U svetu i u Srbiji obeležava se Svetski dan Roma koji je ustanovljen sa ciljem da se ukaže na njihov težak položaj. U Srbiji, prema poslednjem popisu, živi više od 147.000 pripadnika te nacionalne manjine i najugroženiji su deo populacije. Svetski dan Roma obeležava od 1990. godine u znak sećanja na održavalje prvog Svetskog kongresa Roma održanog od 7. do 11. aprila 1971. godine u Česfildu kod Londona.
Današnji dan je idealan trenutak da se prisetimo jedne umetničke duše, Gordane Đurić koja je u romskoj i srpskoj kulturi ostavila neizbrisiv trag. Gordana Đurić (40) je žrtva albanskog terora na Kosovu i Metohiji. Oteta je pa mučki ubijena u avgustu 1999. a njeni dželati nikada nisu procesuirani
Među četiri hiljade imena ljudi koji su od 1998. do danas ubijeni na Kosmetu od strane OVK ekstremista, nalazi se i ime poznate romske književnice i pesnikinje Gordane Đurić. Gordana je živela u Šapcu sa majkom, bratom i dve sestre. Bila je pesnikinja, pisala je i objavljivala knjige i često je putovala. Volela je da posećuje književna udruženja. Bila je izuzetno poštovana i cenjena kako među svojim sugrađanima, tako i širom regiona. Vrlo rano je pokazala sklonost ka poeziji, a vremenom je izgradila svoj svet, satkan od brojnih pesničkih večeri i prijatelja koje je na njima sticala. U krugu književnika i pesnika bila je poznata kao osoba širokih pogleda i velikog srca. Pesme su joj štampane u nekoliko zajedničkih zbirki.
Njenu samostalnu zbirku pesama Ranjeno srce na romskom jeziku, izdalo je „Društvo Vojvodine za jezik književnost Roma“ u Novom Sadu. Iako nije imala gotovo nikakve veze sa ratom i ratnim dešavanjima, njen odlazak na Kosmet bio je koban. Gordana Đurić, inače Romkinja po nacionalnosti, nestala je 25. avgusta 1999. godine u selu Belo Polje, opština Podujevo. U trenutku nestanka, Gordana je imala 40 godina. O okolnostima njenog nestanka njen brat je Fondu za humanitarno Pravo dao izjavu koja je objavljena u publikaciji "Sudbina Srba, Crnogoraca, Roma, Bošnjaka i Aškalija nestalih na Kosovu" 2005. godine.
31. avgusta, kako se Gordana nije javljala, ponovo sam otišao u SUP. Ponovo sam razgovarao sa Lazićem, i on mi je predložio da obiđem sve njene prijatelje i poznanike koji žive u Šapcu. Tražio sam je 10-15 dana, obišao sam šest-sedam šabačkih opština, ali nisam našao ništa. Posle toga sam prijavio njen nestanak. Njene fotografije su poslate svim stanicama MUP-a i uporedo sa tim ja sam lično krenuo da tražim moju sestru. Sa mnom je išao brat Dragan i jedan komšija Ćira Nenadović. Obišli smo čitavu Srbiju. Obilazio sam stanice milicije, a strahujući da je moja sestra možda oteta, obilazio sam i kafiće, kafane, noćne barove po Srbiji i Makedoniji. Obilazili smo i po Vojvodini. Kasnije sam krenuo u potragu za njom po okolnim zemljama, pa sam tako išao u Rumuniju, Austriju, Mađarsku i Bugarsku. U Albaniju smo poslali dopis faksom jednom Udruženju Roma da se Gordana traži. Prijavili smo njen nestanak Crvenom Krstu u Makedoniji, u Skoplju, 26. septembra 2001. godine. U Večernjim Novostima otprilike svake tri nedelje izlazio je oglas da se traži Gordana. Ta je potraga neprekidno trajala do 2002. godine.
Agonija porodice Đurić trajala je mesecima. Brat, sestre, majka, čitava rodbina i prijatelji bili su neprekidno uključeni u potragu a neizvesnost je bila sve veća i veća. Nažalost, sve nade bile su prekinute nakon samo jednog poziva.
- Posle Makedonije sam dobio poziv da odem u Merdare gde je bilo organizovano prepoznavanje odeće i predmeta nestalih. Otišao sam tamo više da bih bio siguran da ništa nisam propustio u traženju, ali nisam verovao da ću tamo nešto naći. Iako je moja sestra nekoliko puta, tokom 1996. i 1997. godine išla na Kosovo, u Prištinu, u posetu tamošnjem Udruženju, nisam pretpostavio da je i sada tamo otišla. Prepoznao sam sestrinu suknji i bluzu. To je bilo veoma potresno za mene. Morao sam da dam izjavu predstavnicima međunarodnih organizacija koji su me tamo pozvali. Oni su mi rekli da je ona pronađena, negde na Kosovu, blizu administrativne granice sa Srbijom, udaljeno oko 30 km. Naveli su njenu visinu i težinu, dužinu kose. U obdukcionom izveštaju prof. Dobričanina piše da je imala polomljena rebra, vilicu, a oko vrata modar otisak, kao od žice, sa kojom je najverovatnije bila zadavljena." - ispričao je Gordanin brat za FHP.
Postavlja se pitanje kome je i zašto smetala jedna umetnička duša poput Gordane? Kome je smetala žena od 40 godina, koja niti je živela na Kosmetu, niti je imala bilo kakve veze sa ratnim zbivanjima? Na ova pitanja nema odgovora ali je više nego jasna činjenica da pripadnici OVK nisu birali već su ubijali sve što bi pred sobom zatekli - i žene, i nemoćne starce, i mlade devojke pa čak i decu. U Podujevu je nakon dolaksa KFOR-a u junu 1999. počinjen veliki broj ratnih zločina od strane albanskih ekstremista. Ubijeno je više desetina civila srpske nacionalnosti, mahom žena i starica. U tom talasu nasilja život je izgubila i Gordana Đurić. Iako postoje svi mehanizmi da se utvrdi ko je komandovao tom oblašću i koja je jedinica tamo bila postavljena, do danas nije započet bilo kakav sudski proces protiv onih koji su ovaj zločin počinili.
Ovde donosimo dve njene pesme.
Kiša na dlanu Polako, sa nekom lakom tajnom | Avas varesave bršendesa pe palma Crdestu loćimasa thaj čorjalene |
Ako možeš Govori travama Ako možeš Ako možeš |
Te šaj Motho e ćerjenđe Te avesas ano šaipe Te avesas ano šaipe |

Коментари
Постави коментар