Zločin u selu Gornja Jošanica po svim parametrima je sličan i istovetan sa zločinom koji je počinjen u Stupnom Dolu, nedaleko od Vareša. I u jednom i u drugom selu su stradali civili, pretežno žene i deca. Ipak, za javnost u Bosni i Hercegovini Stupni Do je simbol agresije, etničkog čišćenja, razaranja pa čak i genocida. Sa druge strane, zločin u Gornjoj Jošanici za njih ne predstavlja čak ni obično kršenje ljudskih prava, a javnost u BiH se ponaša kao da se ovaj masakr nikada nije ni desio.
Stupni Do je naseljeno mesto u sastavu opštine Vareš. Prema popisu stanovništva iz 1991. ovde je živelo 255 duša, od čega je bilo 215 Bošnjaka, 35 Srba i troje ostalih. Ovo malo, siromašno selo postalo je poznato po stravičnom zločinu koji su počinili vojnici Hrvatskog vijeća odbrane 21. oktobra 1993. Hrvatske snage su u ranu zoru napale selo i ubile 38 bošnjačkih civila i vojnika. U ovom strašnom zločinu prije 24 godine stradalo je 17 žena, troje dece i veliki broj staraca, a jedanaest osoba živo je zapaljeno. Najmlađa ubijena bila je dvogodišnja Sabina Likić, a najstariji 70-godišnji Salih Likić. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio je 2006. zapovjednika HVO-a Ivicu Rajića na 12 godina zatvora zbog zločina i kršenja Ženevskih konvencija u Stupnom Dolu. Sud je izdao takvu kaznu jer je Rajić priznao krivnju i iskazao kajanje. Za zločin u Stupnom Dolu sudili se i hrvatskoj šestorki u Haškom Tribunalu za šta su svi proglašeni krivim i odgovornim. O ovom zločinu napisano je mnoštvo knjiga, snimnjen je veliki broj dokumentarnih filmova i emisija a slike užasa iz Stupnog Dola obišle su čitav svet. Žrtvama Stupnog Dola poklonili su se kako domaći tako i strani političari, umetnici, pisci kao i mnogobrojne druge javne ličnosti. Brojne nevladine organizacije, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, redovno obeležavaju i podsećaju na stradanje nevinih civila i dece u ovom mestu.
Gornja Jošanica je naseljeno mesto u sastavu opštine Foča. Prema popisu stanovništva iz 1991. ovde je živelo 327 duša, od čega su 167 bili Bošnjaci a 165 Srbi. Gornja Jošanica je za meštane Podrinja simbol jednog od najvećih stradanja srpskog naroda. Naime, na Nikoljdan 19. decembra 1992. muslimanski vojnici pod komandom Zaima Imamovića, izvršili su masakr nad nenaoružanim srpskim civilima. Za sat vremena svirepo je ubijeno 56 meštana, od čega 21 žena i troje dece. Najmlađa žrtva masakra u Jošanici je bila dvogodišnja Danka Tanović a nastarija žrtva je bio Rade Pljevaljčić koji je imao 90 godina. Žrtve su brutalno mučene i maltretirane, nekoliko žena i devojaka je silovano, masakrirano pa ubijeno. Od brutalnih tortura nisu bila pošteđena ni deca. Dvogodišnja Danka je mučena, zlostavljana i ubijena tako što su je udarali više puta kamenom u glavu. Na kraju je još i "overena" metkom kako slučajno ne bi preživela. Sedmogodišnji Dražen ubijen je u naručju svoga oca tako što su mu zločinci iz neposredne blizine pucali u glavu. Dva metra od njega pronađeno je i beživotno telo draženove desetogodišnje sestre Dragane Višnjić. Ubijena je na svirep način. I majka ove dece je streljana kod obližnje šume. Bošnjački vojnici su zarobili četiri devojke iz porodice Višnjić a potom iz vezali za drvo pa silovali i zlostavljali. Nakon toga, sve četiri su brutalno ubijene a dve devojke su pronađene sa odsečenim prstima i bez šake. Za ovaj zločin do danas niko nije odgovarao iako su svedoci i danas živi, iako se krivci znaju, iako postoji mnoštvo dokaza....Do danas, nijedan Bošnjak nikada nije posetio spomen obeležje nevinim civilima i ubijenoj deci. Niko se nije izvinio za ovaj zločin ili pomogao da se počinioci privedu. Nijedna od mnogobrojnih nevladinih organizacija nikada nije organizovala bilo kakav skup ili tribinu na kojoj bi pozvali na odgovornost bošnjačke političare. Nije ih zanimalo. Za Bošnjake ovaj zločin uopšte se nije ni desio, žrtve su opravdane a zločinci su heroji.
Zločini u Stupnom Dolu i Gornjoj Jošanici su po gotovo svim kriterijumima istovetni i veoma slični. U oba sela su stradali nevini ljudi, žene, starci i deca. Ubijeni su na najstrašnije načine.
Kako je onda moguće da jedne žrtve vrede više od drugih ?
Kako je moguće da ubijanje bošnjačke dece bude okarakterisano kao stravičan zločin a da se ubijanje srpske dece negira, minimizira i opravdava ?
Zašto je po Bošnjacima, život dvogodišnje Danke Tanović bio manje vredan od života dvogodišnje Sabine Likić ?
I odnos nadležnih institucija pokazao je veliku diskriminaciju kada je reč o srpskim žrtvama. Za stravičan masakr u Stupnom Dolu zločinci su osuđeni na ukupno 27 godina robije dok za masakr u Gornjoj Jošanici i uprkos brojnim dokazima i izjavama svedoka još uvek niko nije odgovarao. Zašto brojne nevladine organizacije nikada nisu posetile Gornju Jošanicu i odale počast nevino stradalim civilima? Zašto brojni humanitarci i aktivisti nikada nisu našli za shodno da organizuju marš mira i pozovu na odgovornost one koji su činili i naređivali zločine ?
Tačno je da ne postoji kolektivna krivica, ali postoji kolektivna odgovornost. Bošnjački narod mora shvatiti da su silovanje, mučenje i ubistva civila (a naročito dece) teška krivična dela za koje neko mora da odgovara. Ni u Bibliji, ni u Kuranu ne piše da je dozvoljeno ubijati, skrnaviti, silovati. To su monstruozni zločini a svi oni koji negiraju i opravdavaju ovaj masakr zapravo su saučesnici u tom krvavom piru. Zločin u Gornjoj Jošanici predstavlja zločin protiv čovečnosti, sa brojnim elementima genocida, i zaslužuje oštru osudu čitavog bošnjačkog naroda. Bošnjački političari, mediji, udruženja žrtava ali i obični ljudi moraju prestati da veličaju i slave ratne zločince i sve one koji su okrvavili ruke tokom poslednjeg rata. Ako žele graditi moderno i demokratsko društvo onda se moraju i odreći tekovina zločinačke politike Alije Izetbegovića i proći kroz katarzu. Jedino na taj način je moguće uspostaviti zajednički život, izgraditi poverenje među narodima i obnoviti versku i nacionalnu toleranciju.
I odnos nadležnih institucija pokazao je veliku diskriminaciju kada je reč o srpskim žrtvama. Za stravičan masakr u Stupnom Dolu zločinci su osuđeni na ukupno 27 godina robije dok za masakr u Gornjoj Jošanici i uprkos brojnim dokazima i izjavama svedoka još uvek niko nije odgovarao. Zašto brojne nevladine organizacije nikada nisu posetile Gornju Jošanicu i odale počast nevino stradalim civilima? Zašto brojni humanitarci i aktivisti nikada nisu našli za shodno da organizuju marš mira i pozovu na odgovornost one koji su činili i naređivali zločine ?
Tačno je da ne postoji kolektivna krivica, ali postoji kolektivna odgovornost. Bošnjački narod mora shvatiti da su silovanje, mučenje i ubistva civila (a naročito dece) teška krivična dela za koje neko mora da odgovara. Ni u Bibliji, ni u Kuranu ne piše da je dozvoljeno ubijati, skrnaviti, silovati. To su monstruozni zločini a svi oni koji negiraju i opravdavaju ovaj masakr zapravo su saučesnici u tom krvavom piru. Zločin u Gornjoj Jošanici predstavlja zločin protiv čovečnosti, sa brojnim elementima genocida, i zaslužuje oštru osudu čitavog bošnjačkog naroda. Bošnjački političari, mediji, udruženja žrtava ali i obični ljudi moraju prestati da veličaju i slave ratne zločince i sve one koji su okrvavili ruke tokom poslednjeg rata. Ako žele graditi moderno i demokratsko društvo onda se moraju i odreći tekovina zločinačke politike Alije Izetbegovića i proći kroz katarzu. Jedino na taj način je moguće uspostaviti zajednički život, izgraditi poverenje među narodima i obnoviti versku i nacionalnu toleranciju.



Коментари
Постави коментар