Ni 26 godina od monstruoznog zločina nad srpskim civila u selu Želeća, još uvek niko nije odgovarao. U napadu na selo Želeća ubijeni su teško pokretni i bolesni starci srpske nacionalnosti
27. septembra 1992. pripadnici HVO-a izvršili su napad na srpsko selo Želeća (opština Žepče) i tom prilikom svirepo ubili 19 civila srpske nacionalnosti.
Krajem septembra 1992. godine vojnici Hrvatskog vijeća obrane iz Žepča u selu Želeća ubili su 19 civila i zapalili ovo selo u kojem je pre rata živelo oko 400 stanovnika srpske nacionalnosti. Među ubijenima su bili i osamdesetogodišnji Veljko Blagojević, i njegova supruga Anđa stara 77 godina. Kada je ubijen Veljko, koji je tokom Drugog svjetskog rata preživeo nacističke logore u Nemačkoj, koristio je invalidska kolica. Dragutin Blagojević ispričao je za RSE da su njegovi roditelji ostali u svojoj kući u Želeći nakon što je većina stanovnika srpske nacionalnosti izbjegla iz ovog sela u pravcu Teslića i Doboja, koji su tada bili pod kontrolom VRS:
„Ja sam tad izašao. Otac i mater ostali su u kući.“
70-ogodišnji Dragutin rekao je da su njegovi roditelji ubijeni iz vatrenog oružja:
„Sa par metaka kroz čelo su pobijeni. Ja sam bio kad se iz masovne grobnice vadilo – kopalo ih bagerima i zagrtano je ceradom od kamiona.“
U Želeći su tada ubijeni i šezdesetogodišnja Zorka Čelebić i njen sin Milenko, kaže Petko Planinac, zet nastradale Zorke:
„Vjerovatno moja punica nije mogla imati tenk, ni voziti tenk, niti imati pušku. Njeni posmrtni ostaci još ni dan-danas nisu nađeni.“
Do danas nisu pronađeni ni posmrtni još dvojice ubijenih stanovnika Želeće - Bogoslava Kovačevića i Bore Stankovića. Vojnici HVO-a ušli su u Želeću nakon što su Srbi sa područja Vozuće u susjednoj opštini Zavidovići minirali i srušili most na rijeci Bosni između Žepča i Zenice, ispričao meštanin Želeće Milenko Đuričić:
„Mi smo dan ranije djecu, žene, strace, nejač evakuisali iz sela, očekivalo se da bi mogao biti napad. Ostalo je nas malo koji smo vjerovali i vikali: ’Nije to ništa. Nisam nikome ništa kriv, neće niko mene, neću ni ja nikoga.’ Međutim, poslije rušenja mosta HVO je došao. Mi smo bili lojalni HVO-u, držali smo te seoske straže, imali smo čak i ljudi u rezervnoj policiji, dali i naoružanje toj policiji, dali i nama nekog naoružanja da možemo stražu držati. Međutim, poslije toga mosta oni su došli, ja sam ih lično vidio očima, maskirani, namazani po licu kao Indijanci - one ratne boje.“
Đuričić je tada uhapšen i odveden u dvoranu osnovne škole u Žepču. Pušten je poslije tri mjeseca zatočeništva u Žepču i Busovači:
„To je bilo onako sve leteći. Dolazili nam, tukli nas kako je ko je ko ulazio, i gazili. Nas je bilo odavdje Želećana sedam. Zatekli smo dole još četiri srpska vojnika, ali su oni bili izolovani od nas. I bilo je njihovih civila i vojnika HVO-a.“
Tokom trajanja rata (1992-1995) u Želeći je ubijeno 28 stanovnika srpske nacionalnosti.
27. septembra 1992. pripadnici HVO-a izvršili su napad na srpsko selo Želeća (opština Žepče) i tom prilikom svirepo ubili 19 civila srpske nacionalnosti.
Krajem septembra 1992. godine vojnici Hrvatskog vijeća obrane iz Žepča u selu Želeća ubili su 19 civila i zapalili ovo selo u kojem je pre rata živelo oko 400 stanovnika srpske nacionalnosti. Među ubijenima su bili i osamdesetogodišnji Veljko Blagojević, i njegova supruga Anđa stara 77 godina. Kada je ubijen Veljko, koji je tokom Drugog svjetskog rata preživeo nacističke logore u Nemačkoj, koristio je invalidska kolica. Dragutin Blagojević ispričao je za RSE da su njegovi roditelji ostali u svojoj kući u Želeći nakon što je većina stanovnika srpske nacionalnosti izbjegla iz ovog sela u pravcu Teslića i Doboja, koji su tada bili pod kontrolom VRS:
„Ja sam tad izašao. Otac i mater ostali su u kući.“
70-ogodišnji Dragutin rekao je da su njegovi roditelji ubijeni iz vatrenog oružja:
„Sa par metaka kroz čelo su pobijeni. Ja sam bio kad se iz masovne grobnice vadilo – kopalo ih bagerima i zagrtano je ceradom od kamiona.“
U Želeći su tada ubijeni i šezdesetogodišnja Zorka Čelebić i njen sin Milenko, kaže Petko Planinac, zet nastradale Zorke:
„Vjerovatno moja punica nije mogla imati tenk, ni voziti tenk, niti imati pušku. Njeni posmrtni ostaci još ni dan-danas nisu nađeni.“
Do danas nisu pronađeni ni posmrtni još dvojice ubijenih stanovnika Želeće - Bogoslava Kovačevića i Bore Stankovića. Vojnici HVO-a ušli su u Želeću nakon što su Srbi sa područja Vozuće u susjednoj opštini Zavidovići minirali i srušili most na rijeci Bosni između Žepča i Zenice, ispričao meštanin Želeće Milenko Đuričić:
„Mi smo dan ranije djecu, žene, strace, nejač evakuisali iz sela, očekivalo se da bi mogao biti napad. Ostalo je nas malo koji smo vjerovali i vikali: ’Nije to ništa. Nisam nikome ništa kriv, neće niko mene, neću ni ja nikoga.’ Međutim, poslije rušenja mosta HVO je došao. Mi smo bili lojalni HVO-u, držali smo te seoske straže, imali smo čak i ljudi u rezervnoj policiji, dali i naoružanje toj policiji, dali i nama nekog naoružanja da možemo stražu držati. Međutim, poslije toga mosta oni su došli, ja sam ih lično vidio očima, maskirani, namazani po licu kao Indijanci - one ratne boje.“
Đuričić je tada uhapšen i odveden u dvoranu osnovne škole u Žepču. Pušten je poslije tri mjeseca zatočeništva u Žepču i Busovači:
„To je bilo onako sve leteći. Dolazili nam, tukli nas kako je ko je ko ulazio, i gazili. Nas je bilo odavdje Želećana sedam. Zatekli smo dole još četiri srpska vojnika, ali su oni bili izolovani od nas. I bilo je njihovih civila i vojnika HVO-a.“
Tokom trajanja rata (1992-1995) u Želeći je ubijeno 28 stanovnika srpske nacionalnosti.

Ako su svi bili Srbi,nema potrebe tražiti nečiju odgovornost.Generalno za srpske žrtve u građenskom ratu u BiH,nema odgovornih.Nikad se ništa o ovome u Želeći neće znati jer će se to večno zataškavati!
ОдговориИзбриши