Пређи на главни садржај

SEĆANJE NA MASAKR U SERDARIMA: SNJEŽANA (4) I SLOBODANKA (12) UBIJENE SA MAJKOM

Zločini u Serdarima  počinili su 17. septembra 1992. godine  pripadnici muslimanskih zločinačkih vojnih jedinica. Tom prilikom je ubijeno 16 srpskih civila, od čega dvoje dece, a jedna trudna žena je teško ranjena, ali je uspela da preživi





Krivični postupak i optužnice za ovaj užasan zločin su dugo godina tavorile u fiokama pravosudnih organa Bosne i Hercegovine, ali i Austrije, gde se jedan deo osumnjičenih sakrivao. 
Serdari, malo srpsko selo od 10-ak kuća i 30 duša, nalazilo se u okruženju muslimanskih i hrvatskih sela. Situacija u Serdarima sve do marta 1992. mogla se nazvati  tolerantnom, a onda je nakon dramatičnih događaja u čitavoj BiH počela da raste tenzija i stvara velika napetost između Srba, Hrvata i muslimana. U Serdarima tog 17. septembra zverski je ubijeno 16 srpskih civila, među kojima osmoro žena i dvoje dece. Ljubica Tepić ubijena je sa dvoje dve ćerke: Slobodankom (12) i Snježanom (4). 

U kotorvaroškom selu Rujevica 5. jula 1992. pada krv, tačnije zloglasne muslimanske paravojne formacije u zasedi ubijaju trojicu Srba: Milana Stevilovića (načelnika bezbednosti 1. krajiškog korpusa VRS), Stevana Markovića (pomoćnika  načelnika bezbednosti u Banja Luci) i Novu Petrušića. Mesec dana kasnije u selu Vigošta, 14. avgusta 1992. muslimanski zločinci  ubijaju tj. masakriraju 14 pripadnika srpske Teritorijalne odbrane, a onda još pet civila u selu Plana.
Krajem avgusta 1992. na jednoj uzvišici iznad sela Serdari ubijeni su srpski civili na traktoru: Radenko i Borivoje Serdar.
Uveče, 16. septembra 1992. godine u imućnoj kući Branka i Bosiljke Serdar se okupilo puno ljudi, odnosno njihovih rođaka. Atmosfera u kući nije bila previše vesela, već nekako puna zebnje, kao da su predosjećali krvavo jutro narednog dana. U kući Brankovog brata Drage Serdara bila je vesela atmosfera, jer su isčekivali naredih dana svadbu Slavenka Serdara, Draginog  sina.
Oko 5:30 sati tog 17. septembra 1992. Serdarima počinju da odjekuju rafali iz automatskih pušaka. Jedna manja jedinica sa 20 pripadnika zločinačke muslimanske Teritorijalne odbrane  upada u selo i počinje da ubija sve što hoda. Upali su u kuće meštana te počeli sa ubijanjem paljenjem kuća i pomoćnih objekata. Ono što nisu uspeli da ubiju to su zarobili i poveli sa sobom.
Radmila Serdar, svedoči 1993. godine, pred pravosudnim organima Republike Srpske. Ona je ovu izjavu dala u bolnici:
– “Ja sam se tog dana nalazila kod svoje kuće u Serdarima zajedno sa mužem Jelenkom. U kući su se, pored nas, na spavanju nalazili svekrva Bosiljka, zaova Radmila, ujna Milena Bencuz i njene kćerke, Slavojka Bencuz, tetka Ljubica Tepić i njeno dvoje djece Snježana i Slobodanka. Ujutro, oko šest sati, probudio me pucanj, kao i sve ostale. Kasnije sam čula da je od tog pucnja poginuo Slavko Bencuz.
Svi koji smo bili u kući, osim mog muža koji je otišao u potkrovlje sa puškom, sakrili smo se ispod stepenica… Osjetila sam da se puca po kući, staklo je počelo da puca. Osjetila sam da sam ranjena u predjelu stomaka, ali sam mislila da su to komadi stakla, a ne geleri. Čula sam dozivanje ustaša i muslimana ali im nisam odmah raspoznala glasove. Ustaše i muslimani su pucali po kući, po prozorima a onda su bacali bombe kroz prozor kod stepeništa tako da su one išle na nas. Ja sam od bombe zadobila povrede, ali se nisam javljala. Vrata na kući bila su zaključana. Čula sam korake ispred vrata.
Pucali su u vrata. Ušli su unutra. Ja sam zatvorila oči. Osuli su rafal metaka po nama. Meci su me pogodili u desnu ruku i u prsa. Nisam oči otvarala. Tada su počeli da razgovaraju među sobom. Psovali su majku četničku… po glasu sam prepoznala da su u mojoj kući bili: Besim Ćehić, Mirsad Smajić, Nijaz Smajić i Fikret Plančić. Svi iz sela Hanifići, moje komšije. Sa Nijazom Smajićem čak išla sam u školu.”
Radmila je, ranjena, nekako uspela da se izvuče kada su krvnici otišli. Pobegla je u selo Sakani. Nije znala da li je iko još preživio ovaj stravičan masakr. Taj dan, osim Radmile, preživela je i njena ujna, Milena Bencuz, ali se nije javljala. Plašila se da su krvnici još tu negdje, u blizini.
Nevenka Serdar, ispričala je pre nekoliko godina svoja tužna i mučna sećanja na serdarski pokolj: – “Toga jutra oko pola šest, okružili su nas sa svih strana, iz šume okolo. Bilo nas je ovde četiri  žene, bio mi je muž i djeca i jetrva. Bili smo u strahu, a čuli smo kako pričaju: ‘Imamo još ovu kuću… jesmo dobar posao napravili’… A sve su nam to napravili naše bivše komšije. Prije toga deset dana, ubili su mi sina jedinca, gore tu na putu na raskršću. Bila sam u crnini, ožalošćena, non-stop sam jaukala deset dana. A i to jutro imale smo strah i bježale smo. Moja starija kći i jetrve utekle su  prema vratima. Ja nisam mogla bježati, sa mnom je ostala mlađa kći od 6 godina. Ostale smo sjedeći, preko nas se pucalo. I ovuda su su ponovo vikali da su dobar posao napravili. Odoše gore u šumu, vrište od sreće,  to sam čula. I ja se ovdje vratim, kada se ono malo utišalo. Vidila sam sve ove mrtve, vidjela sam pokojnu Danku pred kućom, mrtva sjedi. Vidjela sam tamo u Brankovoj kući sve mrtvo, isto u Draginoj kući…”.

Apelaciono veće Suda BiH osudilo je Fikreta Planinčiča na 11 godina zatvora za masakr u Serdarima, dok su Sead Menzil i Mirsad Vatrač oslobođeni, iako su i oni u prvostepenom postupku bili osuđeni na 11, odnosno 10 godina zatvora.


Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...