Taj hladni 21. septembar 1991. i granatiranje Gradiške davno je zaboravljen. O žrtvama godinama niko ne govori...
Anka Zec (1934) je prva žrtva zločina na području Bosne i Hercegovine. Tog 13. septembra 1991. usmrtila ju je granata ispaljena sa položaja hrvatske vojske i to sa teritorije Republike Hrvatske. Zločin se dogodio u Kozarskoj Dubici i to mesecima pre zvaničnog početka ratnih sukoba. Samo osam dana kasnije 21. septembra 1991. granate ispaljene sa teritorije Hrvatske na Bosansku Gradišku su ubile tri a teško ranile deset osoba. Toga dana ubijene su Almasa Bilić (41), Štefica Savić i Marica Malešević.
Almasa je po zanimanju bila frizerka i vlasnica jednog od najpopularnijih frizerskih salona u Gradišci. „Almasin frizerski salon je bio čuven. Ona sama je bila duša od čovjeka. Uvijek dotjerana i ugodna. Almasu sam poznavala dosta dobro. Od 1974. godine fenirala sam se u njenom salonu. Obišla sam bila prije toga nekoliko frizera, a onda sam došla do Almase i tu sam i ostala. Dolazila sam, pa jedanput sedmično. Nekada, ako bih bila u blizini, znala sam svratiti samo onako, na duvan. Uvijek smo prijatno razgovarale. Bilo mi je lijepo da mi ona više glave stoji. A to je bitno, ko vam iznad glave stoji“, priča o sećanju na Almasu njena sugrađanka Lepa Vranić.
Anka Zec (1934) je prva žrtva zločina na području Bosne i Hercegovine. Tog 13. septembra 1991. usmrtila ju je granata ispaljena sa položaja hrvatske vojske i to sa teritorije Republike Hrvatske. Zločin se dogodio u Kozarskoj Dubici i to mesecima pre zvaničnog početka ratnih sukoba. Samo osam dana kasnije 21. septembra 1991. granate ispaljene sa teritorije Hrvatske na Bosansku Gradišku su ubile tri a teško ranile deset osoba. Toga dana ubijene su Almasa Bilić (41), Štefica Savić i Marica Malešević.
Almasa je po zanimanju bila frizerka i vlasnica jednog od najpopularnijih frizerskih salona u Gradišci. „Almasin frizerski salon je bio čuven. Ona sama je bila duša od čovjeka. Uvijek dotjerana i ugodna. Almasu sam poznavala dosta dobro. Od 1974. godine fenirala sam se u njenom salonu. Obišla sam bila prije toga nekoliko frizera, a onda sam došla do Almase i tu sam i ostala. Dolazila sam, pa jedanput sedmično. Nekada, ako bih bila u blizini, znala sam svratiti samo onako, na duvan. Uvijek smo prijatno razgovarale. Bilo mi je lijepo da mi ona više glave stoji. A to je bitno, ko vam iznad glave stoji“, priča o sećanju na Almasu njena sugrađanka Lepa Vranić.
„Sjećam se da sam zvala Almasu da mene i kćerku ubaci te subote za feniranje i šišanje. Kada smo krenule prema salonu, negdje na pola puta, rekla sam Vesni: „nešto mi se ne ide“. Javio me se taj neki osjećaj, kao da mi u želucu nešto titra. Sjećam se i da je te subote u jednom momentu Almasa izašla iz salona na ulicu. Vidjela je svog oca, te je, onako sa makazama i češljem, izašla da ga pita kuda je pošao. On je pratio neke kamione sa vojskom. Ona mu je doviknula: „Nemoj tata daleko, slab si!“.
Prva granata pala je nedugo poslije toga, na poštu u gradu. Odmah zatim, uslijedilo je daljnje granatiranje i detonacije. „Ja sam bila tu sa svojom kćerkom Vesnom. U jednom trenutku poslala sam je napolje da ide da si kupi sendvič. Kad je odjeknula detonacija, istrčala sam napolje i počela iz svega glasa dozivati Vesnu, kćerku. Onda je došlo do detonacije. Mene je pogodilo nekoliko gelera. Kada je prošao taj prvi udar, ustala sam. Imala sam na sebi žutu bluzu i crnu suknju. Usta su mi bila puna prašine. Vidjela sam da sam sva krvava. Ali srce je i dalje udaralo. Vidjela sam Vesnu kako mi se približava. Onda su me prevezli u bolnicu. Tu sam operisana. Još jednog detalja Lepa se jasno sjeća: „„Sjećam se još da sam je posjetila nesto prijeg tog nesretnog događaja. Bila je baš sretna. Kad sam je pitala za razlog, rekla je da je sinoć sanjala svog Mutu i da se zato tako danas lijepo osjeća. Mnogo je voljela svog pokojnog muža“.
Hrvatski vojnici su više puta pominjali i hvalili se kako su granatirali ovaj gradić na severu Bosne i Hercegovine, danas Republike Srpske. Bio je to kukavički, sramni čin počinjen u znak odmazde zbog vojnog poraza koji je hrvatska vojska tih dana pretrpela. Počinioci i naredbodavci do danas nisu procesuirani niti osuđeni za ovaj monstruozni zločin.
Коментари
Постави коментар