U petak 14. decembra biće obeležena dvadeset i peta godišnjica od nekažnjenog zločina Nasera Orića i srebreničkih muslimana u selu Bjelovac, nedaleko od Bratunca. Tada je samo u jednom danu masakrirano 68 žena, staraca i dece.
U knjizi "Hronika našeg groblja", koju je objavio naš istaknuti istoričar i direktor Instituta za istraživanja srpskih stradanja u 20. veku, Milivoje Ivanišević, objavljena su potresna svedočenja više od stotinu Srba koji imali tu sreću da prežive stravične masakre srebreničkih muslimana. Veliki broj ovih svedoka lično su gledali kako muslimani pod komandom Nasera Orića ubijaju njihove najmilije.
Jedna od ovakvih potresnih ispovesti svakako jeste ispovest Gvozdenije Matić, koja je uspela da preživi masakr u selu Sikirić (MZ Bjelovac) 14.12. 1992. Ona je skrivena gledala kako joj srebrenički muslimani ubijaju muža Desimira Matića (1928) i zaovu Božanu Ostojić (1942).
" Dana 14.12.1992. godine nalazila sam se kod moje kuće u Sikiriću, kada je u 05,50 časova u selu počela pucnjava. Do tada sam spavala na spratu kuće i silazila sam u prizemlje, ulazeći u kuhinju za mnom je išao moj muž Desimir. Desimir je inače zemljoradnik i svo vrijeme smo živjeli u našem selu. Po mome ulasku u kuhinju, upalila sam svjetlo, odjednom je usao metak kroz prozor iz pravca Loznicčke Rijeke i udario u šporet u kuhinji. Ja i Desimir smo izašli - istrčali napolje pred kuću. Po izlazu pred kućom pucnjava je bila jos veća, a ja i Desimir smo zapazili veliku grupu muslimana kako idu u naše dvorište preskakajući preko zida u nase dvorište. Po mom mišljenju bilo ih je oko 100. Bilo je i civila a i muskaraca u šarenim uniformama koji su nosili oružje. U toj grupi bilo je oko 100 muslimana, među njima bilo je i žena, djece, djece veće guzrasta koji su na sebi nosili džakove u cilju pljačkanja naših kuća. Inače u Sikiriću su pretežno na tom djelu gdje mi zivimo bili su sami bilo je i nenaoružanih muškaraca koji su na leđima nosili ruksake. Ja sam pobjegla u svinjac, dok je moj muž otisao na drugu stranu kuće i njega su odmah ubili. Ja sam bila sakrivena u svinjcu - među svinjama, a kada su ubili moga Desimira čula sam kako govore "Spavaj Dejo, spavaj Dejo". U našoj kući za svo to vrijeme se nalazila sestra moga muža po imenu Ostojić Božana. Ona nije uspjela da pobjegne iz kuće, jer čim je ustala muslimani su je ubili. U stvari nju su ubili dok je bila podvučena pod sto u kuhinji gdje se krila - tu je nađena mrtva.
Sakrivena u svinjcu, svinji je prisao jedan musliman sa puškom na ramenu, mladji je crn, (oko 25 godina) u šarenoj uniformi i sada ga ne bi mogla poznati. Pošto je mene vidio u svinjcu, rukom mi je pokazivao da čučnem, i pitao me je imam li gdje brašna. Istom sam odgovorila da u kući imamo svega, da sve kupe ali da me ne kolje. Iza njega je usao drugi musliman u civilnoj odjeći isti je iz Brezovice, znam da se radi o muškarcu po imenu Rešid i ušao je sa rusakom na ledjima u drugi moj svinjac. Bila sam sakrivena i on me nije vidio. Kada su se ova dva povukla iz svinja, bojeći se da ne budem otkrivena popela sam se u krov medju rogove svinja, i lezala na gredi. Kasnije ih je sigurno blizu 100 zavirivalo u moj svinjac. Ovdje na opisani način sam ostala do 21 sat toga dana. Oko 10 casova pred moj svinjac su došla 4 muslimana, medju kojima je bio i onaj prvi koji me je među svinjama našao, i ja sam ga iz krova čula kada je onoj dvojici objašnjavao kako je mene ujutru tu naš'o i kako me nema. Drugi iz ove grupe je kazao: "Cekam ja nju ovdje ima 2 sata, ona nije mogla izaći od nas". Poslije kraćeg vremena ponovo je doslo 4-5 muslimana da kolju svinje i 7 svinja su poklali, svo meso su izrezali na komade i spakovali na komade i tako odnijeli. Čula sam dok sam se nalazila na tavanu svinja, kako ovi muskarci govore nekom među njima sledeće: "Edo ili Medo, što ja nisam razumjela, ti si ovdje bio blizu svinja i znaskako se iste kolju, nasto je on odgovarao da je bio tu ali nikada nije klao svinje. Mislim da seradi o Edi sa Osmača SO Srebrenica koji se doselio u Sikirić prije par godina. Bila sam i dalje na svinjcu, kada su oko 19,30 časova ovi sto su poklali svinje popalili obje kuće i obje štale, a prije paljenja štale odveli su mi kravu i konja.
Medju muslimanima koji su popalili nase selo i ubijali Srbe prepoznala sam Ibric Aliju iz Pirica, a bio je u civilnom odjelu i nije imao pušku, prepoznala sam Begzadić Hajrudina iz sela Pirici i bio je u šarenom odjelu, prepoznala sam Mehu iz Bajrica i njegove dvije kćeri, a prepoznala sam i Kiverić Esmu, učiteljicu iz Srebrenice i dobro sam čula kako Esma govori: "Idite od vrata do vrata, čekajte ih na vratima i ubijajte, kada ih poubijate onda ih pljačkajte". Vidjela sam kada je Ibrić Alija, uzeo našu kantu sa rakijom, iz kuće iznio mesa i sjeo na balkon naše kuće govoreci: "Da si Desimire sada živ, da nazdraviš, dobru si rakiju kupio". Vidjela sam kada je Alija obio i moju šušaru. Čula sam da je u zaseoku Jovanovići bio i Sinanovic Resid iz Bjelovca, te da je on ubio Miloša toga zaseoka tj. iz Loznice. Prepoznala sam u grupi muslimana najmladjeg sina Jusufa i njegovu snahu. Dakle Jusufov i sin i snaha, prepoznala sam Mehu i njegove dvije kceri, a on je iz Bajrića, prepoznala sam Rukinu kcerku, ona je Jusufova snaha. Prepoznala sam i Mirsu, Edinog brata sa Osmaca. Desimira su ubili i njegovu sestru, Edo i Mirso oba sa Osmaca, jer su oni prvi uskočili u naše dvorište. Oko 21 sat je stigao transporter Srpske vojske na Loznički most i tada sam čula kako muslimani govore "Hajdemo bježati, probili su se iz Bratunca,mogu nas pobiti, opkoliće nas". Iz svinjca sam prešla u pritke i sakrila se kada je naišlo jedno 6 muslimana i nosili su opljačkanu robu iz srpskih kuća, bježali su bojeći se Srpske vojske, jer je vjerovatno Srpska vojska saznala da su muslimani pobili civilni živalj, opljačkali i popalili sve u našem selu. Iz pritki sam niz njivu sišla prema Drini u pravcu prema Bjelovcu. Prelazeći žičanu ogradu stala sam na leš po mraku a sutradan sam cula da je tu ubijena Grozda i njezin sin Zlatan. Zlatan je zanatlija. Bila sam prisutna kada su iz transportera izvlacili Božu Todorovića iz Loznice i Vuksić Novaka iz Loznice i kada su oba umrli, tu dok smo cekali daih camac prenese u Srbiju i u Ljuboviji im se ukaze prva pomoć. Na Drini je cekalo dosta povređenih za prevoz u Srbiju radi daljeg spašavanja. Čamcem sam i ja presla na područje Srbije" - izjavila je Matić Gvozdenija tokom progona iz Sikirića.
Uprkos brojnim svedocima i temeljnim dokazima, za zločine nad srpskim civilima u Bjelovcu do danas niko nije odgovarao.
Izvor: Milivoje Ivanišević: Hronika našeg groblja
![]() |
| Žrtve Bjelovca: Desimir Matić (1928) i njegova sestra Božana Ostojić (1942) |
U knjizi "Hronika našeg groblja", koju je objavio naš istaknuti istoričar i direktor Instituta za istraživanja srpskih stradanja u 20. veku, Milivoje Ivanišević, objavljena su potresna svedočenja više od stotinu Srba koji imali tu sreću da prežive stravične masakre srebreničkih muslimana. Veliki broj ovih svedoka lično su gledali kako muslimani pod komandom Nasera Orića ubijaju njihove najmilije.
Jedna od ovakvih potresnih ispovesti svakako jeste ispovest Gvozdenije Matić, koja je uspela da preživi masakr u selu Sikirić (MZ Bjelovac) 14.12. 1992. Ona je skrivena gledala kako joj srebrenički muslimani ubijaju muža Desimira Matića (1928) i zaovu Božanu Ostojić (1942).
" Dana 14.12.1992. godine nalazila sam se kod moje kuće u Sikiriću, kada je u 05,50 časova u selu počela pucnjava. Do tada sam spavala na spratu kuće i silazila sam u prizemlje, ulazeći u kuhinju za mnom je išao moj muž Desimir. Desimir je inače zemljoradnik i svo vrijeme smo živjeli u našem selu. Po mome ulasku u kuhinju, upalila sam svjetlo, odjednom je usao metak kroz prozor iz pravca Loznicčke Rijeke i udario u šporet u kuhinji. Ja i Desimir smo izašli - istrčali napolje pred kuću. Po izlazu pred kućom pucnjava je bila jos veća, a ja i Desimir smo zapazili veliku grupu muslimana kako idu u naše dvorište preskakajući preko zida u nase dvorište. Po mom mišljenju bilo ih je oko 100. Bilo je i civila a i muskaraca u šarenim uniformama koji su nosili oružje. U toj grupi bilo je oko 100 muslimana, među njima bilo je i žena, djece, djece veće guzrasta koji su na sebi nosili džakove u cilju pljačkanja naših kuća. Inače u Sikiriću su pretežno na tom djelu gdje mi zivimo bili su sami bilo je i nenaoružanih muškaraca koji su na leđima nosili ruksake. Ja sam pobjegla u svinjac, dok je moj muž otisao na drugu stranu kuće i njega su odmah ubili. Ja sam bila sakrivena u svinjcu - među svinjama, a kada su ubili moga Desimira čula sam kako govore "Spavaj Dejo, spavaj Dejo". U našoj kući za svo to vrijeme se nalazila sestra moga muža po imenu Ostojić Božana. Ona nije uspjela da pobjegne iz kuće, jer čim je ustala muslimani su je ubili. U stvari nju su ubili dok je bila podvučena pod sto u kuhinji gdje se krila - tu je nađena mrtva.
Sakrivena u svinjcu, svinji je prisao jedan musliman sa puškom na ramenu, mladji je crn, (oko 25 godina) u šarenoj uniformi i sada ga ne bi mogla poznati. Pošto je mene vidio u svinjcu, rukom mi je pokazivao da čučnem, i pitao me je imam li gdje brašna. Istom sam odgovorila da u kući imamo svega, da sve kupe ali da me ne kolje. Iza njega je usao drugi musliman u civilnoj odjeći isti je iz Brezovice, znam da se radi o muškarcu po imenu Rešid i ušao je sa rusakom na ledjima u drugi moj svinjac. Bila sam sakrivena i on me nije vidio. Kada su se ova dva povukla iz svinja, bojeći se da ne budem otkrivena popela sam se u krov medju rogove svinja, i lezala na gredi. Kasnije ih je sigurno blizu 100 zavirivalo u moj svinjac. Ovdje na opisani način sam ostala do 21 sat toga dana. Oko 10 casova pred moj svinjac su došla 4 muslimana, medju kojima je bio i onaj prvi koji me je među svinjama našao, i ja sam ga iz krova čula kada je onoj dvojici objašnjavao kako je mene ujutru tu naš'o i kako me nema. Drugi iz ove grupe je kazao: "Cekam ja nju ovdje ima 2 sata, ona nije mogla izaći od nas". Poslije kraćeg vremena ponovo je doslo 4-5 muslimana da kolju svinje i 7 svinja su poklali, svo meso su izrezali na komade i spakovali na komade i tako odnijeli. Čula sam dok sam se nalazila na tavanu svinja, kako ovi muskarci govore nekom među njima sledeće: "Edo ili Medo, što ja nisam razumjela, ti si ovdje bio blizu svinja i znaskako se iste kolju, nasto je on odgovarao da je bio tu ali nikada nije klao svinje. Mislim da seradi o Edi sa Osmača SO Srebrenica koji se doselio u Sikirić prije par godina. Bila sam i dalje na svinjcu, kada su oko 19,30 časova ovi sto su poklali svinje popalili obje kuće i obje štale, a prije paljenja štale odveli su mi kravu i konja.
Medju muslimanima koji su popalili nase selo i ubijali Srbe prepoznala sam Ibric Aliju iz Pirica, a bio je u civilnom odjelu i nije imao pušku, prepoznala sam Begzadić Hajrudina iz sela Pirici i bio je u šarenom odjelu, prepoznala sam Mehu iz Bajrica i njegove dvije kćeri, a prepoznala sam i Kiverić Esmu, učiteljicu iz Srebrenice i dobro sam čula kako Esma govori: "Idite od vrata do vrata, čekajte ih na vratima i ubijajte, kada ih poubijate onda ih pljačkajte". Vidjela sam kada je Ibrić Alija, uzeo našu kantu sa rakijom, iz kuće iznio mesa i sjeo na balkon naše kuće govoreci: "Da si Desimire sada živ, da nazdraviš, dobru si rakiju kupio". Vidjela sam kada je Alija obio i moju šušaru. Čula sam da je u zaseoku Jovanovići bio i Sinanovic Resid iz Bjelovca, te da je on ubio Miloša toga zaseoka tj. iz Loznice. Prepoznala sam u grupi muslimana najmladjeg sina Jusufa i njegovu snahu. Dakle Jusufov i sin i snaha, prepoznala sam Mehu i njegove dvije kceri, a on je iz Bajrića, prepoznala sam Rukinu kcerku, ona je Jusufova snaha. Prepoznala sam i Mirsu, Edinog brata sa Osmaca. Desimira su ubili i njegovu sestru, Edo i Mirso oba sa Osmaca, jer su oni prvi uskočili u naše dvorište. Oko 21 sat je stigao transporter Srpske vojske na Loznički most i tada sam čula kako muslimani govore "Hajdemo bježati, probili su se iz Bratunca,mogu nas pobiti, opkoliće nas". Iz svinjca sam prešla u pritke i sakrila se kada je naišlo jedno 6 muslimana i nosili su opljačkanu robu iz srpskih kuća, bježali su bojeći se Srpske vojske, jer je vjerovatno Srpska vojska saznala da su muslimani pobili civilni živalj, opljačkali i popalili sve u našem selu. Iz pritki sam niz njivu sišla prema Drini u pravcu prema Bjelovcu. Prelazeći žičanu ogradu stala sam na leš po mraku a sutradan sam cula da je tu ubijena Grozda i njezin sin Zlatan. Zlatan je zanatlija. Bila sam prisutna kada su iz transportera izvlacili Božu Todorovića iz Loznice i Vuksić Novaka iz Loznice i kada su oba umrli, tu dok smo cekali daih camac prenese u Srbiju i u Ljuboviji im se ukaze prva pomoć. Na Drini je cekalo dosta povređenih za prevoz u Srbiju radi daljeg spašavanja. Čamcem sam i ja presla na područje Srbije" - izjavila je Matić Gvozdenija tokom progona iz Sikirića.
Uprkos brojnim svedocima i temeljnim dokazima, za zločine nad srpskim civilima u Bjelovcu do danas niko nije odgovarao.
Izvor: Milivoje Ivanišević: Hronika našeg groblja

Коментари
Постави коментар