Пређи на главни садржај

ČUVENA ROMSKA PESNIKINJA OTETA PA BRUTALNO UBIJENA 1999. U PODUJEVU




U svetu i u Srbiji obeležava se Svetski dan Roma koji je ustanovljen sa ciljem da se ukaže na njihov težak položaj. U Srbiji, prema poslednjem popisu, živi više od 147.000 pripadnika te nacionalne manjine i najugroženiji su deo populacije. Svetski dan Roma obeležava od 1990. godine u znak sećanja na održavalje prvog Svetskog kongresa Roma održanog od 7. do 11. aprila 1971. godine u Česfildu kod Londona.

Današnji dan je idealan trenutak da se prisetimo jedne umetničke duše, Gordane Đurić koja je u romskoj i srpskoj kulturi ostavila neizbrisiv trag. Gordana Đurić (40) je žrtva albanskog terora na Kosovu i Metohiji. Oteta je pa mučki ubijena u avgustu 1999. a njeni dželati nikada nisu procesuirani


Među četiri hiljade imena ljudi koji su od 1998. do danas ubijeni na Kosmetu od strane OVK ekstremista, nalazi se i ime poznate romske književnice i pesnikinje Gordane Đurić. Gordana je živela u Šapcu sa majkom, bratom i dve sestre. Bila je pesnikinja, pisala je i objavljivala knjige i često je putovala. Volela je da posećuje književna udruženja. Bila je izuzetno poštovana i cenjena kako među svojim sugrađanima, tako i širom regiona. Vrlo rano je pokazala sklonost ka poeziji, a vremenom je izgradila svoj svet, satkan od brojnih pesničkih večeri i prijatelja koje je na njima sticala. U krugu književnika i pesnika bila je poznata kao osoba širokih pogleda i velikog srca. Pesme su joj štampane u nekoliko zajedničkih zbirki.
Njenu samostalnu zbirku pesama Ranjeno srce na romskom jeziku, izdalo je „Društvo Vojvodine za jezik književnost Roma“ u Novom Sadu. Iako
 nije imala gotovo nikakve veze sa ratom i ratnim dešavanjima, njen odlazak na Kosmet bio je koban. Gordana Đurić, inače  Romkinja po nacionalnosti, nestala je 25. avgusta 1999. godine u selu Belo Polje, opština Podujevo. U trenutku nestanka, Gordana je imala 40 godina. O okolnostima njenog nestanka njen brat je Fondu za humanitarno Pravo dao izjavu koja je objavljena u publikaciji "Sudbina Srba, Crnogoraca, Roma, Bošnjaka i Aškalija nestalih na Kosovu" 2005. godine. 

- Moja sestra Gordana Đurić živela je sa mnom, sa majkom Leposavom, bratom Draganom, i sestrama Jelenom i Milenom. Ona je bila pesnikinja, pisala je i objavljivala knjige i često je putovala, posećivala književna udruženja. Inače nije imala običaj da nam govori gde ide, pa tako ni ovog puta majci nije ništa rekla, ali bi se uvek javila. Ja sam došao 22. ili 23. avgusta kući, ne sećam se dobro. Moja porodica slavi Veliku Gospojinu, i znam da sam došao nekoliko dana ranije da se pripremim za slavu. Tada je moja sestra bila odsutna već tri – četiri dana, tako mi je rekla majka. Nije se javila kući, što nije bio njen običaj. Čekali smo dva – tri dana, a onda smo se počeli ozbiljno brinuti. Naročito smo se zabrinuli što se nije javila da nam čestita slavu, što ona nikad ne bi zaboravila. 25. avgusta ja sam otišao u šabački SUP da prijavim njen nestanak. Tada sam razgovarao sa policajcem Lazićem, koji je poznavao moju sestru. On mi je rekao da ne veruje da joj se nešto dogodilo, da je verovatnije da je ona negde otputovala. 

31. avgusta, kako se Gordana nije javljala, ponovo sam otišao u SUP. Ponovo sam razgovarao sa Lazićem, i on mi je predložio da obiđem sve njene prijatelje i poznanike koji žive u Šapcu. Tražio sam je 10-15 dana, obišao sam šest-sedam šabačkih opština, ali nisam našao ništa. Posle toga sam prijavio njen nestanak. Njene fotografije su poslate svim stanicama MUP-a i uporedo sa tim ja sam lično krenuo da tražim moju sestru. Sa mnom je išao brat Dragan i jedan komšija Ćira Nenadović. Obišli smo čitavu Srbiju. Obilazio sam stanice milicije, a strahujući da je moja sestra možda oteta, obilazio sam i kafiće, kafane, noćne barove po Srbiji i Makedoniji. Obilazili smo i po Vojvodini. Kasnije sam krenuo u potragu za njom po okolnim zemljama, pa sam tako išao u Rumuniju, Austriju, Mađarsku i Bugarsku. U Albaniju smo poslali dopis faksom jednom Udruženju Roma da se Gordana traži. Prijavili smo njen nestanak Crvenom Krstu u Makedoniji, u Skoplju, 26. septembra 2001. godine. U Večernjim Novostima otprilike svake tri nedelje izlazio je oglas da se traži Gordana. Ta je potraga neprekidno trajala do 2002. godine.


Agonija porodice Đurić trajala je mesecima. Brat, sestre, majka, čitava rodbina i prijatelji bili su neprekidno uključeni u potragu a neizvesnost je bila sve veća i veća. Nažalost, sve nade bile su prekinute nakon samo jednog poziva.  

- Posle Makedonije sam dobio poziv da odem u Merdare gde je bilo organizovano prepoznavanje odeće i predmeta nestalih. Otišao sam tamo više da bih bio siguran da ništa nisam propustio u traženju, ali nisam verovao da ću tamo nešto naći. Iako je moja sestra nekoliko puta, tokom 1996. i 1997. godine išla na Kosovo, u Prištinu, u posetu tamošnjem Udruženju, nisam pretpostavio da je i sada tamo otišla. Prepoznao sam sestrinu suknji i bluzu. To je bilo veoma potresno za mene. Morao sam da dam izjavu predstavnicima međunarodnih organizacija koji su me tamo pozvali. Oni su mi rekli da je ona pronađena, negde na Kosovu, blizu administrativne granice sa Srbijom, udaljeno oko 30 km. Naveli su njenu visinu i težinu, dužinu kose. U obdukcionom izveštaju prof. Dobričanina piše da je imala polomljena rebra, vilicu, a oko vrata modar otisak, kao od žice, sa kojom je najverovatnije bila zadavljena." - ispričao je Gordanin brat za FHP.

Telo Gordane (Nikola) Đurić  je pronađeno 27. avgusta 1999. godine u Podujevu, a sahranjeno je na groblju Dragodan u Prištini. Rađene su tri obdukcije, prva 2. septembara 999. godine od strane patologa Instituta za sudsku medicinu u Prištini, druga 23. juna 2000. godine od strane istražitelja MKTJ i treća 12. jula 2002. godine od strane tima KCKiM, navodi se u ovoj publikaciji. Prema podacima kojima raspolaže FHP, prilikom prve obdukcije je utvrđeno da je smrt nastupila nasilno usled zadavljenja, kao i zlostavljanje pre smrti ali ne sa sigurnošću. Telo je drugi put ekshumirano na groblju Dragodan 10. juna 2000. Telo Gordane Đurić je identifikovano klasičnom metodom. Porodica je prepoznala na osnovu odeće, izložene u Rudaru 15. aprila 2002. godine. Gordana je sahranjena 30. jula 2002. u Šapcu a za ovaj monstruozni čin do danas niko nije odgovarao.

Postavlja se pitanje kome je i zašto smetala jedna umetnička duša poput Gordane? Kome je smetala žena od 40 godina, koja niti je živela na Kosmetu, niti je imala bilo kakve veze sa ratnim zbivanjima? Na  ova pitanja nema odgovora ali je više nego jasna činjenica da pripadnici OVK nisu birali već su ubijali sve što bi pred sobom zatekli - i žene, i nemoćne starce, i mlade devojke pa čak i decu. U Podujevu je nakon dolaksa KFOR-a u junu 1999. počinjen veliki broj ratnih zločina od strane albanskih ekstremista. Ubijeno je više desetina civila srpske nacionalnosti, mahom žena i starica. U tom talasu nasilja život je izgubila i Gordana Đurić. Iako postoje svi mehanizmi da se utvrdi ko je komandovao tom oblašću i koja je jedinica tamo bila postavljena, do danas nije započet bilo kakav sudski proces protiv onih koji su ovaj zločin počinili.

Ovde donosimo dve njene pesme.

Kiša na dlanu

Polako, sa nekom lakom tajnom
Uvlačiš se u prvom sumraku;
Evo te sa snagom dostojanstva,
S nekom kišom na dlanu.

Ima više vetra u tvojoj kosi,
O, kako svetli sjajna zvezda,
Ništavan si a tako lep,
Ko ratnik kad traži plen.

Dođi i ova tebe čeka noć,
zaćuti jaukom, to puca bol,
I nikome , baš nikome ne reci,
Nemoj reći o ljubavi.

Avas varesave bršendesa pe palma

Crdestu loćimasa thaj čorjalene
Anglune tunjarikosa po tgan mungro
Aves ladžavimaske barimasa
Varesave bršendesa pe palma.

Si majbut balvaljatar pe ćire bal
Ande jakha ćire khamaren čeraina ,
Khamčesko, a gajde šukar san
Sar marimatari so phirel plainava.

Thaj vi pe kdaje rjat av mande
Te ačes rudimava, te na mothos,
Na motho khanikaske, na phen,
Na motho sar me kamavtu.

 

Ako možeš

Govori travama
i dodirni vetar,
spreči da teče voda izvora
ako možeš

Ako možeš
ne dozvoli devojkama da mirišu
ne dozvoli devojkama da beru,
ne dozvoli devojkama cveće.

Ako možeš
uhvati me kao pticu
uhvati me kao tren
uhvati me kao zvezdu nebesku.

 

Te šaj

Motho e ćerjenđe
thaj azbosar e balval,
na muk o paj andar o teljaripe
te avesas ano šaipe

Te avesas ano šaipe
na muk e čhejenđe te s'ngaven
na muk e čhejenđe te kušen,
na muk e čhejenđe laluđa.

Te avesas ano šaipe
astarma sar e čiriklja
astarma sar o vjamoro
sar e čerain opralimatar.


Izvor: FHP - "Sudbina Srba, Crnogoraca, Roma, Bošnjaka i Aškalija nestalih na Kosovu"

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...