Пређи на главни садржај

VUKOVAR : SEĆANJE NA UBIJENE SRPSKE CIVILE; ŽRTVE IMALE OD DVE DO 93 GODINE

Tokom ratne 1991. na području Vukovara je ubijeno i nestalo 120 civila srpske nacionalnosti, među kojima i veliki broj žena, staraca i dece. U logorima i nakon zarobljavanja ubijeno je i preko stotinu ratnih zarobljenika. Najmlađa registrovana žrtva je imala godinu ipo dana, dok je najstarija imala 93 godine. Posmrtni ostaci mnogih civila do danas nisu pronađeni



Tokom ratne 1991. na području Vukovara je ubijeno i nestalo 120 civila srpske nacionalnosti. Čak 43-oje ljudi je ubijeno u proleće i leto 1991. kada nije bilo nikakvih ratnih sukoba. Hrvatski vojnici i policajci su odvodili srpske civile sa radnih mesta, iz porodičnih domova, sa ulica i gradskih trgova na tzv. "informativne razgovore" sa kojih se mnogi nikada nisu vratili. U gradu je postojalo i nekoliko logora gde su zatvarani srpski civili i zarobljenici koji su tamo mučeni, zlostavljani, silovani i ubijeni. Procenjuje se da je osim civila, ubijeno i preko 100 srpskih branilaca koji su likvidirani kao ratni zarobljenici u logorima, što je protivno Ženevskoj konvenciji i takođe se smatra ratnim zločinom. Posmrtni ostaci mnogih Srba su nađeni u Dunavu i po masovnim grobnicama a do danas niko nije procesuiran za ove strašne zločine. Među ubijenima je najviše žena i staraca kao i desetoro dece. Najmlađa registrovana žrtva je imala godinu ipo dana, dok je najstarija imala 93 godine. 

U nedelju 17. novembra sa početkom od 9:00 sati, u Gavrilovskom hramu u Beogradu biće služen pomen srpskim žrtvama sa područja Vukovara. Organizator pomena je udruženje Srbski svetionik, koje svojim višegodišnjim aktivnostima vraća dostojanstvo žrtvama i pruža nemerljiv doprinos srpskoj istoriji, kulturi sećanja i istini.   

Prva žrtva na području Vukovara i okolnih sela bio je penzioner Stevan Inić, koji je ubijen vatrenim oružjem 1. maja 1991. u Bršadinu. Stevana je hicima iz vatrenog oružja ubio komšija Hrvat Mihajlo Mijo Gelenčir i to iz šovinističkih pobuda i mržnje. Razlog je bio taj što je nesrećni čovek nosio jugoslovensku zastavu na Prvomajski uranak u obližnju šumu Đergaj. Gelenčir je kasnije učestvovao i u progonu i zastrašivanju srpskog stanovništva u Bršadinu i okolnim selima a proslavio se i po pljačkama srpskih kuća i objekata u vlasništvu Srba. Stevan je ubijen kao penzioner i kao nenaoružani civil samo jer je bio srpske nacionalnosti. U mladosti je oženio Hrvaticu, bio je zaposlen u zemljoradničkoj zadruzi a posle je radio kao kondukter u Jugoslovenskim Železnicama. Do 1986. je bio predsednik SUBNOR-a za Bršadin. Voleo je ljude i imao je prijatelje svih vera i nacija. Ostao je upamćen kao pošten, gostoljubiv i velikodušan čovek a u tom duhu je vaspitavao i svoju decu. -"Svake godine dolazim sa porodicom na ovu službu Božju i uvek nam se misli vraćaju na događaje tih ratnih devedesetih. Emocije su uvek prisutne i izražene, ali sam i srećan što se naše žrtve ne zaboravljaju i što se na ovaj način čuje i za njih. Kao potomku jedne od žrtava ovo mi puno znači, a evo, došli su i moji sinovi iz Engleske da se zajedno sa mnom prisete moga oca i njihovog dede – rekao je na obeležavanju stradanja Bršadinaca sin ubijenog Inića, koji se takođe zove Stevan.

Prva žrtva u samom gradu Vukovaru je bio Srbin Jovan Jakoljević koji je brutalno ubijen 29. juna 1991. na tadašnjem Trgu Slavije, a današnjem Vatikanskom trgu. Njegov sin, Slobodan, ispričao je medijima da se to dogodilo samo zato što je bio Srbin. On je mučki stradao u svojoj kući.

"Moj otac je ubijen samo zato što je bio Srbin i pritom Srbin koji je u Vukovaru nešto značio s obzirom na to da je bio poslovođa na sportskom odeljku Veleprometa, pa je bio poznat u fudbalskim i lovačkim krugovima i to ne samo u Vukovaru nego na području cele Jugoslavije. Nikome nije pravio probleme niti je on imao do tada bilo kakvih problema, a na kraju su mu presudili naši susedi. Njegovo ubistvo bilo je poruka Srbima da nemaju više šta da traže u Vukovaru, ali je poslužilo i kao način da se stvari u našem gradu dodatno zakuvaju. Bila je subota. Tata je tog poslepodneva pratio jednog prijatelja koji nam je bio u gostima i kada je izašao iz kuće, video je kako na Slaviji, ispod vodotornja, stoji grupa od 20-ak naoružanih civila. U to vreme se znalo da su neki na čudne načine dobili oružje, a većina njih su bili vukovarski klošari. Neki od njih tada su prošli kraj njega i tata ih je pitao što se događa. Jedan mu je odgovorio: ‘Čut ćeš, Jovo’. On se vratio u kuću, svi smo bili unutra, sećam se da je bila neka košarkaška utakmica uveče i nakon što se ona završila, počeli smo da se spremamo da idemo na spavanje, kad se oko 23 sata čulo neko rondanje po dvorištu, a onda je neko doviknuo: ‘Jovo, izađi van, policija je’. Zatim je neko povikao: ‘Ne, izlazi napolje ili ćemo kuću dignuti u vazduh!’ Zamislite kako smo se osećali. Tata je potom krenuo prema ulaznim vratima koja su bila s dvorišne strane i kada je otključao bravu i upalio svetlo, samo se čuo rafal. Nakon toga čuo se topot i bežanija, a on je ostao da leži mrtav glavom okrenut prema podrumu. Tako smo ga našli majka, brat i ja. Došla je Hitna pomoć, policija, napravljen je uviđaj, fotografisali su sve, stavljali su mu parafinske rukavice da utvrde je li i on pucao, učinjena je obdukcija i kada su nam sutradan predali telo, mi smo se spakovali i s njegovim telom otišli u njegovo rodno selo Negoslavce, tamo ga sahranili i više se nismo vraćali kući ", ispričao je Slobodan Jakovljević (51), koji i dan danas živi u Vukovaru, gde čeka ishod istrage o ubistvu svog oca.

Miloš Grujić je još pre nekoliko godina medijima ispričao kako još uvek ne zna gde su  kosti njegove supruge Darinke koju su uhapsili pripadnici hrvatske vojske. "To se dogodilo 1. novembra 1991. godine. Ona je ostala u Borovu jer je bila rukovodilac Crvenog krsta i rekla mi je da neće napustiti stare ljude kojima treba pomoć. Iz ‘Borovo komerca’ odveli su je na Trpinjsku cestu, stavili u kola i od tada joj se gubi svaki trag. Sve sam obišao, znam čak imena i prezimena svih s kojima je kontaktirala i ko ju odvezao u autu. To sam rekao i na jednom od sastanaka o nestalima, obećali su mi da će to ispitati, ali do danas ništa "- ispričao je Miloš. Darinka se i danas nalazi na evidenciji nestalih lica. 

Među žrtvama je i Milorad Zorić kojeg su hrvatski vojnici 5.11.1991. nasilno izveli iz skloništa sa grupom srpskih civila nakon čega su svi streljani. 

- Moj otac je odveden iz atomskog skloništa i likvidiran ovde kod vrtića zajedno s grupom od 13 ljudi. Sve znam o izvršiocima i žrtvama, i to mi je veliki teret. Do danas nemam nikakvu ni materijalnu ni moralnu satisfakciju, ali se borim da je ostvarim. Mislim da oni koji vode ovu državu to namerno opstruišu, ali ne vidim razlog zbog kojeg to čine jer ljudi koji su činili zločine samo su teret ovoj lepoj državi - ispričao je pre nekoliko godina medijima Željko Zorić koji je posmrtne ostatke svog oca pronašao i sahranio 1991. godine.


U Bršadinu je tokom rata brutalno ubijeno 49 građana srpske nacionalnosti, većinom od granata. Među njima je bila i učiteljica Dragica Okovački. Dragica je na put izvela veliki broj generacija. Učila je decu svih nacionalnosti, i Srbe i Hrvate i Rusine, Mađare, Ukrajince...bila je pravi predagog i vaspitač, žena velikog srca, pravična i dobronamerna. Zahvaljujući ovoj čestitoj ženi mnogi Vukovarci su naučili brojne životne lekcije. Učila je mališane kako da postanu dobri i pošteni ljudi na čemu su joj i danas mnogi zahvalni. Uvek je bila tu za svoje đake, ali i za sve svoje komšije. Ubijena je u jesen 1991. prilikom artiljerijskog napada hrvatske vojske na Bršadin. "Otišla je do bašte da nešto ubere, pala je granata i ubila je. Iza nje su ostale dve ćerke. Imala je 45 godina" - ispričala je medijima Dragičina sestra. Savo Bingulac (53) je zlostavljan 4. jula 1991. u vlastitoj kući u Kozaračkoj ulici u Vukovaru nakon što su u nju upali naoružani pripadnici hrvatske vojske. Nakon pretresa, pljačke i višesatnog zlostavljanja iz dvorišta komšije Hrvata Josipa Vodopije na kuću porodice Bingulac je ispaljen tromblon koji je teško ranio Savu,otkinuvši mu levu potkolenicu i stopalo desne noge. Od posledica teškog ranjavanja i neadekvatnog lečenja u vukovarskoj bolnici, Savo Bingulac je preminuo 17. januara 1992. u bolnici u Sremskoj Kamenici.


Jedan od najvećih zločina počinjen je 16. novembra 1991. u ulici Nikole Demonje. Tada su pripadnici Zbora Narodne Garde ubili dvadeset četiri srpska civila, među kojima i četvoro dece. Ubijene su cele porodice Čečavac i Pavlović. Naoružani hrvatski vojnici su upali u kuću Miroslava Čečevca i na svirep način ubili njega, njegovu suprugu Slađanu i  njihovog sina Gorana, starog godinu dana. Zajedno sa njima su ubijeni i Ana Novaković (41), Ilinka Milošević (32) i njen sin Branimir, star deset godina. Samo dve kuće dalje, istovremeno je masakrirana četvoročlana porodica Pavlović i još četvoro srpskih civila. Zorica Pavlović je imala nepunih petnaest godina a njen brat Zoran svega sedamnaest. Ubijeni su sa majkom Nadom, bakom Miholjkom, očuhom Teodorom i komšijama Radoslavom i Savkom Pavić.  
Srpski novinari su zabeležili kamerama izvlačenje leševa porodice Čečevac iz podruma njihove porodične kuće. 

Istaknuti patolog Zoran Stanković je prilikom gostovanja u jednoj emisiji o tom slučaju izjavio sledeće:

"Mi smo u Vukovaru pronašli tela petoro dece. Naš dogovor je bio da tu decu sklonimo s obzirom da smo u jednom trenutku u ciglani u Vukovaru imali preko 1000 leševa...imali su napade uličnih pasa lutalica koji su skrnavili i pokušavali da skrnave te leševe. Mi smo odlučili da to petoro dece stavimo u poseban šator. Za mene je bilo neshvatljivo da je nečije dete mrtvo, a da njega nema, niti se interesuje za tu decu. Zato smo mi u sredstvima javnog informisanja govorili o malom Čečavcu, o malom Branimiru Miloševiću koji su bili među tom decom.... Međutim, niko se nije javljao. Ono što mi nije nijednog trenutka palo na pamet kao čoveku koji vrši identifikaciju leševa i obradu tih podataka je da su njihovi roditelji mrtvi i ja sam tek kasnije video da su roditelji malog Čečavca mrtvi, da je majka malog Branimira mrtva i oni su bili u neposrednoj blizini. Mi smo tu decu stavili u taj šator, i svako veče kad smo odlazili smo ih pokrivali tim čaršavima u nadi da će neko doći i preuzeti njihova tela. Svo vreme dok smo mi to radili iščekivali smo pojavu njihovih roditelja  i najbližih ali oni nisu došli i mi smo njih sahranili na bugarskom groblju." Za ovaj masakr do danas niko nije procesuiran niti osuđen. 

Dana 16. novembra 1991. u Kozaračkoj ulici u Borovu Naselju, na teritoriji pod kontrolom hrvatskih snaga, ubijeni su supružnici Ilija i Evgenija Vuković. Ilija je bio srpske a Evgenija rusinke nacionalnosti. Ubijeni su u podrumu svoje kuće iz neposredne blizine. 

Nakon početka otvorenih ratnih sukoba deseci Srba su ubijeni na različite načine. Civili su odvođeni iz podruma, a ubijani su i zarobljeni vojnici. U izveštaju Vlade SRJ opisuje se događaj iz sredine listopada 1991., kada su ‘na punkt kod Doma tehnike privedena tri starija lica srpske nacionalnosti s Trpinjske ceste i to jedan penzioner, drugi mesar, i treći rukovodilac u kombinatu Borovo’. Tamo ih je zapovjednik punkta navodno odveo i sa još dvojicom gardista streljao. Kasnije se podčinjenima pohvalio da ti ljudi ‘plove niz Dunav’. Pred Vojnim sudom u Beogradu suđeno je pripadnicima hrvatske vojske, izvesnim Nikolaševiću, Leku, Vulčiku, Mlikotiću, Milanoviću da su sredinom jula 1991. učestvovali u akciji "čišćenja" delova Borova naselja paleći, pljačkajući i uništavajući imovinu tamošnjih Srba prilikom čega su brutalno ubijeni nemoćni starci: Anđa Akik (86), Golub Marčeta (83) i Milica Marčeta (64). Svoju potresnu ispovest pre nekolikog godina je novinarima "Novosti" ispričala i Radojka Mrkić, čiji je suprug Mladen Mrkić nestao u leto 1991. Mladen je bio inženjer u Vupiku i brinuo se o situaciji u kombinatu. "Bio je jako vezan za radnike Vupika, mislio je da će sve propasti ako ode. A bilo je vrijeme žetve, znate, počela je 15. srpnja, a moj je Mladen na kraju podnosio izvještaj radničkom savjetu. Bio je jako zabrinut, jer srpska sela, koja su bila okupirana, nisu dovezla žito, pa je u silosu bio manjak prinosa’, ispričala je Radojka Mrkić. Njen zabrinuti suprug Mladen Mrkić nikada nije podnio taj izveštaj. Nakon izlaska iz samoposluge u blizini zgrade u kojoj je živio sa suprugom dočekala su ga dva hrvatska vojnika u maskirnim pantalonama i crnim majicama. Naterali su ga u automobil i odveli u zgradu Sekretarijata za narodnu obranu. Iza njega su ostali samo hleb i mleko koje je, prilikom ulaska u automobil, ostavio na pločniku. Njegova supruga nekim je čudom na telefon dobila i samog predsednika Franju Tuđmana i upitala ga može li učiniti nešto da joj se suprug vrati. Tuđman je slušalicu predao ministru unutarnjih poslova Ivanu Vekiću, koji je nesretnoj ženi obećao da će joj se suprug vratiti istog dana. Nije se vratio nikada. Među prvim žrtvama hrvatskog terora je i Željko Paić. U leto 1991. Paić je radio kao konobar u bifeu na Autobusnom kolodvoru u Vukovaru. Imao je 31 godinu, suprugu Jelicu i dve kćeri. Bio je civil. Prema rečima njegove supruge Jelice, Željko je tog 10. avgusta izašao iz bifea i otišao uplatiti novac u banku. Kući nije došao. Jelica ga je tražila, ali njemu nije bilo ni traga ni glasa. Prošlo je 13 godina bez ikakvog saznanja o Željkovoj sudbini, a onda je zazvonio telefon. Jelicu su nazvali iz Srbije, gde su identifikovali ostatke jedne od žrtava, izvađene iz Dunava nekoliko dana nakon Željkovog nestanka. Potvrđeno joj je da je reč o ostacima njenog supruga. Obdukcija je bila obavljena još 1991. godine. Željko je bio najprije isprebijan, a onda su mu na obali Dunava hrvatski vojnici ispalili dva hica u glavu. Jelica je tužila Republiku Hrvatsku zbog odgovornosti za ubistvo supruga, ali je spor izgubila, kao i mnogi drugi. Trebalo je podmiriti sudske troškove od 31.000 kuna, a kako je bila nezaposlena, blokiran je račun njenim i Željkovim kćerima. Tako su kćeri, koje su tatu izgubile dok su bile devojčice, morale još platiti i sudske troškove. Izvesni Dražen Gažo, Hrvat iz Vukovara, istakao se po brojnim zločinima među kojima je svirepo ubistvo penzionera Branka Sučevića. Gažo je u junu i julu 1991. učestvovao najpre u miniranju i rušenju trgovačkih u ugostiteljskih radnji u vlasništvu Srba. Tako je pomoću eksploziva minirao trgovačku radnju "Migros" i ugostiteljsku radnju "Grmeč" u vlasništvu Branka Sučevića da bi 7.10.1991. hicima iz vatrenog oružja i usmrtio Sučevića. Branko je imao 63 godine u trenutku ubistva. 


U Borovom Selu hrvatski vojnici su 2.11.1991. na svirep i brutalan način ubili Božanu Mandić, devojku od nepunih dvadeset godina. U Borovom Naselju je 14.09.1991. u 30-oj godini života ubijena Jasminka Dokić Petković. Jedina krivica ovih žena bila je njihova srpska nacionalnosti. Bivši jugoslovenski odbojkaški reprezentativac Živojin Vračarić ostao je tokom rata bez majke Milice koju su u novembru 1991. streljali hrvatski vojnici, dok je otac pukom srećom preživeo. Njegovi roditelji su ostali u Borovu naselju gde su i živeli u Bosutskoj ulici. Sa njima se Živojin više puta čuo telefonom iz Beograda i predlagao im da i oni napuste Borovo naselje i sklone se u Trpinju ili u Borovo, samo da odu iz tog grotla.
- Otac to nije prihvatio. Mama je bila bolešljiva pa se plašio kako će do lekova, šta će sa penzijom, tipično razmišljanje starijih ljudi i tako su ostali tamo. Ostali su sa svojim komšijama sa kojima su se družili. Neću da tvrdim kako su sa svima bili u izuzetno dobrim odnosima, ali normalno su se pozdravljali i tu i tamo kod nekoga odlazili na kafu. Bilo ih je i srpske i hrvatske nacionalnosti, ali mi to nikada nismo tako gledali. Tako sam se i sam ponašao, jer se bavim sportom i te razlike među ljudima u nacionalnosti ili boji kože za mene nisu nikada predstavljale problem. Mi smo se u Beogradu najpre smestili kod tetke, odnosno kod tatine sestre, a sa roditeljima sam se poslednji put čuo negde u junu.  - ispričao je Živojin za medije. 

Vračarići su 15. novembra 1991. otišli u zgradu Borovo Komerca gde su pronašli sklonište i tu su prvu noć proveli mirno. Niko ih nije dirao, a sutradan su ih legitimisali i njih i komšije sa kojima su došli. Komšijama su se izvinili zbog uznemiravanja i rekli da se vrate na svoje mesto, a Vračariće su odveli u trpezariju u kojoj ih je dočekao jedan čovek u civilu naoružan pištoljem, a drugi je bio u uniformi i naoružan kalašnjikovom."Isprave je od njih tražio Martin Sabljić koji je među dokumentima koje je uzeo od oca našao i slike mene i sestre. Pretres su izvršili Nikola Čibarić i Ivan Bartol. Pomenuti Čibarić strpao ih je u nekakav automobil i naredio vozaču da ih vozi do železničke stanice u Borovu naselju. Stali su na glavnoj ulici naspram železničke stanice (tada se ta ulica zvala Karla Marksa, a danas ulica Blage Zadre op.a.).Mama je htela da ponese ćebe, a on im je odgovorio da tamo gde idu da im deka neće trebati. Znači sve je to smišljeno rađeno. Tako da su ih provezli do staze za železničku stanicu, pa su pešice prošli preko pruge pored nadvožnjaka za pešake sve do autobusne stanice koja se nalazila ispred željezničke. Mama ga je pitala kud ih vodi, a on ju je ućutkivao. Onda je tata pitao misli li on to njih da ubije, a ovaj je počeo da viče i njega je ućutkivao, zatim se vratio dva koraka unazad. Tata je čuo kako repetira i okrenuo se. Tada je začuo rafal. Jedan metak mu je prošao ispod vilice i izašao na desno oko. Mama je na mestu ostala mrtva. Ovaj je mislio da ih je pobio i otišao je, ali tata je došao sebi. Dragoljub je odmah ustanovio da je njegova supruga mrtva. Krenuo je prema njihovoj kući i onda je naišao na jugoslovensku vojsku koja ga je prebacila u somborsku bolnicu." - ispričao je Živojin medijima

U  Vukovaru su hladne jeseni 1991. ubijeni i novinari Večernjih Novosti Milan Žegarac i Jusuf Čehajić. Milana je 7. oktobra 1991.hrvatski snajperista pogodio u vrat , budući da se našao punih 800 metara na teritoriji koju kontrolišu hrvatske oružane formacije. Bio je laka meta. Njegov poslednji tekst objavljen je istog dana kada je stigla vest da je ubijen. Jusuf je pet dana kasnije ubijen u dvorištu svoje porodične kuće. U rodnom Vukovaru hrvatski vojnici su na okrutan način prekinuli i živote dečaka Rajka Mičkovića i Momčila Savića. Imali su po 17 godina. 


Hrvatski vojnici su u Vukovaru streljali i srpske civile Petra Grubišića, Milana Đukića, Rajka Nunića, Predraga Ćirića, Tomislava Jakovljevića , Milorada Zorića, Uroša Nedučića, Konstantina Lukića, Jovana Markova, Ljubomira Bolića, Boška Grbića, Anu Lukić, Vidu Jakovljević, Milenu Inić, Ratka Inića,  njegovog duševno bolesnog sina Marka Inića, Tošu Toškovića, Vojislava Đekića, Svetislava Vladisavljevića, Stevu Maleckog i mnoge druge. Ana Lukić Maljevac, inače Hrvatica po nacionalnosti, žrtva je višestrukog silovanja i zlostavljanja od strane pripadnika hrvatske vojske. Jedina njena krivica je bila to što se udala za Srbina. Nju je po naređenju Martina Sablića, zbog toga što je kod nje pronašao vojničke knjižice njenog supruga i tri sina, zajedno sa Vidom Jakovljević, izveo iz skloništa “Nova obućara” i streljao Nikola Ćibarić, navodic DIC VERITAS.

Poslednja žrtva je bio Đuro Mutić, povratnik u selo Berka, nedaleko od Vukovara. Njega su 15.08.1999.  na smrt pretukli hrvatski mladići a nesrećni čovek je od zadobijenih povreda ubrzo izdahnuo. Očevici su ispričali da se radilo o pravom linču jer je Mutića napala grupa od četiri do pet Hrvata, koji su ga naprosto izmasakrirali. Napadači su pevali ustaške pesme i uzvikivali "Ovo je za Tuđmana i Pavelića", "Bit će opet Jasenovca", "Smrt srpskoj djeci". Hrvati iz sela Berka su tokom 1991. aktivno učestvovali u progonu srpskog stanovništva i u zločinima protiv civila. 

U Vukovaru su tokom ratnog sukoba živote izgubili i trogodišnji Aleksandar Jagodić, Ilinka Bulajić (66), Milosav Bulajić (77), Slobodanka Hancko (46), Šandor Heretik (42), Borislav Knežević (13), Stojan Lalić (68), Vukosava Lalić (73), Danica Manojlović (48), Nikola Manojlović (53), Milica Milovanković (71), Milka Oreščanin (80), Mirko Oreščanin (78), Vukosava Orlušić, Vera Poljak (39), Vesna Radeka, Nada Samardžija (23), Ilija Vorkapić (93), Jelica Vorkapić (85), Toma Jakovljević (63), Vida Jakovljević (67), Jela Marić (45), dr Adam Seferagić (51), Grozda Ursić (64), Mihajlo Radović (58) i mnogi drugi. 



Izvor: Portal Zločini nad Srbima
          
           Dic Veritas

           Novosti.hr


Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...