23 godine tugom je ispunjen dom Dragutina Vukojevića, koji je tokom zločinačke akcije na Uni izgubio suprugu Gordanu i dva maloletna sina Danijela (10) i Miloša (16)
O akciji “Una” Hrvatske vojske, koja se odvijala 18. i 19. septembra 1995. i u kojoj je prema službenim podacima stradalo 49, a prema neslužbenim između 60 i 80 pripadnika HV-a, malo se zna. Apsolutna tišina vlada i u pogledu ratnih zločina koje je HV počinio na desnoj obali Une, na teritoriji Republike Srpske: tokom dvaju septembarskih dana na području zapadnokrajiških općina Kozarska Dubica, Kostajnica i Novi Grad život su izgubila 54 civila, uglavnom djeca i žene ubijeni pješadijskim naoružanjem, ali i 44 vojnika i šestorica policajaca Republike Srpske.
Crna statistika čini ovu akciju jednim od najtragičnijih pothvata Hrvatske vojske. Godišnjice akcije prolaze u medijskoj izolaciji, a žrtve porodica poginulih i ubijenih na obje obale, udaljene svega nekoliko stotina metara, još očekuju odgovore na pitanja što se desilo i zašto je došlo do strašne tragedije i ratnih zločina.
O toj je operaciji u svojoj knjizi “Sve moje bitke” kratko pisao tadašnji general zbora Janko Bobetko, kritizirajući i optužujući pojedince iz političkog i vojnog vrha za totalni neuspjeh te akcije, koju je smatrao stravičnim kiksom: “Doživjeli smo katastrofu koja je mogla biti i nacionalnih razmjera. Za dlaku je nedostajalo da čitava 17. brigada ne ostane na drugoj strani obale. Zadnja operacija na Uni bila je bumerang koji je pokazao kako može završiti neorganiziran i neodgovoran posao, čak i s jedinicama koje su do tada briljantno izvršavale zadatke.”
O akciji “Una” Hrvatske vojske, koja se odvijala 18. i 19. septembra 1995. i u kojoj je prema službenim podacima stradalo 49, a prema neslužbenim između 60 i 80 pripadnika HV-a, malo se zna. Apsolutna tišina vlada i u pogledu ratnih zločina koje je HV počinio na desnoj obali Une, na teritoriji Republike Srpske: tokom dvaju septembarskih dana na području zapadnokrajiških općina Kozarska Dubica, Kostajnica i Novi Grad život su izgubila 54 civila, uglavnom djeca i žene ubijeni pješadijskim naoružanjem, ali i 44 vojnika i šestorica policajaca Republike Srpske.
Crna statistika čini ovu akciju jednim od najtragičnijih pothvata Hrvatske vojske. Godišnjice akcije prolaze u medijskoj izolaciji, a žrtve porodica poginulih i ubijenih na obje obale, udaljene svega nekoliko stotina metara, još očekuju odgovore na pitanja što se desilo i zašto je došlo do strašne tragedije i ratnih zločina.
O toj je operaciji u svojoj knjizi “Sve moje bitke” kratko pisao tadašnji general zbora Janko Bobetko, kritizirajući i optužujući pojedince iz političkog i vojnog vrha za totalni neuspjeh te akcije, koju je smatrao stravičnim kiksom: “Doživjeli smo katastrofu koja je mogla biti i nacionalnih razmjera. Za dlaku je nedostajalo da čitava 17. brigada ne ostane na drugoj strani obale. Zadnja operacija na Uni bila je bumerang koji je pokazao kako može završiti neorganiziran i neodgovoran posao, čak i s jedinicama koje su do tada briljantno izvršavale zadatke.”
Najveći zločini na području novogradske općine počinjeni su u prigradskom naselju Tunjice, gdje je izviđačko-diverzantska jedinica HV-a noću neprimetno prešla Unu da omogući stvaranje mostobrana kojima će se u napad na srpske jedinice prebaciti sveže snage. Procenjuje se da je na Novi Grad (Bosanski Novi) i okolna sela uz Unu tada palo dvije hiljade projektila iz različitih artiljerijskih oružja. Ubačeni pripadnici HV-a brutalno su ubijali civile koje su zatekli uz Unu.
Dragutin Vukojević Duda izgubio je dvoje maloletne dece i suprugu Gordanu, koje su HV-ove diverzantske “Crne mambe” pokosile pešadijskom vatrom na cesti Novi Grad-Kostajnica, dok je on bio na položaju vojske Republike Srpske prema Bosanskoj Otoci.
– Mlađi sin Danijel imao je deset godina, a stariji Miloš 16. Voljeli su život, igrali su fudbal… Vraćali su se svi troje od Gordaninih roditelja iz pravca Prijedora prema kući u Dobrljinu. Išli su pješke, jer nije vozio ni voz ni autobus, a negdje na pola puta u auto ih je primio Božo Maksimović iz Prijedora. S njim je bio i njegov maloljetni sin Dražen. Naišli su na zasjedu i svih petero je ubijeno – priča Dragutin o tragediji s kojom živi već toliko godina. Ni njemu ni porodicama šesnaestero civila stradalih tada u Tunjicama nije jasno zašto niko od vojske i policije RS-a nije zaustavljao promet iz pravca Novog kada se već znalo da su diverzanti prebačeni preko Une.
– Nikakve zabrane kretanja nije bilo, upali su neprijatelju ravno u ruke. Ubijeni su u ponedjeljak, a ja sam tek u četvrtak dobio obavijest da moram kući. Bio sam pod punom ratnom opremom i nitko mi ništa nije govorio. Išao sam samo s jednom molitvom, da su mi djeca živa. Dolazim u Ravnice, a u dvorištu naše kuće tri mrtvačka sanduka… svi plaču, ništa mi nije jasno. Netko mi prilazi i kaže da nemam više porodice – priča Duda zatvorenih očiju. Ni samom mu nije jasno kako je sve to izdržao.
– Više ne osjećam da živim, a prokleti život ide dalje. Ne mogu zamisliti njihove zadnje riječi, strah koji su osjećali, a ja ih nisam mogao zaštititi. Ne bojim se ničega i nikoga, nema više zla koje mi netko može poželjeti ili učiniti. Nemam nikoga, ja sam prazan čovjek. Mjesecima nisam mogao ući u našu kuću. Ostalo je nekoliko slika, među njima i ona drugog razreda moga Miše. Često odlazim na groblje, bar svake nedjelje, tu se kraj mojih jedinih najbolje osjećam.
Tužio je Republiku Srpsku za nematerijalnu štetu, no proces traje već čitavu deceniju.
– Tužio sam RS bez advokata, bez ikoga, s čistim dokumentima i činjenicama dobio sam spor. Međutim, nisam se slagao s izjavom suda da su moji poginuli od artiljerijske vatre. To sam osporio iskazom svjedoka i patološkim nalazom. Dobio sam presudu, ali Okružni sud u Banjaluci me odbio s obrazloženjem da nije kriva Republika Srpska, nego BIH i Hrvatska. Sada je predmet na Vrhovnom sudu. Nije istina da nisu i oni krivi, zašto nisu evakuirali civile kada su držali položaje na uzvišenjima poviše sela? Da je netko stavio zabranu kretanja na izlaz iz Novog, ne bi se desila takva tragedija. Ovako je Hrvatska vojska u dva dana izmasakrirala naše civile – priča Dragutin Vukojević, koji danas živi od male penzije. Podnio je zahtjev i za tzv. izuzetnu penziju, koju bi po odluci Vlade RS-a trebale dobivati porodice koje su izgubile troje i više članova. Nije mu odobrena zbog, kako su rekli, objektivnih razloga – teške financijske situacije.
Izvor: Novosti - Unska slagalica strave
Коментари
Постави коментар