Vojsilav Stanišić je imao 69, a njegova supruga Gospava 65 godina. Oboje su prognani od muslimanskih ekstremista iz svoje rodne Zenice. Sva njihova krivica je bila srpska nacionalnost i pravoslavna veroispovest. Još u aprilu 1992. započinje progon srpskog stanovništva iz Zenice, a oni koji su odlučili da ostanu preživljavaju pravi pakao. Zenica tih dana postaje grad logor za sve Srbe. Muslimanski vojnici masovno ubijaju žene, decu, nemoćne starce, pljačkaju imovinu, pale, razaraju....u centru grada je otvoreno i nekoliko logora gde se zatvaraju zarobljenici koji su tamo mučeni i ubijani. Mnogo žena je tamo i silovano.
Međutim, meštani sela Dusina vrlo brzo postaju žrtve islamskih fanatika i terorista.
Tog dana su pripadnici 7. muslimanske brdske brigade koja je bila sastavljena od muslimana iz Banja Luke i Prijedora ubija 10 meštana. Ubijeno je devet Hrvata i jedan Srbin - Vojo Stanišić. Njegova žena je tom prilikom zatočena gde je strahovito mučena, zlostavljana i prebijana. Nisu zlikovci imali milosti ni prema njenim godinama. Nakon stravičnih tortura, muslimanski vojnici su je živu zapalili.
Tog dana su pripadnici 7. muslimanske brdske brigade koja je bila sastavljena od muslimana iz Banja Luke i Prijedora ubija 10 meštana. Ubijeno je devet Hrvata i jedan Srbin - Vojo Stanišić. Njegova žena je tom prilikom zatočena gde je strahovito mučena, zlostavljana i prebijana. Nisu zlikovci imali milosti ni prema njenim godinama. Nakon stravičnih tortura, muslimanski vojnici su je živu zapalili.
Što se tiče ovih desetoro stradalnika, i njihova smrt je bila prestrašna. Uz povike „Allahu ekber“ pripadnici 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH najpre su zarobili 50 civila i vojnika a potom ih svirepo mučili. U napadu na Dusinu su učestvovale brdsko-planinska brigada iz Busovače ( Dževad Mekić zapovjednik), 301. brigada (zapovjednici Halil Selimbašić i Haso Ribo) i „domaće“ snage tzv. Armije BiH na prostoru mjesne zajednice Lašva kao i 333. brigada iz Busovače (Dževad Mekić).
Snage tzv. Armije BiH razoružale su vojnike HVO-a u mesnoj zajednici Lašva, civilno stanovništvo zarobili u kuću jednog od Hrvata, Stipe Kegelja, a desetoro zarobljenih maltretirali i prema iskazima preživelih svjedoka, pretili čak i sunećenjem.
U napadu tzv. Armije BiH ubijeni su Draženko Kegelj (1973.) i Franjo Rajić ( rođen 1965.) godine. Mladen Kegelj je iz kuće Stipe Kegelja odveden u mejtef (muslimanski verski objekt) gde je od posledica premlaćivanja preminuo.
Zatočeni Hrvati koji su iz kuće Stipe Kegelja izvedeni i potom streljani su: Niko Kegelj (1938.), Vinko Kegelj (1940.), Stipo Kegelj ( 1931.), Pero Pero Ljubičić, (1922.), Avgustin Radoš (1964.) , Zvonko Rajić, (1954.) Vojislav Stanišić, rođen 1924. godine.
Zvonku Rajiću, zapovjedniku HVO-a u Dusini su muslimanski teroristi izvadili srce.
Marijana Kegelj: Bolno suočenje s istinom
Za mene je rat neobjašnjiva pojava o kojoj nikad nisam razmišljala. Vjerovala sam da se ratne strahote mogu samo gledati u filmovima. A ne događati se običnim ljudima.
Sjećam se 26. siječnja 1993. godine. Onako nespremna za razgovor o ratu postala sam njegov sudionik. U ranim jutarnjim satima, pod okriljem magle u naše selo upali su nepoznati vojnici, odveli su moga tatu i sve muškarce, a nas su zatvorili u podrum. Sjedeći u mračnom podrumu, sklapala sam oči u nadi da je sve samo san, u nadi da se ti vojnici više nikad neće vratiti. Ali oni krici koji su se čuli u daljini bili su sve bliži i jasniji.
Odveli su nas na relej kao živi štit i ponovno nas vratili derući se na nas da smo za sve mi krivi. Naredili su nam da se spremimo i da idemo u glavni štab Lašva kamo su, kako oni kažu, odvedeni i moj tata i moji rođaci i moji prijatelji i da ćemo se svi zajedno vratiti kućama.
Moj brat nije mogao ići pa smo nas četvero ostali u kući moga strica, u kući bez prozora, u kući bez vrata.
Sati su prolazili, mi smo sjedili ne osjećajući ni glad ni žeđ. Približavala se noć. Najbolnija. Noć koja je trajala beskrajno za vječito pamćenje.
Slušam lavež pasa, jeza me prolazi, u tami se osjeti zlo. Iščekujemo povratak tate, svojih rođaka, prijatelja. I sama ne znam otkud, ali novi dan je osvanuo a njih nije bilo.
I tako šest dugih, dugih i tmurnih dana čekali smo njihov povratak. Kada više nije bilo nade da će se vratiti, otišli smo i mi. Rat je bjesnio i uništavao sve pred sobom. Mnogi nevini ljudi gubili su svoje živote, ostavljali svoje domove. Kružio je crni oblak zla.
“Oni se više nikada neće vratiti”
Prvi put u životu susrela sam se s lošom stranom života, onom bezgraničnom, gdje boli kraja nema. Suočila sam se s istinom koju sam doživjela, ali u koju ni danas ne vjerujem. I dok slušam svoje prijatelje kako pričaju o očevima, pitam se, Bože, zašto baš ja?
Hrvatske žrtve Herceg Bosne izložene su stravičnoj diskriminaciji. One su godinama ponižene, njihova smrt se u Sarajevu opravdava, negira, nipodaštava. Nema presuda, nema empatije..

Коментари
Постави коментар