PRIJEDOR POKAZAO VELIKU HUMANOST TOKOM ODBRAMBENO - OTADŽBINSKOG RATA

Prijedor i građani Prijedora su tokom odbrambeno-otadžbinskog rata pokazali veliku humanost i srčanost zahvaljujući čemu su u istoriji ostali upamćeni kao istinski heroji. Prijedor je kao komšijski grad te 1995. u svoje okrilje primio hiljade izbeglica iz Sanskog Mosta ali i veliki broj prognanika iz drugih krajeva bosanske krajine i Hrvatske

U periodu od 1992. do 1995. zločinci naoružani bolesnom mržnjom prema svemu što je srpsko, ubijali su nemilosrdno i žene i starce i decu. Samo tokom akcije "Južni Potez" je ubijeno 1660 Srba a preko 120 000 ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Sanski Most, Ključ, Bosanski Petrovac, Donji Vakuf...Ljudi su prognani i nasilno proterani sa svojih vekovnih ognjišta tokom etničkog čišćenja koje je sprovodilo tadašnje muslimansko rukovodstvo na čelu sa Alijom Izetbegovićem. 

Hrabri prijedorski junaci koji su među prvima stali na branik otadžbine pokazali su svoje junaštvo još 30. maja 1992. kada su uspešno zaustavili krvoproliće koje su pripremali pripadnici Zelenih beretki i hrvatskih paravojnih snaga predvođeni zločincem Slavkom Ećimovićem. Prijedor je uspešno odbranjen a nejač je zaštićena od silovanja, ubijanja i raznih oblika tortura koji su im bili namenjeni. Prijedor je do kraja rata postao sigurna zona za hiljade izbeglica koji su dolazili iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine kao i susedne Hrvatske. Najveći talas izbeglica došao je u Prijedor tokom 1995. nakon akcije "Oluja" kada je Tuđmanov režim pobio 2000 a proterao preko 250 000 građana srpske nacionalnosti. Nepregledne kolone izbeglica prešle su u susednu Bosnu i Hercegovinu a veliki broj njih je privremeno ili stalno mesto boravka pronašao upravo u Prijedoru. Čitav prijedorski živalj, od najmlađih do nastarijih, uključio se tada aktivno u pružanju pomoći izgladnelim izbeglicama. Ovaj trend se nastavio sve do kraja 1995. Hiljade prognanika sa područja Grmeča i Sane slilo se tih oktobarskih dana u Prijedor. Bolnice su bile prepune ranjenih žena, dece i staraca koje muslimanski agresori nisu štedeli u svojim krvavim pohodima. Tog 10. oktobra 1995. pao je Sanski Most a 30 000 ljudi bilo je primorano da napusti svoje domove i ostavi ih na nemilost nemilosrdnim osvajačima. Većina prognanika je privremeni smeštaj pronašla upravo u susednom Prijedoru. Prijedorčani su upravo u tim teškim danima pokazali ogromnu humanost o kojoj se i danas govori. 


Ljudi su tada disali kao jedno i postali su ujedinjeni u bolu i patnji. Građani Prijedora primali su u svoje kuće po nekoliko porodica, pružali im hranu, smeštaj, odeću kao i medicinsku pomoć. U pomoć prognanicima bila su uključena čak i deca. Hrabre Prijedorčane nije omela ni kiša granata koja je tih dana neprestano padala na Prijedor. Muslimanskim agresorima nije bilo dovoljno što su nesrećne ljude prognali sa njihovih ognjišta, što su im kuće popalili, imovinu opljačkali, najmilije poubijali već im nisu dali mira ni u izbeglištvu. Tukli su granatama po Prijedoru i izbegličkim kolonama dan i noć. Mnogo dece i civila je tom prilikom ranjeno a mnogi su i poginuli. U kolektivne centre svakim danom je pristizalo sve više ljudi a samo zahvaljujući trezvenošću i upornošću lekara, medicinskih sestara, humanitaraca i običnih ljudi spašeni su mnogi životi  i tuga za izgubljenim ognjištem je koliko toliko ublažena. Veliki doprinos u pružanju pomoći ugroženom stanovništvu imala je i srpska pravoslavna crkva čiji su predstavnici danonoćno bili uz srpski narod. Pružali su ljudima i materijalnu i psihološku pomoć. 



"Ne mogu nikada zaboraviti te kolone izgladnele djece i starih žena koje su na traktorima dolazile a nisu znali ni kuda idu. Svi smo se zaista odavde uključili i pomagali koliko smo mogli. Svaka kuća je primila makar jednu, a mnoge i po dvije, tri izbjegličke porodice. Davali smo im hranu, ćebad, smještaj, sve što je bilo potrebno. Išli smo i u izbjegličke kampove, i tamo pružali pomoć ovim ljudima. I danas dišemo kao jedno, nebitno da li smo odavde ili iz drugih krajeva, pomažemo se i lijepo, složno živimo." - rekla je pre nekoliko godina za medije Ruža, stanovnica Prijedora. 

Bacanjem cveća sa gradskog mosta u reku Sanu u Prijedoru je  obeležena godišnjica egzodusa Srba iz Sanskog Mosta.
Na gradskom mostu u Prijedoru okupili su se Srbi koji su ostavili u Sanskom Mostu sve što su godinama sticali.  Među njima su i oni koji su tokom sukoba ostali bez najmilijih i čiji gubitak nikada ničim ne mogu nadoknaditi. 

Napad muslimanskih snaga, nakon što je pao Sanski Most u Prijedoru zaustavio je treći bataljon 43 motorizovane brigade. Na njegovom čelu bio je komandant Draško Vujić.

"U momentu kada smo išli da zaustavimo napad na Prijedor bile su nepregledne kolone civila, žene sa djecom, traktori, to su zaista teški trenuci" – priseća se Vujić.

Smatra da je današnji datum značajan za čitavu RS i da bi trebalo da obeležavanju u Prijedoru prisustvuju svi koji su dali doprinos da se zaustavi rat.

"Mi koji poštujemo porodice naših poginulih boraca i naše ratne vojne invalide vječno ćemo obilježavati ovaj dan. On nas podsjeća na najtužnije i najgore moguće događaje koji su se mogli desiti , branili smo tada ostatak Republike Srpske, počevši od Prijedora pa dalje, naravno u tome smo uspjeli i nadamo se da se takvi nemili događaji neće dešavati više nikome. Prijedor je kao komšijski grad u svoje okrilje primio hiljade izbjeglica sa tog područja – izjavio je Vujić. Predsednica Organizacije porodica poginulih i zarobljenih boraca i nestalih civila iz Prijedora, Zdravka Karlica kaže da je Sanski Most primer najbržeg iseljavanja Srba.

– Ljudi su u najkraćem roku pobjegli iz svoga mjesta. Mnogi su zarobljeni tamo, a mladost je uništena. Veliki je broj mladih koji su zarobljeni i ubijeni. Apelujem da se prema Srbima povratnicima i onima koji su tamo ostali ponašaju jednako kao što se mi ponašamo prema Bošnjacima koji su u Prijedoru. Mnogi Srbi u Sankom Mostu nemaju struju ni vodu i jako teško žive – istakla je Zdravka Karlica, predsednica organizacije poginulih i nestalih boraca i civila grada Prijedora, inače supruga proslavljenog generala Zorana Karlice koja se već tri decenije neumorno trudi da sačuva sećanje na sve heroje Prijedora i važne datume ovoga grada. Sećanje na 10. oktobar 1995. inicirala je upravo 2014. organizacija zarobljenih i neetalih boraca i civila grada Prijedora i od tada se ovaj događaj svake godine obeležava. 

Mile Ilić iz sela Dabar kod Sanskog Mosta rekao je da je to bilo jedno od najvećih sela u bivšoj Jugoslaviji i da od nekadašnjih 920 domaćinstava danas tamo ima 75 stanovnika, uglavnom starije dobi, koji nemaju ni struju ni vodu.

“Sva ta okolna sela, Dabar, Milanovac, Bošnjaci, Pljevci i Jelašinovci, sva ta mjesta ostala su pusta, bez ijednog člana. Ko je izašao – izašao, ko je ostao – taj više nije došao živ. I moje dijete je ubijeno tada. U martu 1995. je otišao, u septembru je zarobljen i tek sam 2003, nakon osam godina i DNK analize, preuzeo njegove posmrtne ostatke”, svedoči Ilić.

" Ovo okupljanje je prilika da se  podsjetimo svih patnji koje smo doživjeli oktobra 1995. Ja sam bio u šetnji kraj vode Sane, i odjednom je sa rejona Krkljevca otvorena paljba. To je bilo u popodnevnim satima, oko 4 sata je bilo..sve je moralo pobjeći, neko preko vode, neko preko mosta..bio jr užas, naišao sam na par mrtvih." - ispričao je za medije Pero Plavšić, izgnanik iz Sanskog Mosta.


"Za mene je most na Sani je tog 10. oktobra 1995. bio most spasa a Prijedor grad slobode. To što smo mi doživjeli, to je strašno. Ne dao Bog da se to ikada više ponovi. Ono izbjeglištvo a naročito oni koji su svoju familiju izgubili...kao što sam ja i mnogo nas. Granatirali su našu izbjegličku kolonu. Đuro Karanović je poginuo dok je spašavao svoju dječicu, bio je odmah iza mene. Bilo je mnogo ubijenih i ranjenih." - ispričala je svoju ispovest Duja Crnomarković, prognanica iz Sanskog Mosta. 

"Hvala svim ovim dobrim ljudima iz Prijedora. U jednom danu sam bila primorana da napustim rodni Sanski Most sa dvoje djece. Sjeli smo na traktor i prebjegli ovdje u Prijedor sa par stvari, ništa nismo poneli. Svi koji su ostali su pobijeni od muslimana. Ubijali su stare, bolesne, nemoćne, nikog nisu štedeli. U trenu smo postali izbjeglice ali odmah nas je primila jedna prijedorska porodica u svoju kuću. Dali su nam sobu, djecu su nahranili, novu odjeću, sve što je bilo potrebno..primili nas kao rod rođeni i tom im ne mogu zaboraviti. Prijedorčani su ljudi velikog srca". - ispričala je Mira, prognanica iz Sanskog Mosta.

" Ja sam iz Krajine prebjegla, iz Like. Došli smo u kolonama izbjegličkim koje su do samog ulaska u Prijedor žestoko granatirane od strane muslimana i 5. korpusa u avgustu 1995. Nemoguće je riječima opisati svu tu dobrotu i toplinu sa kojom su nas Prijedorčani dočekali. Primali su u kuće više porodica, i nas je primila jedna stara žena nije dozvolila da ostanemo na ulici ili kolektivnom centru. Pomagali su i drugima, donosili mlijeka djeci i sve što je bilo potrebno. Da nije njih, ne znam kako bismo...do neba sam zahvalna Prijedoru i ovim hrabrim ljudima, i vojnicima i civila koji su nam pomogli u najtežim danima". - rekla je pre nekoliko godina Đuka koja je prognana iz Like i koja već 24 godine živi u Prijedoru.