O tragediji Srba u Vitezu i Lašvanskoj dolini jako se malo zna a još manje govori. Egzodus i genocid koji je naš narod doživeo tokom agresije ostao je u potpunoj senci i zaboravu..
Vitez, mali gradić u Lašvanskoj dolini, ostao je u bliskoj prošlosti upamćen po stravičnim zločinima muslimanske vojske nad hrvatskim stanovništvom. Tokom agresije tzv. Armije BiH u Vitezu je ubijeno 653 Hrvata, od čega 35 dece. Ipak, pored Hrvata u ovom malom gradu masovno su stradali i Srbi.
Prema popisu stanovništva iz 1991. u Vitezu je živelo blizu 2000 Srba, a danas ih u čitavoj opštini ima jedva tri stotine. Neposredno nakon rata, u Vitezu je živelo svega 20 Srba jer su gotovo svi proterani ili poubijani. Do danas se na svoja vekovna ognjišta vratilo još oko 250 građana, mahom starije dobi. O zločinima nad srpskim stanovništvom vrlo se malo zna. O tome se ne pišu članci, ne postoje televizijske emisije, nema tv priloga...
Život u Vitezu postao je nesnošljiv i naročito težak početkom 1992. kada započinje rat. Idiličan suživot i međusobna tolerancija bivaju zamenjeni pogrdnim rečima i progonom Srba. Prilično loš položaj srpskog stanovništva dodatno je pogoršavala činjenica da su Srbi predstavljali značajnu manjinu u ovom gradiću. Bošnjaci započinju talas masovnog nasilja nad srpskim civilima, presreću ljude po ulici, tuku ih, maltretiraju, zlostavljaju...miniraju se kuće, lokali i društveni objekti u vlasništvu Srba. Te nesrećne 1992. i pravoslavne crkve i groblja širom Lašvanske doline bivaju oskrnavljeni, demolirani i uništeni. Pripadnici tzv. Armije BiH skrnavili su ikone, uništavali svete knjige i pljačkali crkvenu imovinu. Grobovi pokojnika bivaju raskopani, spomen ploče razbijene, išarane...uvredljivi grafiti na račun Srba stoje i danas.
Prva žrtva rata je bio civil Cvijan Jelić (1949) kojeg su sredinom aprila 1992. u Tolovićima zverski ubili pripadnici muslimanske vojske iz susednog sela Preočići.
Većina Srba tada biva brutalno proterana sa svojih ognjišta. Njihove kuće se pale i ruše, a imovina pljačka...malobrojno stanovništvo traži spas kod komšija hrvatske nacionalnosti. Međutim, naredne 1993. i Hrvati postaju žrtve bošnjačkih fanatika. U besomučnim napadima muslimanskih vojnika ubijeno je 35-oro dece. Jedan od nastrašnijih zločina dogodio se 10. juna 1993. kada su muslimanski vojnici granatirali školsko igralište i tom prilikom ubili osmoro hrvatske dece od 9 do 17 godina, a još šestoro teško ranili. Bio je to strašan prizor koji je jasno pokazao da muslimani (danas Bošnjaci) u svojim krvavim pohodima ne štede baš nikoga. U besomučnom granatiranju i snajperskom terorisanju Viteza život je izgubilo 700 građana svih nacionalnosti. Muslimanski vojnici nisu poštedeli život ni četvoromesečne bebe Ante Garića koji je brutalno ubijen početkom septembra 1993. prilikom napada na bolnicu.
Srpski civili su presretani na ulicama, odvođeni sa radnih mesta, kidnapovani iz svojih kuća a potom odvođeni u muslimanske logore gde su zatvarani, prebijani, zlostavljani i mučeni.
Nekadašnja srpska sela Tolovići i Ljubić danas su u potpunosti postala bošnjačka a svo srpsko stanovništvo je proterano i pobijeno, sve kuće i društveni objekti su popaljeni i skoro da ne postoje nikakvi tragovi da su ovde nekad stanovali Srbi.
Isto je i sa selima Bila, Divjak, Zaselje, Rijeka, Nadioci, Kruščica odakle je celokupno srpsko stanovništvo prognano i proterano. Najveći broj Srba danas živi u gradskom naselju Viteza (koje je tokom rata bilo pod kontrolom HVO) i oni odavde nisu bili proterivani.
- Srba u Vitezu gotovo i da nema, ono malo što se vratilo su stariji ljudi koji su došli da provedu ovdje posljednje dane života...inače se omladina ne vraća, to je sve po bijelom svijetu ili po Republici Srpskoj ali ih nema po Vitezu. Teško je bilo biti Srbin za vrijeme rata, svaki dan su padale granate sa muslimanske strane. Sa Hrvatima smo uvijek lijepo živjeli, čuvali su nas i tada a i danas nam pomažu a sa muslimanske strane su dolazile granate, snajperi, bilo je strašno. Ne znam zašto su nas protjerivali, mi sa njima ovdje nismo ni ratovali. Eto crkva je pusta, nema nikoga...danas se teško živi, nema rata ali nema ni posla.. - ispričala je jedna meštanka srpske nacionalnosti koja živi u Vitezu.
Na svetski dan milosrđa, 5. septembra 1993. godine pripadnici tzv. Armije BiH izvršili su snažan napad na hrišćansko selo Zabilje, zarobivši pritom 14 meštana srpske i hrvatske nacionalnosti. Reč je o nenaoružanim civilima koji su uhvaćeni u svojim kućama. Bili su to: Vlado Krišto, Žarko Stojak, Branislav, Tomislav i Niko Petraš, Ranko Sukara, Srećko Mišković, Nikica Jerković, Željko Lovrić, Albert Gabrijel, Jozo Marijanović, Duško i Mladen Ikić te Milan Milanović. Svi su zverski mučeni i streljani. Najmlađi je bio Žarko Stojak, dete od 16 godina.
Srbin Ranko Sukara (rođen 1969.) jedan je od zarobljenika koji je doživeo pravi pakao. Nesrećni čovek je satima mučen, prebijan i zlostavljan nakon čega je streljan. Istu sudbinu tog krvavog jesenjeg dana je doživeo i Milan Malinović (rođen 1953.) koji su na svirep i okrutan način ubijen. Obojica su ubijeni kao nenaoružani civili i to samo zbog svoje srpske nacionalnosti. Na videosnimku koju već odavno poseduje hrvatska strana, a ona je delo pripadnika Armije BiH, vidljivo je kako su to učinili pripadnici zloglasne postrojbe “El mudžahid” iz sastava 7. muslimanske brigade 3. korpusa Armije BiH. Prema svedočenju, zarobljeni Srbi i Hrvati, odvedeni su živi, a tek nakon dva meseca saznalo se za njihovu tragičnu sudbinu. Za ovaj zločin još niko nije odgovarao, proces istrage nikada nije ni pokrenut iako je rodbina žrtava zločina među napadačima na videosnimci prepoznala i neke svoje susede, pripadnike zloglasne postrojbe “El mudžahid” koji i sad žive u susednom selu Sadovače a njihova su imena poznata i široj javnosti, ali ne (?) i pravosudnim telima, piše Večernji.ba
Na području Viteza je postojalo nekoliko logora gde su zatvarani srpski i hrvatski civili a jedan od najzloglasnijih je onaj u selu Kruščica. Muslimanski vojnici su se danonoćno iživljavali nad zarobljenim civilima, tukli ih i zlostavljali a od torture nisu bili pošteđeni ni žene, ni starci. Sud BiH osudio je četvoricu bivših pripadnika Armije RBiH na ukupno 27 godina zatvora zbog zločina nad civilima zatvorenim u mestu Kruščica kod Viteza 1993. godine.
Jedan od najstrašnijih zločina se dogodio 22.12.1993. u Križančevom Selu. Muslimanski vojnici su tog dana izvršili napad na ovo katoličko selo i zarobili 64 civila i vojnika hrvatske nacionalnosti. Sve žrtve su zverski mučene, sakaćene i masakrirane. Ljudima su vađene oči, sečeni prsti, odrubljivane glave..Među ubijenima je bilo i žena i staraca a posmrtni ostaci mnogih žrtava do danas nisu pronađeni. Među ubijenima je i Dragan Zamboni, Srbin iz Viteza. Dragan je živeo u Vitezu zajedno sa suprugom, dva sina a kasnije su im se pridružili i njegova tašta Anđa i šurak Jadranko koji su proterani iz srpskog sela Suvi Do. Dragan je zarobljen od strane muslimanskih vojnika 22.12.1993. prilikom napada na Križančevo Selo a nakon strahovitih patnji i muka, zverski je ubijen. Supruga i sinovi su se nedeljama nadali da je Dragan živ i da se nalazi u zarobljeništvu. Očekivali su njegov povratak. Međutim, 01.02.1994. Crveni Krst je dovezao leševe žrtava a među njima je bio i Dragan. O kakvoj brutalnosti se radi, svedoči i činjenica da je sam proces identifikacije prilično dugo trajao. Dragan je u trenutku ubistva imao 40 godina. U Vitezu je tih ratnih dana brutalno ubijena i učiteljica Zora Petrović. Zora je čitav svoj život posvetila deci, učila je i srpsku i hrvatsku i bošnjačku decu. Mnoge generacije je ispratila u život a njihovo detinjstvo učinila nezaboravnom epizodom tokom odrastanja. Bila je veoma poštovana ali je tokom rata doživela užasno tešku sudbinu. Zverski je zlostavljana pa ubijena od strane agresora i to samo jer je bila Srpkinja. I njena bratanica Jelena, inače devojčica, je takođe zlostavljana i maltretirana a od posledica tortura je i oslepela.
Jedan od stravičnih zločina dogodio se 9. januara 1994. u viteškom naselju Buhine Kuće kada je muslimanska vojska masakrirala 32 civila.Najmlađa žrtva bio je dečak Danijel Grbavac, star godinu ipo dana koji je masakriran sa majkom Ankicom, koja je bila u sedmom mesecu trudnoće. Ubijen je veći broj žena i staraca a gotovo sve žrtve su masakrirane. Novka Krivak (35) je tom prilikom zverski mučena pa likvidirana na kućnom pragu a Dragici Petrović (36), devojci srpske nacionalnosti, inače duševnoj bolesnici, muslimanski zlikovci nisu dozvolili da je majka i sestra povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana ubili. Njeno telo je izvučeno nakon tridesetak dana. Muslimanski zločinci su je zlostavljali, mučili a potom usmrtili udarcima ciglom o glavu. Njen rođak Draženko Petrović, star 34 godine, nađen je ispod terase gde je ubijena i Dragica. Nije bio naoružan niti obučen u vojnu odoru.
Vitez, mali gradić u Lašvanskoj dolini, ostao je u bliskoj prošlosti upamćen po stravičnim zločinima muslimanske vojske nad hrvatskim stanovništvom. Tokom agresije tzv. Armije BiH u Vitezu je ubijeno 653 Hrvata, od čega 35 dece. Ipak, pored Hrvata u ovom malom gradu masovno su stradali i Srbi.
Prema popisu stanovništva iz 1991. u Vitezu je živelo blizu 2000 Srba, a danas ih u čitavoj opštini ima jedva tri stotine. Neposredno nakon rata, u Vitezu je živelo svega 20 Srba jer su gotovo svi proterani ili poubijani. Do danas se na svoja vekovna ognjišta vratilo još oko 250 građana, mahom starije dobi. O zločinima nad srpskim stanovništvom vrlo se malo zna. O tome se ne pišu članci, ne postoje televizijske emisije, nema tv priloga...
Život u Vitezu postao je nesnošljiv i naročito težak početkom 1992. kada započinje rat. Idiličan suživot i međusobna tolerancija bivaju zamenjeni pogrdnim rečima i progonom Srba. Prilično loš položaj srpskog stanovništva dodatno je pogoršavala činjenica da su Srbi predstavljali značajnu manjinu u ovom gradiću. Bošnjaci započinju talas masovnog nasilja nad srpskim civilima, presreću ljude po ulici, tuku ih, maltretiraju, zlostavljaju...miniraju se kuće, lokali i društveni objekti u vlasništvu Srba. Te nesrećne 1992. i pravoslavne crkve i groblja širom Lašvanske doline bivaju oskrnavljeni, demolirani i uništeni. Pripadnici tzv. Armije BiH skrnavili su ikone, uništavali svete knjige i pljačkali crkvenu imovinu. Grobovi pokojnika bivaju raskopani, spomen ploče razbijene, išarane...uvredljivi grafiti na račun Srba stoje i danas.
Prva žrtva rata je bio civil Cvijan Jelić (1949) kojeg su sredinom aprila 1992. u Tolovićima zverski ubili pripadnici muslimanske vojske iz susednog sela Preočići.
Većina Srba tada biva brutalno proterana sa svojih ognjišta. Njihove kuće se pale i ruše, a imovina pljačka...malobrojno stanovništvo traži spas kod komšija hrvatske nacionalnosti. Međutim, naredne 1993. i Hrvati postaju žrtve bošnjačkih fanatika. U besomučnim napadima muslimanskih vojnika ubijeno je 35-oro dece. Jedan od nastrašnijih zločina dogodio se 10. juna 1993. kada su muslimanski vojnici granatirali školsko igralište i tom prilikom ubili osmoro hrvatske dece od 9 do 17 godina, a još šestoro teško ranili. Bio je to strašan prizor koji je jasno pokazao da muslimani (danas Bošnjaci) u svojim krvavim pohodima ne štede baš nikoga. U besomučnom granatiranju i snajperskom terorisanju Viteza život je izgubilo 700 građana svih nacionalnosti. Muslimanski vojnici nisu poštedeli život ni četvoromesečne bebe Ante Garića koji je brutalno ubijen početkom septembra 1993. prilikom napada na bolnicu.
Srpski civili su presretani na ulicama, odvođeni sa radnih mesta, kidnapovani iz svojih kuća a potom odvođeni u muslimanske logore gde su zatvarani, prebijani, zlostavljani i mučeni.
Nekadašnja srpska sela Tolovići i Ljubić danas su u potpunosti postala bošnjačka a svo srpsko stanovništvo je proterano i pobijeno, sve kuće i društveni objekti su popaljeni i skoro da ne postoje nikakvi tragovi da su ovde nekad stanovali Srbi.
Isto je i sa selima Bila, Divjak, Zaselje, Rijeka, Nadioci, Kruščica odakle je celokupno srpsko stanovništvo prognano i proterano. Najveći broj Srba danas živi u gradskom naselju Viteza (koje je tokom rata bilo pod kontrolom HVO) i oni odavde nisu bili proterivani.
- Srba u Vitezu gotovo i da nema, ono malo što se vratilo su stariji ljudi koji su došli da provedu ovdje posljednje dane života...inače se omladina ne vraća, to je sve po bijelom svijetu ili po Republici Srpskoj ali ih nema po Vitezu. Teško je bilo biti Srbin za vrijeme rata, svaki dan su padale granate sa muslimanske strane. Sa Hrvatima smo uvijek lijepo živjeli, čuvali su nas i tada a i danas nam pomažu a sa muslimanske strane su dolazile granate, snajperi, bilo je strašno. Ne znam zašto su nas protjerivali, mi sa njima ovdje nismo ni ratovali. Eto crkva je pusta, nema nikoga...danas se teško živi, nema rata ali nema ni posla.. - ispričala je jedna meštanka srpske nacionalnosti koja živi u Vitezu.
Na svetski dan milosrđa, 5. septembra 1993. godine pripadnici tzv. Armije BiH izvršili su snažan napad na hrišćansko selo Zabilje, zarobivši pritom 14 meštana srpske i hrvatske nacionalnosti. Reč je o nenaoružanim civilima koji su uhvaćeni u svojim kućama. Bili su to: Vlado Krišto, Žarko Stojak, Branislav, Tomislav i Niko Petraš, Ranko Sukara, Srećko Mišković, Nikica Jerković, Željko Lovrić, Albert Gabrijel, Jozo Marijanović, Duško i Mladen Ikić te Milan Milanović. Svi su zverski mučeni i streljani. Najmlađi je bio Žarko Stojak, dete od 16 godina.
Srbin Ranko Sukara (rođen 1969.) jedan je od zarobljenika koji je doživeo pravi pakao. Nesrećni čovek je satima mučen, prebijan i zlostavljan nakon čega je streljan. Istu sudbinu tog krvavog jesenjeg dana je doživeo i Milan Malinović (rođen 1953.) koji su na svirep i okrutan način ubijen. Obojica su ubijeni kao nenaoružani civili i to samo zbog svoje srpske nacionalnosti. Na videosnimku koju već odavno poseduje hrvatska strana, a ona je delo pripadnika Armije BiH, vidljivo je kako su to učinili pripadnici zloglasne postrojbe “El mudžahid” iz sastava 7. muslimanske brigade 3. korpusa Armije BiH. Prema svedočenju, zarobljeni Srbi i Hrvati, odvedeni su živi, a tek nakon dva meseca saznalo se za njihovu tragičnu sudbinu. Za ovaj zločin još niko nije odgovarao, proces istrage nikada nije ni pokrenut iako je rodbina žrtava zločina među napadačima na videosnimci prepoznala i neke svoje susede, pripadnike zloglasne postrojbe “El mudžahid” koji i sad žive u susednom selu Sadovače a njihova su imena poznata i široj javnosti, ali ne (?) i pravosudnim telima, piše Večernji.ba
Na području Viteza je postojalo nekoliko logora gde su zatvarani srpski i hrvatski civili a jedan od najzloglasnijih je onaj u selu Kruščica. Muslimanski vojnici su se danonoćno iživljavali nad zarobljenim civilima, tukli ih i zlostavljali a od torture nisu bili pošteđeni ni žene, ni starci. Sud BiH osudio je četvoricu bivših pripadnika Armije RBiH na ukupno 27 godina zatvora zbog zločina nad civilima zatvorenim u mestu Kruščica kod Viteza 1993. godine.
Jedan od najstrašnijih zločina se dogodio 22.12.1993. u Križančevom Selu. Muslimanski vojnici su tog dana izvršili napad na ovo katoličko selo i zarobili 64 civila i vojnika hrvatske nacionalnosti. Sve žrtve su zverski mučene, sakaćene i masakrirane. Ljudima su vađene oči, sečeni prsti, odrubljivane glave..Među ubijenima je bilo i žena i staraca a posmrtni ostaci mnogih žrtava do danas nisu pronađeni. Među ubijenima je i Dragan Zamboni, Srbin iz Viteza. Dragan je živeo u Vitezu zajedno sa suprugom, dva sina a kasnije su im se pridružili i njegova tašta Anđa i šurak Jadranko koji su proterani iz srpskog sela Suvi Do. Dragan je zarobljen od strane muslimanskih vojnika 22.12.1993. prilikom napada na Križančevo Selo a nakon strahovitih patnji i muka, zverski je ubijen. Supruga i sinovi su se nedeljama nadali da je Dragan živ i da se nalazi u zarobljeništvu. Očekivali su njegov povratak. Međutim, 01.02.1994. Crveni Krst je dovezao leševe žrtava a među njima je bio i Dragan. O kakvoj brutalnosti se radi, svedoči i činjenica da je sam proces identifikacije prilično dugo trajao. Dragan je u trenutku ubistva imao 40 godina. U Vitezu je tih ratnih dana brutalno ubijena i učiteljica Zora Petrović. Zora je čitav svoj život posvetila deci, učila je i srpsku i hrvatsku i bošnjačku decu. Mnoge generacije je ispratila u život a njihovo detinjstvo učinila nezaboravnom epizodom tokom odrastanja. Bila je veoma poštovana ali je tokom rata doživela užasno tešku sudbinu. Zverski je zlostavljana pa ubijena od strane agresora i to samo jer je bila Srpkinja. I njena bratanica Jelena, inače devojčica, je takođe zlostavljana i maltretirana a od posledica tortura je i oslepela.
Jedan od stravičnih zločina dogodio se 9. januara 1994. u viteškom naselju Buhine Kuće kada je muslimanska vojska masakrirala 32 civila.Najmlađa žrtva bio je dečak Danijel Grbavac, star godinu ipo dana koji je masakriran sa majkom Ankicom, koja je bila u sedmom mesecu trudnoće. Ubijen je veći broj žena i staraca a gotovo sve žrtve su masakrirane. Novka Krivak (35) je tom prilikom zverski mučena pa likvidirana na kućnom pragu a Dragici Petrović (36), devojci srpske nacionalnosti, inače duševnoj bolesnici, muslimanski zlikovci nisu dozvolili da je majka i sestra povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana ubili. Njeno telo je izvučeno nakon tridesetak dana. Muslimanski zločinci su je zlostavljali, mučili a potom usmrtili udarcima ciglom o glavu. Njen rođak Draženko Petrović, star 34 godine, nađen je ispod terase gde je ubijena i Dragica. Nije bio naoružan niti obučen u vojnu odoru.
Za progon srpskog stanovništva iz Viteza, za masovna ubistva, zatvaranje u logore, zlostavljanja kao i spaljivanje sela i društvenih i kulturnih objekata do danas niko nije osuđen niti procesuiran.
Izvor: Večernji.ba
Žene žrtve rata: "Naša ispovijest"
Izvor: Večernji.ba
Žene žrtve rata: "Naša ispovijest"

Užasno,zločinci najgore vrste.
ОдговориИзбриши