Na području srednjeg Podrinja bilo je više od 30 logora i privatnih zatvora gde su mučeni i ubijani zarobljeni srpski civili i vojnici. Ipak, jedan od najstravičnijih logora je upravo onaj u zgradi opštinskog suda u Srebrenici gde je na svirep način mučeno i ubijeno više desetina Srba
Objekat zvani "Pilićarnik", stara zgrada policije, zgrada današnjeg Osnovnog suda i isturenog odeljenja Tužilašta BiH za ratne zločine, samo su neki od objekata u Srebrenici gde je mučeno i ubijeno više od stotinu Srba.
Zgrada Osnovnog suda u Srebrenici tokom rata je služila kao logor gde su zatvarani, zlostavljani, silovani, prebijani i ubijani srpski civili. Ovaj logor, među Srebreničanima je poznati i kao "Srebrenički Aušvic" a upravo zbog stravičnih tortura i ubistava koja su tamo vršena. Kroz ovaj logor je prošlo najmanje 120 civila, a mnogi su upravo tu i okončali svoje živote. Najmlađi logoraš bio je Nemanja Filipović, tada sedmomesečna beba, koji je ovde zarobljen sa trogodišnjom sestrom Oliverom, majkom Mirom, bakom Dostanom i drugim komšijama. Svi su zarobljeni prilikom napada tzv. Armije BiH pod komandom Nasera Orića na srpsko selo Bjelovac. Tog 14. decembra 1992. je masakrirano 68 žena, dece i staraca. Sa Filipovićima je tog dana zarobljen i devetogodišnji Brano Vučetić. Njemu su Orićevi vojnici u Bjelovcu ubili majku, oca i maloletnog brata. Njega su poštedeli jer im je trebao za razmenu. U logoru je proveo dva ipo meseca i tamo je strahovito mučen, zlostavljan i prebijan a u torturama se naročito istakao zločinac Zulfo Tursunović. Starici Dostani Filipović su Orićevi vojnici ubili supruga i sina na kućnom pragu a nju su odveli u logor. Starica je tamo mučena, zlostavljana i maltretirana. Prema rečima logorašice Anđe Obradović, muslimanski vojnici su sve zarobljenike psihički i fizički zlostavljali a dobro je upamtila maltretiranje starice Dostane kojoj su muslimani ubili muža i sina a nju zarobili. Stavljali su joj nož pod grlo, vređali je svakakvim imenima i pretili joj da će je zaklati. Anđa je pre srebreničkog logora bila zatočena i u logoru u selu Cerska. Muslimanski vojnici su Anđu Obradović u logoru danonoćno tukli i zlostavljali a više puta je i silovana. Da stvar bude još tragičnija, ova žena je bila trudna sa čime su vrlo dobro bili upoznati muslimanski stražari i vojnici. Zbog zlostavljanja, Anđa je u logoru izgubila bebu.
Iz sela Karno 15. maja 1992. godine muslimanske jedinice odvele su u Srebrenicu Ljubicu Gagić i zatvorili je u zgradu opštinskog suda. Ljubica je bila izložena najstrašnijim torturama zbog kojih je i preminula kroz par meseci. Prema rečima logoraša, zarobljenici su svakog dana prebijani i mučeni. Od jutra do mraka su se čuli urlici, jauci, zapomaganja...Kroz pakao srebreničkih logora prošla je i Milenija Mitrović iz Skelana, čijeg muža su masakrirali muslimanski vojnici. U logoru je doživela strašne torture: lomili su joj zube, izbili vilicu, svakodnevno je tukli i maltretirali.
U srebreničkim logorima su od zadobijenih rana i svakodnevnih tortura živote izgubili Ljubica Gagić (42), Uroš Jovanović (72), Radivoje Subotić (rođ. 1954), Dragomir Mitrović (1929), Dragutin Kukić (1954), Branko Sekulić (1967), Kostadin Popović (1947), Mićo Milovanović (1931), Bogdan Živanović (1927), Bogdan Krsmanović (1923), desetoro zarobljenika iz Zalazja kao i mnogi drugi. Postoji osnovana sumnja da je kroz ovaj logor prošlo ili tamo skončalo i 52-oje civila koji se do danas vode kao nestali.
Među njima je i Mićo Ristić, dečak od 15 godina kojem su Orićevi vojnici masakrirali oca, majku, tetku i sestru a njega odveli u nepoznatom pravcu. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Slična je sudbina i sa civilima Vidosavom Trišić, Nevenkom Đukanović, Ivanom Đukanovićem koji su nestali prilikom napada na Kravicu, zatim staricom Božanom Ostojić u Bjelovcu, Milošem Novakovićem i starim Radovanom Petrovićem (74) nestalim u Brežanima i mnogim drugim civilima čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni. Pretpostavlja se da su kroz srebreničke logore prošli i oni srpski civili koji su ostali u gradu i bili lojalni muslimanskoj vlasti. Prvi među njima je Mirko Marković (46) koji je uhvaćen polovinom maja u svom stanu u Ulici maršala Tita, po naređenju Nasera Orića, nakon čega je predat Orićevom pratiocu Safetu Omeroviću Mišu, navodi portal Nova srpska politička misao. Prema navodima iz izveštaja MUP-a RS, Omerović je nekoliko dana kasnije vodio Markovića u pravcu sela Jošave, iživljavajući se nožem po njegovom telu, da bi mu u selu Gniona, gotovo preklanom, naložio vatru na telu, nakon čega je Marković preminuo (vidi: http://www.nspm.rs/sudbina-dejtonske-bih-i-republika-srpska/nekaznjeni-zlocini-nad-srbima-u-podrinju.html?alphabet=l )
Objekat zvani "Pilićarnik", stara zgrada policije, zgrada današnjeg Osnovnog suda i isturenog odeljenja Tužilašta BiH za ratne zločine, samo su neki od objekata u Srebrenici gde je mučeno i ubijeno više od stotinu Srba.
Zgrada Osnovnog suda u Srebrenici tokom rata je služila kao logor gde su zatvarani, zlostavljani, silovani, prebijani i ubijani srpski civili. Ovaj logor, među Srebreničanima je poznati i kao "Srebrenički Aušvic" a upravo zbog stravičnih tortura i ubistava koja su tamo vršena. Kroz ovaj logor je prošlo najmanje 120 civila, a mnogi su upravo tu i okončali svoje živote. Najmlađi logoraš bio je Nemanja Filipović, tada sedmomesečna beba, koji je ovde zarobljen sa trogodišnjom sestrom Oliverom, majkom Mirom, bakom Dostanom i drugim komšijama. Svi su zarobljeni prilikom napada tzv. Armije BiH pod komandom Nasera Orića na srpsko selo Bjelovac. Tog 14. decembra 1992. je masakrirano 68 žena, dece i staraca. Sa Filipovićima je tog dana zarobljen i devetogodišnji Brano Vučetić. Njemu su Orićevi vojnici u Bjelovcu ubili majku, oca i maloletnog brata. Njega su poštedeli jer im je trebao za razmenu. U logoru je proveo dva ipo meseca i tamo je strahovito mučen, zlostavljan i prebijan a u torturama se naročito istakao zločinac Zulfo Tursunović. Starici Dostani Filipović su Orićevi vojnici ubili supruga i sina na kućnom pragu a nju su odveli u logor. Starica je tamo mučena, zlostavljana i maltretirana. Prema rečima logorašice Anđe Obradović, muslimanski vojnici su sve zarobljenike psihički i fizički zlostavljali a dobro je upamtila maltretiranje starice Dostane kojoj su muslimani ubili muža i sina a nju zarobili. Stavljali su joj nož pod grlo, vređali je svakakvim imenima i pretili joj da će je zaklati. Anđa je pre srebreničkog logora bila zatočena i u logoru u selu Cerska. Muslimanski vojnici su Anđu Obradović u logoru danonoćno tukli i zlostavljali a više puta je i silovana. Da stvar bude još tragičnija, ova žena je bila trudna sa čime su vrlo dobro bili upoznati muslimanski stražari i vojnici. Zbog zlostavljanja, Anđa je u logoru izgubila bebu.
Iz sela Karno 15. maja 1992. godine muslimanske jedinice odvele su u Srebrenicu Ljubicu Gagić i zatvorili je u zgradu opštinskog suda. Ljubica je bila izložena najstrašnijim torturama zbog kojih je i preminula kroz par meseci. Prema rečima logoraša, zarobljenici su svakog dana prebijani i mučeni. Od jutra do mraka su se čuli urlici, jauci, zapomaganja...Kroz pakao srebreničkih logora prošla je i Milenija Mitrović iz Skelana, čijeg muža su masakrirali muslimanski vojnici. U logoru je doživela strašne torture: lomili su joj zube, izbili vilicu, svakodnevno je tukli i maltretirali.
U srebreničkim logorima su od zadobijenih rana i svakodnevnih tortura živote izgubili Ljubica Gagić (42), Uroš Jovanović (72), Radivoje Subotić (rođ. 1954), Dragomir Mitrović (1929), Dragutin Kukić (1954), Branko Sekulić (1967), Kostadin Popović (1947), Mićo Milovanović (1931), Bogdan Živanović (1927), Bogdan Krsmanović (1923), desetoro zarobljenika iz Zalazja kao i mnogi drugi. Postoji osnovana sumnja da je kroz ovaj logor prošlo ili tamo skončalo i 52-oje civila koji se do danas vode kao nestali.
Među njima je i Mićo Ristić, dečak od 15 godina kojem su Orićevi vojnici masakrirali oca, majku, tetku i sestru a njega odveli u nepoznatom pravcu. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Slična je sudbina i sa civilima Vidosavom Trišić, Nevenkom Đukanović, Ivanom Đukanovićem koji su nestali prilikom napada na Kravicu, zatim staricom Božanom Ostojić u Bjelovcu, Milošem Novakovićem i starim Radovanom Petrovićem (74) nestalim u Brežanima i mnogim drugim civilima čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni. Pretpostavlja se da su kroz srebreničke logore prošli i oni srpski civili koji su ostali u gradu i bili lojalni muslimanskoj vlasti. Prvi među njima je Mirko Marković (46) koji je uhvaćen polovinom maja u svom stanu u Ulici maršala Tita, po naređenju Nasera Orića, nakon čega je predat Orićevom pratiocu Safetu Omeroviću Mišu, navodi portal Nova srpska politička misao. Prema navodima iz izveštaja MUP-a RS, Omerović je nekoliko dana kasnije vodio Markovića u pravcu sela Jošave, iživljavajući se nožem po njegovom telu, da bi mu u selu Gniona, gotovo preklanom, naložio vatru na telu, nakon čega je Marković preminuo (vidi: http://www.nspm.rs/sudbina-dejtonske-bih-i-republika-srpska/nekaznjeni-zlocini-nad-srbima-u-podrinju.html?alphabet=l )
Iako je bila angažovana kao medicinska sestra u TO Srebrenica, u maju 1992. odjednom je „nestala“ i Rada Milanović (55), a njeno telo je pronađeno u jednoj masovnoj grobnici. Prema rečima svedoka, ona je mučena pa ubijena od muslimanskih hordi a bila je zatočena i u logoru!
Do danas nisu pronađena ni tela Anđelije Stjepanović (74) i njenog sina Mihajla (50), koji su u julu 1992. godine odvedeni iz svog stana u ul. Srebreničkog odreda 3. u Potočare i tamo ubijeni. Za taj zločin direktno se sumnjiče Smajo Mandži - Mandžo i još jedna osoba. Sledeće, 1993. godine 10. maja u svom stanu u Srebrenici Zagorka Zekić (58) i njen sin Slobodan (42) preminuli su samo nekoliko sati nakon što je u njihov stan upao pripadnik TO Srebrenica Emir Halilović i teško ih pretukao udarcima pištolja u glavu: najpre Slobodana, a zatim i Zagorku. Iste večeri, stotinak metara dalje, u svom stanu ubijena je i Velinka Dimitrovska (52), dok je njen suprug Krsto (57) izveden i ubijen malo dalje, na lokaciji zvanoj „Rudnik“. Krsto i Velinka sahranjeni su na gradskom groblju u Srebrenici, a njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su i identifikovani tek prošle godine. U Srebrenici je od strane muslimanskih vojnika, u julu 1995. masakrirana i starica Ivanka Mirković, koja je imala 81 godinu. Tamo je krajem 1992. stradala i Srpkinja Ranka Deronjić (29).
Uprkos brojnim pokušajima, ovaj logor do danas nije dobio prikladno spomen obeležje. Brojna udruženja su pokretala inicijative ali se tadašnja bošnjačka vlast tome oštro protivila plašeći se da bi istina o stradanju Srba napokon mogla biti otkrivena. Zbog istine i pravde u Srebrenici se mora podići spomen obeležje posvećeno ubijenim logorašima i civilima ubijenim u gradu, kako se zlo više nikada ne bi ponovilo. Nekadašnje logore u Srebrenici su pre nekoliko godina posetili i mladi aktivisti u okviru inicijative “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja” nakon čega su pozvali gradske vlasti da prikladno obeleže ove lokacije. Ova inicijativa se javila 2014. godine na jednom treningu u organizaciji “Centra za nenasilnu akciju Beograd/Sarajevo”, organizacije koja sve vreme pruža veliku podršku u sprovođenju aktivnosti obeležavanja. Osnovni cilj, a i potreba same akcije jeste da ukaže na postojanje mesta u BiH koja nisu obeležena, a koja su bila mesta stradanja ili patnje, ali istovremeno i da se na neki način podsakne propitivanje ratne prošlosti u zajednicama koje se posećuju.
Uprkos brojnim pokušajima, ovaj logor do danas nije dobio prikladno spomen obeležje. Brojna udruženja su pokretala inicijative ali se tadašnja bošnjačka vlast tome oštro protivila plašeći se da bi istina o stradanju Srba napokon mogla biti otkrivena. Zbog istine i pravde u Srebrenici se mora podići spomen obeležje posvećeno ubijenim logorašima i civilima ubijenim u gradu, kako se zlo više nikada ne bi ponovilo. Nekadašnje logore u Srebrenici su pre nekoliko godina posetili i mladi aktivisti u okviru inicijative “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja” nakon čega su pozvali gradske vlasti da prikladno obeleže ove lokacije. Ova inicijativa se javila 2014. godine na jednom treningu u organizaciji “Centra za nenasilnu akciju Beograd/Sarajevo”, organizacije koja sve vreme pruža veliku podršku u sprovođenju aktivnosti obeležavanja. Osnovni cilj, a i potreba same akcije jeste da ukaže na postojanje mesta u BiH koja nisu obeležena, a koja su bila mesta stradanja ili patnje, ali istovremeno i da se na neki način podsakne propitivanje ratne prošlosti u zajednicama koje se posećuju.

Коментари
Постави коментар