i Jezdimir Nešić, Ramadan i Mevlila Rahmani (Bošnjak i Albanka). U Prizrenu su takođe ubijeni i civili Radmila Bozdić, Hrvatica Krasenka Aljinović, Trajče Dimov, Radivoje Drakulović, Panta Filipović, Stana Krstić, Marica Stamenković, Dragan Šurdić, Veselin Takić i njegova unuka Ana Takić. Gotovo sve žrtve su bili stari i bolesni ljudi koji su ostali u svojim kućama i nakon dolaska KFOR-a verujući da im komšije neće nauditi.
Tokom albanske agresije, pripadnici terorističke OVK ubili su i kidnapovali 360 građana Prizrena. Ubijani su i Srbi i Romi i Bošnjaci i Turci i Aškalije i Goranci a neretko i Albanci. Među žrtvama je bilo i 14-oro dece. Najmlađe žrtve albanskih terorista bile su tri bebe: četvoromesečni Sava Mladenović, šestomesečna Zorica Dimić i šestomesečna Samira Kastrati. Samira je kidnapovana zajedno sa svojom sestrom Marijetom (17) početkom avgusta 1999. i o njihovoj sudbini se do danas ništa ne zna. Kruže različite verzije kako su obe ubijene pa zakopane u masovne grobnice, kako se nalaze u logoru u Albaniji ili kako su bile žrtve trgovine organima. Ipak, nijedna od tih priča do danas nije potvrđena.
Za mnoge Prizrence, avgust je jedan od najtužnijih meseci u godini. Upravo tada su na svirep način ubijeni i kidnapovani mnogi civili a posmrtni ostaci velike većine do danas nisu pronađeni. Tog avgusta 1999. Prizren je goreo. Nakon dolaska međunarodnih snaga na Kosmet, albanski ekstremisti u junu 1999. započinju svoju kampanju genocida i etničkog čišćenja. Masovna ubijanja, silovanja, mučenja postala su svakodnevica. Srbi su masovno ubijani i proterivani a njihova imovina biva uzurpirana ili uništena. I sve to pred očima KFOR-a i međunarodne zajednice koja je svojim pasivnim stavom pružala podršku zločincima i možemo slobodno reći saučestvovala u genocidu i progonu srpskog i nealbanskog stanovništva.
Jedna od najvećih tragedija svakako je svirepo ubistvo mlade majke Lele Dimić (28) i njene šestomesečne ćerkice Zorice. Prema podacima Prizrenskog centra za Mir i Toleranciju, nesrećna žena je živa zapaljena sa svojom bebom u trošnoj kući u centru Prizrena. Zbog neodazivanja na informativni razgovor u štab separatističke OVK, albanski ekstremisti su aktivirali eksplozivnu napravu i razneli porodičnu kuću Dimića. Na vriske i jauke nesrećne žene i njene bebe, niko se nije obazirao. Uzalud su bila zapomaganja i pozivi u pomoć. Na njihove jauke albanske zveri su odgovarale pesmom i gromoglasnim smehom a vojnici KFOR-a ćutanjem. Lela i njena ćerka su preminule u najtežim mukama!
U jednom trenu ugašena su dva života a za ovaj svirepi zločin do danas niko nije odgovarao. Samo mesec dana kasnije u porodičnoj kući u Prizrenu živ je zapaljen i Sava Mladenović, star samo četiri meseca. U Prizrenu je tokom albanske agresije ubijeno 14-oro dece a svakako su ostala upamćena krvoločna ubistva Jasne Tasić (15), Ane Takić (6) i Isabele Tamniku (12). Iako nisu ni znale šta je rat, ove devojčice su za Ramuša Haradinaja, Hašima Tačija i ostale albanske zločince predstavljale veliku pretnju koju je trebalo pod hitno ukloniti.
Tih dana u centru Prizrena su ubijeni i supružnici Milorad i Danica Cucurević, Rada i Stojadin Marković, Đurđana i Jezdimir Nešić, Ramadan i Mevlila Rahmani (Bošnjak i Albanka). U Prizrenu su takođe ubijeni i civili Radmila Bozdić, Hrvatica Krasenka Aljinović, Trajče Dimov, Radivoje Drakulović, Panta Filipović, Stana Krstić, Marica Stamenković, Dragan Šurdić, Veselin Takić i njegova unuka Ana Takić. Gotovo sve žrtve su bili stari i bolesni ljudi koji su ostali u svojim kućama i nakon dolaska KFOR-a verujući da im komšije neće nauditi.

UBIJEN JE I MOJ VELIKI PRIJATELJ I KOLEGA RATKO D POPOVIC A SUPRUGA LJILJANA TESKO POVREDJENA
ОдговориИзбриши