Пређи на главни садржај

POŽEŠKA KOTLINA: SEĆANJE NA 70 ŽENA I STARACA KOJE SU 1991. POBILI HRVATI

Sutra se navršava 27 godina od etničkog čišćenje 26 srpskih sela Požeške kotline prema pisanoj naredbi državnog organa Hrvatske, koja je bila prva i jedina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, saopštio je Informaciono dokumentacioni centar „Veritas“.



U tom etničkom čišćenju 23 sela potpuno su uništena, a, prema još nepotpunim podacima „Veritasa“, ubijena je 71 osoba srpske nacionalnosti, od kojih su 33 bile žene, a 42 je bilo starijih od 60 godina. Najstrašniji pokolj se dogodio 10. decembra 1991. kada je hrvatska vojska masakrirala 42 civila - 25 žena i 17 staraca srpske nacionalnosti.
Za ovaj masakr još niko nije procesuiran ni pred međunarodnim ni pred domaćim sudovima.
„Veritas“ podseća da su tačno u podne 29. oktobra 1991. godine pripadnici civilne zaštite i policije počeli sprovoditi „Naredbu o evakuaciji“ svih mještana iz 26 sela podno Papuka i Psunja, sa isključivo ili pretežno srpskim stanovništvom, koju je dan ranije donio Krizni štab opštine Slavonska Požega.
Prema pisanoj naredbi, koju je potpisao predsednik kriznog štaba Ante Bagarić, evakuacija se sprovodila „s ciljem zaštite njihovih života“ i omogućavanja uspešnije odbrane odbrambenih položaja hrvatskih snaga na tom području od „četničkih terorističkih snaga i jedinica JNA“.
Evakuaciju je trebalo sprovesti u roku od 48 sati, a u selima koja je trebalo evakuisati živjelo je, po popisu stanovništva iz 1991. godine, 2.120 lica.
Većina stanovnika prozvanih sela odazvala se naredbi i napustila kuće, od kojih su neki utočište našli kod rođaka u obližnjim selima, a manji broj u hrvatskim selima označenim kao rejoni prikupljanja.
Iako je stanovništvu prilikom evakuacije obećano da će, kada se vrate, naći sve kako su i ostavili, odmah po nihovom odlasku započelo je sistematsko paljenje i miniranje srpskih kuća s očitim ciljem da se prikriju tragovi pljačke i da se stanovnici napuštenih sela u njih više nikada ne vrate, navodi „Veritas“.
Jedan broj starijih ljudi, koji nije htio ili mogao usled starosti i bolesti da napusti svoja sela, stradao je prilikom sistematskog paljenja i miniranja kuća.
Da bi se hrvatskoj i međunarodnoj javnosti „objasnilo“ zašto su opljačkana i zapaljena srpska sela, u javnost je puštena teza da su to uradili sami Srbi prilikom povlačenja kako to ne bi palo u hrvatske ruke.
Videvši šta se desilo i u strahu za život, većina Srba iz evakuisanih sela kreće za BiH, koja u to vrijeme još nije bila obuhvaćena ratom, odakle nastavljaju put za Srbiju ili Istočnu Slavoniju, koju su kontrolisali tamošnji Srbi.
Manji broj utočište su našli u srpskim selima Gornji Vrhovci, Vučjak Čečavski i Šnjegavić, koja su odbila Naredbu o evakuaciji, i u kojima su formirane jedinice Teritorijalne odbrane /TO/, organizujući seoske straže i odbranu svojih sela.
U zoru 10. decembra 1991. jedinice 121. brigade iz Nove Gradiške i 123. brigade iz Slavonske Požege započele su napad na „nepokorna“ sela, koja su pala bez otpora, a stanovništvo se, zajedno sa pripadnicima TO, povlači prema BiH.
U tim selima su, nakon što je narod iseljen, pripadnici Hrvatske vojske opljačkali, minirali i popalili 616 stambenih i 590 privrednih objekata, dok su bez kuća ostala 1.492 lica. Tog dana 1991. hrvatska vojska je napala srpska sela Čečavac, Čečavački Vučjak, Jeminovac, Ruševac i Šnjegavić i na svirep način pobila 25 žena i 17 staraca koji su se zatekli u svojim kućama. Svi ubijeni su bili nenaoružani civili a njihova jedina krivica je bila srpska nacionalnost i pravoslavna veroispovest. Za ovaj zločin do danas još uvek niko nije odgovarao! 

Meštani su podigli spomen obeležje nedaleko sela Jeminovac u čast nevino stradalih civila čija većina tela ni do danas nije pronađena. Ovaj zločin je jedan od najsvirepijih i najtežih zločina na teritoriji Republike Hrvatske, naročito zbog činjenice da su žrtve bili upravo stari i bolesni ljudi. Ovaj zločin ujedno predstavlja i najmasovniji zločin nad ženama tokom rata u Hrvatskoj.  


Žrtve ratnog zločina koji je počinjen 10. decembra 1991 :


1. Jovo Radić, 1915

2. Mila Radić, 1919
3. Ana Radmilović, 1927
4. Anka Radmilović, 1938
5. Ilija Radmilović, 1951
6. Milan Radmilović, 1910
7. Milka Radmilović, 1909
8. Ana Ranosavljević, 1909
9. Mihail Ranosavljević, 1905
10. Anđa Stanković, 1926
11. Stevo Ranosavljević, 1928
12. Milan Radmilović, 1935
13. Bosiljka Stanković, 1927
14. Anđa Starčević, 1928
15. Jagoda Starčević, 1911
16. Milka Starčević, 1943
17. Milica Šimić Mica 1930
18. Milka Šimić, 1930 
19. Mara Trkulja, 1937
20. Anđa Trlajić, 1925
21. Ljuba Trlajić, 1929
22. Milka Starčević, 1919
23. Đuro Vasić, 1912
23. Marija Milinković, 1907
24. Janko Živković, 1924
25. Rade Božić, 1920
26. Ljubica Carević, 1926
27. Milan Carević, 1920
28. Kata Čičković, 1910
29. Jagoda Dulić, 1917
30. Radojka Dulić, 1943
31. Mile Mijatović, 1907
32. Mileva Ivanović, 1944
33. Jagoda Miličić, 1911
34. Mileva Milošević, 1938
35. Bosiljka Protić, 1908
36. Draga Protić, 1931
37. Ljubomir Protić, 1938
38. Milan Protić, 1928
39. Stanko Protić, 1922
40. Nikola Živković, 1950
41. Mile Dulić, 1952
42. Rajko Starčević, 1956

Komemoraciji za 42 srpske civilne žrtve prisustvovao je 2012. i predsednik Hrvatske Ivo Josipović koji je odao počast stradalim Srbima i poručio da ovako nešto ne sme više da se ponovi. Takođe, on je tom prilikom pozvao nadležne organe da procesuiraju odgovorne za ovaj masakr.  
U decembru 2000. godine iz jedne masovne grobnice u selu Šnjegavić ekshumirano je 13 posmrtnih ostataka, od kojih je do sada 11 identifikovano kao žitelji Šnjegavića i Vučijaka Čečavskog. 

Od svih žrtava, porodice su do sada pronašle, identifikovale i sahranile tek 26 posmrtnih ostataka, dok je na spisku nestalih još 45 osoba.

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...