BJELOVAC: UBISTVA, MUČENJA I SILOVANJA I DALJE BEZ KAZNE; MUSLIMANSKI ZLOČINCI NA SLOBODI

U porti crkve Svetog proroka Ilije u Bjelovcu, u subotu 14. decembra, biće služen parastos za 109 ubijenih Srba iz ovog i susednih sela Sikirić i Loznička Rijeka. Parastos će biti služen u 13 sati, a za 13:45 je predviđeno polaganje cveća na spomen obeležje žrtvama. Za zločin koji su počinili pripadnici 28. divizije tzv. Armije BiH do danas niko nije odgovarao

Svaki decembar budi teška sećanja među stanovnicima Podrinja a naročito među meštanima Bjelovca. Ovo pitomo selo pokraj Drine, čuveno po dobrim, poštenim ljudima i velikim domaćinima našlo se tokom rata nekoliko puta na udaru muslimanskih ekstremista iz Srebrenice. Prvi napad desio se još na Vidovdan, 28. juna 1992. kada je pobijeno 11 devojaka, žena i staraca. Drugi masovniji napad usledio je tragičnog 14. decembra 1992. kada je preko hiljadu muslimanskih vojnika na čelu sa Naserom Orićem u ranim jutarnjim časovima izvršilo napad na ovo nebranjeno selo i okolne zaseoke. Zverski je ubijeno 68 meštana srpske nacionalnosti - žena, dece i staraca. Najmlađe žrtve bili su 14-godišnji Slobodan Petrović i 15-ogodišnji Čedo Miladinović, dok su najstarije bile penzionerke Dostana Matić (90) i Zlata Jovanović (87). Imena nedužnih žrtava su uklesana i na seoskom spomen obeležju a posebno je bolna činjenica da je među ubijenima bilo 19 žena i šestoro dece. U Bjelovcu je nesumnjivo počinjen ratni zločin protiv civilnog stanovništva i zločin protiv čovečnosti. Muslimanski vojnici kao i civili (žene i maloletnici) upali su u selo uz povike "Allahu ekber", "Tekbir", "Koljite žene i djecu". U srebreničke zatvore tada je odvedeno na desetine civila, a selo je  nakon pljačke, do temelja spaljeno. 

Domaćici Slavki Matić su pripadnici 28. divizije "Armije BiH" na kućnom pragu ubili supruga Radivoja Matića (55) koji je bio invalid, i dve ćerke Gordanu i Snežanu. Gordana je imala 25 a Snežana 27 godina. 

-  Bila sam u Bratuncu, poranila da pospremim školu.Gordana je toga dana (14. decembar) sa Radivojem imala posla oko kuće i živine. Snježana se spremala na posao, kada su s brda udarile te nesreće i zlo napravile. Nisu samo moju kuću u večno crnilo zavile. Nema kuće u Bjelovcu da nije bilo žrtava. Snežana Matić imala je 26 godina. Završila višu medicinsku školu, smer za laborante. Dobila je posao u banji Guber. Nije radila ni pola godine... Gordana je diplomirala u srednjoj građevinskoj školi. Nadala se stalnom zaposlenju. Radivoje je više od dvije decenije radio u rudniku "Sase". U rudniku je i penzionisan, još pre početka sukoba u BiH.

- Ruka mu je stradala u rudniku, penzionisan je kao invalid rada .Tako nije ni mogao da bude vojni obveznik. Niko ga nije ni pozivao. Tako... Nikome nikada nismo ni zlo pomislili, a kamoli učinili. I, pitam se: zašto su mi pobili djecu i muža? I, pitam se: zašto sam ja ostala? Zašto, da nikog više nemam. Ni života nemam. Jer, ovo što čovjek živi, kao ja što živim, i nije život. To je da se vučeš kao prebijen. Želiš da umreš, a nazor ne možeš. Ne znam da li je teža noć ili je teže jutro - pita se Slavka Matić.  Pričam s fotografijama. Kako bi bilo da ste mi živi, mili moji. Kako bi bilo? I stalno mi je pred očima to što sam zatekla. Snježana je, jasno mi je, pogođena kad i Gordana, na vratima kuće. Pa se vukla do kupatila. Tu su je stigli i pucali joj u glavu. Zašto, pitam se - ispričala je Slavka Matić za medije. Slavka je o zločinu u Bjelovcu svedočila i pred Haškim tribunalom ali za počinjene zločine niko nije procesuiran.  Njeni najmiliji su ubijeni u svojoj kući, kao nenaoružani civili. 

U napadu na Bjelovac teško je ranjena domaćica Milena Jovanović, dok su njena ćerka Radenka (18) i svekrva Zlata Jovanović (87) tom prilikom ubijene. Obe su pre ubistva mučene i zlostavljane. U intervjuu za Večernje Novosti, Milena Jovanović je ispričala detalje stravičnog zločina u Bjelovcu.

 "U noći prije nego što ćemo se zauvijek rastati, dugo smo sedjele. Čekala sam supruga Milisava i sina Radivoja da sutradan uveče stignu iz Austrije, tamo su radili. Da su stigli dan ranije?! Eto, sudbina ih je poštedjela... A, Radenka spremila kolače, zavila sarmu, bila je vesela. Pre nekoliko dana položila vozački ispit. Otac i brat su željeli da je nagrade novim kolima. Ma, bila je dijete za primer. Završila školu na vrijeme, imala je snove, svoju mladost...Ja nisam željela da bježim bez Radenke. A ona me gura i viče  "Idi, majko, spasavaj se, ja ću Drinu lako da preplivam. Idi, ne muči me". Ona drži mene, ja nju. Grlimo se. Onda sam krenula nizbrdo.U podnožju, gotovo na obali reke, padali su ljudi u zbijegu. A tu, gdje su padali... odatle se vide njihove kuće. Meci su pogodili i mene. Jedan u glavu, drugi u rame, treći u nogu. Pala sam. Krilo puno krvi.

Oko mene sve što je bilo živo, u trenu je bilo mrtvo.  Pamtim posljednje riječi rođaka i komšija: "Sine, gotovo je sa mnom", "Roditelji moji, gdje ste, da li ste živi?", "Brate, možeš li ikako preživjeti... - ispričala je Milena Jovanović za Večernje novosti. 

Milena je nakon izvesnog vremena prevezana u lozničku bolnicu svesti.

 - Ne znam koji je dan bio po redu od te moje nesreće - kaže Milena. - Medicinska sestra mi daje dvije injekcije. Kaže mi: "Izdrži, budi jaka". Ubrzo, na vratima vidim sina i supruga. Jauknem: "A gdje je Radenka?" Oni ćute. Ćute. Ja opet jauknem. I kao da sad, evo sad čujem: "Ubili su je i danas smo je sahranili". Uspijela sam da kažem: I svadbu ste joj obavili. Tada sam se izgubila. " Vojnici Armije BiH su brzo sustigli Radenku, mučili je, satima zlostavljali i na kraju ubili...njeno beživotno telo bilo je potpuno  neprepoznatljivo od zadobijenih rana.  

Toga dana je ubijena i Radenkina baka Zlata Jovanović, stara 87 godina. Starica je bila sama i nezaštićena u svojoj porodičnoj kući kada su vojnici Armije BiH upali u njen dom i okrutno je mučili i zlostavljali. Nakon tortura, starica je ubijena. Milena Jovanović je tom prilikom teško ranjena ali uspela da preživi napad. Najstarija žrtva napada na selo Bjelovac bila je starica Dostana Matić koja je imala 90 godina kada je nakon mučenja zverski ubijena u svojoj porodičnoj kući. U Bjelovcu je u samo jednom danu ubijeno 68 meštana. 

Gvozdenija Matić, koja je uspela da preživi napad na Sikirić (MZ Bjelovac) 14.12. 1992 ispričala je kako je skrivena gledala kako joj pripadnici "Armije BiH" ubijaju muža Desimira Matića (1928) i zaovu Božanu Ostojić (1942).

"U selu su zatekli civile i ubili koga su stigli, a selo su opljačkali i zapalili i ono još nije obnovljeno. Već 20 godina  a za zločine nad Srbima i našom djecom niko ne odgovara. Hoće li iko odgovarati za ubistvo moje maloljetne kćerke i ostalih civila iz Loznice i drugih sela ovog kraja koje su muslimani poubijali na razne načine. - Kome je i šta mogla da skrivi moja sedamnaestogodišnja kćerka Verica, koju su Naser Orić i njegovi vojnici ubili na našem kućnom pragu, a poslije toga opljačkali i zapalili naš dom", ispričala je Živana Filipović, pre tri godine za medije. Ona je u ratu izgubila ćerku, muža, brata, petoricu sestrića i veliki broj rođaka. Kaže da zna neke Bošnjake koji su se vratili u bratunačku opštinu, a učestvovali su u ubistvima srpskih civila, ali se vode kao nestali prilikom pada Srebrenice.

"Stavljajući ih na spisak nestalih, muslimanke vlasti hoće da ih zaštite od odgovornosti za zločine koje su činili", tvrdi Živana.

Stari i teško pokretni penzioner Miloš Petrović (73) zaklan je sa svoja dva unuka Mirkom (20) i Slobodanom (15). Svi su prethodno mučeni pa streljani. Orićevi vojnici su upali u dom porodice Ilić i tom prilikom zarobili penzionere, supružnike Živojina (65) i Radojku Ilić (57) koje su zlostavljali i strahovito mučili da bi ih nakon višesatnih tortura, oboje preklali. Dve kuće pored, muslimani su masakrirali civile Obreniju (63) i Ljubisava Nedeljkovića (67) koji su takođe prethodno mučeni. Uz povike "Allahu ekber", orićevi koljači su upali u kuću Obrenije Rankić, opljačkali je a potom zapalili. Žena je pronađena masakrirana sa brojnim ubodnim ranama i tragovima mučenja. Imala je 58 godina. Sličnu sudbinu su doživeli i penzioneri Dušan Prodanović (63) i  Novak Vuksić (62) koji su streljani kao civili na pragu porodične kuće. Civil Zlatan Simić (31) preklan je zajedno sa svojom majkom Grozdanom, penzionerkom od 62 godine. Pronađeni su u dvorištu svoje kuće a patolozi su konstatovali da je bilo mučenja i zlostavljanja. Zlatan Bogičević, dečak od nepunih 17 godina, svirepo je ubijen u napadu muslimanskih ekstremista. Imao je brojne povrede po ekstremitetima, a lice je bilo neprepoznatljivo od tortura i povreda koje su mu naneli agresori. U svom selu okrutno su ubijena i braća Mirko (20) i Čedo Miladinović (14), izuzetno kulturni dečaci i uzorni đaci. Od oružja su imali samo školske sveske i olovke. Ipak, njihova nacionalna pripadnost je zasmetala njihovim dojučerašnjim komšijama Bošnjacima. U smrt je kobnog dana otišla i njihova komšinica Vida Lukić (66), a muslimanski zlikovci nisu poštedeli ni starog i bolesnog Radovana Tanasića (70). Svi su pobijeni na kućnom pragu. Domaćica Krstina Lukić (44) je uspela da preživi Orićev masakr na Vidovdan 1992. o čemu je svedočila i prepričavala komšijama kako je sve izgledalo. Međutim, tog 14. decembra sustigla ju je zla sudbina. Zarobljena je i zverski mučena od strane muslimanskih ekstremista nakon čega je ubijena. Penzionerka Đuka Simić (63) je ubijena rafalnom paljbom iz automatskog oružja pred svojom porodičnom kućom, a Radojku Vučetić i Danicu Stojanović su orićevi zlikovci pokosili mecima dok su se vraćale sa jedne sahrane. Među žrtvama terora su bili i starac Miloš Jovanović (66) i domaćica Milja Prodanović. U prvom napadu orićevih snaga na Bjelovac i Lozničku Rijeku ubijeno je jedanaest civila, među kojima i supružnici Jovana (50) i Srećko Milanović (49), inače invalid kao i Jelena Stojanović, majka petoro dece. 

LOGORI I SILOVANJA

Brano Vučetić je tog  14. decembra 1992. ostao bez čitave porodice. Pripadnici Armije BiH su mu  ubili majku Radojku (46), maloletnog  brata Milenka (16) i oca Radovana (49). Brano je tada imao samo 9 godina. Čuo je oca kako mu viče da beži iz kuće, kod komšinice Mire Filipović, koja je u kući imala još svoje dvoje dece. Sklonila ih je na tavan. Ubrzo su svi pohvatani, a Brano je ranjen od bombe koja je ubačena u sobu od strane bošnjačkih vojnika. I danas ima u glavi 20 gelera.

Kada su  bošnjački vojnici ušli u kuću počeli su da ih psuju i tuku pesnicama, nogama, kundacima, tukli su čak i djecu. Mirina deca Olja (2.5 godine) i Nemanja (8 meseci) su vrištala i zapomagala. Svi četvero su odvedeni u prvo u komšijsko selo Poloznik, gde su većinom živeli Bošnjaci. Tamo u Polozniku je video i prepoznao neke komšije Bošnjake. Odvedeni su u logor u Srebrenici gdje su dva mjeseca mučeni i zlostavljani. Starica Dostana Filipović je tog dana ostala bez sina Dragana i supruga Steve a ona je zarobljena i odvedena u srebrenički logor. Tamo su je tukli, šamarali, zlostavljali, stavljali joj nož pod grlo...zarobljene žene i devojke su danonoćno mučene i zlostavljane u srebreničkim logorima (zgrada opštinskog suda, stanica milicije).

Prema podacima iz knjige "Naša ispovijest" najmanje četiri žene su silovane prilikom napada Orićevih snaga na Bjelovac. Dve devojke su zlostavljane pa ubijene u porodičnoj kući, dok je treća  pronađena na travnatoj površini, nedaleko od svoje porodične kuće. 

ISPOVEST GVOZDENIJE MATIĆ

Gvozdenija Matić, koja je uspela da preživi napad na Sikirić (MZ Bjelovac) 14.12. 1992 ispričala je kako je skrivena gledala kako joj pripadnici "Armije BiH" ubijaju muža Desimira Matića (1928) i zaovu Božanu Ostojić (1924).


" Dana 14.12.1992. godine nalazila sam se kod moje kuće u Sikiriću, kada je u 05,50 časova u selu počela pucnjava. Do tada sam spavala na spratu kuće i silazila sam u prizemlje, ulazeći u kuhinju za mnom je išao moj muž Desimir. Desimir je inače zemljoradnik i svo vrijeme smo živjeli u našem selu. Po mome ulasku u kuhinju, upalila sam svjetlo, odjednom je ušao metak kroz prozor iz pravca Lozničke Rijeke i udario u šporet u kuhinji. Ja i Desimir smo izašli - istrčali napolje pred kuću. Po izlazu pred kućom pucnjava je bila jos veća, a ja i Desimir smo zapazili veliku grupu muslimana kako idu u naše dvorište preskakajući preko zida u nase dvorište. Po mom mišljenju bilo ih je oko 100. Bilo je i civila a i muškaraca u šarenim uniformama koji su nosili oružje. U toj grupi bilo je oko 100 muslimana, među njima bilo je i žena, djece, djece većeg uzrasta koji su na sebi nosili džakove u cilju pljačkanja naših kuća. Inače u Sikiriću su pretežno na tom djelu gdje mi živimo bili su sami bilo je i nenaoružanih muškaraca koji su na leđima nosili ruksake. Ja sam pobjegla u svinjac, dok je moj muž otisao na drugu stranu kuće i njega su odmah zaklali. Ja sam bila sakrivena u svinjcu - među svinjama, a kada su ubili moga Desimira čula sam kako govore "Spavaj Dejo, spavaj Dejo". U našoj kući za svo to vrijeme se nalazila sestra moga muža po imenu Ostojić Božana. Ona nije uspjela da pobjegne iz kuće, jer čim je ustala muslimani su je ubili. U stvari nju su ubili dok je bila podvučena pod sto u kuhinji gdje se krila - tu je nađena mrtva. Medju muslimanima koji su popalili nase selo i ubijali Srbe prepoznala sam Ibric Aliju iz Pirica, a bio je u civilnom odjelu i nije imao pušku, prepoznala sam Begzadić Hajrudina iz sela Pirici i bio je u šarenom odjelu, prepoznala sam Mehu iz Bajrica i njegove dvije kćeri, a prepoznala sam i Kiverić Esmu, učiteljicu iz Srebrenice i dobro sam čula kako Esma govori: "Idite od vrata do vrata, čekajte ih na vratima i ubijajte, kada ih poubijate onda ih pljačkajte". Vidjela sam kada je Ibrić Alija, uzeo našu kantu sa rakijom, iz kuće iznio mesa i sjeo na balkon naše kuće govoreci: "Da si Desimire sada živ, da nazdraviš, dobru si rakiju kupio". Vidjela sam kada je Alija obio i moju šušaru. Čula sam da je u zaseoku Jovanovići bio i Sinanovic Resid iz Bjelovca, te da je on ubio Miloša toga zaseoka tj. iz Loznice. Prepoznala sam u grupi muslimana najmladjeg sina Jusufa i njegovu snahu. Dakle Jusufov i sin i snaha, prepoznala sam Mehu i njegove dvije kceri, a on je iz Bajrića, prepoznala sam Rukinu kcerku, ona je Jusufova snaha. Prepoznala sam i Mirsu, Edinog brata sa Osmaca. Desimira su ubili i njegovu sestru, Edo i Mirso oba sa Osmaca, jer su oni prvi uskočili u naše dvorište. "

ISPOVEST KRSTE RANKIĆA

Krsto Rankić, koji je preživeo napad na Bjelovac, rekao je da je svaki treći stanovnik Bjelovca tog kobnog dana ubijen ili ranjen. Njemu je tog dana ubijen sin osamnaestogodišnji sin Grujica i 16 članova porodice. 

"Iz sna su nas probudili pucnjava i jake detonacije. Nije bilo svanulo kad su muslimani upali u selo. Opkolili su selo i čak su se diverzanti provukli u zaleđe i sa čamcima napravili zasjedu na Drini. Neki mještani su odmah ubijeni. Poginulo mi je 16 članova uže i šire porodice toga dana. Vidio sam grupu muslimana u crnim uniformama, oni su masakrirali i odsijecali glave ubijenima. Kada smo nakon dva dana sakupljali leševe, neke masakrirane komšije nismo mogli prepoznati, a trojici su odsjekli glave i odnijeli u Srebrenicu. ", rekao je Rankić.

ISPOVEST STOJE PETROVIĆ

Stoja Petrović je tokom napada na Bjelovac izgubila sina Mirka koji je doslovno masakriran na pragu porodične kuće.

"Ja sam mještanka Lozničke Rijeke, tu zivim od rođenja pa sve do 14.12.1992. godine kada je to selo od strane muslimanske vojske napadnuto i spaljeno. U blizini Loznicke Rijeke ima dosta sela sa mješovitim sastavom stanovništva, kao i sela sa žiteljima muslimanima tako da ja sve odrasle stanovnike okolnih sela poznajem, bilo srpska bilo muslimanska jer smo prije rata bili u prilično dobrim komšijskim odnosima pa smo se prilično posjećivali. Od izbijanja ratnih sukoba na našem području ja sam boravila u L. Rijeci i za to vrijeme je više puta selo napadano od strane muslimana. Međutim, 14.12.1992. godine sa velikim snagama muslimani su napali selo, na taj način sto su privukli noću te opkolili sa svih strana selo i, negde, oko 6,30 c. ujutro začula se pucnjava sa svih strana, te sam ja probudila muža, a ja sam izašla napolje i vidjela da iz pravca Drine nadire masa muslimana pa sam, posto su oko mene zviždali meci, utrčala u kuću Mike Damnjanovića i popela se na podkrovlje, odakle sam gledala kako napadaju sa svih strana, a sat dva kasnije posto se razdanilo vidjela sam da su napadači, uglavnom, naše komšije iz okolnih sela, tako da sam ja prepoznala u napadačima Daubašić Rifeta, rođenog u Brezovicama, kasnije se doselio u Bjelovac, te Daubašić Hasana, sina Rifetovog isto iz Bjelovca, Ibrić Aliju, zv. "Kurta" iz Pirića, zatim braća Malagić Mirsad i Medo od oca Muje iz L. Rijeke i njihov stric Malagić Hajrudin, Begzadić Hajrudin, sin Hakijin iz Pirića, zatim Sinanović Muriz i Rešid, braća od oca Rahmana, Sinanović Sead, od oca Safeta, Sinanović Nedzad od oca Safeta i Sinanović Dzevad od oca Safeta svi iz Bjelovca, odnosno iz Sikirića, te sinovi Hasanović Adhema iz Pirića, Bahrudin zvani "Bjelac", Saban, te jos dva brata zv. "Kokan" i "Kiko". Pored navedenih lica bilo je tu i žena koje su pucale na narod, mislim na muslimanke, a ja sam prepoznala dvije to su Esma Kiverić, učiteljica iz Bjelovca, kao i Senada Sinanović, supruga Rešida Sinanovica koja je zajedno sa Rešidom pucala po narodu sa automatskom puškom, a bila je jedna treća mlada žena kasnije sam čula da je ćerka nekog Ibrahima iz Podložnika i da je poginula. Naredbe je izdavao Bajro zv. "Mis" iz Voljevice, prezime mu ne znam. Napad je trajao do 18 c. popodne i tom prilikom pobijeno je dosta mještana, te puno njih ranjeno, ubijeno je nekoliko žena i djece medju kojima su sestre Snezana i Gordana Matic, moj sin Mirko, te Jovanovic Zlata, Jovanovic Radenka, Petrovic Slobodan, Milenko Vucetic, te Slobodan Nedeljkovic, te Slavomir Damjanovic, i niz drugih. Kad smo se predvece koji smo preživjeli povukli, muslimani su zapalili selo i počeli pljačkati. Za vrijeme napada isticao se i Hasanović Hajrudin zv. "Bjelac" iz Pirića koji je inače komandir jedinice prijeteći da će nas sve pohvatati i poklati nazivajući nas četnicima. Mogu još reći da je prilikom napada pobijeno oko 80 mjestana Bjelovca i Lozničke Rijeke, uglavnom staraca, žena i djece a i nekoliko branilaca sela. Ovu izjavu kazujem kao svoju i kao istinitu spremna sam je i pod zakletvom ponoviti pred bilo kojim organom ili sudom kako kod nas tako i u svijetu, jer zelim da se sazna istina o zlodjelima muslimana nad srpskim narodom."

ISPOVEST JANJE SIMIĆ IZ BJELOVCA

"Ujutro, 14. 12. 1992. godine, spavali smo ja i muŽ u svojoj kući u našem selu, kad nas je probudila eksplozija dviju bombi. Ustali smo iz kreveta, i moj muž je pošao napolje noseći u rukama pepeljaru od peći kako bi založili vatru. U momentu kada je izašao napolje i zatvorio vrata za sobom, začuo se rafal koji ga je ubio. Naime, dva puta nas je zvao da mu pruzimo pomoć, ali nismo mogli izići od vatre iz pješadijskog naoružanja koja je otvarana iz pravca muslimanskog sela Biljače. Kada mi je muž ubijen bilo je oko pola sedam ujutro, i već tada su muslimani počeli da pucaju na sve strane po našem selu. U tom momentu moj sin Zoran star 22 godine izašao je napolje, neko od muslimana ga je dozivao da se preda. Bolje je da se preda jer će ga dati u zamenu. A to je bila varka. Jer su odmah otvorili vatru na Zorana gde su ga ranili. Moj sin Zoran je poznao po glasu Salihović Midhata, pa ga je pitao: Midhate jesi li to ti, na šta je on rekao: Jesam, dođi da popijemo. Ako nećes doći, uhvatićemo te pa ćemo te živa na kolac nabiti. Da znas kako Turčin znade na kolac da natakne. U tom momentu, zvala me Zukić Mulija, ranije moja komšinica: Hajde Janjo da popijemo kafu, psujuci mi četničku majku. Djever Lazar Simic mi je ranjen tada, a njega je neko dozivao cini mi se da je Salihović Rifet, koji je rekao: Predajte se četnici, nema vam pomoći. Naši ljudi sa mudžahedinima su u Voljavici ima ih 1.500, gotovi ste". Neko je bio ranjen i trazio je pomoc, a Midhat Salihovic kaze: Cekaj sada cemo mi da koljemo Srbe. Videla sam neku grupu ljudi muslimana, oko 20, imali su maskirne uniforme, vikali su da se predamo jer Bjelovac gori. U prvi sumrak, cula sam da se muslimani dovikuju: Hvatajte Janju živu, opkolite s leve i desne strane. A neko je dozivao naše mjestane na brdu Kunjerac, govoreći: Hajte, nosite ove vaše mrtve sve smo ih pobili. Kada se spustio mrak prva sam izasla napolje, a zatim su za mnom izašli moj sin i Stojanović Anđelko, te smo otišli u Bjelovac do Drine, gdje smo se čamcem prebacili u Srbiju i tako ostali živi. Dok sam se povlacila u Bjelovac, cujem kako se muslimani vesele viču i pjevaju. Ostali smo živi zahvaljujući što smo se sakrili u podrum, jer je gornji dio kuće sav srušen ručnim bacačima."

Za stravičan masakr u Bjelovcu, koji ima i mnoge elemente genocida, do danas niko nije procesuiran niti osuđen. Za brutalna ubistva, silovanja, mučenja i zlostavljanja niko od pripadnika tzv. Armije BiH i njihovih nadređenih nije odgovarao. Oni se i danas šetaju Bosnom i Hercegovinom kao slobodni građani, uživaju sva prava, putuju, rade a neretko i provociraju porodice žrtava

Zašto Sud BiH ignoriše srpske žrtve?

Zašto se silovateljima, decoubicama i osvedočenim zločincima dozvoljava da slobodno šetaju?

Da li se ovakvim neodgovornim postupanjem šalje poruka da je dozvoljeno ubijati srpsku decu, starce i devojke jer svakako niko neće biti procesuiran?! - pitaju se porodice žrtava ali i svi savesni građani Bosne i Hercegovine koji se ne osećaju nimalo bezbedno niti sigurno dok ovakvi ratni zločinci slobodno šetaju ulicama.

Izvor: Milivoje Ivanišević - Hronika srpskog groblja
                
          Republički centar za istraživanje rata i ratnih zločina "Naša Ispovijest"