Danas se navršava se 27 tužnih godina od stravičnog, nekažnjenog zločina muslimanskih vojnika - pripadnika tzv. "Armije BIH" u selu Dubnica i Kladnju. Tog dana je svirepo ubijeno 40 žena i staraca
Masakr počinjen 25. maja 1992. na Dan mladosti ostaje upamćen kao jedan od težih zločina počinjenih nad civilnim stanovništvom . Tog dana je kapitulirala ljudskost!
Horde naoružanih muslimanskih vojnika, regrutovane sa područja Tuzle, Kladnja i Zvornika, izvršile su strahovit napad na nebranjena srpska sela iz počinile zločine nepojmljive zdravom razumu! Ubijane su žene, starice, nepokretni civili pa čak i deca! Jedina krivica ovih nevinih stradalnika bila je srpska nacionalnost i pravoslavna veroispovest!
Dan koji se nekada praznovao širom čitave Jugoslavije danas je ostao simbol masovnih zločina, progona i razaranja!
U zoru 25. maja muslimanski vojnici - pripadnici tzv. Armije BiH napali su srpsko selo Dubnica i svirepo ubili 21-og srpskog civila. Prema popisu iz 1991. u Dubnici je živelo 1253 stanovnika, od čega je 1030 bilo srpske nacionalnosti. U napadu na ovo srpsko selo učestvovali su pripadnici Prve tuzlanske brigade, Kalesijska brigada ali i ekstremistička jedinica "Džamijski golubovi" iz Zvornika. Selo je od 2. maja neprestano bilo izloženo snajperskim i artiljerijskim dejstvima sa područja pod muslimanskom kontrolom. Prilikom upada u Dubnicu masakriran je 21 civil, mahom žene i starci. Najstarija žrtva je bila starica Joka Ikić koja je imala 89 godina. Ona je mučena pa svirepo ubijena hladnim oružjem na kućnom pragu. Najmlađa žrtva Dubnice bio je dečak Dragan Mitrović koji je imao samo 17 godina kada je svirepo ubijen. Zločinci su tog dana ubili i starca Milorada Markovića koji je imao 87 godina, Voju Jovanovića (1929), Zdravka Jovića, Slavka Kojića (65)....
Na kućnom pragu su ubijeni i supružnici Rado i Radojka Đurić koji su imali po 70 godina. Iz snajpera je ubijen i narodni guslar Jovo Ilić. Zločinci nisu poštedeli ni živote Dušana Maleševića (65), Krsmanije Janković (59), Mare Kostić (35), Jovana Todorovića, Srpka Mitrovića, starice Stoje (83) i ostalih civila.
Opljačkano je sve što je moglo da se ponese i preveze: od stoke, poljoprivrednih alata do teretnih i putničkih vozila, bele tehnike, nameštaja, žitarica...
O stravičnom masakru u Dubnici svedoči i izjava tuzlanskog novinara da je "Dubnica postala selo u kome se više ne može živeti". Pravoslavna crkva Sveti Joakim i Ana koja datira iz 1912. spaljena je i razorena do temelja zajedno sa parohijskim domom.
Istog dana počinjeni su stravični zločini nad srpskim civilima u opkoljenim selima Vranovići i Mladovo u opštini Kladanj. Naoružani muslimanski vojnici upali su u ova mala nebranjena sela i počinili pravi masakr. Pobijeni su civili koji su obavljali poljoprivredne radove u poljima. Ubijeno je 19 civila, a nekolicina je odvedena u muslimanske logore gde su preživeli strahovite torture, mučenja i silovanja.
Na kućnom pragu ubijeno je troje Đerića: Jovan (80), njegova supruga Rajka (74) i njihov sin Budimir (33). O njihovom ubistvu svedočila je njihova ćerka i sestra Budimirka Stanojević:
“Oca Jovana ubile su komšije muslimani. I to u krevetu, u spavaćoj sobi naše kuće u Vranovićima u kladanjskoj opštini… Majku Rajku ubijaju pred vratima… Odlaze potom pedesetak metara dalje od roditeljske kuće. Na pragu njegove kuće ubijaju mi i brata Budimira. Sve su ih pobili muslimani, naše komšije. Ne d’o im Bog… A moji su baš njima vjerovali. Vjerovali su jer smo im bili prave komšije. Nikad im ništa nismo skrivili i, ne daj bože, nešto ružno učinili pa da bi nam se zbog toga mogli svetiti”,
ispričala je Budimirka.
Jovan, Rajka i Budimir Đerić pronađeni su u masovnoj grobnici u Vranovićima, da bi potom bili sahranjeni u Karakaju.
O zločinu u Vranovićima govorila je i Zorka Kurtuma:
“Kada smo iz rodnog sela izbjegli 15. maja 1992. godine, u Vranovićima smo ostavili naše najmilije, koje kasnije više nikada nismo vidjeli, a niti se više ikada vratili u rodni kraj. Majku, dva brata te još dvadesetak komšija, među kojima je bio i Ilija Aleksić i nepokretni mu sin Igo, te moju tetku i njenog sina, sve njih su pobili zločinci koji su nam poslije toga pokrali, a potom i porušili naša imanja”
Masakr počinjen 25. maja 1992. na Dan mladosti ostaje upamćen kao jedan od težih zločina počinjenih nad civilnim stanovništvom . Tog dana je kapitulirala ljudskost!
Horde naoružanih muslimanskih vojnika, regrutovane sa područja Tuzle, Kladnja i Zvornika, izvršile su strahovit napad na nebranjena srpska sela iz počinile zločine nepojmljive zdravom razumu! Ubijane su žene, starice, nepokretni civili pa čak i deca! Jedina krivica ovih nevinih stradalnika bila je srpska nacionalnost i pravoslavna veroispovest!
Dan koji se nekada praznovao širom čitave Jugoslavije danas je ostao simbol masovnih zločina, progona i razaranja!
U zoru 25. maja muslimanski vojnici - pripadnici tzv. Armije BiH napali su srpsko selo Dubnica i svirepo ubili 21-og srpskog civila. Prema popisu iz 1991. u Dubnici je živelo 1253 stanovnika, od čega je 1030 bilo srpske nacionalnosti. U napadu na ovo srpsko selo učestvovali su pripadnici Prve tuzlanske brigade, Kalesijska brigada ali i ekstremistička jedinica "Džamijski golubovi" iz Zvornika. Selo je od 2. maja neprestano bilo izloženo snajperskim i artiljerijskim dejstvima sa područja pod muslimanskom kontrolom. Prilikom upada u Dubnicu masakriran je 21 civil, mahom žene i starci. Najstarija žrtva je bila starica Joka Ikić koja je imala 89 godina. Ona je mučena pa svirepo ubijena hladnim oružjem na kućnom pragu. Najmlađa žrtva Dubnice bio je dečak Dragan Mitrović koji je imao samo 17 godina kada je svirepo ubijen. Zločinci su tog dana ubili i starca Milorada Markovića koji je imao 87 godina, Voju Jovanovića (1929), Zdravka Jovića, Slavka Kojića (65)....
Na kućnom pragu su ubijeni i supružnici Rado i Radojka Đurić koji su imali po 70 godina. Iz snajpera je ubijen i narodni guslar Jovo Ilić. Zločinci nisu poštedeli ni živote Dušana Maleševića (65), Krsmanije Janković (59), Mare Kostić (35), Jovana Todorovića, Srpka Mitrovića, starice Stoje (83) i ostalih civila.
Opljačkano je sve što je moglo da se ponese i preveze: od stoke, poljoprivrednih alata do teretnih i putničkih vozila, bele tehnike, nameštaja, žitarica...
O stravičnom masakru u Dubnici svedoči i izjava tuzlanskog novinara da je "Dubnica postala selo u kome se više ne može živeti". Pravoslavna crkva Sveti Joakim i Ana koja datira iz 1912. spaljena je i razorena do temelja zajedno sa parohijskim domom.
Istog dana počinjeni su stravični zločini nad srpskim civilima u opkoljenim selima Vranovići i Mladovo u opštini Kladanj. Naoružani muslimanski vojnici upali su u ova mala nebranjena sela i počinili pravi masakr. Pobijeni su civili koji su obavljali poljoprivredne radove u poljima. Ubijeno je 19 civila, a nekolicina je odvedena u muslimanske logore gde su preživeli strahovite torture, mučenja i silovanja.
Na kućnom pragu ubijeno je troje Đerića: Jovan (80), njegova supruga Rajka (74) i njihov sin Budimir (33). O njihovom ubistvu svedočila je njihova ćerka i sestra Budimirka Stanojević:
“Oca Jovana ubile su komšije muslimani. I to u krevetu, u spavaćoj sobi naše kuće u Vranovićima u kladanjskoj opštini… Majku Rajku ubijaju pred vratima… Odlaze potom pedesetak metara dalje od roditeljske kuće. Na pragu njegove kuće ubijaju mi i brata Budimira. Sve su ih pobili muslimani, naše komšije. Ne d’o im Bog… A moji su baš njima vjerovali. Vjerovali su jer smo im bili prave komšije. Nikad im ništa nismo skrivili i, ne daj bože, nešto ružno učinili pa da bi nam se zbog toga mogli svetiti”,
ispričala je Budimirka.
Jovan, Rajka i Budimir Đerić pronađeni su u masovnoj grobnici u Vranovićima, da bi potom bili sahranjeni u Karakaju.
O zločinu u Vranovićima govorila je i Zorka Kurtuma:
“Kada smo iz rodnog sela izbjegli 15. maja 1992. godine, u Vranovićima smo ostavili naše najmilije, koje kasnije više nikada nismo vidjeli, a niti se više ikada vratili u rodni kraj. Majku, dva brata te još dvadesetak komšija, među kojima je bio i Ilija Aleksić i nepokretni mu sin Igo, te moju tetku i njenog sina, sve njih su pobili zločinci koji su nam poslije toga pokrali, a potom i porušili naša imanja”
U dokumentima Operativnog tima Republike Srpske za traženje nestalih piše da su “pojedinačna grobna mjesta otkopana i iz njih 25. jula 2000. godine ekshumirani posmrtni ostaci Mioljke (78) , Milorada i Čede Škiljević, koji su, samo dva dana kasnije, i identifikovani.
Troje Škiljevića je bilo pokopano nedaleko od njihove rodne kuće na lokalitetu Livade u Vranovićima, odnosno u zaseoku Plaša. U identifikaciji umorenih pomogli su, kako stoji u dokumentu, Čedin sin Radomir Škiljević, te komšija Pero Aleksić. Posmrtni ostaci majke i njena dva sina počivaju danas u miru božijem u groblju u selu Tršić kod Zvornika.
“Prije nekoliko godina kod nas je u Vlasenicu, gdje smo izbjegli, došao neki musliman iz Kladnja po imenu Avdica… Valjda ga je grizla savjest i nije mu dala mira, pa je došao da nam ispriča sve šta se tog majskog dana dogodilo u Vranovićima. Rekao nam je ko je i kako ubio moju majku i dva moja brata, ali i sve druge seljane. Bili smo zgroženi jer smo neke od tih ljudi i poznavali… Kasnije sam čula da je Avdica preko noći misteriozno nestao. Neko ga je, najverovatnije, ubio samo da ne bi svjedočio o zločinu kojeg su počinili njegovi… I da nije Avdice, zar Sud i Tužilaštvo BiH ne bi mogli pokrenuti ovo pitanje, te zločin procesuirati i zločince izvesti pred sud. Ne moraju samo Srbi odgovarati i to za sve što se dogodilo u proteklom ratu”, ispričala je Zorka Kurtuma.
Na kućnom pragu tog 25. maja masakrirani su i starac Ilija Aleksić (71) i njegov nepokretni sin Ignjat. Sva pokretna i nepokretna imovina je uništena i opljačkana a do temelja je razrušena i pravoslavna crkva Sveti Dimitrije kao i parohijsko-svetosavski dom.
Za zločine nad 40 srpskih civila u selima Dubnica, Vranovići i Mladovo do danas niko nije odgovarao niti je procesuiran.
Istog dana, na sasvim drugom kraju Bosne i Hercegovine napadnuto je i srpsko selo Bradina u opštini Konjic prilikom čega je ubijeno 48 srpskih civila.
Istog dana, na sasvim drugom kraju Bosne i Hercegovine napadnuto je i srpsko selo Bradina u opštini Konjic prilikom čega je ubijeno 48 srpskih civila.


Коментари
Постави коментар