Juče je u 82. godini života, preminula Dobrina Prodanović, među narodom Podrinja poznatija i kao majka hrabrost, čija je fotografija sa lobanjom sina jedinca obišla svet kao najpotresnija slika proteklog rata i zločina koji je učinjen nad srpskim stanovništvom ovog kraja.

Juče je u 82. godini života, preminula Dobrina Prodanović, među narodom Podrinja poznatija i kao majka hrabrost, čija je fotografija sa lobanjom sina jedinca Živana obišla svet kao najpotresnija slika proteklog rata i zločina koji je učinjen nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Sahrana bake Dobrine biće obavljena sutra 18.11.2019. godine, na porodičnom groblju u Fakovićima u 13:00, objavila je Boračka organizacija opštine Bratunac a preneo portal Despotovina. Njenog sina Živana Prodanovića su u junu 1992. na kućnom pragu najpre zarobili pa zverski mučili i streljali muslimanski vojnici pod komandom Nasera Orića. I Dobrina je bila majka Srebrenice samo što za njenu bol i njenu tugu međunarodna zajednica, visoki predstavnici i zapadni svet nisu želeli da čuju. Da je širila govor mržnje i vređala druge narode, kako to čine predstavnici mnogih bošnjačkih organizacija i udruženja, sigurno da bi i njena tragedija bila više medijski ispraćena. Ali ne, Dobrina je poput svake poštene i časne žene svoju bol tugovala u tišini, daleko od gradske buke i medija. Živela je povučeno, tiho i skromno a tako je i otišla. Fotografije Dobrine Prodanović kako grli lobanju svog ubijenog sina na identifikaciji u Bratuncu su obišle čitav svet. Njeni jauci, njene majčinske suze i neverica urezali su se u sećanje svih ljudi širom bivše Jugoslavije i nema onoga ko nije zaplakao ili se makar potresao slušajući i gledajući ove teške scene. Ova hrabra srebrenička majka je postala simbol srpske patnje tokom rata u Bosni i Hercegovini. Njen sin Živan Prodanović je ubijen kao civil na svom kućnom pragu 21. juna 1992. i to nakon zarobljavanja i strahovitih torura i mučenja. Ubijen je prilikom napada muslimanskih vojnika iz Srebrenice na srpsko selo Ratkovići, takođe u opštini Srebrenica. Živanovi posmrtni ostaci, tačnije samo lobanja, pršljen, tri rebra i leva lopatica su pronađeni u obližnoj masovnoj grobnici. Tog vrelog junskog dana Orićevi vojnici su upali u Ratkoviće i masakrirali 24 civila, žena i staraca. Živana su zarobili i odveli ga u polje blizu sela gde su ga bez prestanka tukli i maltretirali. Hicima iz vazdušne puške ubio ga je Izet Arifović, vojnik 28. divizije tzv. Armije BiH. Izet je pred sudom BiH osuđen na 10 godina robije za ovaj ratni zločin a preminuo je 4. februara 2019. u teškim mukama. Preminuo je ne odsluživši kaznu do kraja ali je svakako ostao i ostaće upamćen samo i isključivo kao osuđeni ratni zločinac. Živana je za razliku od mnogih srpskih majki Podrinja dočekala da institucije nakaradnog Suda BiH priznaju njenog sina kao žrtvu a njegovo ubistvo kao ratni zločin. Međutim, sama presuda nije ublažila svu bol i tugu majke za sinom jedincem.
Prema popisu iz 1991. u Ratkovićima je živelo 338 stanovnika i svi su bili srpske nacionalnosti. Bilo je ovo čisto srpsko selo. Meštani su oduvek živeli u miru i slozi sa komšijama muslimanima, pomagali su jedni drugima, družili se, proslavljali Božiće i Bajrame sve do početka rata...Muslimani iz susednog sela Poznanovići su na samom početku rata obećali meštanima Ratkovića da će ih čuvati i štititi i braniti ako bude bilo sukoba...međutim, nije bilo tako! 21. juna 1992. pripadnici tzv. Armije BiH su u ranu zoru izvršili napad na ovo malo i počinili pravi pokolj...niko nije bio pošteđen. Oni retki koji su imali tu sreću da prežive su ispričali kako je u napadu učestvovao veliki broj muslimana iz Poznanovića, istih onih koji su na početku rata obećavali pomoć i zaštitu. Monstrumima nije bilo dovoljno to što su poubijali nedužne civile, već su opljačkali svoje dojučerašnje komšije... Jedini cilj napada na Ratkoviće je bilo ubijanje civilnog stanovništva, o čemu su se pripadnici tzv. Armije BiH javno i u više navrata hvalili.
Dobrinu Prodanović je napad muslimanskih ekstremista dočekao pred kućom. Metak ju je pogodio u ruku ali je ova hrabra, čestita žena ipak uspela da pobegne i spasi živu glavu. "Bježala sam preko njiva, preko njiva i do Mandovića smo stigli...tamo sam srela moje komšije i svih sam pitala: "Jeste li vidjeli mog Živana, jel neko vidjeo mog Živana?" - ali odgovora nije bilo.....
Uprkos brojnim zločinima koje su muslimanske snage činile, Dobrina je ipak čvrsto verovala da je njen sin živ i negde zarobljen. Nadala se majka da će opet zagrliti svoje dete. Svakodnevno se molila i očekivala da ugleda svog Živana na vratima. Dani i noći bili su ispunjeni molitvama i nadom...
Ipak, ove puste želje zauvek su ugašene u maju naredne godine kada je pronađeno nekoliko grobnica sa posmrtnim ostacima ubijenih Srba. Identifikacija se obavljala u selu Fakovići u opštini Bratunac (selo koje će takođe stradati za četiri meseca). Bio je tu i istaknuti patolog Zoran Stanković, svedok brojnih zverstava muslimanske vojske, koji se takođe vidi na snimku kako teši majku Dobrinu. Od prevelikog stresa i tuge, Dobrina Prodanović je pala i onesvestila se a sve je to (nažalost) zabeleženo kamerom. Ova hrabra žena je nakon nepune tri decenije odlučila ponovo da stane pred kamere gde je za film "Zločin bez kazne- stradanje Srba u srednjem Podrinju", ispričala svoju potresnu ispovest.
"Ja sam mog sina poznala po zubu, on je tri, četiri puta pravio plombu na tom mestu i tako sam ga poznala. I poznala sam njegovo odjelo, eto tako.."- ispričala je majka Dobrina. - Uzela sam njegovu lobanju u šake i cvilela sve dok glas nisam izgubila, a oči mi pobelele. Presudili su mi tog dana, ja sam u grobu već 23 godine. Boli, peče, al’ valja se setiti svega. Eh, da barem i mene ne stigoše zlotvori. A za glavu Živanovu, pa poznala bih je između hiljadu. Da ja mog Živana ne poznam, kuku meni. Pa, im’o je dva plava zuba u glavi. Baš plava… Bolest ih je neka tako obojila. Taj zub samo da su mi pokazali, poznala bih da je njegov. Onda, i po odjelu sam ga poznala. Imao je na sebi nekakve vojničke pantalone, dobio ih od komšije Rade. Kazao mi za njih: gle, kako mi stoje, k’o da su krojene za mene. Džemper sam poznala, što sam mu ga ja sama saštrikala. Natruo, ali poznat. A najprije, srce ga je moje poznalo, srce majčino… - rekla je Dobrina u izjavi za medije 2016. godine.
"Sve do tog Đurđevdana bilo nam je lepo, Živelo se nekako. Dolazio je kod nas Bekir Salijević iz Dedića, susednog muslimanskog sela, da u Ratkovićima sije kukuruze. I uvek bi nam govorio: ne brinite se, oni tamo nek ratuju, a mi ćemo ovdje živjeti kao i do sada." - ispričala je svojevremeno Dobrina za medije. "Pa, Živan je osto živ, a nakon vađenja pola njegove lobanje je bilo smrskano od kundaka ili malja. Priznali nam neki posle da su ih mučili “motorkom”, da su im njome sjekli tijelo, komad po komad. A zašto, ja ne znam. Pitajte onog Nasera Orića, ili pre Dževada Malkića iz Poznanovića, koji je predvodio ustaše; oni su im bili vođe u svemu, pa valjda i u mučenju zarobljenika. A navraćao je i Dževad kod nas, u Ratkoviće, nikada ga nismo ispratili bez kafe i rakije i bez prijateljske priče, čak smo se nekada i ispomagali, kumovali jedni drugima…" - rekao je medijima Petar Prodanović, Dobrinin suprug i otac ubijenog Živana.
Dobrinu Prodanović su krajem avgusta tekuće godine posetili predstavnici Boračke organizacije opštine Bratunac na čelu sa Zoranom Gvozdenovićem, nudeći joj svoju bezrezervnu pomoć i podršku u svim vidovima, pa čak i u obezbeđivanju prevoza, ukoliko je bude potreban u toku odlazaka iz ove udaljene mjesne zajednice u centar Bratunca, po mesečna primanja, ali i odlaske doktorima, kao i redovne kontrole, u zavisnosti od potreba koje joj se ukažu. Predstavnci ove boračke organizacije već mesecima neumorno pomažu porodicama poginulih, ranjenim borcima i sprovode niz brojnih aktivnosti humanog karaktera. Svakako se može reći da je njihovim iskrenim trudom i zalaganjem pružen nemerljiv doprinos kulturi sećanja kao i da je vraćeno dostojanstvo srpskim žrtvama sa područja Bratunca što građani ove opštine srdačno pohvaljuju i pozdravljaju.
Sećanje na Dobrinu i svu tragediju koju je ova hrabra žena doživela nikada neće izbledeti.
Selo je danas potpuno nenaseljeno, kuće su neobnovljene, razrušene i čini se kao da je ovde rat još juče stao. Za zločine u Ratkovićima su osuđeni samo Izet Arifović na 10 godina, i to zbog ubistva dvojice civila u Srebrenici koji su zarobljeni 12. jula 1992. godine u obližnjem mestu Zalazje, kao i zbog toga što je 21. juna 1992. u mestu Ratkovići ubio civila Živana Prodanovića. Suad Smajlović je osuđen na godinu i dva meseca zbog toga što je pucanjem u tela mrtvih izvršio njihovo skrnavljenje, ali je oslobođen krivice da je učestvovao u ubistvima.
Izvor: Boračka Organizacija opštine Bratunac
portal Despotovina

Juče je u 82. godini života, preminula Dobrina Prodanović, među narodom Podrinja poznatija i kao majka hrabrost, čija je fotografija sa lobanjom sina jedinca Živana obišla svet kao najpotresnija slika proteklog rata i zločina koji je učinjen nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Sahrana bake Dobrine biće obavljena sutra 18.11.2019. godine, na porodičnom groblju u Fakovićima u 13:00, objavila je Boračka organizacija opštine Bratunac a preneo portal Despotovina. Njenog sina Živana Prodanovića su u junu 1992. na kućnom pragu najpre zarobili pa zverski mučili i streljali muslimanski vojnici pod komandom Nasera Orića. I Dobrina je bila majka Srebrenice samo što za njenu bol i njenu tugu međunarodna zajednica, visoki predstavnici i zapadni svet nisu želeli da čuju. Da je širila govor mržnje i vređala druge narode, kako to čine predstavnici mnogih bošnjačkih organizacija i udruženja, sigurno da bi i njena tragedija bila više medijski ispraćena. Ali ne, Dobrina je poput svake poštene i časne žene svoju bol tugovala u tišini, daleko od gradske buke i medija. Živela je povučeno, tiho i skromno a tako je i otišla. Fotografije Dobrine Prodanović kako grli lobanju svog ubijenog sina na identifikaciji u Bratuncu su obišle čitav svet. Njeni jauci, njene majčinske suze i neverica urezali su se u sećanje svih ljudi širom bivše Jugoslavije i nema onoga ko nije zaplakao ili se makar potresao slušajući i gledajući ove teške scene. Ova hrabra srebrenička majka je postala simbol srpske patnje tokom rata u Bosni i Hercegovini. Njen sin Živan Prodanović je ubijen kao civil na svom kućnom pragu 21. juna 1992. i to nakon zarobljavanja i strahovitih torura i mučenja. Ubijen je prilikom napada muslimanskih vojnika iz Srebrenice na srpsko selo Ratkovići, takođe u opštini Srebrenica. Živanovi posmrtni ostaci, tačnije samo lobanja, pršljen, tri rebra i leva lopatica su pronađeni u obližnoj masovnoj grobnici. Tog vrelog junskog dana Orićevi vojnici su upali u Ratkoviće i masakrirali 24 civila, žena i staraca. Živana su zarobili i odveli ga u polje blizu sela gde su ga bez prestanka tukli i maltretirali. Hicima iz vazdušne puške ubio ga je Izet Arifović, vojnik 28. divizije tzv. Armije BiH. Izet je pred sudom BiH osuđen na 10 godina robije za ovaj ratni zločin a preminuo je 4. februara 2019. u teškim mukama. Preminuo je ne odsluživši kaznu do kraja ali je svakako ostao i ostaće upamćen samo i isključivo kao osuđeni ratni zločinac. Živana je za razliku od mnogih srpskih majki Podrinja dočekala da institucije nakaradnog Suda BiH priznaju njenog sina kao žrtvu a njegovo ubistvo kao ratni zločin. Međutim, sama presuda nije ublažila svu bol i tugu majke za sinom jedincem.
Prema popisu iz 1991. u Ratkovićima je živelo 338 stanovnika i svi su bili srpske nacionalnosti. Bilo je ovo čisto srpsko selo. Meštani su oduvek živeli u miru i slozi sa komšijama muslimanima, pomagali su jedni drugima, družili se, proslavljali Božiće i Bajrame sve do početka rata...Muslimani iz susednog sela Poznanovići su na samom početku rata obećali meštanima Ratkovića da će ih čuvati i štititi i braniti ako bude bilo sukoba...međutim, nije bilo tako! 21. juna 1992. pripadnici tzv. Armije BiH su u ranu zoru izvršili napad na ovo malo i počinili pravi pokolj...niko nije bio pošteđen. Oni retki koji su imali tu sreću da prežive su ispričali kako je u napadu učestvovao veliki broj muslimana iz Poznanovića, istih onih koji su na početku rata obećavali pomoć i zaštitu. Monstrumima nije bilo dovoljno to što su poubijali nedužne civile, već su opljačkali svoje dojučerašnje komšije... Jedini cilj napada na Ratkoviće je bilo ubijanje civilnog stanovništva, o čemu su se pripadnici tzv. Armije BiH javno i u više navrata hvalili.
![]() |
| ŽIVAN PRODANOVIĆ (24) - ŽRTVA MUSLIMANSKOG TERORA |
Uprkos brojnim zločinima koje su muslimanske snage činile, Dobrina je ipak čvrsto verovala da je njen sin živ i negde zarobljen. Nadala se majka da će opet zagrliti svoje dete. Svakodnevno se molila i očekivala da ugleda svog Živana na vratima. Dani i noći bili su ispunjeni molitvama i nadom...
Ipak, ove puste želje zauvek su ugašene u maju naredne godine kada je pronađeno nekoliko grobnica sa posmrtnim ostacima ubijenih Srba. Identifikacija se obavljala u selu Fakovići u opštini Bratunac (selo koje će takođe stradati za četiri meseca). Bio je tu i istaknuti patolog Zoran Stanković, svedok brojnih zverstava muslimanske vojske, koji se takođe vidi na snimku kako teši majku Dobrinu. Od prevelikog stresa i tuge, Dobrina Prodanović je pala i onesvestila se a sve je to (nažalost) zabeleženo kamerom. Ova hrabra žena je nakon nepune tri decenije odlučila ponovo da stane pred kamere gde je za film "Zločin bez kazne- stradanje Srba u srednjem Podrinju", ispričala svoju potresnu ispovest.
"Ja sam mog sina poznala po zubu, on je tri, četiri puta pravio plombu na tom mestu i tako sam ga poznala. I poznala sam njegovo odjelo, eto tako.."- ispričala je majka Dobrina. - Uzela sam njegovu lobanju u šake i cvilela sve dok glas nisam izgubila, a oči mi pobelele. Presudili su mi tog dana, ja sam u grobu već 23 godine. Boli, peče, al’ valja se setiti svega. Eh, da barem i mene ne stigoše zlotvori. A za glavu Živanovu, pa poznala bih je između hiljadu. Da ja mog Živana ne poznam, kuku meni. Pa, im’o je dva plava zuba u glavi. Baš plava… Bolest ih je neka tako obojila. Taj zub samo da su mi pokazali, poznala bih da je njegov. Onda, i po odjelu sam ga poznala. Imao je na sebi nekakve vojničke pantalone, dobio ih od komšije Rade. Kazao mi za njih: gle, kako mi stoje, k’o da su krojene za mene. Džemper sam poznala, što sam mu ga ja sama saštrikala. Natruo, ali poznat. A najprije, srce ga je moje poznalo, srce majčino… - rekla je Dobrina u izjavi za medije 2016. godine.
"Sve do tog Đurđevdana bilo nam je lepo, Živelo se nekako. Dolazio je kod nas Bekir Salijević iz Dedića, susednog muslimanskog sela, da u Ratkovićima sije kukuruze. I uvek bi nam govorio: ne brinite se, oni tamo nek ratuju, a mi ćemo ovdje živjeti kao i do sada." - ispričala je svojevremeno Dobrina za medije. "Pa, Živan je osto živ, a nakon vađenja pola njegove lobanje je bilo smrskano od kundaka ili malja. Priznali nam neki posle da su ih mučili “motorkom”, da su im njome sjekli tijelo, komad po komad. A zašto, ja ne znam. Pitajte onog Nasera Orića, ili pre Dževada Malkića iz Poznanovića, koji je predvodio ustaše; oni su im bili vođe u svemu, pa valjda i u mučenju zarobljenika. A navraćao je i Dževad kod nas, u Ratkoviće, nikada ga nismo ispratili bez kafe i rakije i bez prijateljske priče, čak smo se nekada i ispomagali, kumovali jedni drugima…" - rekao je medijima Petar Prodanović, Dobrinin suprug i otac ubijenog Živana.
Dobrinu Prodanović su krajem avgusta tekuće godine posetili predstavnici Boračke organizacije opštine Bratunac na čelu sa Zoranom Gvozdenovićem, nudeći joj svoju bezrezervnu pomoć i podršku u svim vidovima, pa čak i u obezbeđivanju prevoza, ukoliko je bude potreban u toku odlazaka iz ove udaljene mjesne zajednice u centar Bratunca, po mesečna primanja, ali i odlaske doktorima, kao i redovne kontrole, u zavisnosti od potreba koje joj se ukažu. Predstavnci ove boračke organizacije već mesecima neumorno pomažu porodicama poginulih, ranjenim borcima i sprovode niz brojnih aktivnosti humanog karaktera. Svakako se može reći da je njihovim iskrenim trudom i zalaganjem pružen nemerljiv doprinos kulturi sećanja kao i da je vraćeno dostojanstvo srpskim žrtvama sa područja Bratunca što građani ove opštine srdačno pohvaljuju i pozdravljaju.
Sećanje na Dobrinu i svu tragediju koju je ova hrabra žena doživela nikada neće izbledeti.
Selo je danas potpuno nenaseljeno, kuće su neobnovljene, razrušene i čini se kao da je ovde rat još juče stao. Za zločine u Ratkovićima su osuđeni samo Izet Arifović na 10 godina, i to zbog ubistva dvojice civila u Srebrenici koji su zarobljeni 12. jula 1992. godine u obližnjem mestu Zalazje, kao i zbog toga što je 21. juna 1992. u mestu Ratkovići ubio civila Živana Prodanovića. Suad Smajlović je osuđen na godinu i dva meseca zbog toga što je pucanjem u tela mrtvih izvršio njihovo skrnavljenje, ali je oslobođen krivice da je učestvovao u ubistvima.
Izvor: Boračka Organizacija opštine Bratunac
portal Despotovina

Коментари
Постави коментар