Пређи на главни садржај

GODIŠNJICA MASAKRA U RATKOVIĆIMA KOD SREBRENICE - ŽENE I STARCI ZVERSKI POBIJENI

Sutra se navršava 27 godina od stravičnog zločina muslimanske vojske u selu Ratkovići kod Srebrenice. U tom napadu je svirepo ubijeno 24 meštana srpske nacionalnosti a selo je spaljeno do temelja





Muslimanski vojnici, pripadnici tzv. Armije BiH iz Srebrenice izvršili su 21. juna 1992. strahovit napad na srpsko selo Ratkovići gde su počinili težak ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Ubijena su 24 meštana, mahom žena i staraca čija je jedina krivica bila njihova srpska nacionalnost. 

Prema popisu iz 1991. u Ratkovićima je živelo 338 stanovnika i svi su bili srpske nacionalnosti. Sve žrtve su ubijene klanjem i mučenjem. Žene su zlostavljane, prebijane i maltretirane nakon čega su mučki pobijene. O kakvim povredama se radi svedoči i činjenica da je sam proces identifikacije trajao satima. 

Fotografije  Dobrile Prodanović, koja u rukama drži lobanju svog mučki ubijenog sina Živana, obišla je svet i objavljena je u mnogim domaćim i stranim medijima. Mladog Živana najpre su zarobili muslimanski vojnici pod komandom Nasera Orića, koji su ga dugo i okrutno mučili i tukli da bi ga na kraju brutalno ubili. Dobrila je svog sina prepoznala po zubima a o svojoj tragediji je svedočila i u filmu "Zločin bez kazne - Stradanje Srba u Srednjem Podrinju" koji je rađen u produkciji RTS-a. 

Muslimanski vojnici su fizički i psihički zlostavljali staricu Desanku Stanojević (1923) da bi je potom živu zapalili u njenoj porodičnoj kući. Na kućnom pragu streljani su i mučki ubijeni Vidosava Đurić (62), Vidoje Rankić (65), Desanka Pavlović (73), Vinka Maksimović (66), Cvijeta Milanović (68), Novka Pavlović (48), Zora Prodanović (51), Milovan Pavlović (rođ. 1919), Milan Jakovljević (rođ. 1920) i mnogi drugi civili.  

Muslimani iz susednog sela Poznanovići su na samom početku rata obećali meštanima Ratkovića da će ih čuvati i štititi i braniti ako bude bilo sukoba...međutim, nije bilo tako! Oni retki koji su imali tu sreću da prežive su ispričali kako je u napadu učestvovao veliki broj muslimana iz Poznanovića, istih onih koji su na početku rata obećavali pomoć i zaštitu. Nije im bilo dovoljno to što su poubijali nedužne civile, već su i opljačkali svoje dojučerašnje komšije...u napadu je učestvovao i veliki broj muslimanskih civila: žena i maloletnika koji su pljačkali imovinu pobijenih Srba, palili kuće, uništavali kulturna dobra..


O masakru u Ratkovićima svedočio je Zarija Prodanović čiju suprugu Zoru (1941) su masakrirale muslimanske snage:

"Tog junskog dana napadnuto je moje selo Ratkovići. Napale su ga komšije muslimani. Prepoznao sam Martić Behaiju i Osmanović Andriju. Ranjen sam uspeo da se dočepam šume gde sam ostao neko vreme sakriven. Strašan zločin su počinili nad mojim selom. Ubili su mi ženu, moju domaćicu Prodanovic Zoru. Gledao sam kako sela gore, gledao sam kako moja kuća gori. Tako ranjen prepešačio sam 10km do Fakovica odakle su me prebacili do Bajine Bašte, a odatle za Užice, pa za Beograd. Kada su mi lekari pregledali ruku koja je bila ranjena zaprepastili su se jer je ruka bila puna crva. Najviše okrivljujem muslimanske familije: Pozdanoviće, Mediće, Podkorjence, Martiće, Osmanoviće...Ubijene meštane među kojima je bila i moja zena sahranili su naši vojnici, ali nisu imali mnogo vremena pa su ih sahranili plitko. Mislim da su životinje raznele leševe. "

O masakru u Ratkovićima svedočila je i Dragina Stević:

"Do 28. 06. 1992. godine živjela sam u selu Ratkovići, opština Srebrenica, kada sam zbog velikog pritiska morala da prebjegnem sa jednom grupom mještana u Srbiju. Sa sobom sam povela i svoje dvoje djece, sina od 15,5 god. i ćerku od 7 godina. Moj muž je ostao da brani selo. Od moje bliže porodice poginuli su mi (ubijeni) tri rođena strica, dvije sestre od stričeva i njihovi muževi. Od familije moga muža ubijena je strina. Kako od dana dolaska u izbjeglištvo nemam kontakta sa ostatkom familije ne mogu reci da li ima zatvorenih u logorima.... Ostala sam bez igdje ičega. Tamo sam imala kuću sa ekonomskim zgradama, 4 goveda, 5kom. svinja i prilican broj zivine. U ovom trenutku ne znam da li je od toga sta u životu, jedino znam da je kuća do temelja spaljena zajedno sa ekonomskim zgradama."

Svedok zločina Obren Pavlović izjavio je sledeće:

"Živio sam u Crkvinama, opstina Bratunac, a u blizini je bilo muslimanskih sela i to Pozdanovići, Miholjevine i Osmače. U stvari, moje Crkvine su bile okružene sa navedenim muslimanskim selima, dok je moje selo čisto srpsko. Ranije ni ja ni moje komšije nismo imali problema sa muslimanima, a pred sam rat 1992. g. obećavali su nam da nam se ništa ne smije dogoditi, te da smo sigurni što se njih tiče. Ali eto kako su nam tvrdili kada su 1992. muslimani upali u naše selo i znam da su tada, mada ja nisam bio u selu, otjerali moga rođaka Pavlović Borisava i njegovu suprugu Desanku, oboje stari oko 50 godina, pa su na periferiji sela pucali u Borisava koji je ranjen pao tu i ostao, nisu ga "dokusurili" jer su mislili da je mrtav. Suprugu Desanku su mu tu ubili, a Borisav kada je dosao sebi, a muslimani - ubice otišli, Borisav je sišao u selo Podkorjen gdje je sreo nekoliko muslimana kojima se požalio, pa su oni otisli u Crkvine, našli Desanku i sahranili. Muslimani su taj dan posle podne zapalili naše selo Crkvine. Ja se taj dan nisam nalazio u Crkvinama vec u selu Ratkovići, jer sam se bio sklonio, bojeći se muslimana, a krišom sam odlazio i stoku hranio, jer štalu mi nisu bili zapalili u Crkvinama.Odmah sam shvatio da je na naše podrucje stiglo više muslimana, tj. njihove vojske, a koja je iz drugih mjesta.U nedjelju 21.6.1992. g. oko 03.00 casova spavao sam u Ratkovićima u kući moga prijatelja Miloša Stanojevića kad se začula pucnjava. Moj zet Milenko Stanojevic iz Ratkovića me je pozvao riječima: "Ustaj djede." Skočio sam, a puščana zrna su tukla po vratima i prozorima, sreća nisam pogođen. Bila je magla. Pucnjava je bila od Polimaca i dr. pravca - ne možeš se orijentisati, ali vidim da su Ratkovići napadnuti. Dok su se muslimani približavali selu, sa svih strana pucajući iz pušaka, ja sam se nalazio ispred Mirkove kuće. Naišao je Božo govoreći mi: "Bježi Obrene, gotovo je selo, eno moja kuća gori." I zaista je ubrzo selo počelo da gori i to Zarina kuća, a zatim Milovanova i Sredojeva - svi iz Ratkovica.Ovom prilikom muslimani su pri upadu u Ratkoviće ubili Zarinu ženu Zoru, zatim Milovana Pavlovica, Radenka i njegovu majku Desanku Stanojević. 

Ovom prilikom muslimani sunapali i Polimce, Kaludru, Dvorišta, Dučiće i Račiće. Znam da su preklani i Nikola Stanojeviciz Ratkovica, Živan Prodanovic, Zarin bratić iz Ratkovica. Znam da je tada od strane muslimana ubijen Vidoje Rankic iz Polimaca i njegova braca Ranko i Milutin, sve stariji ljudi i civili. Nikolina žena je ranjena, a mislim da se zove Radenka, a i Petrova žena. I Božo je ranjen. I u drugim selima je bilo ubijenih Srba taj dan, ali ja te ljude ne znam. Ja sam se spasio bježanjem u pravcu sela Vranješevići. Bjezeci sa pola puta smo vidjeli da naše kuće gore - zapaljene su bile. U napadu na Ratkoviće prepoznao sam Mehmeda zvanog"Kadić", majka mu je Kada iz Dedića, opština Srebrenica i Osmanović Hajrudina iz sela Podkorjen - Srebrenica."

Ova navedena svedočanstva preživelih žrtava su inače objavljena u knjizi "Hronika našeg groblja" našeg istaknutog istoričara  Milivoja Ivaniševića.

Za zločine u Ratkovićima su osuđeni samo Izet Arifović na 10 godina, i to zbog ubistva dvojice civila u Srebrenici koji su zarobljeni 12. jula 1992. godine u obližnjem mestu Zalazje, kao i zbog toga što je  21. juna 1992. u mestu Ratkovići ubio civila Živana Prodanovića. Suad Smajlović je osuđen na godinu i dva meseca zbog toga što je pucanjem u tela mrtvih izvršio njihovo skrnavljenje, ali je oslobođen krivice da je učestvovao u ubistvima.
Tokom muslimanske agresije (1992-1995) na području srebreničke regije je ubijeno 3267 građana srpske nacionalnosti, među kojima i 72-oje dece.



Izvor: Milivoje Ivanišević - Hronika našeg groblja 

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...