U organizaciji Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila danas će na Ozrenu kod Manastira Svetog Nikole biti obeležen 30. avgust, Međunarodni dan nestalih.
Muslimanske snage iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića ubile su u periodu od 1992. do 1995. ubile 3267 Srba - žena, dece i staraca koje su Prema podacima Instituta za istraživanje srpskih stradanja u XX veku, među ubijenima je i sedamdesetoro dece kao i nekoliko trudnica.
Po završetku ratnih sukoba, 5.518 Srba se vodilo kao nestalo, a danas se još uvek traga za 1.662 osobe, od čega je 644 neidentifikovanih u spomen-kosturnicama. Među nestalima je 814 boraca i 848 civila. Pitanje nestalih predstavlja jedno od najbolnijih pitanja za porodice širom srebreničke regije. Porodice srpskih žrtava neumorno već tri decenije pokušavaju da pronađu grobnice gde su pokopani njihovi najmiliji ali sami procesi eshumacije i identifikacije teku jako sporo. Na području srebreničke regije je pronađeno 11 masovnih i 120 pojedinačnih grobnica sa posmrtnim ostacima ubijenih Srba.
Mnoge majke su umrle a da nisu pronašle kosti svoje dece. Porodice nestalih mole i traže od Bošnjaka da olakšaju dušu i kažu već jednom gde su masovne grobnice i gde se nalaze posmrtni ostaci ubijenih srpskih civila.
Cvjetko Ristić već punih 26 godina traga za posmrtnim ostacima svog maloletnog brata Miće, kog su sa kućnog praga odveli bošnjački vojnici predvođeni Naserom Orićem prilikom napada na Skelane 16. januara 1993. Tog dana, tada devetogodišnji Cvjetko je ostao bez čitave porodice. Muslimanski ekstremisti su mu zapalili oca, a masakrirali majku, sestru i tetku dok su njegovog brata Miću odveli u nepoznatom pravcu. Mićo Ristić je imao samo 15 godina u trenutku otmice:
- U haosu koji je počeo odmah u zoru 16. januara 1993. pucalo se na sve starne. Video sam oca kako se odnekud vraća kući kako bi nešto iz nje uzeo. Ranjavaju ga, a zatim stavljaju na konjska kola koja Orićevi vojnici, potom, pale. Otac umire na najstrašnijim mukama. Popodne, kada se borba stišala, u podrumu, odnosno na zgarištu kuće, nalazim sestru, majku i rođaku. Sve tri mrtve. Za Miću ni do danas nisam saznao ništa. A kako bih voleo da mu kosti nađem i da ih sahranim pored sestre, majke i oca- ispričao je Cvjetko Ristić pre nekoliko godina za medije.
Na evidenciji nestalih su i imena Mihaila Stjepanovića Bate (42) i njegove majke Anđelije (75) koji su tokom rata ostali u gradu Srebrenici verujući da im komšije neće nauditi. U emisiji "Podrinjska Sjećanja", autorke Mire Lolić Močević, Milica Stjepanović je ispričala svoju ispovest o nestanku supruga i svekrve. Milica je istakla kako je njen suprug bio izuzetno poštovan i cenjen u Srebrenici i kako su ga svi znali kao dobrog čoveka koji je svima pomagao.
"1992. ja sam radila u opštini i ništa nisam bila obavještena, samo su rekli sklanjajte se djeca i žene. Moj suprug je tu bio sa majkom i oni su ostali na svom ognjištu, nisu želeli da napuste svoje ognjište. Ja sam otišla sa djecom u Ljuboviju u izbjeglištvo. Poslednji put sam kontaktirala sa suprugom u julu, on me je zvao ali se to brzo prekinulo i nisam ga više od juna 1992. čula. "
Milica je ispričala kako se u Srebrenicu vratila 1995.
-"Slušala sam kako je Srebrenica bila zaštićena zona, neke su porodice i izašle iz Srebrenice. Zato sam bila uverena da ću tamo zateći i supruga i svekrvu, međutim, kada se moglo doći u Srebrenicu ja sam bila među prvima kako bih videla jesu li živi, kakva je njihova sudbina...sve sam se nadala, možda su ipak ostali živi. Međutim, nije ih bilo. Kuća je bila sva rasturena, pola kuće je bilo otkriveno, nije bilo crijepa..u kući je bio haos. Pričalo se da je ovdje bilo mnogo porodica ali ja njih nisam zatekla" - ispričala je Milica. Ona navodi kako se svuda raspitivala o sudbini supruga i svekrve, ali odgovora nije bilo. Oni su samo odmahivali rukom.
"Pitala sam i poznanike i kolege, ali svi su govorili kako niko ništa ne zna. To me je začudilo da niko ništa ne zna. Onda sam kupila knjigu Ibrana Mustafića "Planirani haos" koji je inače bio moj kolega i u knjizi sam pročitala da su oboje pobijeni u Potočarima. Tela najmilijih nisam pronašla do dan danas. Oni se vode kao nestali, svih sam obavijestila i Crveni Krst..svugdje sam bila. Niko od međunarodnih organizacija me nikada nije kontaktirao niti bilo šta pitao... Ja znam da ja i moja porodica nismo nikada nikome ništa nažao i loše učinili i nije mi teško živeti u Srebrenici. Ja sam pravedna i ne stidim se nikoga. Voljela bih naći kosti i makar neki odjevni materijal, mnogo bi mi značilo da znam gdje da odem na grob...svako veče kad legnem, bili mi veseli ili ne, uvijek pomislim gdje li su oni, šta li je sa njima..voljela bih da ih sahranim"- kroz suze je ispričala Milica Stjepanović.
Za osamdesetogodišnju Dostanu Lazić i njenu gluvonemu ćerku Kristinu se pouzdano zna da su mučene pa ubijene u svojoj porodičnoj kući u Brežanima 30. juna 1992. prilikom napada muslimanske vojske na ovo selo kod Srebrenice. Prema rečima svedoka, obe su zapaljene ali njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni i one se vode kao nestale.
U napadu na srpsko selo Kravica na pravoslavni Božić 1993. ubijeno je 49 civila, a posmrtni ostaci sedmoro meštana nisu pronađeni. Anđa Đukanović 26 godina traga za suprugom Ivanom, koji je nestao u Kravici.
Kuća je izgorela, a s njom i sve uspomene. Od njega ima tek fotografiju sa lične karte koju je uzela iz policijske arhive i džemper pronađen u jednoj od grobnica.
„Izgubila sam muža, nestao 7. januara ’93. Kad se to dogodilo, ja sam došla kad su kupljeni mrtvi, leševi kad su kupljeni. Samo džemper njegov. Jer je bio doktor, doktor Stanković Zoran. On je bio tu i pregledao i ja kad sam otvorila vreću vidjela sam da nema ništa od mog muža. Pola vilice je bilo i ja sam izvadila onu vilicu i kažem:’Doktore, ovo mog muža zubi nisu.’ ’Kako znaš?’ ’Znam, ja nisam sa njim živjela pet dana, nego sam živjela 14 godina.’", seća se Anđa.
Tražila je, kaže, svuda i čula razne priče o tome da joj je muž živ.
"Bile su priče živ je, ovdje je, ondje – nikad nigdje. Mlad je on, 37 godina njegove mladosti. Bavio se građevinom. Bio je dobar majstor građevinski, završio tu građevinsku školu. Da mi je saznati da li je mrtav, da li je živ, da li da se nađe išta od njiga, nije bitno šta je. I danas danile kažem i danas danile mi je to teško. Bio je dobar otac. Imam kćerku, ostala od osam godina iza njega. On je stvarno nju volio. Volio je i obadva sina. Imam dva sina i kćerku. Volio je, kakvi, ali... Vjerujte da ni sliku njegovu nisam imala dok nisam uzela iz SUP-a od lične karte. Pogojrelo sve. Ostali bez išta", kaže Anđa.
Odbor porodica poginulih i zarobljenih boraca Boračke organizacije Republike Srpske organizuje obeležavanje polaganjem venaca na spomenike i spomen-obeležja u svim opštinama i gradovima Republike Srpske.
Centralno polaganje venaca je na Spomen-kosturnici u Banjaluci. Nestalih se sećaju i građani Srebrenice, Bratunca, Zvornika i Vlasenice koji 24 godine od završetka rata tragaju za posmtrnim ostacima svojih najmilijih.
Na Petrovdan 1992. godine, ubijeno je 69 meštana srpske nacionalnosti a nestala su i 22 civila od kojih deset još nije pronađeno, a gubi im se trag u logoru u bivšoj srebreničkoj policijskoj stanici. Muslimanske snage iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića ubile su u periodu od 1992. do 1995. ubile 3267 Srba - žena, dece i staraca koje su Prema podacima Instituta za istraživanje srpskih stradanja u XX veku, među ubijenima je i sedamdesetoro dece kao i nekoliko trudnica.
Po završetku ratnih sukoba, 5.518 Srba se vodilo kao nestalo, a danas se još uvek traga za 1.662 osobe, od čega je 644 neidentifikovanih u spomen-kosturnicama. Među nestalima je 814 boraca i 848 civila. Pitanje nestalih predstavlja jedno od najbolnijih pitanja za porodice širom srebreničke regije. Porodice srpskih žrtava neumorno već tri decenije pokušavaju da pronađu grobnice gde su pokopani njihovi najmiliji ali sami procesi eshumacije i identifikacije teku jako sporo. Na području srebreničke regije je pronađeno 11 masovnih i 120 pojedinačnih grobnica sa posmrtnim ostacima ubijenih Srba.
Mnoge majke su umrle a da nisu pronašle kosti svoje dece. Porodice nestalih mole i traže od Bošnjaka da olakšaju dušu i kažu već jednom gde su masovne grobnice i gde se nalaze posmrtni ostaci ubijenih srpskih civila.
Cvjetko Ristić već punih 26 godina traga za posmrtnim ostacima svog maloletnog brata Miće, kog su sa kućnog praga odveli bošnjački vojnici predvođeni Naserom Orićem prilikom napada na Skelane 16. januara 1993. Tog dana, tada devetogodišnji Cvjetko je ostao bez čitave porodice. Muslimanski ekstremisti su mu zapalili oca, a masakrirali majku, sestru i tetku dok su njegovog brata Miću odveli u nepoznatom pravcu. Mićo Ristić je imao samo 15 godina u trenutku otmice:
- U haosu koji je počeo odmah u zoru 16. januara 1993. pucalo se na sve starne. Video sam oca kako se odnekud vraća kući kako bi nešto iz nje uzeo. Ranjavaju ga, a zatim stavljaju na konjska kola koja Orićevi vojnici, potom, pale. Otac umire na najstrašnijim mukama. Popodne, kada se borba stišala, u podrumu, odnosno na zgarištu kuće, nalazim sestru, majku i rođaku. Sve tri mrtve. Za Miću ni do danas nisam saznao ništa. A kako bih voleo da mu kosti nađem i da ih sahranim pored sestre, majke i oca- ispričao je Cvjetko Ristić pre nekoliko godina za medije.
Na evidenciji nestalih su i imena Mihaila Stjepanovića Bate (42) i njegove majke Anđelije (75) koji su tokom rata ostali u gradu Srebrenici verujući da im komšije neće nauditi. U emisiji "Podrinjska Sjećanja", autorke Mire Lolić Močević, Milica Stjepanović je ispričala svoju ispovest o nestanku supruga i svekrve. Milica je istakla kako je njen suprug bio izuzetno poštovan i cenjen u Srebrenici i kako su ga svi znali kao dobrog čoveka koji je svima pomagao.
"1992. ja sam radila u opštini i ništa nisam bila obavještena, samo su rekli sklanjajte se djeca i žene. Moj suprug je tu bio sa majkom i oni su ostali na svom ognjištu, nisu želeli da napuste svoje ognjište. Ja sam otišla sa djecom u Ljuboviju u izbjeglištvo. Poslednji put sam kontaktirala sa suprugom u julu, on me je zvao ali se to brzo prekinulo i nisam ga više od juna 1992. čula. "
Milica je ispričala kako se u Srebrenicu vratila 1995.
-"Slušala sam kako je Srebrenica bila zaštićena zona, neke su porodice i izašle iz Srebrenice. Zato sam bila uverena da ću tamo zateći i supruga i svekrvu, međutim, kada se moglo doći u Srebrenicu ja sam bila među prvima kako bih videla jesu li živi, kakva je njihova sudbina...sve sam se nadala, možda su ipak ostali živi. Međutim, nije ih bilo. Kuća je bila sva rasturena, pola kuće je bilo otkriveno, nije bilo crijepa..u kući je bio haos. Pričalo se da je ovdje bilo mnogo porodica ali ja njih nisam zatekla" - ispričala je Milica. Ona navodi kako se svuda raspitivala o sudbini supruga i svekrve, ali odgovora nije bilo. Oni su samo odmahivali rukom.
"Pitala sam i poznanike i kolege, ali svi su govorili kako niko ništa ne zna. To me je začudilo da niko ništa ne zna. Onda sam kupila knjigu Ibrana Mustafića "Planirani haos" koji je inače bio moj kolega i u knjizi sam pročitala da su oboje pobijeni u Potočarima. Tela najmilijih nisam pronašla do dan danas. Oni se vode kao nestali, svih sam obavijestila i Crveni Krst..svugdje sam bila. Niko od međunarodnih organizacija me nikada nije kontaktirao niti bilo šta pitao... Ja znam da ja i moja porodica nismo nikada nikome ništa nažao i loše učinili i nije mi teško živeti u Srebrenici. Ja sam pravedna i ne stidim se nikoga. Voljela bih naći kosti i makar neki odjevni materijal, mnogo bi mi značilo da znam gdje da odem na grob...svako veče kad legnem, bili mi veseli ili ne, uvijek pomislim gdje li su oni, šta li je sa njima..voljela bih da ih sahranim"- kroz suze je ispričala Milica Stjepanović.
Za osamdesetogodišnju Dostanu Lazić i njenu gluvonemu ćerku Kristinu se pouzdano zna da su mučene pa ubijene u svojoj porodičnoj kući u Brežanima 30. juna 1992. prilikom napada muslimanske vojske na ovo selo kod Srebrenice. Prema rečima svedoka, obe su zapaljene ali njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni i one se vode kao nestale.
U napadu na srpsko selo Kravica na pravoslavni Božić 1993. ubijeno je 49 civila, a posmrtni ostaci sedmoro meštana nisu pronađeni. Anđa Đukanović 26 godina traga za suprugom Ivanom, koji je nestao u Kravici.
Kuća je izgorela, a s njom i sve uspomene. Od njega ima tek fotografiju sa lične karte koju je uzela iz policijske arhive i džemper pronađen u jednoj od grobnica.
„Izgubila sam muža, nestao 7. januara ’93. Kad se to dogodilo, ja sam došla kad su kupljeni mrtvi, leševi kad su kupljeni. Samo džemper njegov. Jer je bio doktor, doktor Stanković Zoran. On je bio tu i pregledao i ja kad sam otvorila vreću vidjela sam da nema ništa od mog muža. Pola vilice je bilo i ja sam izvadila onu vilicu i kažem:’Doktore, ovo mog muža zubi nisu.’ ’Kako znaš?’ ’Znam, ja nisam sa njim živjela pet dana, nego sam živjela 14 godina.’", seća se Anđa.
Tražila je, kaže, svuda i čula razne priče o tome da joj je muž živ.
"Bile su priče živ je, ovdje je, ondje – nikad nigdje. Mlad je on, 37 godina njegove mladosti. Bavio se građevinom. Bio je dobar majstor građevinski, završio tu građevinsku školu. Da mi je saznati da li je mrtav, da li je živ, da li da se nađe išta od njiga, nije bitno šta je. I danas danile kažem i danas danile mi je to teško. Bio je dobar otac. Imam kćerku, ostala od osam godina iza njega. On je stvarno nju volio. Volio je i obadva sina. Imam dva sina i kćerku. Volio je, kakvi, ali... Vjerujte da ni sliku njegovu nisam imala dok nisam uzela iz SUP-a od lične karte. Pogojrelo sve. Ostali bez išta", kaže Anđa.
U Kravici su tog dana nestale i domaćice Nevenka Đukanović (46) i Vidosava Trišić (49). Sestru Nevenku mi još nisu pronašli. Neki kažu da su i njoj odsekli glavu - ispričala je davno za medije Radinka Vujadinović, bivša logorašica i sestra nestale Nevenke.
Predsednik Udruženja za traženje nestalih Bratunca i Srebrenice Milka Kovačić izjavila je Srni da ima određene podatke da se posmrtni ostaci nekih srpskih žrtava iz Podrinja nalaze u Visokom i postavila pitanje kako su nakon rata tamo stigli. " Moj muž Božidar, učitelj iz Tegara je zarobljen i bio je izložen toturi u zloglasnom logoru "pilićarnik" u Gornjim Potočarima kod Srebrenice za što postoje svjedoci. Prema informacijama koje sam dobila iz više izvora, ubijen je u dvorištu Azema Adžovića u kojoj je bila komanda lokalne muslimanske jedinice. O svemu postoje dokazi, ali se ne zna gdje su njegovi posmrtni ostaci - rekla je Kovačićeva.
Коментари
Постави коментар