Пређи на главни садржај

POZIV BOŠNJACIMA IZ SREBRENICE DA KAŽU GDE SU MASOVNE GROBNICE I TELA NESTALIH

Služenjem parastosa, prisluživanjem sveća za pokoj duša i polaganjem cveća kod spomenika i kosturnice na Zalazju, kod Srebrenice, danas će biti obeleženo 27 godina od stradanja 69 srpskih civila  koje su ubile muslimanske snage u tom i srebreničkom selu Sase, kao i bratunačkim Biljača i Zagoni




Osim 69 ubijenih, tog tragičnog Petrovdan 1992. godine, nestala su i 22 Srbina od kojih deset još nije pronađeno, a gubi im se trag u logoru u bivšoj srebreničkoj policijskoj stanici. Danas, 12. jula građani Republike Srpske se sećaju svih 3267 žrtava - žena, dece i staraca koje su muslimanske snage iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića ubile u periodu od 1992. do 1995. Prema podacima Instituta za istraživanje srpskih stradanja u XX veku, među ubijenima je i sedamdesetoro dece kao i nekoliko trudnica. 

 Po završetku ratnih sukoba, 5.518 Srba se vodilo kao nestalo, a danas se još uvek traga za 1.662 osobe, od čega je 644 neidentifikovanih u spomen-kosturnicama. Među nestalima je 814 boraca i 848 civila. Pitanje nestalih predstavlja jedno od najbolnijih pitanja za porodice širom srebreničke regije. Porodice srpskih žrtava neumorno već tri decenije pokušavaju da pronađu grobnice gde su pokopani njihovi najmiliji ali sami procesi eshumacije i identifikacije teku jako sporo. Na području srebreničke regije je pronađeno 11 masovnih i 120 pojedinačnih grobnica sa posmrtnim ostacima ubijenih Srba.

Mnoge majke su umrle a da nisu pronašle kosti svoje dece. Porodice nestalih mole i traže od Bošnjaka da olakšaju dušu i kažu već jednom gde su masovne grobnice i gde se nalaze posmrtni ostaci ubijenih srpskih civila. 

Cvjetko Ristić već punih 26 godina traga za posmrtnim ostacima svog maloletnog brata Miće, kog su sa kućnog praga odveli bošnjački vojnici predvođeni Naserom Orićem prilikom napada na Skelane 16. januara 1993. Tog dana, tada devetogodišnji Cvjetko je ostao bez čitave porodice. Muslimanski ekstremisti su mu zapalili oca, a masakrirali majku, sestru i tetku dok su njegovog brata Miću odveli u nepoznatom pravcu. Mićo Ristić je imao samo 15 godina u trenutku otmice:

- U haosu koji je počeo odmah u zoru 16. januara 1993. pucalo se na sve starne. Video sam oca kako se odnekud vraća kući kako bi nešto iz nje uzeo. Ranjavaju ga, a zatim stavljaju na konjska kola koja Orićevi vojnici, potom, pale. Otac umire na najstrašnijim mukama. Popodne, kada se borba stišala, u podrumu, odnosno na zgarištu kuće, nalazim sestru, majku i rođaku. Sve tri mrtve. Za Miću ni do danas nisam saznao ništa. A kako bih voleo da mu kosti nađem i da ih sahranim pored sestre, majke i oca- ispričao je Cvjetko Ristić pre nekoliko godina za medije. 

Na evidenciji nestalih su i imena Mihaila Stjepanovića Bate (42) i njegove majke Anđelije (75) koji su tokom rata ostali u gradu Srebrenici verujući da im komšije neće nauditi. U emisiji "Podrinjska Sjećanja", autorke Mire Lolić Močević, Milica Stjepanović je ispričala svoju ispovest o nestanku supruga i svekrve. Milica je istakla kako je njen suprug bio izuzetno poštovan i cenjen u Srebrenici i kako su ga svi znali kao dobrog čoveka koji je svima pomagao.

"1992. ja sam radila u opštini i ništa nisam bila obavještena, samo su rekli sklanjajte se djeca i žene. Moj suprug je tu bio sa majkom i oni su ostali na svom ognjištu, nisu želeli da napuste svoje ognjište. Ja sam otišla sa djecom u Ljuboviju u izbjeglištvo. Poslednji put sam kontaktirala sa suprugom u julu, on me je zvao ali se to brzo prekinulo i nisam ga više od juna 1992. čula. "


Milica je ispričala kako se u Srebrenicu vratila 1995. 

-"Slušala sam kako je Srebrenica bila zaštićena zona, neke su porodice i izašle iz Srebrenice. Zato sam bila uverena da ću tamo zateći i supruga i svekrvu, međutim, kada se moglo doći u Srebrenicu ja sam bila među prvima kako bih videla jesu li živi, kakva je njihova sudbina...sve sam se nadala, možda su ipak ostali živi. Međutim, nije ih bilo. Kuća je bila sva rasturena, pola kuće je bilo otkriveno, nije bilo crijepa..u kući je bio haos. Pričalo se da je ovdje bilo mnogo porodica ali ja njih nisam zatekla" - ispričala je Milica. Ona navodi kako se svuda raspitivala o sudbini supruga i svekrve, ali odgovora nije bilo. Oni su samo odmahivali rukom. 

"Pitala sam i poznanike i kolege, ali svi su govorili kako niko ništa ne zna. To me je začudilo da niko ništa ne zna. Onda sam kupila knjigu Ibrana Mustafića "Planirani haos" koji je inače bio moj kolega i u knjizi sam pročitala da su oboje pobijeni u Potočarima. Tela najmilijih nisam pronašla do dan danas. Oni se vode kao nestali, svih sam obavijestila i Crveni Krst..svugdje sam bila. Niko od međunarodnih organizacija me nikada nije kontaktirao niti bilo šta pitao... Ja znam da ja i moja porodica nismo nikada nikome ništa nažao i loše učinili i nije mi teško živeti u Srebrenici. Ja sam pravedna i ne stidim se nikoga. Voljela bih naći kosti i makar neki odjevni materijal, mnogo bi mi značilo da znam gdje da odem na grob...svako veče kad legnem, bili mi veseli ili ne, uvijek pomislim gdje li su oni, šta li je sa njima..voljela bih da ih sahranim"- kroz suze je ispričala Milica Stjepanović.

Za osamdesetogodišnju Dostanu Lazić i njenu gluvonemu ćerku Kristinu se pouzdano zna da su mučene pa ubijene u svojoj porodičnoj kući u Brežanima 30. juna 1992. prilikom napada muslimanske vojske na ovo selo kod Srebrenice. Prema rečima svedoka, obe su zapaljene ali njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni i one se vode kao nestale.

U napadu na srpsko selo Kravica na pravoslavni Božić 1993. ubijeno je 49 civila, a posmrtni ostaci sedmoro meštana nisu pronađeni. Anđa Đukanović 26 godina traga za suprugom Ivanom, koji je nestao u Kravici.

Kuća je izgorela, a s njom i sve uspomene. Od njega ima tek fotografiju sa lične karte koju je uzela iz policijske arhive i džemper pronađen u jednoj od grobnica.

„Izgubila sam muža, nestao 7. januara ’93. Kad se to dogodilo, ja sam došla kad su kupljeni mrtvi, leševi kad su kupljeni. Samo džemper njegov. Jer je bio doktor, doktor Stanković Zoran. On je bio tu i pregledao i ja kad sam otvorila vreću vidjela sam da nema ništa od mog muža. Pola vilice je bilo i ja sam izvadila onu vilicu i kažem:’Doktore, ovo mog muža zubi nisu.’ ’Kako znaš?’ ’Znam, ja nisam sa njim živjela pet dana, nego sam živjela 14 godina.’", seća se Anđa.



Tražila je, kaže, svuda i čula razne priče o tome da joj je muž živ.


"Bile su priče živ je, ovdje je, ondje – nikad nigdje. Mlad je on, 37 godina njegove mladosti. Bavio se građevinom. Bio je dobar majstor građevinski, završio tu građevinsku školu. Da mi je saznati da li je mrtav, da li je živ, da li da se nađe išta od njiga, nije bitno šta je. I danas danile kažem i danas danile mi je to teško. Bio je dobar otac. Imam kćerku, ostala od osam godina iza njega. On je stvarno nju volio. Volio je i obadva sina. Imam dva sina i kćerku. Volio je, kakvi, ali... Vjerujte da ni sliku njegovu nisam imala dok nisam uzela iz SUP-a od lične karte. Pogojrelo sve. Ostali bez išta", kaže Anđa.

U Kravici su tog dana nestale i domaćice Nevenka Đukanović (46) i Vidosava Trišić (49). Sestru Nevenku mi još nisu pronašli. Neki kažu da su i njoj odsekli glavu - ispričala je davno za medije Radinka Vujadinović, bivša logorašica i sestra nestale Nevenke. 

Predsednik Udruženja za traženje nestalih Bratunca i Srebrenice Milka Kovačić izjavila je Srni da ima određene podatke da se posmrtni ostaci nekih srpskih žrtava iz Podrinja nalaze u Visokom i postavila pitanje kako su nakon rata tamo stigli. " Moj muž Božidar, učitelj iz Tegara je zarobljen i bio je izložen toturi u zloglasnom logoru "pilićarnik" u Gornjim Potočarima kod Srebrenice za što postoje svjedoci. Prema informacijama koje sam dobila iz više izvora, ubijen je u dvorištu Azema Adžovića u kojoj je bila komanda lokalne muslimanske jedinice. O svemu postoje dokazi, ali se ne zna gdje su njegovi posmrtni ostaci - rekla je Kovačićeva.


Obeležavanje 27 godina od zločina nad Srbima, počeće Svetom liturgijom u Crkvi Pokrova Presvete Bogorodice u Srebrenici, nakon čega će članovi porodica poginulih, rodbina, komšije, saborci i brojne delegacije posetiti mesta stradanja, položiti cveće kod spomen-obeležja i prislužiti sveće za pokoj duša ubijenih.
Kod spomenika i kosturnice na Zalazju potom će biti služen parastos za Srbe ubijene na Petrovdan 1992. godine, kao i za sve ostale srpske vojnike i civile iz ove opštine poginule u odbrambeno-otadžbinskom ratu, ali i žrtve iz ovog sela koje su ubile ustaše drugi dan Trojčindana 1943. godine.
Time će biti završen program tradicionalne Memorijalne duhovno-humanitarne i kulturno-sportske manifestacije Petrovdanski dani, koja se organizuje u znak sećanja na ubijene Srbe.
Nastavljajući sistematsko plansko etničko čišćenje srpskih prostora započeto u aprilu, jake muslimanske snage iz Srebrenice, pod komandom Nasera Orića, 12. jula 1992. godine upale su u više srpskih sela u srebreničkoj i bratunačkoj opštini ubijajući, pljačkajući i paleći sve što su stigle.
Tog dana u borbi "prsa u prsa" ubijeno je 69, a ranjeno mnogo više srpskih boraca i civila, dok su 22 nestala i zarobljena.
Za ove, kao i za mnoge druge zločine počinjene nad Srbima iz Srebrenice i srednjeg Podrinja još niko nije odgovarao.
Organizator pomena je Odbor za obeležavanje stradanja srpskog naroda Srebrenice.

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...