Prošlo je tačno 20 godina od kako su albanski ekstremisti, pripadnici tzv. "OVK" u selu Muštutište kod Suve Reke kidnapovali 18 srpskih civila o čijoj sudbini se do danas ništa ne zna. Najmlađa žrtva ovog zločina je bila petogodišnja Radmila Živanović, dok je najstariji bio Jovan Dosić, penzioner od 86 godina
Mesec jun je nažalost period kada se održava veliki broj komemoracija i parastosa u znak sećanja na srpske žrtve postradale širom Balkanskog poluostrva. Kao što to običaji nalažu, ispred spomenika koji je posvećen stradalima pale se sveće, polaže se cveće, drži se opelo a svečanim govorima se rodbina i prijatelji sećaju svojih najmilijih koji su ubijeni u vihoru rata. Komemoracije obično bivaju medijski ispraćene; novinari različitih televizija i medijskih kuća intervjuišu porodice žrtava ili predstavnike žrtava sa ciljem da se zločin otrgne od zaborava.
Nažalost, ovakva praksa se ne primenjuje kada je reč o žrtvama ratnog zločina u selu Mušutište. Naime, Mušutište predstavlja najstradalnije selo tokom poslednjeg rata na Kosovu i Metohiji. U napadu albanskih ekstremista kidnapovano je ili zverski pobijeno osamnaeset meštana - civila čija je jedina krivica bila njihova srpska nacionalnost. Najveći broj civila je ubijen ili kidnapovan neposredno nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma i dolaska KFOR-a - 10. juna 1999. Zločin u selu Mušutište predstavlja najmasovniji zločin nad srpskim civilnim stanovništvom na Kosovu i Metohiji. Nakon njega, sledi zločin u selu Dojnice (17 otetih žena i staraca), pa onda slede Staro Gracko, Livadice, Poneš i ostala sela - stratišta našeg naroda.
Žrtve u selu Mušutište:
1. Božidar Cvetković (1929)
2. Cveta Nikolić (1925)
3. Marko Nikolić (1920)
4. Jovanka Mitić (1939)
5. Stanislav Mitić (1939)
6. Božidar Jovanović (1948)
7. Branislav Rašković (1931)
8. Danica Vuković (1935)
9. Jovan Dosić (1913)
10. Marko Marković (1951)
11. Radmila Živanović (1994)
12. Svetlana Živanović (1955)
13. Mirko Cvetković (1937)
14. Radislav Jovanović (1932)
15. Velika Marković (1944)
16. Radovan Mihajlović (1957)
17. Stanislav Marković (1927)
18. Zoran Mihajlović (1965)
Najstarija žrtva zločina je bio penzioner Jovan Dosić koji je u trenutku otmice imao 86 godina. Bio je penzioner, slabo se kretao i odlučio je da ostane u svojoj kući verujući da mu komšije Albanci neće nauditi. Najmlađa žrtva zločina bila je petogodišnja devojčica Radmila Živanović koja je oteta sa majkom Svetlanom (44) a njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni i one se nalaze na evidenciji nestalih lica. Na tribini pod nazivom "Stradanje Suvorečana" koju je 2016. godine organizovalo Udruženje porodica kosmetskih stradalnika govorio je i Slavoljub Mitić, koji je u Mušutištu izgubio roditelje i veliki broj rođaka i komšija. On je tom prilikom ispričao da su među 18-oro kidnapovanih bili i Svetlana Živanović i njena ćerka Radmila. "To je bilo dete, četvorogodišnja devojčica..kome je ona smetala? Ostala je kod nas..Svetlana je imala supruga Đorđević Božidara i on je završio na Brezovici, međutim, šta se desilo sa njima to nismo mogli da saznamo u svoj toj gužvi..da li je ostala u našoj crkvenoj mahali ili u Dragićima, susednom selu.." - ispričao je Slavoljub.
Slavoljub Mitić gotovo dve decenije ne zna šta je sa njegovim roditeljima, kumom, zetom... Kuću u Mušutištu, kao i svoju porodicu, napustio je 13. juna 1999. godine. Slavoljub je pre tri godine za Blic ispričao da je dan pre njegovog odlaska meštanima Mušutišta stigla naredba da moraju da krenu za Srbiju.
- Da mi je neko rekao da ću da napustim svoje imanje, ne bih mu verovao. Ljudi iz okolnih sela su već krenuli put Srbije, a moja porodica i ostali meštani smo bili među poslednjima i zajedno smo sa sveštenikom krenuli iz sela. Pojedinici, poput mojih roditelja, ipak su odlučili da ostanu. Slavoljub je ispričao kako je tog dana sa porodicom spakovao stvari i krenuo. On u “fići”, a ćerkica na kultivatoru. - Otac i majka su nas ispratili do centra sela. Nisu hteli da idu. Kazali su da će se sve smiriti i da će ostati do tada da čuvaju kuću i imanje. Od tada ne znamo kakva je njihova sudbina bila - priča Slavoljub. Rekao je i kako su se pojedinci, koji su poput njegovih roditelja odlučili da ostanu, u međuvremenu predomislili i samo dan kasnije krenuli put Suve Reke. Slavoljubova majka Jovanka je u trenutku nestanka imala 60, a njegov otac Stanislav 66 godina. - Kad su kretali, nisu hteli da ih povezu. Majka je bila bolesna, srčani bolesnik sa operacijama. Odmah sam pokušao nešto da saznam od predstavnika međunarodne zajednice, ali ništa od toga nije bilo. Jedino što su rekli bilo je da ne mogu da garantuju ništa - kaže Slavoljub. I njegova baka je ostala u Mušutištu tog 13. juna. Ni ona, kaže, iako je bila tamo, nikada nije saznala šta se desilo sa njenom ćerkom i zetom, odnosno Slavoljubovim roditeljima.
- Videla je da su joj ubili sina, ali za moje nikada ništa nije uspela da sazna. Jedino što je znala bilo je da su u selo upali ljudi, da su lupali, nosili šta su stigli, ponašali se kao divljaci... Nju sam kasnije uspeo da dovedem u Srbiju. Pričala je da joj nije bilo komšije Albanca, koji joj je tih godina pomogao, i ona bi verovatno bila mrtva - rekao je Slavoljub. Ovaj hrabri čovek je ispričao kako je ovo za njega užasna tragedija, da ga njihov nestanak boli svakog dana, ali da je morao i on da nastavi dalje. -
Imam troje dece i četvoro unučadi. Da mi nije svega toga, odavno bih “skrenuo”. Da su mi roditelji živi, pa da vide svoje unuke i praunuke, to bi bilo prelepo - kazao je Slavoljub.
Potpuno nepravedno, žrtve zločina u Mušutištu su gotovo dve decenije ponižene, zanemarene i zaboravljene kako od države, tako i od medija, političara ali i ostalih predstavnika vlasti, elite i javnog mnjenja. Ove žrtve nemaju ni spomen obeležje u svom Mušutištu, mestu gde su rođeni, gde su živeli i gde su ubijeni. Porodice žrtava ne smeju doći u svoje rodno mesto da odaju počast svojim najmilijima. Njihovi dželati, bivši OVK teroristi, a danas visoki zvaničnici lažne "države Kosovo", oštro se protive bilo kakvom dolasku proteranih Srba a kamoli tek postavljanju spomen obeležja ili služenju komemoracije. Protiv porodica žrtava, inače prognanih Srba koji su imali tu sreću da prežive masakr OVK terorista, organizuju se masovni protesti, okupljanja sa ciljem da se spreči njihov obilazak vekovnih ognjišta. Zveri u ljudskom obliku koji su 1999. silovali, ubijali, palili, proterivali do danas nisu doživeli katarzu već otvoreno šire nasilje i veličaju zločine. Cilj ovih protesta svakako jeste pokušaj da se spreči povratak Srba na svoja ognjišta ali i strah od mogućnosti da masovne grobnice sa posmrtnim ostacima kidnapovanih Srba budu pronađene i otkrivene čime bi se otvorilo i pitanje odgovornosti za počinjene zločine.
Za razliku od zločina u Starom Grackom, Goraždevcu, Velikoj Hoči, Aleksincu, Varvarinu, Surdulici koji su makar medijski propraćeni i dostojanstveno obeleženi o zločinu u Mušutištu se ne govori i ne piše. O nedužnim žrtvama čiji su životi okrutno ugašeni vlada zavet ćutanja. Meštani Mušutišta se do danas vode kao nestali, njihova sudbina nikada nije rasvetljena a komšije Albanci odbijaju da kažu gde su masovne grobnice i kakva je sudbina snašla ove nedužne ljude. Albanski ekstremisti su minirali i porušili sve pravoslavne crkve i manastire..srpske kuće su popaljene a imovina opljačkana ili uzurpirana.
Na području Suve Reke, albanski ekstremisti su u periodu od 1998. do 1999. ubili i kidnapovali preko 200 građana srpske, romske i bošnjačke nacionalnosti a stradalo je i dvadesetak Albanaca, lojalnih građana SRJ. Bez milosti su ubijane trudnice, nemoćni starci, civili, a nisu bila pošteđena čak ni deca. Za monstruozne zločine do danas niko nije odgovarao.
Mesec jun je nažalost period kada se održava veliki broj komemoracija i parastosa u znak sećanja na srpske žrtve postradale širom Balkanskog poluostrva. Kao što to običaji nalažu, ispred spomenika koji je posvećen stradalima pale se sveće, polaže se cveće, drži se opelo a svečanim govorima se rodbina i prijatelji sećaju svojih najmilijih koji su ubijeni u vihoru rata. Komemoracije obično bivaju medijski ispraćene; novinari različitih televizija i medijskih kuća intervjuišu porodice žrtava ili predstavnike žrtava sa ciljem da se zločin otrgne od zaborava.
Nažalost, ovakva praksa se ne primenjuje kada je reč o žrtvama ratnog zločina u selu Mušutište. Naime, Mušutište predstavlja najstradalnije selo tokom poslednjeg rata na Kosovu i Metohiji. U napadu albanskih ekstremista kidnapovano je ili zverski pobijeno osamnaeset meštana - civila čija je jedina krivica bila njihova srpska nacionalnost. Najveći broj civila je ubijen ili kidnapovan neposredno nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma i dolaska KFOR-a - 10. juna 1999. Zločin u selu Mušutište predstavlja najmasovniji zločin nad srpskim civilnim stanovništvom na Kosovu i Metohiji. Nakon njega, sledi zločin u selu Dojnice (17 otetih žena i staraca), pa onda slede Staro Gracko, Livadice, Poneš i ostala sela - stratišta našeg naroda.
Žrtve u selu Mušutište:
1. Božidar Cvetković (1929)
2. Cveta Nikolić (1925)
3. Marko Nikolić (1920)
4. Jovanka Mitić (1939)
5. Stanislav Mitić (1939)
6. Božidar Jovanović (1948)
7. Branislav Rašković (1931)
8. Danica Vuković (1935)
9. Jovan Dosić (1913)
10. Marko Marković (1951)
11. Radmila Živanović (1994)
12. Svetlana Živanović (1955)
13. Mirko Cvetković (1937)
14. Radislav Jovanović (1932)
15. Velika Marković (1944)
16. Radovan Mihajlović (1957)
17. Stanislav Marković (1927)
18. Zoran Mihajlović (1965)
![]() |
| Žrtve zločina u Mušutištu: Marko Nikolić, Cveta Nikolić, Jovan Dosić, Milevka Ristić |
Najstarija žrtva zločina je bio penzioner Jovan Dosić koji je u trenutku otmice imao 86 godina. Bio je penzioner, slabo se kretao i odlučio je da ostane u svojoj kući verujući da mu komšije Albanci neće nauditi. Najmlađa žrtva zločina bila je petogodišnja devojčica Radmila Živanović koja je oteta sa majkom Svetlanom (44) a njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni i one se nalaze na evidenciji nestalih lica. Na tribini pod nazivom "Stradanje Suvorečana" koju je 2016. godine organizovalo Udruženje porodica kosmetskih stradalnika govorio je i Slavoljub Mitić, koji je u Mušutištu izgubio roditelje i veliki broj rođaka i komšija. On je tom prilikom ispričao da su među 18-oro kidnapovanih bili i Svetlana Živanović i njena ćerka Radmila. "To je bilo dete, četvorogodišnja devojčica..kome je ona smetala? Ostala je kod nas..Svetlana je imala supruga Đorđević Božidara i on je završio na Brezovici, međutim, šta se desilo sa njima to nismo mogli da saznamo u svoj toj gužvi..da li je ostala u našoj crkvenoj mahali ili u Dragićima, susednom selu.." - ispričao je Slavoljub.
![]() |
| Žrtve zločina u Mušutištu: Jovanka Mitić, Stanislav Mitić, Danica Vuković i Branislav Rašković |
Slavoljub Mitić gotovo dve decenije ne zna šta je sa njegovim roditeljima, kumom, zetom... Kuću u Mušutištu, kao i svoju porodicu, napustio je 13. juna 1999. godine. Slavoljub je pre tri godine za Blic ispričao da je dan pre njegovog odlaska meštanima Mušutišta stigla naredba da moraju da krenu za Srbiju.
- Da mi je neko rekao da ću da napustim svoje imanje, ne bih mu verovao. Ljudi iz okolnih sela su već krenuli put Srbije, a moja porodica i ostali meštani smo bili među poslednjima i zajedno smo sa sveštenikom krenuli iz sela. Pojedinici, poput mojih roditelja, ipak su odlučili da ostanu. Slavoljub je ispričao kako je tog dana sa porodicom spakovao stvari i krenuo. On u “fići”, a ćerkica na kultivatoru. - Otac i majka su nas ispratili do centra sela. Nisu hteli da idu. Kazali su da će se sve smiriti i da će ostati do tada da čuvaju kuću i imanje. Od tada ne znamo kakva je njihova sudbina bila - priča Slavoljub. Rekao je i kako su se pojedinci, koji su poput njegovih roditelja odlučili da ostanu, u međuvremenu predomislili i samo dan kasnije krenuli put Suve Reke. Slavoljubova majka Jovanka je u trenutku nestanka imala 60, a njegov otac Stanislav 66 godina. - Kad su kretali, nisu hteli da ih povezu. Majka je bila bolesna, srčani bolesnik sa operacijama. Odmah sam pokušao nešto da saznam od predstavnika međunarodne zajednice, ali ništa od toga nije bilo. Jedino što su rekli bilo je da ne mogu da garantuju ništa - kaže Slavoljub. I njegova baka je ostala u Mušutištu tog 13. juna. Ni ona, kaže, iako je bila tamo, nikada nije saznala šta se desilo sa njenom ćerkom i zetom, odnosno Slavoljubovim roditeljima.
- Videla je da su joj ubili sina, ali za moje nikada ništa nije uspela da sazna. Jedino što je znala bilo je da su u selo upali ljudi, da su lupali, nosili šta su stigli, ponašali se kao divljaci... Nju sam kasnije uspeo da dovedem u Srbiju. Pričala je da joj nije bilo komšije Albanca, koji joj je tih godina pomogao, i ona bi verovatno bila mrtva - rekao je Slavoljub. Ovaj hrabri čovek je ispričao kako je ovo za njega užasna tragedija, da ga njihov nestanak boli svakog dana, ali da je morao i on da nastavi dalje. -
Imam troje dece i četvoro unučadi. Da mi nije svega toga, odavno bih “skrenuo”. Da su mi roditelji živi, pa da vide svoje unuke i praunuke, to bi bilo prelepo - kazao je Slavoljub.
Potpuno nepravedno, žrtve zločina u Mušutištu su gotovo dve decenije ponižene, zanemarene i zaboravljene kako od države, tako i od medija, političara ali i ostalih predstavnika vlasti, elite i javnog mnjenja. Ove žrtve nemaju ni spomen obeležje u svom Mušutištu, mestu gde su rođeni, gde su živeli i gde su ubijeni. Porodice žrtava ne smeju doći u svoje rodno mesto da odaju počast svojim najmilijima. Njihovi dželati, bivši OVK teroristi, a danas visoki zvaničnici lažne "države Kosovo", oštro se protive bilo kakvom dolasku proteranih Srba a kamoli tek postavljanju spomen obeležja ili služenju komemoracije. Protiv porodica žrtava, inače prognanih Srba koji su imali tu sreću da prežive masakr OVK terorista, organizuju se masovni protesti, okupljanja sa ciljem da se spreči njihov obilazak vekovnih ognjišta. Zveri u ljudskom obliku koji su 1999. silovali, ubijali, palili, proterivali do danas nisu doživeli katarzu već otvoreno šire nasilje i veličaju zločine. Cilj ovih protesta svakako jeste pokušaj da se spreči povratak Srba na svoja ognjišta ali i strah od mogućnosti da masovne grobnice sa posmrtnim ostacima kidnapovanih Srba budu pronađene i otkrivene čime bi se otvorilo i pitanje odgovornosti za počinjene zločine.
Za razliku od zločina u Starom Grackom, Goraždevcu, Velikoj Hoči, Aleksincu, Varvarinu, Surdulici koji su makar medijski propraćeni i dostojanstveno obeleženi o zločinu u Mušutištu se ne govori i ne piše. O nedužnim žrtvama čiji su životi okrutno ugašeni vlada zavet ćutanja. Meštani Mušutišta se do danas vode kao nestali, njihova sudbina nikada nije rasvetljena a komšije Albanci odbijaju da kažu gde su masovne grobnice i kakva je sudbina snašla ove nedužne ljude. Albanski ekstremisti su minirali i porušili sve pravoslavne crkve i manastire..srpske kuće su popaljene a imovina opljačkana ili uzurpirana.
Na području Suve Reke, albanski ekstremisti su u periodu od 1998. do 1999. ubili i kidnapovali preko 200 građana srpske, romske i bošnjačke nacionalnosti a stradalo je i dvadesetak Albanaca, lojalnih građana SRJ. Bez milosti su ubijane trudnice, nemoćni starci, civili, a nisu bila pošteđena čak ni deca. Za monstruozne zločine do danas niko nije odgovarao.



Коментари
Постави коментар