Tokom muslimanske agresije na SFRJ (1992-1995) ubijeno je preko 30 000 Srba, među kojima i 475 dece. Muslimanska tzv. Armija BiH je otvorila 546 logora gde su mučeni, silovani i ubijani zarobljeni srpski civili. Jedan od najstrašnijih bio je onaj u Čelebićima kod Konjica
Prema popisu stanovništva iz 1991. na području opštine Prozor živelo je 19 760 osoba, među kojima je svega 45-oro lica bilo srpske nacionalnosti. Ni ovako zanemarljiv udeo naše populacije u ovom kraju, nije poštedeo srpski narod progona, terora i ratnih zločina. U napadu muslimanskih snaga ubijena su tri srpska civila, dok je ostalo stanovništvo prognano a kuće su popaljene. Prema, popisu stanovništva iz 2013. samo tri osobe su se izjasnile kao Srbi. Šokantno je i poražavajuće da je srpski narod ubijan u svim opštinama širom Bosne i Hercegovine pa čak i tamo gde ih gotovo nije ni bilo. Međutim, to samo svedoči o genocidnim namerama muslimanskog / bošnjačkog vojnog vrha i ideji o stvaranju "čiste muslimanske države".
Naročito tešku sudbinu je doživeo Slavoljub Šušić, koji je pre rata bio zaposlen kao nastavnik matematike u školi "Ivan Mažuranić" u Prozoru. Njega su kao civila krajem juna 1992. godine, uhapsili vojnici tzv. Armije BiH koji su ga nakon toga zatočili u zloglasnom logoru Čelebići kod Konjica. Ovaj logor je tokom rata ostao upamćen kao jedno od najstrašnijih mesta gde su mučeni i ubijani civili srpske nacionalnosti. Međunarodni Crveni krst registrovao je preko 400 lica koja su bila zarobljena u ovom logoru. Žrtve su mučene i zlostavljane na mnogobrojne načine, nepojmljive ljudskom razumu a najmanje 60 žena i devojčica je ovde silovano. Ubijeno je trideset civila.
Slavoljub Slavko Šušić rođen je 25. aprila 1949. godine od oca Pera i majke Rose. Bio je srećno oženjen i otac dvoje dece. Kao prosvetni radnik, uvek se trudio da mlade pored znanja, nauči i kako da se ponašaju, uvek je bio tu da im udeli neophodan savet i da im pomogne. Izveo je na put veliki broj generacija a o njemu i danas svi imaju samo reči hvale. Uživao je veliko poštovanje i ostao upamćen kao kvalitetan profesor i dobar čovek. Zahvaljujući Slavku mnogi mladi ljudi su izrasli u poštene i dobre ljude. Za Slavka nacionalnost nikada nije igrala ključnu ulogu, jednako je učio i srpsku i bošnjačku i hrvatsku decu. Nije pravio razlike među ljudima a tome je učio i mlade naraštaje. Da poštuju i cene jedni druge i pomažu drugima u nevolji.
Nažalost, pripadnici tzv. Armije BiH koji su tih dana sejali smrt po srpskim selima širom Hercegovine učeni su suprotnim principima. Za njih je itekako bilo važno ko je kakve vere i nacije i prema tome su procenjivali ljude. Zato su tokom rata svu svoju mržnju i sav svoj šovinizam iskazali ubijajući decu, žene, stare i nemoćne. Slavko je uhapšen je i zarobljen samo zato što je pripadao srpskom narodu i zato što je ispovedao pravoslavnu veroispovest. Zlikovci su ga teretili da je navodno imao radio stanicu i svakodnevno su ga prebijali. To su činili Landžo Esad, Delić Hazim, Kemo Mrndžic i Kemal Muderizović. Prema rečima preživelih svedoka, monstrumi su ovog nedužnog čoveka tukli i zlostavljali neprekidno 48 sati. Stavljali su ga i u šaht sa vodom. Esad Landžo zvani "Zenga" mu je pred svima zabijao eksere pod nokte nožnih prstiju i čupao jezik. Umro je 15. jula 1992. godine, posle strahovite torture. Tada ga je Azem Delić tukao vojničkim čizmama polomivši mu rebra, a zatim je postrojio ostale zatvorenike u dva reda i naredio Šušiću da cetvoronoške prolazi između njih,. Zlikovci su ga šutirali i tukli a od zadobijenih povreda Slavko je preminuo u logoru. Njegovo beživotno telo ležalo je nekoliko dana u zatvorskoj prostoriji. Na suđenju u Hagu utvrđeno je da je grupa u kojoj su bili Hazim Delić i Esad Landžo uzastopno izdvajala Slavka Šušića za surova premlaćivanja. Hazim Delić, Esad Landžo i ostali tukli su Slavka Šušića raznim predmetima, uključujući palicu i komad kabla. Mučili su ga takođe raznim predmetima, uključujući klešta, zapaljene štapove i eksere, utvrđeno je na suđenju. Nakon što je nekoliko dana bio podvrgnut takvim postupcima, Slavko je od povreda umro. Svojim delima i propustima, Hazim Delić i Esad Landžo odgovorni su tešku povredu sa smrtnim ishodom i kršenje ratnih zakona i običaja.
Hazim Delić je osuđen na 18 godina zatvora pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju na osnovu individualne krivične odgovornosti po osam tačaka za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. i u sedam tačaka za kršenja zakona i običaja ratovanja.
Esad Landžo je osuđen na 15 godina zatvora pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju na osnovu individualne krivične odgovornosti po devet tačaka za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. i u devet tačaka za kršenja zakona i običaja ratovanja zbog zločina počinjenih u logoru Čelebići.
Tužilaštvo BiH je 2017. podiglo optužnicu protiv: Esada Ramića (rođen 1966. godine u Konjicu), Šefika Nikšića (1945, Konjic), Adnana Alikadića “Bate“ (1962, Sarajevo), Mitka Pirkića (1962, Konjic), Redže Balića (1952, Konjic), Hameda Lukomiraka (1971, Konjic), Safaudina Ćosića(1974, Konjic), Muhameda Cakića (1968, Konjic), Ismeta Hebibovića “Broćete“ (1956, Konjic), Almira Padalovića (1968, Mostar), Enesa Jahića (1969, Konjic), Senadina Ćibe (1967, Konjic), Agana Ramića (1962, Konjic) i Seada Jusufbegovića (1941, Konjic) koji se terete da su u za vreme rata i oružanog sukoba u BiH, u okviru širokog i sistematskog napada na civilno stanovništvo srpske nacionalnosti na području Konjica i okoline počinili niz teških ratnih zločina.
Prozor je nažalost ostao u istoriji upamćen kao mesto gde su počinjeni stravični zločini nad hrvatskim stanovništvom. Prema podacima nevladinih organizacija, muslimanske snage su tokom 1993. ubile 120 lica hrvatske nacionalnosti, među kojima i desetoro dece a najstrašniji zločin se dogodio 14. septembra 1993. kada je u jednom danu zverski ubijen 41 civil, među kojima i troje dece. Za ovaj masakr trenutno se pred sudom BiH vodi postupak protiv Envera Buze.
Izvor: http://www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/7-IZ-A1.htm

Коментари
Постави коментар