Gotovo da nema dana da se u Republici Srpskoj ne služe parastosi i komemoracije za žrtve iz poslednjeg rata. Sramna je i žalosna činjenica da mediji u Federaciji uporno ignorišu i prećutkuju ove stravične godišnjice pa tako ne možemo čuti na vestima ili pročitati na nekom portalu bilo šta o srpskim žrtvama i zločinima koje su počinili Bošnjaci - pripadnici tzv. Armije BiH.
5. jula je u Bratuncu služen parastos za 38 srpskih civila koje su na taj dan 1992. zverski ubili pripadnici 28. divizije tzv. Armije BiH u selima Zagoni i Krnjići. U tom besomučnom napadu u ime bošnjačkog naroda je masakrirano 38 žena, dece i staraca. Najmlađa žrtva je imala 15 a najstarija 82 godine. Ubijen je čak i pravoslavni sveštenik dok je pravoslavna crkva spaljena i demolirana. Jedan od najtragičnijih događaja u Podrinju prošao je potuno nezapaženo u sarajevskoj javnosti ali i širom čitave Federacije BiH. Nijedan medij, portal, novinar se nije udostojio da javi i podseti na ovaj masakr neviđenih razmera. Oni koji se predstavljaju kao kosmopoliti koji neguju multikulturalnost upravo najviše šire diskriminaciju. Osim živih, sada su na meti čak i mrtvi. Srpski narod je konstitutivan narod u Federaciji BiH i u skladu sa tim Srbi imaju (ili bi bar trebali imati) jednaka prava kao i druga dva naroda. Umesto toga, srpskom narodu je uskraćeno osnovno pravo da budu informisani o krucijalnim događajima, naročito onima koji se tiču prošlosti.
7. jula srpski narod se prisetio stravičnog zločina u selu Gornja Presjenica u federalnoj opštini Trnovo, kada je na isti dan 1992. muslimanska vojska napala srpsko selo i poubijala 23 žena i staraca srpske nacionalnosti. Nemoćni civili su pobijeni u svojim kućama samo zbog nacionalne pripadnosti. Ubijeni su klanjem, davljenjem, streljanjem, spaljivanjem. Ubili su ih ljudi koji nose bošnjačka imena i prezimena i to u ime bošnjačkog naroda. Nažalost, nijedan sarajevski medij nije se udostojio da javi o stradanju svojih sugrađana i ovom zločinu. I bez obzira što ova opština pripada Federaciji BiH, Srbi u Federaciji su uskraćeni za pravo da čuju i saznaju šta se dešavalo u okolini Sarajeva 1992.
8. jula u sarajevskom naselju Velešići (području pod kontrolom Armije BiH) zverski je ubijeno šest članova srpske porodice Ristović, među kojima i dečak od 14 godina. Iako su bili lojalni građani tadašnjeg muslimanskog rukovodstva, ipak su streljani za porodičnom trpezom samo jer su bili Srbi. Istog dana, u Grahovištu kod Sarajeva spaljeno je i pobijeno 9 civila - žena i staraca srpske nacionalnosti. Nijedan sarajevski novinar nije javio ni podsetio na ove stravične zločine nad svojim sugrađanima. Ove velike tragedije su svesno i planski ignorisane i prećutane.
20. jula u Gornjim Magašićima kod Bratunca služen je parastos za trinaest civila ubijenih na taj dan 1992. od strane 28. divizije tzv. Armije BIH. Gotovo sve žrtve su bile žene koje su radile na njivi a ubijeno je i troje dece. Najmlađa žrtva je imala 12 godina a najstariji Blagoje Popović koji je imao 85 godina kada je zverski mučen, zaklan pa zapaljen sa svojom suprugom u porodičnoj kući. Streljana je i Ljiljana Ilić Lončarević, devojka u 7. mesecu trudnoće. Federalni mediji su ovaj masakr prećutali i izignorisali. Nisu se udostojili da jave i podsete na ove nedužne žrtve, da upoznaju bošnjački narod sa zločinom koji je počinjen u njihovo ime. Istovremeno, napravili su temeljan prilog o ukopu Bošnjaka koji su tokom rata stradali u Prijedoru. Ovom događaju posvećen je veliki medijski prostor, intervjuisani su članovi porodica, napisano je mnoštvo kolumni i članaka dok je srpska bol ostala u medijskom mraku. Ovo je valjda bila poruka Srbima da jedne žrtve vrede više od drugih, da ubijeni bošnjački civil u Prijedoru zaslužuje više pažnje od streljane trudne Ljiljane ili Zorice Božić koja je imala nepunih 12 godina kada je ubijena u Bratuncu. Istovremeno, mediji u Republici Srpskoj (RTRS, BN TV, ATV) javili su i o stradanju Srba u Bratuncu ali i o ukopu bošnjačkih žrtava u Prijedoru jer žrtva je žrtva i ona nema nacionalnost, makar za one normalne!
23. jula služen je parastos za 43-oje meštana (36 civila i 7 zarobljenih boraca VRS) u selu Jabuka kod Foče, koje danas pripada Federaciji BiH. Ovaj masakr predstavlja jedan od najvećih zločina nad srpskim stanovništvom u Podrinju koji za meštane Foče ima simbolički značaj. Armija BiH je tog dana masakrirala decu, žene i starce. Ubijene su slepe i nepokretne starice, najmlađa žrtva je imala samo 13 godina, a najstarija 92. Iako su bili upoznati sa ovim zločinom, federalni mediji nisu želeli da naprave prilog o ovom stravičnom masakru. Umesto da podrže žrtve, federalni mediji su stali na stranu zločinaca. Niko se nije udostojio da javi i podseti na ovaj masakr neviđenih razmera, na zločin protiv čovečnosti...Tog 23. jula 1992. pripadnici Armije BiH su do temelja spalili pravoslavnu crkvu u Jabuci, sve ikone oskrnavili a dragocenosti opljačkali. O tome nijedne reči nije bilo u federalnim medijima za razliku od razaranja Aladža džamije (minirana 1993.) u Foči kojoj je posvećeno mnoštvo tv priloga, emisija, kolumni, novinskih članaka....šta drugo prosečni Srbin iz Federacije da zaključi nego da je sasvim normalno i dozvoljeno skrnaviti pravoslavne svetinje pa stoga to ni ne zaslužuje medijski prostor.
25. jula u Hranči kod Bratunca služen je parastos za 20 meštana koje su 1992. ubili pripadnici tzv. Armije BiH. Najmlađa žrtva je imala 6 a najstarija 65 godina. Reč je o civilima, mahom ženama i starcima koji su pobijeni pred svojim kućama. I ovaj tragični događaj potpuno je ignorisan od strane federalnih medija, novinara, portala...
Kao što vidimo, za medije u Federaciji BiH srpske žrtve iz proteklog rata ne postoje. Ovo samo potvrđuje da je zločin imao dalekosežne istorijske genocidne namere i da je sva priča o suživotu, toleranciji, multikulturalnosti obična laž i obmana. Nesposobnost suočavanja sa prošlošću vodi samo još većim etničkim konfliktima i sukobima.
5. jula je u Bratuncu služen parastos za 38 srpskih civila koje su na taj dan 1992. zverski ubili pripadnici 28. divizije tzv. Armije BiH u selima Zagoni i Krnjići. U tom besomučnom napadu u ime bošnjačkog naroda je masakrirano 38 žena, dece i staraca. Najmlađa žrtva je imala 15 a najstarija 82 godine. Ubijen je čak i pravoslavni sveštenik dok je pravoslavna crkva spaljena i demolirana. Jedan od najtragičnijih događaja u Podrinju prošao je potuno nezapaženo u sarajevskoj javnosti ali i širom čitave Federacije BiH. Nijedan medij, portal, novinar se nije udostojio da javi i podseti na ovaj masakr neviđenih razmera. Oni koji se predstavljaju kao kosmopoliti koji neguju multikulturalnost upravo najviše šire diskriminaciju. Osim živih, sada su na meti čak i mrtvi. Srpski narod je konstitutivan narod u Federaciji BiH i u skladu sa tim Srbi imaju (ili bi bar trebali imati) jednaka prava kao i druga dva naroda. Umesto toga, srpskom narodu je uskraćeno osnovno pravo da budu informisani o krucijalnim događajima, naročito onima koji se tiču prošlosti.
7. jula srpski narod se prisetio stravičnog zločina u selu Gornja Presjenica u federalnoj opštini Trnovo, kada je na isti dan 1992. muslimanska vojska napala srpsko selo i poubijala 23 žena i staraca srpske nacionalnosti. Nemoćni civili su pobijeni u svojim kućama samo zbog nacionalne pripadnosti. Ubijeni su klanjem, davljenjem, streljanjem, spaljivanjem. Ubili su ih ljudi koji nose bošnjačka imena i prezimena i to u ime bošnjačkog naroda. Nažalost, nijedan sarajevski medij nije se udostojio da javi o stradanju svojih sugrađana i ovom zločinu. I bez obzira što ova opština pripada Federaciji BiH, Srbi u Federaciji su uskraćeni za pravo da čuju i saznaju šta se dešavalo u okolini Sarajeva 1992.
8. jula u sarajevskom naselju Velešići (području pod kontrolom Armije BiH) zverski je ubijeno šest članova srpske porodice Ristović, među kojima i dečak od 14 godina. Iako su bili lojalni građani tadašnjeg muslimanskog rukovodstva, ipak su streljani za porodičnom trpezom samo jer su bili Srbi. Istog dana, u Grahovištu kod Sarajeva spaljeno je i pobijeno 9 civila - žena i staraca srpske nacionalnosti. Nijedan sarajevski novinar nije javio ni podsetio na ove stravične zločine nad svojim sugrađanima. Ove velike tragedije su svesno i planski ignorisane i prećutane.
20. jula u Gornjim Magašićima kod Bratunca služen je parastos za trinaest civila ubijenih na taj dan 1992. od strane 28. divizije tzv. Armije BIH. Gotovo sve žrtve su bile žene koje su radile na njivi a ubijeno je i troje dece. Najmlađa žrtva je imala 12 godina a najstariji Blagoje Popović koji je imao 85 godina kada je zverski mučen, zaklan pa zapaljen sa svojom suprugom u porodičnoj kući. Streljana je i Ljiljana Ilić Lončarević, devojka u 7. mesecu trudnoće. Federalni mediji su ovaj masakr prećutali i izignorisali. Nisu se udostojili da jave i podsete na ove nedužne žrtve, da upoznaju bošnjački narod sa zločinom koji je počinjen u njihovo ime. Istovremeno, napravili su temeljan prilog o ukopu Bošnjaka koji su tokom rata stradali u Prijedoru. Ovom događaju posvećen je veliki medijski prostor, intervjuisani su članovi porodica, napisano je mnoštvo kolumni i članaka dok je srpska bol ostala u medijskom mraku. Ovo je valjda bila poruka Srbima da jedne žrtve vrede više od drugih, da ubijeni bošnjački civil u Prijedoru zaslužuje više pažnje od streljane trudne Ljiljane ili Zorice Božić koja je imala nepunih 12 godina kada je ubijena u Bratuncu. Istovremeno, mediji u Republici Srpskoj (RTRS, BN TV, ATV) javili su i o stradanju Srba u Bratuncu ali i o ukopu bošnjačkih žrtava u Prijedoru jer žrtva je žrtva i ona nema nacionalnost, makar za one normalne!
23. jula služen je parastos za 43-oje meštana (36 civila i 7 zarobljenih boraca VRS) u selu Jabuka kod Foče, koje danas pripada Federaciji BiH. Ovaj masakr predstavlja jedan od najvećih zločina nad srpskim stanovništvom u Podrinju koji za meštane Foče ima simbolički značaj. Armija BiH je tog dana masakrirala decu, žene i starce. Ubijene su slepe i nepokretne starice, najmlađa žrtva je imala samo 13 godina, a najstarija 92. Iako su bili upoznati sa ovim zločinom, federalni mediji nisu želeli da naprave prilog o ovom stravičnom masakru. Umesto da podrže žrtve, federalni mediji su stali na stranu zločinaca. Niko se nije udostojio da javi i podseti na ovaj masakr neviđenih razmera, na zločin protiv čovečnosti...Tog 23. jula 1992. pripadnici Armije BiH su do temelja spalili pravoslavnu crkvu u Jabuci, sve ikone oskrnavili a dragocenosti opljačkali. O tome nijedne reči nije bilo u federalnim medijima za razliku od razaranja Aladža džamije (minirana 1993.) u Foči kojoj je posvećeno mnoštvo tv priloga, emisija, kolumni, novinskih članaka....šta drugo prosečni Srbin iz Federacije da zaključi nego da je sasvim normalno i dozvoljeno skrnaviti pravoslavne svetinje pa stoga to ni ne zaslužuje medijski prostor.
25. jula u Hranči kod Bratunca služen je parastos za 20 meštana koje su 1992. ubili pripadnici tzv. Armije BiH. Najmlađa žrtva je imala 6 a najstarija 65 godina. Reč je o civilima, mahom ženama i starcima koji su pobijeni pred svojim kućama. I ovaj tragični događaj potpuno je ignorisan od strane federalnih medija, novinara, portala...
Kao što vidimo, za medije u Federaciji BiH srpske žrtve iz proteklog rata ne postoje. Ovo samo potvrđuje da je zločin imao dalekosežne istorijske genocidne namere i da je sva priča o suživotu, toleranciji, multikulturalnosti obična laž i obmana. Nesposobnost suočavanja sa prošlošću vodi samo još većim etničkim konfliktima i sukobima.

Коментари
Постави коментар