Tokom odbrambeno-otadžbinskog rata (1992-1995) na području opštine Rudo je ubijeno i nestalo 108 građana srpske nacionalnosti, a među žrtvama ima i žena i staraca i dece. Za počinjene zločine do danas niko od muslimanskih vojnika, pripadnika tzv. Armije BiH nije odgovarao.
Opština Rudo je smeštena na krajnjem istoku Republike Srpske, u blizini tromeđe Republike Srpske, Srbije i Crne Gore. Tokom poslednjeg rata i muslimanske agresije, čitava opština je doživela velika stradanja, počinjeni su zločini nad civilnim stanovništvom i ratnim zarobljenicima, stotine srpskih kuća je zapaljeno, na hiljade Srba je proterano sa vekovnih ognjišta a postojalo je i nekoliko logora gde su stanovnici Rudog mučeni, zlostavljani i ubijani. Uprkos mnogobrojnim svedočenjima i dokazima za ove monstruozne zločine do danas niko nije osuđen. Muslimanski zločinci se i danas slobodno šetaju Goraždem, Federacijom BiH, ali i čitavim svetom kao sasvim normalni građani, oslobođeni baš svake odgovornosti za počinjena nedela. Porodice srpskih žrtava su ogorčene što za smrt njihovih najmilijih do danas niko nije odgovarao. Tragovi rata u Rudom su vidljivi i danas. Mnoge kuće ni 24 godine nakon rata nisu obnovljene, a brojna sela su opustošena..
O stravičnim zločinima muslimanske vojske u ovoj opštini na samoj granici sa Srbijom vrlo se malo govori i piše. Gotovo da je nemoguće na internetu pronaći bilo kakav podatak o svim ratnim užasima i strahotama koje su stanovnici Rudog doživeli u periodu od 1992. do 1995.
Najmlađa registrovana žrtva je Stanko Kulašević, koji je imao samo 12 godina, kada ga usmrtio zločinački metak u rodnom selu Jelići. Maja Simić je poginula u 13-oj godini života od agresorske granate, a Gordana Brujić, stara petnaest godina, je ubijena snajperom. Penzioner Milorad Andžić je svirepo i mučki ubijen u 72-oj godini života prilikom napada muslimanske vojske na Rudo.
U tunelu na regionalnom putu Rudo – Brodar u periodu od 9 .do 17.septembra 1992. godine, vojnici muslimanske tkz "Armije BiH" opkolili su devetoro Srba iz Rudog, koji su ranjeni i izmučeni bez hrane, bez vode i osnovnih potrepština, danima odolevali agresoru. Nažalost samo dvojica su uspela preživeti, dok su njih sedmorica mučki ubijeni. Tog 9. septembra 1992. zarobljene su, zverski mučene i likvidirane i dve medicinske sestre.
Stojanu Jojović i Ljubicu Kastratović kroz život je vodila želja da pomažu ljudima, ne deleći ih na naše i njihove, na bogate i siromašne. Kao medicinske radnice, nesebično su pomagale ljudima svih nacionalnosti a po svojim humanim delima trajno su ostale upisane u istoriju kao velike heroine. Ta ista želja nosila ih je i 9. septembra 1992. kada su nakon nejasnog i nedorečenog poziva za pomoć krenule ka tunelu u Brodaru. Doktorka Stojana Jovović i medicinska sestra Ljubica Kastratović, naoružane samo brigom za unesrećene, ne razmišljajući o sopstvenoj bezbednosti krenule su ka ranjenim srpskim meštanima. Kola hitne pomoći su bila obeležena sa pet velikih crvenih krstova ali to nije sprečilo muslimanske vojnike iz Goražda da pucaju na sanitet. Kukavicama i večitim gubitnicima na bojnom polju, zapravo su jedini ciljevi i mete bili upravo srpski civili - žene, starci i deca. Kroz kišu metaka sanitet je nekako stigao do tunela u Brodaru i tu stao.
"Tog prvog momenta ništa nisu znali da nam kažu i ta prva neizvesnost je trajala devet dana. Mi ništa zaista nismo znali, raznorazne su informacije dolazile, da su žive, da su zarobljene, da su poginule istog momenta..Vozač saniteta i njegov pratilac su uspeli pobeći iz tog tunela, mi smo pokušavali razgovarati sa njima..međutim, oni su nam rekli kako ništa ne znaju. Rekli su samo da je doktorka Stojana bila ranjena u ruku i da se onesvestila, da je moja majka bila lakše ranjena..vozač i njegov pratilac su izašli i utrčali u tunel, zvali su i moju majku Ljubicu ali je ona rekla kako neće da ostavi doktorku Stojanu. Skoro tri meseca, dane i noći sam provodila u našoj komandi slušajući vezu između muslimana i naših..stalno se protezala ta priča da su žive, zarobljene, da traže razmenu..i u toj neizvesnosti su nas držali do 20. novembra. Tog dana su zvanično razmenjene ali ne onako kako smo se mi nadali...bile su u mnogo lošem stanju, njihova tela su dva ipo meseca bila u zemlji, dva dana kasnije su sahranjene tu na našem groblju. Ja do prave istine nisam došla, znači trudim se, pokušavam tražim ali nisam još uvek uspela...bila sam u Višegradu, kod dve žene koje su bile zarobljene mesec dana ranije i one su meni u tom prvom razgovoru rekle da su one zakopale moju majku i Stojanu rukama, odmah tik uz tunel. Rekle su da je mojoj majci bila odsečena glava i da su imale sumnju da je čak i bila silovana. Obe su bile zverski mučene i ubijene" - ispričala je pre dve godine za medije Tanja, ćerka Ljubice Kastratović. Ljubica je ubijena u 45-oj godini života, a iza sebe je ostavila supruga i dvoje dece.
Maricu Jojović je tih hladnih, jesenjih dana obuzimala neobjašnjiva jeza. Stalno je izvirivala na prozor, očekujući svoju ćerku. "Javila mi se i rekla da mora na Brodar, jer ima naših ranjenih tamo. Stojana mi je obećala da će doći kući te večeri..nadala sam se, čekala ali nisam razumela da je Stojana nestala. Telefon je samo zvonio, pitali su me za Stojanu a ja sam rekla "otišla je na teren, treba do večeri da dođe", a nikako da čujem na vestima da je nestala. Kroz tri dana, došla su mi braća pa zet i ćerka i tada mi je rečeno "Bako, Stojana je nestala...dal je zarobljena ili ubijena, ništa se zna..uglavnom, nestala je". Dva ipo meseca sam živela u neizvesnosti, dal je živa ili nije...Na Krstovdan sam pošla da upalim sveću i tamo u crkvi su mi rekli, da su zarobljene, da će naši dati sve da se vrate žive. Živela sam tako u neznanju danima i noćima sve dok jednom ne dođe tužna vest da nisu žive, da su mučki pobijene" - ispričala je Marica Jojović, majka ubijene Stojane. Stojana je kao lekar često obilazila ruđanska sela i pomagala bolesnima, a sigurno je lečila i svoje ubice. Ubijena je u svojoj 32-oj godini.
Mirko Cerović, medicinski tehničar iz Rudog ispričao je više puta za medije kako su glavna meta muslimanskih bili upravo lekari, doktori i mecinsko osoblje. "Specijalnost im je da nas puste da odemo sa sanitetom po ranjene, a onda da nas napadnu kada se vraćamo..ceo naš sanitet. Najmanja smo jedinica, a imali smo do sad najviše žrtava. Evo jučer smo imali užasnu scenu..vukli smo ranjenika u stacionar, a muslimani su nam napravili zasedu. Morali smo bežati preko naše planine Veternika, tako da smo ga ipak sa svojim kolegom vozačem uspeli izvući i smestiti u bolnicu u Priboj. To je trajalo od 2 popodne pa sve do sutradan, do 10, 11 sati. Znači nekih 17 sati smo išli kroz minska polja, i svašta nešto. Bio je pakao".
Veliku tragediju tih ratnih godina doživelo je i srpsko selo Danilovići smešteno podno planine Bijelo Brdo. Selo je tokom rata bilo odsečeno od opštine Rudo, teško pristupačno ali izloženo artiljerijskim napadima muslimanskih agresora. Upravo tu je živeo Dragojlo Lala Janković sa suprugom i šestoro dece. Troje je bilo njihovo, a troje dece su usvojili i prihvatili kao svoju nakon što su im roditelji, inače Dragojlovi rođaci, poginuli. Dragojlo je bio izuzetno human i velikodušan čovek, radio je u sanitetu i prevozio ranjenike i medicinske tehničare. Voleo je ljude, nikada ih nije delio po veri i naciji i uvek je želeo svima da pomogne. "Ubijen je u četvrtak, ja sam saznala u subotu..radio je u sanitetu i prevozio ljude" - ispričala je za medije Dragojlova supruga, neposredno nakon zločina što su zabeležila i tv kamere. Dom Jankovićević je bio zavijen u crno. Miran, srećan i idiličan život u trenu je prekinula zločinačka muslimanska ruka. 12-godišnji Mlade, devetogodišnji Dejan, četvorogodišnja Dejana, pa Miroslav, Dragan, Dragoslav bili su prinuđeni da kratkom vremenskom periodu odrastu i postanu ljudi. Na njihova bezbrižna detinjstva sručio se teret nemerljivih razmera i svi su počeli raditi kako bi pomogli majci i izdržali tešku zimu. Selo je opustošeno a broj stanovnika danas je gotovo prepolovljen. Dragojlo je ubijen u 39-oj godini života. U isto vreme u napadu na selo Dubac, muslimanski vojnici su masakrirali civila Dragomira Milovića,
Kamere srpske televizije su te hladne zime 1992. zabeležile i nekoliko izbeglica, starijih ljudi koji su po dubokom snegu i ledu proterani od muslimanskih snaga. Jedna baka tada je ispričala reporteru "Ja sam iz Ćaćica, više Drinskog..ima sat vremena odatle, možda i više, pošto idem peške. Muslimani su nas protjerali, popalili nam sve, kuće, štalu, stoku...meni su popalili sve, evo imam ovo malo ovaca. Ništa nemamo, ništa nisam ponela niti mi je ostalo..." - ispričala je skrhana i tužna starica svoju izbegličku priču.
"Užas je bilo u Rudom. Mislili smo da smo najbliže Srbiji pa neće biti rata kad muslimani napali još u proljeće 1992. da osvoje Rudo. Hiljade nas je prebjeglo u Priboj i Srbiju. Što smo mogli..kad se smirili vratila sam se u selo, tu kod Rudog. Tukli su artiljerijom, bombama...bilo je teško, bez hrane, bez vode, i stalno smo ih slušali kako viču "Rudo će biti muslimanski, sve ćemo Srbe pobiti i u Drinu baciti. Malo smo vas pobili 1942. u Brodu i Miloševićima, sada ćemo sve ponoviti, neće ništa srpsko ostati. Tako su vikali muslimani, i to naše komšije. Ne znam šta su htjeli, muslimanski državu. Bilo je užasno, ne ponovilo se. Mnogo je naši stradalo ovdje i žena, djece, doktorice.. i sve što je bilo staro i nije moglo da pobjegne sve su popalili, uništili." - ispričala je te 1992. medijima Ruža, stanovnica Rudog koja je bila primorana da napusti svoj rodni dom usled napada muslimana.
Načelnik opštine Rudo, Rato Rajak, svake godine odaje počast poginulim bošnjačkim civilima i vojnicima u Rudom, o čemu bošnjački mediji redovno i često pišu i izveštavaju. Istovremeno, niko od predstavnika bošnjačkog naroda nikada nije javno čak ni osudio stravične zločine nad 108 Srba a kamoli obišao stratišta, gradsku spomen sobu i počivališta srpskih žrtava ili se poklonio nevinim žrtvama.
Izvor: Glas Srpske
RTRS
Film : Na drini Grobnica
Opština Rudo je smeštena na krajnjem istoku Republike Srpske, u blizini tromeđe Republike Srpske, Srbije i Crne Gore. Tokom poslednjeg rata i muslimanske agresije, čitava opština je doživela velika stradanja, počinjeni su zločini nad civilnim stanovništvom i ratnim zarobljenicima, stotine srpskih kuća je zapaljeno, na hiljade Srba je proterano sa vekovnih ognjišta a postojalo je i nekoliko logora gde su stanovnici Rudog mučeni, zlostavljani i ubijani. Uprkos mnogobrojnim svedočenjima i dokazima za ove monstruozne zločine do danas niko nije osuđen. Muslimanski zločinci se i danas slobodno šetaju Goraždem, Federacijom BiH, ali i čitavim svetom kao sasvim normalni građani, oslobođeni baš svake odgovornosti za počinjena nedela. Porodice srpskih žrtava su ogorčene što za smrt njihovih najmilijih do danas niko nije odgovarao. Tragovi rata u Rudom su vidljivi i danas. Mnoge kuće ni 24 godine nakon rata nisu obnovljene, a brojna sela su opustošena..
O stravičnim zločinima muslimanske vojske u ovoj opštini na samoj granici sa Srbijom vrlo se malo govori i piše. Gotovo da je nemoguće na internetu pronaći bilo kakav podatak o svim ratnim užasima i strahotama koje su stanovnici Rudog doživeli u periodu od 1992. do 1995.
Najmlađa registrovana žrtva je Stanko Kulašević, koji je imao samo 12 godina, kada ga usmrtio zločinački metak u rodnom selu Jelići. Maja Simić je poginula u 13-oj godini života od agresorske granate, a Gordana Brujić, stara petnaest godina, je ubijena snajperom. Penzioner Milorad Andžić je svirepo i mučki ubijen u 72-oj godini života prilikom napada muslimanske vojske na Rudo.
U tunelu na regionalnom putu Rudo – Brodar u periodu od 9 .do 17.septembra 1992. godine, vojnici muslimanske tkz "Armije BiH" opkolili su devetoro Srba iz Rudog, koji su ranjeni i izmučeni bez hrane, bez vode i osnovnih potrepština, danima odolevali agresoru. Nažalost samo dvojica su uspela preživeti, dok su njih sedmorica mučki ubijeni. Tog 9. septembra 1992. zarobljene su, zverski mučene i likvidirane i dve medicinske sestre.
Stojanu Jojović i Ljubicu Kastratović kroz život je vodila želja da pomažu ljudima, ne deleći ih na naše i njihove, na bogate i siromašne. Kao medicinske radnice, nesebično su pomagale ljudima svih nacionalnosti a po svojim humanim delima trajno su ostale upisane u istoriju kao velike heroine. Ta ista želja nosila ih je i 9. septembra 1992. kada su nakon nejasnog i nedorečenog poziva za pomoć krenule ka tunelu u Brodaru. Doktorka Stojana Jovović i medicinska sestra Ljubica Kastratović, naoružane samo brigom za unesrećene, ne razmišljajući o sopstvenoj bezbednosti krenule su ka ranjenim srpskim meštanima. Kola hitne pomoći su bila obeležena sa pet velikih crvenih krstova ali to nije sprečilo muslimanske vojnike iz Goražda da pucaju na sanitet. Kukavicama i večitim gubitnicima na bojnom polju, zapravo su jedini ciljevi i mete bili upravo srpski civili - žene, starci i deca. Kroz kišu metaka sanitet je nekako stigao do tunela u Brodaru i tu stao.
"Tog prvog momenta ništa nisu znali da nam kažu i ta prva neizvesnost je trajala devet dana. Mi ništa zaista nismo znali, raznorazne su informacije dolazile, da su žive, da su zarobljene, da su poginule istog momenta..Vozač saniteta i njegov pratilac su uspeli pobeći iz tog tunela, mi smo pokušavali razgovarati sa njima..međutim, oni su nam rekli kako ništa ne znaju. Rekli su samo da je doktorka Stojana bila ranjena u ruku i da se onesvestila, da je moja majka bila lakše ranjena..vozač i njegov pratilac su izašli i utrčali u tunel, zvali su i moju majku Ljubicu ali je ona rekla kako neće da ostavi doktorku Stojanu. Skoro tri meseca, dane i noći sam provodila u našoj komandi slušajući vezu između muslimana i naših..stalno se protezala ta priča da su žive, zarobljene, da traže razmenu..i u toj neizvesnosti su nas držali do 20. novembra. Tog dana su zvanično razmenjene ali ne onako kako smo se mi nadali...bile su u mnogo lošem stanju, njihova tela su dva ipo meseca bila u zemlji, dva dana kasnije su sahranjene tu na našem groblju. Ja do prave istine nisam došla, znači trudim se, pokušavam tražim ali nisam još uvek uspela...bila sam u Višegradu, kod dve žene koje su bile zarobljene mesec dana ranije i one su meni u tom prvom razgovoru rekle da su one zakopale moju majku i Stojanu rukama, odmah tik uz tunel. Rekle su da je mojoj majci bila odsečena glava i da su imale sumnju da je čak i bila silovana. Obe su bile zverski mučene i ubijene" - ispričala je pre dve godine za medije Tanja, ćerka Ljubice Kastratović. Ljubica je ubijena u 45-oj godini života, a iza sebe je ostavila supruga i dvoje dece.
Maricu Jojović je tih hladnih, jesenjih dana obuzimala neobjašnjiva jeza. Stalno je izvirivala na prozor, očekujući svoju ćerku. "Javila mi se i rekla da mora na Brodar, jer ima naših ranjenih tamo. Stojana mi je obećala da će doći kući te večeri..nadala sam se, čekala ali nisam razumela da je Stojana nestala. Telefon je samo zvonio, pitali su me za Stojanu a ja sam rekla "otišla je na teren, treba do večeri da dođe", a nikako da čujem na vestima da je nestala. Kroz tri dana, došla su mi braća pa zet i ćerka i tada mi je rečeno "Bako, Stojana je nestala...dal je zarobljena ili ubijena, ništa se zna..uglavnom, nestala je". Dva ipo meseca sam živela u neizvesnosti, dal je živa ili nije...Na Krstovdan sam pošla da upalim sveću i tamo u crkvi su mi rekli, da su zarobljene, da će naši dati sve da se vrate žive. Živela sam tako u neznanju danima i noćima sve dok jednom ne dođe tužna vest da nisu žive, da su mučki pobijene" - ispričala je Marica Jojović, majka ubijene Stojane. Stojana je kao lekar često obilazila ruđanska sela i pomagala bolesnima, a sigurno je lečila i svoje ubice. Ubijena je u svojoj 32-oj godini.
Mirko Cerović, medicinski tehničar iz Rudog ispričao je više puta za medije kako su glavna meta muslimanskih bili upravo lekari, doktori i mecinsko osoblje. "Specijalnost im je da nas puste da odemo sa sanitetom po ranjene, a onda da nas napadnu kada se vraćamo..ceo naš sanitet. Najmanja smo jedinica, a imali smo do sad najviše žrtava. Evo jučer smo imali užasnu scenu..vukli smo ranjenika u stacionar, a muslimani su nam napravili zasedu. Morali smo bežati preko naše planine Veternika, tako da smo ga ipak sa svojim kolegom vozačem uspeli izvući i smestiti u bolnicu u Priboj. To je trajalo od 2 popodne pa sve do sutradan, do 10, 11 sati. Znači nekih 17 sati smo išli kroz minska polja, i svašta nešto. Bio je pakao".
Veliku tragediju tih ratnih godina doživelo je i srpsko selo Danilovići smešteno podno planine Bijelo Brdo. Selo je tokom rata bilo odsečeno od opštine Rudo, teško pristupačno ali izloženo artiljerijskim napadima muslimanskih agresora. Upravo tu je živeo Dragojlo Lala Janković sa suprugom i šestoro dece. Troje je bilo njihovo, a troje dece su usvojili i prihvatili kao svoju nakon što su im roditelji, inače Dragojlovi rođaci, poginuli. Dragojlo je bio izuzetno human i velikodušan čovek, radio je u sanitetu i prevozio ranjenike i medicinske tehničare. Voleo je ljude, nikada ih nije delio po veri i naciji i uvek je želeo svima da pomogne. "Ubijen je u četvrtak, ja sam saznala u subotu..radio je u sanitetu i prevozio ljude" - ispričala je za medije Dragojlova supruga, neposredno nakon zločina što su zabeležila i tv kamere. Dom Jankovićević je bio zavijen u crno. Miran, srećan i idiličan život u trenu je prekinula zločinačka muslimanska ruka. 12-godišnji Mlade, devetogodišnji Dejan, četvorogodišnja Dejana, pa Miroslav, Dragan, Dragoslav bili su prinuđeni da kratkom vremenskom periodu odrastu i postanu ljudi. Na njihova bezbrižna detinjstva sručio se teret nemerljivih razmera i svi su počeli raditi kako bi pomogli majci i izdržali tešku zimu. Selo je opustošeno a broj stanovnika danas je gotovo prepolovljen. Dragojlo je ubijen u 39-oj godini života. U isto vreme u napadu na selo Dubac, muslimanski vojnici su masakrirali civila Dragomira Milovića,
Kamere srpske televizije su te hladne zime 1992. zabeležile i nekoliko izbeglica, starijih ljudi koji su po dubokom snegu i ledu proterani od muslimanskih snaga. Jedna baka tada je ispričala reporteru "Ja sam iz Ćaćica, više Drinskog..ima sat vremena odatle, možda i više, pošto idem peške. Muslimani su nas protjerali, popalili nam sve, kuće, štalu, stoku...meni su popalili sve, evo imam ovo malo ovaca. Ništa nemamo, ništa nisam ponela niti mi je ostalo..." - ispričala je skrhana i tužna starica svoju izbegličku priču.
"Užas je bilo u Rudom. Mislili smo da smo najbliže Srbiji pa neće biti rata kad muslimani napali još u proljeće 1992. da osvoje Rudo. Hiljade nas je prebjeglo u Priboj i Srbiju. Što smo mogli..kad se smirili vratila sam se u selo, tu kod Rudog. Tukli su artiljerijom, bombama...bilo je teško, bez hrane, bez vode, i stalno smo ih slušali kako viču "Rudo će biti muslimanski, sve ćemo Srbe pobiti i u Drinu baciti. Malo smo vas pobili 1942. u Brodu i Miloševićima, sada ćemo sve ponoviti, neće ništa srpsko ostati. Tako su vikali muslimani, i to naše komšije. Ne znam šta su htjeli, muslimanski državu. Bilo je užasno, ne ponovilo se. Mnogo je naši stradalo ovdje i žena, djece, doktorice.. i sve što je bilo staro i nije moglo da pobjegne sve su popalili, uništili." - ispričala je te 1992. medijima Ruža, stanovnica Rudog koja je bila primorana da napusti svoj rodni dom usled napada muslimana.
Tužilaštvo BiH podiglo je 2015. optužnicu protiv Ahmeta Sejdića za zločine počinjene nad civilima i ratnim zarobljenicima na području općina Rudo, Višegrad i Goražde. Sejdića, nekadašnjeg komandanta Prve višegradske brigade "Armije BiH (ABiH)", Tužilaštvo BiH je teretilo da je zločine počinio od jula 1992. do sredine februara 1993. godine. U potvrđenoj optužnici Tužilaštva BiH navodi se da je Sejdić naređivao i učestvovao u protivzakonitom zatvaranju, preseljenju i mučenju više desetina civila srpske nacionalnosti i ratnih zarobljenika Vojske Republike Srpske (VRS). Sejdić je optužen i za zločin protiv ratnih zarobljenika. Tako je, prema optužnici, nakon zarobljavanja grupe vojnika VRS-a na vijaduktu kod Rudog, zarobljene sproveo ka tunelu u Donjoj Strmici. Znajući da je tunel miniran, naterao je zarobljene da golim rukama po mraku deminiraju tunel. Tom su prilikom dva zarobljenika teško ranjena nakon eksplozije mine, a ostali su morali bosi proći tunelom kako bi se uvjerio da je siguran za prolaz. Nakon zarobljavanja vojnika VRS-a, teško ranjenom Zoranu Radovanoviću Sejdić je odbio pružiti medicinsku pomoć. Ubacio ga je u terensko vozilo zajedno sa ostalim zarobljenicima. Radovanović je tokom vožnje preminuo, a njegovo je telo potom iz vozila bačeno na put.
Izvor: Glas Srpske
RTRS
Film : Na drini Grobnica

Коментари
Постави коментар