BREŽANI 1992 : SREBRENIČKI MUSLIMANI RAZAPELI VIDOJA LAZIĆA NA KRST; SLEPA KRSTINA SPALJENA SA MAJKOM
Sutra će u Brežanima kod Srebrenice biće služen parastos za 32 civila koje su svirepo ubili muslimanski ekstremisti pre 27 godina. Za ovaj zločin protiv čovečnosti do danas niko nije odgovarao
Ni 24 godine od završetka rata, meštani sela Brežani (Srebrenica) ne mogu zaboraviti 30. jun 1992. Tog vrelog, junskog dana muslimanski vojnici iz Srebrenice izvršili su strahovit napad na ovo malo, nebranjeno selo. Zveri u ljudskom obliku tada su počinili neviđeni pokolj ubijajući sve što se kretalo - i žene i decu, i staro i mlado a nisu bile pošteđene čak ni životinje.
Oko 4 sata ujutro, oko 1000 naoružanih vojnika iz Srebrenice sjurilo se u ovo malo etnički čisto srpsko selo, koje je nedeljama opstajalo opkoljeno sa svih strana. Uz povike "Alahu egber", "Tegbir" i "Koljite žene i decu" muslimanski vojnici započeli su svoj krvavi pir. U pratnji muslimanskih vojnika bile su i muslimanske žene i civili koji su lupali u šerpe, pevali i pravili galamu kako bi zbunili i još više uplašili stanovništvo a takođe su učestvovali i u pljačkanju srpske imovine i paljenju sela. Tog dana su ubijena 32 civila srpske nacionalnosti, među kojima i troje dece.
Sve žrtve su ubijene na vrlo svirep i okrutan način. Najstarija žrtva masakra bio je starac Stanko Milošević (90) koji je masakriran na kućnom pragu. Najmlađa žrtva bio je učenik osmog razreda Ljubomir Josipović kojem je rafal bukvalno skinuo gornji deo lobanje. Bilo mu je nepunih 15 godina.
Ipak, najužasniju smrt doživeo je Vidoje Lazić (55) kog su muslimanski vojnici najpre tukli i maltretirali a potom ga razapeli na krst i živog zapalili. Nesrećni čovek je bio podvrgnut strašnim i nezamislivim torturama. Prema rečima preživelih svedoka, krici i urlici nesrećnog Vidoja čuli su se do susednog sela. Svedoci su takođe izjavili da su muslimanski vojnici Vidoja zatekli pred njegovom kućom gde im je rekao "Nemojte lupati, evo vam ključevi, ako hoćete i zapalite, ako ima šta goreti." Vidoje je to govorio verujući muslimanima da mu neće ništa, jer je sa njima radio godinama i bio je siguran da ga neće dirati, jer ni on njima nikad nije pravio neke probleme - sav život je proveo sa muslimanima u preduzeću "Drina", Srebrenica. Mnogima je i tokom života više puta pomogao. Međutim, dojučerašnje komšije su zaboravile svu humanost Srba iz Brežana i vratili su im na najstrašniji mogući način. Njegova jedina krivica bila je srpska nacionalnost.
U Brežanima je toga dana ubijeno i nekoliko žena među kojima i nepokretna starica Dostana Lazić (79), te njena slepa kćerka Krstina (57). Obe žene su najpre mučene pa ubijene i zapaljene u svojoj kući.
„Muslimani su upali u kuću Lazić Dostane, gdje se nalazila njena bolesna i nepokretna kćerka Đula (nadimak Kristine Lazić). Čuo sam kada je jedan od njih rekao: „Senade, ubij to matoro đubre, šta čekaš!“. Odmah su se čula dva puščana pucnja – tada je vjerovatno Đula ubijena“, svedočio je Milisav Marjanović, koji je taj dan bio u Brežanima.
U istom napadu ubijeni su i starci Radovan Petrović (79) i Milivoje Mitrović (62), ali i gotovo cela porodica Rankić: otac Milisav (45) i njegova dva sina Dragoslav (17) i Miroslav (20). Mileva Rankić toga dana ostala je bez supruga i dva sina, od kojih je jedan bio maloletan. Na svom kućnom pragu stradao je i civil Miloš Novaković (36), kojem su zločinci odsekli glavu. Sa svojim dedom Stankom (90), tog tragičnog junskog dana ubijen je i maloletni Vidoje Milošević (17).
Zločinački meci zauvek su prekinuli i živote Radosave Stjepanović (36) i Milojke Mitrović (38), obe iz Brežana. Imena ovih žena su takođe uklesana na lokalni spomenik posvećen nedužnim žrtvama.
Sve kuće u selu su taj dan popaljene i opljačkane. Zločinci nisu zaobišli ni pravoslavno groblje. Svi spomenici na groblju su polupani, a neke od grobnica skrnavljene.
Nažalost, za Sud i Tužilaštvo BiH ovi zločini kao da se nisu ni desili. Ni 27 godina nakon napada na Brežane nema procesuiranja odgovornih za ove zločine.
U napadu na Brežane učestvovali su: Orić Naser, Tursunović Zulfo, Meholjić Hakija, Ustić Akif, Halilović Huso, a pored njih zapaženi su i Halilovćc Rešad, Alić Kadir, Zukić Osman, Jatić Akif, Jahić Vehbija, čiji je otac i u prošlom ratu bio ustaša i dr., navodi se u knjizi "Hronika našeg groblja", našeg istaknutog istoričara Milivoja Ivaniševića.
Izvor: Milivoje Ivanišević - Hronika našeg groblja
http://www.despotovina.info/brezani-sjecanje-na-32-ubijenih-srba/
Ni 24 godine od završetka rata, meštani sela Brežani (Srebrenica) ne mogu zaboraviti 30. jun 1992. Tog vrelog, junskog dana muslimanski vojnici iz Srebrenice izvršili su strahovit napad na ovo malo, nebranjeno selo. Zveri u ljudskom obliku tada su počinili neviđeni pokolj ubijajući sve što se kretalo - i žene i decu, i staro i mlado a nisu bile pošteđene čak ni životinje.
Oko 4 sata ujutro, oko 1000 naoružanih vojnika iz Srebrenice sjurilo se u ovo malo etnički čisto srpsko selo, koje je nedeljama opstajalo opkoljeno sa svih strana. Uz povike "Alahu egber", "Tegbir" i "Koljite žene i decu" muslimanski vojnici započeli su svoj krvavi pir. U pratnji muslimanskih vojnika bile su i muslimanske žene i civili koji su lupali u šerpe, pevali i pravili galamu kako bi zbunili i još više uplašili stanovništvo a takođe su učestvovali i u pljačkanju srpske imovine i paljenju sela. Tog dana su ubijena 32 civila srpske nacionalnosti, među kojima i troje dece.
Sve žrtve su ubijene na vrlo svirep i okrutan način. Najstarija žrtva masakra bio je starac Stanko Milošević (90) koji je masakriran na kućnom pragu. Najmlađa žrtva bio je učenik osmog razreda Ljubomir Josipović kojem je rafal bukvalno skinuo gornji deo lobanje. Bilo mu je nepunih 15 godina.
Ipak, najužasniju smrt doživeo je Vidoje Lazić (55) kog su muslimanski vojnici najpre tukli i maltretirali a potom ga razapeli na krst i živog zapalili. Nesrećni čovek je bio podvrgnut strašnim i nezamislivim torturama. Prema rečima preživelih svedoka, krici i urlici nesrećnog Vidoja čuli su se do susednog sela. Svedoci su takođe izjavili da su muslimanski vojnici Vidoja zatekli pred njegovom kućom gde im je rekao "Nemojte lupati, evo vam ključevi, ako hoćete i zapalite, ako ima šta goreti." Vidoje je to govorio verujući muslimanima da mu neće ništa, jer je sa njima radio godinama i bio je siguran da ga neće dirati, jer ni on njima nikad nije pravio neke probleme - sav život je proveo sa muslimanima u preduzeću "Drina", Srebrenica. Mnogima je i tokom života više puta pomogao. Međutim, dojučerašnje komšije su zaboravile svu humanost Srba iz Brežana i vratili su im na najstrašniji mogući način. Njegova jedina krivica bila je srpska nacionalnost.
U Brežanima je toga dana ubijeno i nekoliko žena među kojima i nepokretna starica Dostana Lazić (79), te njena slepa kćerka Krstina (57). Obe žene su najpre mučene pa ubijene i zapaljene u svojoj kući.
„Muslimani su upali u kuću Lazić Dostane, gdje se nalazila njena bolesna i nepokretna kćerka Đula (nadimak Kristine Lazić). Čuo sam kada je jedan od njih rekao: „Senade, ubij to matoro đubre, šta čekaš!“. Odmah su se čula dva puščana pucnja – tada je vjerovatno Đula ubijena“, svedočio je Milisav Marjanović, koji je taj dan bio u Brežanima.
U istom napadu ubijeni su i starci Radovan Petrović (79) i Milivoje Mitrović (62), ali i gotovo cela porodica Rankić: otac Milisav (45) i njegova dva sina Dragoslav (17) i Miroslav (20). Mileva Rankić toga dana ostala je bez supruga i dva sina, od kojih je jedan bio maloletan. Na svom kućnom pragu stradao je i civil Miloš Novaković (36), kojem su zločinci odsekli glavu. Sa svojim dedom Stankom (90), tog tragičnog junskog dana ubijen je i maloletni Vidoje Milošević (17).
Kako je više puta izjavljivala za medije, Mileva je izgubila veru u pravosuđe i očekuje da će one koji su joj ubili supruga i sinove na kućnom pragu stići Božija pravda umesto zemaljske nepravde.
"Jake muslimanske snage iz Srebrenice i okolnih sela su upale u Brežane u zoru 30. juna 1992. godine i počinile masakr nad mještanima, koje su zatekli na spavanju. Veliki broj civila uhvatili su žive, a poslije mučenja su ih masakrirali i zapalili. Sve kuće, a bilo ih je 60, opljačkane su i zapaljene . Godine prolaze, a niko ne reaguje i niko ne odgovara za ubijenu moju i nevinu djecu mnogih Srpkinja. Nemam čemu da se nadam niti koga da očekujem, jer sam 30. juna 1992. godine ostala bez oba sina Miroslava i Dragoslava, kao i supruga Milisava, koje su naše komšije masakrirale i zapalile - rekla je Mileva Rankić izrazivši ogorčenje što za taj zločin još niko nije odgovarao.
Zločinački meci zauvek su prekinuli i živote Radosave Stjepanović (36) i Milojke Mitrović (38), obe iz Brežana. Imena ovih žena su takođe uklesana na lokalni spomenik posvećen nedužnim žrtvama.
Sve kuće u selu su taj dan popaljene i opljačkane. Zločinci nisu zaobišli ni pravoslavno groblje. Svi spomenici na groblju su polupani, a neke od grobnica skrnavljene.
Nažalost, za Sud i Tužilaštvo BiH ovi zločini kao da se nisu ni desili. Ni 27 godina nakon napada na Brežane nema procesuiranja odgovornih za ove zločine.
U napadu na Brežane učestvovali su: Orić Naser, Tursunović Zulfo, Meholjić Hakija, Ustić Akif, Halilović Huso, a pored njih zapaženi su i Halilovćc Rešad, Alić Kadir, Zukić Osman, Jatić Akif, Jahić Vehbija, čiji je otac i u prošlom ratu bio ustaša i dr., navodi se u knjizi "Hronika našeg groblja", našeg istaknutog istoričara Milivoja Ivaniševića.
Izvor: Milivoje Ivanišević - Hronika našeg groblja
http://www.despotovina.info/brezani-sjecanje-na-32-ubijenih-srba/
Malo ste ih pobili u Srebrenici.
ОдговориИзбришиMoram da se javim, kao Bošnjak koji nije nacionalista, da kažem nešto. Situacija oko Srebrenice je bila veoma komplikovana 1992. Srpska vojska je bila zauzela Srebrenicu rano. Bilo je masakara nad muslimanskim stanovništvom, a većina Muslimana/Bošnjaka je pobjegla. Ako se dobro sjećam (ne mogu sada naći informaciju), tek tada, oko juna 1992. je Teritorijalna Odbrana BiH uspjela osloboditi Srebrenicu (pišem "osloboditi" jer je TOBiH, a kasnije ARBiH bila jedina legitimna vojna snaga u državi), nakon čega je postala enklava.
ОдговориИзбришиU Podrinju je rat bio izuzetno brutalan. Slijedeća informacija dolazi iz Bosanske knjige mrtvih, koja nije potpuna, ali je najbliže pravom broju žrtava do kojeg se došlo.
Da još dodam da ne želim da gledate slijedeće kao neko relitiviziranje ili bilo šta drugo.
"U Podrinju je stradalo ukupno 28.135 građana ili 29,32% u odnosu na ukupne ljudske gubitke u Bosni i Hercegovini. (Tabela broj 34 i Grafikon broj 69). Najveći broj ubijenih stanovnika imala je Srebrenica, kako zbog genocida u julu 1995. godine, tako i zbog stradanja iz 1992. i 1993. godine. Naime, u Srebrenici je tokom rata stradalo ukupno
7.243 njena stanovnika, od čega su 5.398 ili 74,52% civili (5.020 su muškarci i 378 žene),
a 1.845 ili 25,48% vojnici (1.837 su muškarci i 8 žene). Potom, slijede Zvornik i Bratunac
sa 3.963 ili 14,08% i 3.533 ili 12,56% stradalih građana u odnosu na ukupan broj smrtnih
slučajeva u ovoj regiji. U Foči je stradalo 2.707 ili 9,67%, a u Vlasenici 2.590 ili 9,2% u odnosu na ukupne ljudske gubitke u Podrinju. Pasmatrano u cjelini, apsolutnu većinu stanovništva u regionu Podrinje činili su Bošnjaci, a u svim naprijed navedenim mjestima Bošnjaci su činili većinu u rasponu od 52 do 73%."
Dalje, kada se govori o 1992. godini:
"Interesantno je te događaje, i ljudske gubitke koji su se desili tada, uporediti sa ljudskim
gubicima u odnosu na vremensko trajanje u 1992. godini, u kojoj je stradalo ukupno 13.617 stanovnika Podrinja, od čega su 10.670 ili 78,35% Bošnjaci, a njih 6.982 ili 65,43% civili, od čega je njih 6.070 ili 86,93% ubijeno u priodu april-avgust 1992. godine. Najveći broj ubijenih civila bio je u općinama Zvornik-1.572, Foča-1.417, Višegrad-1.038, Vlasenica-796, Bratunac-496, Srebrenica-466, Rogatica-448.
Od ukupno 5.571 staradalog građanina Podrinja srpske nacionalnosti, u 1992. godini je
stradalo ukupno 2.829 ili 50,78% od čega su 2.255 ili 79,71% vojnici i 574 ili 20,29% civili.
Najveći broj civila ubijen je u općinama Foča-139, Srebrenica-108, Bratunac-87 i Goražde-78. U 1993. godini ukupno je stradalo 1.063 lica srpske nacionalnosti od čega su 929 vojnici, dok su u 1994. godini stradala 484 lica, od čega su 457 vojnici. Konačno, 1995. godine smrtno je stradalo 700 lica srpske nacionalnosti, od čega su 680 vojnici."
Drugi dio komentara:
ОдговориИзбришиDakle, rat je bio izuzetno brutalan u Podrinju 1992. godine, pogotovo od maja do jula. Tu je najveća koncentracija stradalih Bošnjaka i Srba (broj Hrvata ovdje ne računam, jer je u odnosu na ostalo stanovništvo zanemariv).
Dobro je što govorite o zločinima počinjenim nad Srbima, samo bih imao jednu primjedbu. Ne smatram da bi trebali u tekstu zvučati hladno i bez emocija, ali djelimično tekstovi na ovom blogu imaju tendenciozan ton.
Evo primjera:
"Oko 4 sata ujutro, oko 1000 naoružanih vojnika iz Srebrenice sjurilo se u ovo malo etnički čisto srpsko selo, koje je nedeljama opstajalo opkoljeno sa svih strana. Uz povike "Alahu egber", "Tegbir" i "Koljite žene i decu" muslimanski vojnici započeli su svoj krvavi pir. U pratnji muslimanskih vojnika bile su i muslimanske žene i civili koji su lupali u šerpe, pevali i pravili galamu kako bi zbunili i još više uplašili stanovništvo a takođe su učestvovali i u pljačkanju srpske imovine i paljenju sela."
Da li je bilo baš oko 1000 naoružanih vojnika iz Srebrenice tu? Da li su baš i žene kao civili učestvovale lupajući u šerpe? Ne govorim vam da lažete, ali volio bih da se predoče dokazi za te stvari. Dokazi naravno dolaze pretežno iz sudskog procesa, jer ako je sud nekoga osudio, svjedočenja koja govore o tim stvarima se smatraju dovoljno pouzdanim. I ako niko (još) nije osuđen, bilo bi dobro kada bi postavili neke izvore svjedočenja običnih građana u vezi zločina. Osim toga, VRS i institucije RS sigurno imaju dokumente i drugu informaciju, a moguće da je imaju i neke internacionalne institucije ili organizacije (kao organizacija kojoj sam zaboravio ime, ali znam da su prikupili mnogo činjenica i dokaza o zločinima nad srpskim civilima u Konjicu, uključujući i ubistvo porodice Golubović).
Mene lično zanimaju činjenice, bez tendencioznih izjava, nebitno o kojim žrtvama ili počiniocima se radi. Kao Bošnjak sam naravno imao rodbine koji su bili vojnici ARBiH. Niko od njih nije zločinac, nego su branili svoje kuće, domove, živote svojih porodica i drugih građana. Mislim da su mnogi vojnici VRS-a također bili takvi (iako je VRS ustvari ratovala protiv države Bosne i Hercegovine, preuzimala kontrolu nad teritorijama gdje Srbi nisu bili većina i zajedno sa MUP-om Srbije i ostatcima od JNA jednostavno počeli sa etničkim čišćenjem u Podrinju): bili su obični ljudi koji su ratovali za slobodu sprskog naroda.
Treći dio komentara:
ОдговориИзбришиVi i ja sigurno imamo različit pogled na rat. Armija BiH je bila jedina legitimna vojna snaga u državi. Na žalost, već nakon prvih mjeseci rata je ARBiH postajala sve više i više Bošnjačka, sa malim brojem Srba, Hrvata i ostalih. Da je bila koliko-toliko multietnička, ARBiH bi bila armija svih građana. I u tome i jeste problem što nije bila. Referndum za samostalnost RBiH je rekao sve, jer pitanje je bilo: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?"
Ravnopravni građani i narodi. Već je bilo kasno za to, je rje nacionalizam na svim stranama već koju godinu ranije uzeo maha. Srpski lideri nisu priznali referendum, pa samim tim ni BiH kao suverenu i nezavisnu državu ravnopravnih građana. Bošnjaci, sa SDA na čelu, su se nadali da će dobiti svoju nacionalnu državu, kao što su Srbija i Hrvatska. Jednostavno, ni jedan od tri naroda nije želio zajedničku, građansku BiH jer nacionalisti smatraju da svaki narod treba da bude glavni, svoj na svom, da bude sam svoj gazda bez da se drugi narodi pitaju. Dakle, nacionalizam vodi u diskriminaciju manjina ili u genocid.
Kada kažem da ni jedan od tri naroda nije želio zajedniču, građansku BiH, ustvari ne mislim baš na stanovnike, građane, civile. Mislim pretežno na vladajuće stranke tih naroda. Siguran sam da svi koji su glasali za tronožac SDA-SDS-HDZ nisu ustvari željeli rat i klanje. Obećavalo se nešto što se nije moglo postići, a narod također nije razumio šta je ustvari demokratija. Mislim da ni vladajuće stranke i vođe nisu znali šta je ustvari demokratija. Odrasli su u komunističkom političkom sistemu, gdje pobjeđuje i odlučuje onaj najjači, što ima najviše kontakata i zaleđe od najviše ljudi unutar stranke. Kultura kompromisa i dogovora nije bila toliko prisutna koliko demokratija zahtijeva, a nacionalisti svakako ne mare za kompromis, za nacionaliste postoji samo sve ili ništa. Ako ne dobijemo sve, nećemo prihvatiti ni ništa. Oštrom retorikom ćemo mobilizirati svoj narod i... ostalo je brutalna, tragična istorija.
Kao Bošnjak i kao čovjek osuđujem svaki zločin koji su počinili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. To je bila vojska koja je branila suverenitet Bosne i Hercegovine, i kao takva nikada nije smjela sebi dozvoliti da i jedan jedini civil strada od ruke nekog od pripadnika te armije. Žao mi je za Brežane. Žao mi je za ubistvo djevojčice u Ilijašu. Žao mi je zločina u Gornjoj Jošanici. Do danas nisam ni čuo za taj zločin (a čuo sam za mnoge druge zločine Armije BiH). Žao mi je i osuđujem svaki takav zločin. Zločini nisu bili sistematski, nisu bili centralno organizovani, nego su bili lokalno organizovani i provedeni. Centralna vlast Armije BiH i Vlade BiH nije mogla da ne zna za zločine, nije mogla da ne zna ni za logore za Srbe. Na žalost, nisu vlasti RBiH reagovale da kazne zločince u svojim redovima.
Četvrti dio komentara:
ОдговориИзбришиDa sam bio na mjestu Alije Izetbegovića, od samog početka bih glasno i jasno govorio u obraćanjima javnosti: "Bez obzira na stanje na terenu, Armija Republike Bosne i Hercegovine ne smije, NE SMIJE, izvršavati ratne zločine. Pripadnici ARBiH ne smiju ubijati civile ili ih maltretirati na bilo koji način, ne smiju paliti kuće niti pljačkati, ne smiju postupati loše prema ratnim zarobljenicima, čak ni ako je ratni zarobljenik sam zločinac. ARBiH treba biti upravo to, armija države BiH i svih njenih građana i ne smijemo dozvoliti da građani BiH budu njene žrtve."
To se, na žalost, nije desilo. Nisu ni lideri srpskog ni hrvatskog naroda govorili slično. Nije im moglo biti zajedništvo u interesu kada su već pokrenuli rat na etničko-religijskom temelju. Najdeblji kralj su izvukli civili. Da, broj civilinih žrtava rata je daleko najveći među Bošnjacima. Preko 38239 civila je ubijeno, a od toga 31007 Bošnjaka. Ukupno je stradalo preko 57 700 vojnika.
Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica RS daje broj srpskih žrtava:
- U periodu od 01.01. 1991. godine do 31.12. 1995. godine u BiH je poginulo 26 714 Srba.
- Od ukupnog broja poginuli Srba u periodu od 01.01. 1991. godine do 31.12. 1995. godine u BiH, 21 751 su vojnici, 4658 civili, dok 305 osoba ima nepoznat status.
U Bosanskoj knjizi mrtvih piše 4178 civila srpske nacionalnosti, čemu je djelimično razlog da Srbi djelimično nisu imali povjerenje u studiju i nisu željeli da sudjeluju.
Koliko je 4658 civila? Koliko je to porodica? To je čisti užas. Koliko je 31107 civila? Broj je veći, ali tragedija nije veća. Zločin nije veći. Čak i kada se jedan zločin okarakteriše genocidom, a drugi ne, ipak nema suštinske razlike. A razlog tome nije očigledan samo budalama.
Sjetim se članka što je napisao Dragan Bursać o porodici Gavranović iz Konjica. Mali Petar koji je kao sedmogodišnjak preživio strijeljanje, potražio pomoć od policajaca, koji su nazvali "svoje" zločince, koji su došli tu i ubili i to dijete. Ne mogu da ne plačem kada pročitam taj članak, ne mogu da ne osjećam veliku tugu i bol za porodicom Golubović, za roditeljima i njihove dvoje male djece. Ne mogu ni da zaboravim na jednog dječaka s kojim sam išao u isti razred u školi, koji je kao 13. godišnjak ubijen. Ubio ga je snajper HVO-a. Vidi se razlika između vojnika i djeteta koje je znatiželjno izišlo na balkon da vidi gdje je pala granata. Ne mogu ni zaboraviti sliku iz masovne grobnice Tomašice i plave pletenice djevojčice.
Peti dio komentara:
ОдговориИзбришиZnate šta bih volio? Volio bih kada bi vi, ako ste u ikakvoj mogućnosti, sarađivali sa vlastima i pravosuđem, kada bi mogli da dostavite dokaze, svjedočenja i tako dalje, i kada bi vršili pritisak na vlasti BiH da istraže zločine i procesuiraju počinitelje ovih zločina. Nisu svi zločinci srpske strane procesuirani niti osuđeni, mnogi zločini ostaju nekažnjeni. A to pogotovo važi za zločine nad srpskim stanovništvom u Podrinju. Znamo svi da je neko odgovoran za ubistvo oko 300 sprskih civila oko Srebrenice, i da je vjerovatno Naser Orić taj koji je odgovoran, iako ga je sud oslobodio. Najveći problem tu je bilo to što nisu postojali dovoljno jasni dokazi "izvan svake sumnje", to jest, nisu prezentirani dokazi sudu. Ako nije Orić lično sudjelovao u napadima, ako je samo naređivao napade na srpska sela u cilju otimanja hrane i naoružanja, ipak je odgovoran za zločine koje su njegovi vojnici počinili. Nemoguće je da nije znao.
Ne znam... Boli me sve to, jer i srpski i hrvatski narod Bosne i Hercegovine je moj narod, isto kao što bošnjački narod. Ne možemo jedni bez drugih, jer bi to značilo genocid. Vijekovima živimo zajedno, jedino se masovnim zločinima nad civilima možemo odvojiti. To ne želim niti prihvatam.
Ne znam više ni sam šta tačno želim reći. Volio bih da pokušate manje tendenciozno opisivati zločine, ali definitivno prozivajte zločince, i molim vas da postavite i dokaze, to jest izvore, poput svjedočenja, iskaza policije, vojske, UN-a, MKSJ-a i slično. Ne tražim dokaze/izvore zato što osporavam to što pišete, nego zato što želim da znam sve činjenice, i ako treba da nekome Bošnjaku otvorim oči, to ću rado uraditi. A uradiću to najlakše uz pomoć službenih izvora.
Žao mi je što ako ste vi kao Srbi bili protiv BiH i ako ste još uvijek protiv BiH. Žao mi je što je vaša vojska ubila blizu 30000 civila Bošnjaka. Žao mi je što ARBiH nije bila i vaša armija, što nije stala u isključivo odbranu države, a ne da su ubijali srpske civile kao što su radili pretežno oko Srebrenice i u Hercegovini. Volio bih da možemo svi mi, civili koji su žrtve rata, zajedno stati, sve zločince proklinjati, sve zločine osuditi, za svim žrtvama žaliti.
Neshvatljivo mi je da su ljudi koji su bili roditelji mogli da ubiju tuđu djecu. Užas...