Пређи на главни садржај

DUSINA KOD ZENICE: PRIČA O HRVATSKOJ HUMANOSTI I MUSLIMANSKOM ZLOČINU



Vojsilav Stanišić je imao 69, a njegova supruga Gospava 65 godina. Oboje su prognani od muslimanskih ekstremista iz svoje rodne Zenice. Sva njihova krivica je bila srpska nacionalnost i pravoslavna veroispovest. Još u aprilu 1992. započinje progon srpskog stanovništva iz Zenice, a oni koji su odlučili da ostanu preživljavaju pravi pakao. Zenica tih dana postaje grad logor za sve Srbe. Muslimanski vojnici masovno ubijaju žene, decu, nemoćne starce, pljačkaju imovinu, pale, razaraju....u centru grada je otvoreno i nekoliko logora gde se zatvaraju zarobljenici koji su tamo mučeni i ubijani. Mnogo žena je tamo i silovano.

Vojo i Gospava su jedni od retkih Srba koji odlučuju da ostanu u svojoj kući. Znajući da nikome ništa nisu zgrešili, verovali su da im komšije Bošnjaci neće nauditi. Ipak, ova kobna greška im je došla glave. Zbog masovnih ubistava i strahota, u januaru 1993. Stanišići odlučuju da pobegnu iz Zenice. Ne znajući gde bi pošli, odlaze u Dusinu, hrvatsko selo koje je bilo u blizini. Hrvatski narod toplo i srdačno prima ove nedužne starce i pruža im svu neophodnu pomoć. Po ko zna koji put hrvatski narod srednje Bosne pokazao je svu gostoljubivost, poštenje i dobrotu odlučivši da pomognu unesrećnim ljudima. Podsećamo, Hrvati Viteza, Kiseljaka, Vareša, Kaknja i čitave Lašvanske doline primili su više hiljada srpskih izbeglica 1992. i 1993 tokom njihovog progona od strane muslimanske vojske. Davali su Srbima hranu, smeštaj i sve neophodne namirnice spasivši na taj način veliki broj života.

Međutim, meštani sela Dusina vrlo brzo postaju žrtve islamskih fanatika i terorista. 

Tog dana su pripadnici 7. muslimanske brdske brigade koja je bila sastavljena od muslimana iz Banja Luke i Prijedora ubija 10 meštana. Ubijeno je devet Hrvata i jedan Srbin - Vojo Stanišić. Njegova žena je tom prilikom zatočena gde je strahovito mučena, zlostavljana i prebijana. Nisu zlikovci imali milosti ni prema njenim godinama. Nakon stravičnih tortura, muslimanski vojnici su je živu zapalili.

Što se tiče ovih desetoro stradalnika, i njihova smrt je bila prestrašna. Uz povike „Allahu ekber“ pripadnici 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH najpre su zarobili 50 civila i vojnika a potom ih svirepo mučili. U napadu na Dusinu su učestvovale brdsko-planinska brigada iz Busovače ( Dževad Mekić zapovjednik), 301. brigada (zapovjednici Halil Selimbašić i Haso Ribo) i „domaće“ snage tzv. Armije BiH na prostoru mjesne zajednice Lašva kao i 333. brigada iz Busovače (Dževad Mekić).

Snage tzv. Armije BiH razoružale su vojnike HVO-a u mesnoj zajednici Lašva, civilno stanovništvo zarobili u kuću jednog od Hrvata, Stipe Kegelja, a desetoro zarobljenih  maltretirali i prema iskazima preživelih svjedoka, pretili čak i sunećenjem.
U napadu  tzv. Armije BiH ubijeni su Draženko Kegelj (1973.) i Franjo Rajić ( rođen 1965.) godine. Mladen Kegelj je iz kuće Stipe Kegelja odveden u mejtef (muslimanski verski objekt) gde je od posledica premlaćivanja preminuo.
Zatočeni Hrvati koji su iz  kuće Stipe Kegelja izvedeni i potom streljani su: Niko Kegelj (1938.), Vinko Kegelj (1940.), Stipo Kegelj ( 1931.),  Pero Pero Ljubičić, (1922.), Avgustin Radoš (1964.) , Zvonko Rajić, (1954.) Vojislav Stanišić, rođen 1924. godine.
Zvonku Rajiću, zapovjedniku HVO-a u Dusini su muslimanski teroristi izvadili srce.
Marijana Kegelj: Bolno suočenje s istinom
Za mene je rat neobjašnjiva pojava o kojoj nikad nisam razmišljala. Vjerovala sam da se ratne strahote mogu samo gledati u filmovima. A ne događati se običnim ljudima.
Sjećam se 26. siječnja 1993. godine. Onako nespremna za razgovor o ratu postala sam njegov sudionik. U ranim jutarnjim satima, pod okriljem magle u naše selo upali su nepoznati vojnici, odveli su moga tatu i sve muškarce, a nas su zatvorili u podrum. Sjedeći u mračnom podrumu, sklapala sam oči u nadi da je sve samo san, u nadi da se ti vojnici više nikad neće vratiti. Ali oni krici koji su se čuli u daljini bili su sve bliži i jasniji.
Odveli su nas na relej kao živi štit i ponovno nas vratili derući se na nas da smo za sve mi krivi. Naredili su nam da se spremimo i da idemo u glavni štab Lašva kamo su, kako oni kažu, odvedeni i moj tata i moji rođaci i moji prijatelji i da ćemo se svi zajedno vratiti kućama.
Moj brat nije mogao ići pa smo nas četvero ostali u kući moga strica, u kući bez prozora, u kući bez vrata.
Sati su prolazili, mi smo sjedili ne osjećajući ni glad ni žeđ. Približavala se noć. Najbolnija. Noć koja je trajala beskrajno za vječito pamćenje.
Slušam lavež pasa, jeza me prolazi, u tami se osjeti zlo. Iščekujemo povratak tate, svojih rođaka, prijatelja. I sama ne znam otkud, ali novi dan je osvanuo a njih nije bilo.
I tako šest dugih, dugih i tmurnih dana čekali smo njihov povratak. Kada više nije bilo nade da će se vratiti, otišli smo i mi. Rat je bjesnio i uništavao sve pred sobom. Mnogi nevini ljudi gubili su svoje živote, ostavljali svoje domove. Kružio je crni oblak zla.
“Oni se više nikada neće vratiti”
Prvi put u životu susrela sam se s lošom stranom života, onom bezgraničnom, gdje boli kraja nema. Suočila sam se s istinom koju sam doživjela, ali u koju ni danas ne vjerujem. I dok slušam svoje prijatelje kako pričaju o očevima, pitam se, Bože, zašto baš ja?
Hrvatske žrtve Herceg Bosne izložene su stravičnoj diskriminaciji. One su godinama ponižene, njihova smrt se u Sarajevu opravdava, negira, nipodaštava. Nema presuda, nema empatije..

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...