MAJKA ŽIVANA IZ BRATUNCA: "UBILI SU MI MUŽA, BRATA, ĆERKU OD 17 GODINA, PET SESTRIĆA I VELIKI BROJ ROĐAKA"
Sutra se navršava tačno 27 godina od stravičnog napada muslimanskih vojnika, pripadnika tzv. Armije BiH na srpsko selo Loznička Rijeka prilikom čega je ubijen veći broj meštana. Naoružane horde iz Srebrenice su na Vidovdan, 28. juna 1992. došli u ovo malo podrinjsko selo samo sa jednim ciljem: da ubiju!
Prema popisu iz 1991. Loznička Rijeka je bila većinsko srpsko
selo sa oko 150 stanovnika a danas je ovo selo potpuno nenaseljeno. Svo stanovništvo je te 1992. pobijeno ili proterano a mnoge kuće do danas nisu obnovljene.
Srebrenički muslimani su tog vrelog junskog dana uz vrisku i galamu započeli svoj krvavi pir. Prema rečima preživelih, inače svedoka ovog masakra,reč je uglavnom o komšijama i ljudima koji su dobro poznavali svoje žrtve. Pri napadu na selo muslimanski vojnici su vikali: "dovršićemo ono što su naši djedovi započeli 1941.", "Kolji sve živo". Napad je izvršen u popodnevnim satima a zlikovci su najpre palili kuće, štale i životinje u njima da bi potom nastavili sa ubijanjem nemoćnih civila.
Svedok stravičnog masakra Stanoje Milovanović ispričao je da
je video kako muslimani ubijaju stare i nemoćne a među zločincima je prepoznao i veći broj svojih komšija. I Vitomir Vučetić je tom prilikom prepoznao svoje komšije muslimane sa kojima se pre rata družio a sa nekima je išao i u školu. Među njima je prepoznao i Fahrudina Hasanovića, Rahmana Sinanovića i Aliju iz Sasa.
Sve žrtve su ubijene u svojim kućama i to na najstravičnije načine, nepoznate ljudskom razumu. Jedini cilj ovog napada bio je da se pobije što veći broj žena, dece i civila.
Muslimanske vojnike je pratio i veliki broj žena i maloletnika koji su pljačkali srpske kuće, uništavali imovinu, palili selo i objekte u njemu..
Veliku tragediju tog krvavog Vidovdana je doživela i majka Živana Filipović, kojoj su srebrenički muslimani na kućnom pragu masakrirali muža Živana, maloletnu ćerku Vericu, brata, pet sestrića i na desetine rođaka. Porodica Filipović je inače jedna od najstradalnijih porodica u Podrinju. Ubijen je veliki broj žena, staraca i civila, od kojih su neki bili i nepokretni i teško bolesni.
Od jedne vesele, nasmejane devojke željne života ostala je fotografija na hladnom, mermernom spomeniku koja jasno svedoči o kakvoj tragediji se radi. Ostale su i brojne uspomene, sećanja ali i velika bol u srcima rođaka i prijatelja.
Izvor: Milovoje Ivanišević: "Hronika našeg groblja"
Prema popisu iz 1991. Loznička Rijeka je bila većinsko srpsko
selo sa oko 150 stanovnika a danas je ovo selo potpuno nenaseljeno. Svo stanovništvo je te 1992. pobijeno ili proterano a mnoge kuće do danas nisu obnovljene.
Srebrenički muslimani su tog vrelog junskog dana uz vrisku i galamu započeli svoj krvavi pir. Prema rečima preživelih, inače svedoka ovog masakra,reč je uglavnom o komšijama i ljudima koji su dobro poznavali svoje žrtve. Pri napadu na selo muslimanski vojnici su vikali: "dovršićemo ono što su naši djedovi započeli 1941.", "Kolji sve živo". Napad je izvršen u popodnevnim satima a zlikovci su najpre palili kuće, štale i životinje u njima da bi potom nastavili sa ubijanjem nemoćnih civila.
Svedok stravičnog masakra Stanoje Milovanović ispričao je da
je video kako muslimani ubijaju stare i nemoćne a među zločincima je prepoznao i veći broj svojih komšija. I Vitomir Vučetić je tom prilikom prepoznao svoje komšije muslimane sa kojima se pre rata družio a sa nekima je išao i u školu. Među njima je prepoznao i Fahrudina Hasanovića, Rahmana Sinanovića i Aliju iz Sasa.
Sve žrtve su ubijene u svojim kućama i to na najstravičnije načine, nepoznate ljudskom razumu. Jedini cilj ovog napada bio je da se pobije što veći broj žena, dece i civila.
Muslimanske vojnike je pratio i veliki broj žena i maloletnika koji su pljačkali srpske kuće, uništavali imovinu, palili selo i objekte u njemu..
Veliku tragediju tog krvavog Vidovdana je doživela i majka Živana Filipović, kojoj su srebrenički muslimani na kućnom pragu masakrirali muža Živana, maloletnu ćerku Vericu, brata, pet sestrića i na desetine rođaka. Porodica Filipović je inače jedna od najstradalnijih porodica u Podrinju. Ubijen je veliki broj žena, staraca i civila, od kojih su neki bili i nepokretni i teško bolesni.
Najmlađa žrtva Nasera Orića i srebreničkih muslimana bila je devojka raskošne lepote Verica Filipović. Imala je nepunih 17 godina kada je mučki ubijena sa ocem Živanom. Verica Filipović bi danas imala 44 godine. Do danas bi završila škole, zaposlila se, zasnovala bi sopstvenu porodicu a zasigurno bi se ostvarila u ulozi majke. Uživala bi u svim lepotama koje mladost i život donose. Nažalost, njeno detinjstvo i mladost prekinuti su prilično rano. Ubijena je samo iz nečijeg hira, mržnje, pakosti. Ubijena je mučki u svom selu, na svom ognjištu. Njen mladi život ugašen je u ime "muslimanske Bosne i Hercegovine", ubijena je u ime zločinačke politike i ideologije tadašnjeg muslimanskog rukovodstva. Zločincima toga dana ruka nije zadrhtala!
Od jedne vesele, nasmejane devojke željne života ostala je fotografija na hladnom, mermernom spomeniku koja jasno svedoči o kakvoj tragediji se radi. Ostale su i brojne uspomene, sećanja ali i velika bol u srcima rođaka i prijatelja.
Živana Filipović, majka mučki ubijene Verice, sa bolom i tugom daleko od očiju javnosti i medija, oplakuje svoju mezimicu i tešku sudbinu kakva ju je zadesila. Ova hrabra i čestita žena imala je tu sreću da preživi krvavi Vidovdan i izbegne preko Drine.
"U selu su zatekli civile i ubili koga su stigli, a selo su opljačkali i zapalili i ono još nije obnovljeno. Već 20 godina a za zločine nad Srbima i našom đecom niko ne odgovara. Hoće li iko odgovarati za ubistvo moje maloljetne kćerke i ostalih civila iz Loznice i drugih sela ovog kraja koje su muslimani poubijali na razne načine. - Kome je i šta mogla da skrivi moja sedamnaestogodišnja kćerka Verica, koju su Naser Orić i njegovi vojnici ubili na našem kućnom pragu, a poslije toga opljačkali i zapalili naš dom", ispričala je ova hrabra žena pre tri godine za medije.
Ona je u ratu izgubila i muža, brata, petoricu sestrića i veliki broj rođaka članova porodice. Kaže da zna neke Bošnjake koji su se vratili u bratunačku opštinu, a učestvovali su u ubistvima srpskih civila, ali se vode kao nestali prilikom pada Srebrenice.
"Stavljajući ih na spisak nestalih, muslimanke vlasti hoće da ih zaštite od odgovornosti za zločine koje su činili", tvrdi Živana.
Zveri u ljudskom obliku koje su ove zločine počinili do danas nisu privedeni pravdi niti su odgovarali za zločine protiv čovečnosti i genocid koji su počinili nad srpskim stanovništvom.
Prema izjavama preživelih svedoka čija svedočanstva su se našla i u knjizi "Hronika našeg groblja", našeg istaknutog istoričara Milovoja Ivaniševića prilikom napada na Lozničku Rijeku su prepoznati: Alija Ibrić Kurta, Besim Salihović, Hidan Salihović, Rešid Sinanović, Sadik Zukić, Hajrudin Begzadić, Ramiz Kamenica, Munib Kamenica, Esma Kiverić, Hajrudin Malagić, Midhat Salihović, Adil Salihović, Edhem Salihović, Fikret Salihović, Rifet Salihović, Mulija Zukić, Rifet Dautbašić, Mirsad Malagić, Hasan Dautbašić, Senada Sinanović, Mujo Malagić, Safet Omerović Miš i mnogi drugi.
Izvor: Milovoje Ivanišević: "Hronika našeg groblja"

Коментари
Постави коментар