Sećanje na prerano ugašene živote, na prekinuta detinjstva, na jauke žalosnih majki, na izbeglištvo i egzodus, na popaljene kuće i devastirane crkve i hramove ne bledi ni nakon 28 godina. Kažu da je najveća tragedija kada roditelj nadživi sopstveno dete, ali šta na to da kaže starica Milja Tanasković iz Višegrada koja je u pola sata ostala bez troje dece a da stvar bude još tužnija, bila je i svedok njihovog monstruoznog ubistva. Identičnu sudbinu doživela je i majka Sarafina Lauš, Hrvatica iz Travnika, kojoj su muslimani u dva dana ubili supruga i tri sina i to na kućnom pragu, u svom gradu. Svedoci smo da se srpske i hrvatske žrtve godinama negiraju, minimiziraju a zločini muslimanske tzv. Armije BiH sistemski opravdavaju i relativiziju.
Da li je bol svih majki ista i zašto nije?
Zašto svet priznaje samo bošnjačku patnju?
Zašto se oni koji su silovali žene devojke, odsecali glave i ubijali decu i nejač u ime "muslimanske Bosne i Hercegovine" oslobađaju odgovonosti i proglašavaju herojima?!
Zašto Srpkinje i Hrvatice nemaju pravo da budu žrtve? Po čemu su njihova deca manje vredna? Zašto njihova suza manje vredi?!
Hrvatica Sarafina Lauš iz sela Čukle kod Travnika, u junu 1993. izgubila je trojicu sinova i supruga, a i sama je bila zatočena u logorima u Čuklama i Zenici gde je bila podvrgnuta mukama. Ni za smrt Sarafinine dece, baš kao ni za smrt Miljine dece baš niko nije odgovarao!
DAN KADA JE PLAKAO CEO VIŠEGRAD
 |
U ranu zoru 29. oktobra 1992. horde naoružanih muslimanskih vojnika iz Goražda, tog zloglasnog muslimanskog vojnog uporišta, izvršili su strahovit napad na pitomo, nebranjeno srpsko selo Donja Lijeska kod Višegrada. Zločinci su poubijali tom prilikom sve civile koji su se zatekli u selu. Selo u kojem nije bilo nikakvih borbenih dejstava postalo je meta bolesnih umova koji su prošli desetine kilometara kako bi počinili zločine. Došli su na tuđi prag da siluju, zakolju, popale... Prema rečima svedoka, zločinci naoružani automatskim i hladnim oružjem ali i bolesnom mržnjom prema svemu što je srpsko, uzvikivali su tom prilikom "Allahu ekber" i "Kolji četnike". Donja Lijeska je prema popisu iz 1991. brojala 118 stanovnika i svi su bili srpske nacionalnosti. Napad na selo predstavlja čist akt agresije koji je za cilj imao istrebljenje srpskog civilnog stanovništva u totalitetu što napadači nisu ni krili.
Tih okobarskih dana mnoga sela i zaseoci našli su se na meti agresora a jedanaest života okrutno je ugašeno. Nekoliko meštana je zadobilo lakše i teže povrede. Među ranjenicima je i Milja Tanasković, u narodu poznata i kao majka hrabrost koja je u svojoj 53. godini doživela da u jednom danu ostane bez cele porodice, da ostane bez oba sina i maloletne ćerke, a posebno je bolna i činjenica što je Milja bila svedok njihovih poslednjih trenutaka, nemoćna da makar jedno otrgne iz kandži i zagrljaja smrti. Rane po telu nekako su i zarasle ali one na duši i u srcu nikada neće moći!
Njena deca - Vlado (32), Rado (34) i Vladanka (16) su ubijeni kao nenaoružani civili, na svom kućnom pragu a napad su preživeli Miljin osmomesečni unuk Miroslav i njegova majka Dragana, koji su se slučajno u to vreme zatekli u gradu.
- Bila sam u kući sa decom kad su napali iz šume. Šta je sve ojađena majka preživjela. Sve se dogodilo u jednoj jedinoj crnoj minuti. Bježali smo preko livade niz strminu ispod naše kuće, kada su muslimani, koji su upali u naše selo, zapucali po nama. Prvi dušmanski rafal sasjekao je mog starijeg Radeta. Srušio se mrtav na zemlju. Ni glasa nije pustio. Rade mi je imao samo 32 godine. Moj vrisak za njim stopio se sa samrtnim krikom mog drugog, tri godine mlađeg sina Vlade. Dok sam gledala kako on pada kuršumi su pogodili mene i moju kćerku Vladanku. Kćerka je pala na mene. Izdahnula mi je na rukama. Samo je dva ili tri puta jauknula, a onda se njeno tijelo trglo i ukočilo. Vladanka je Bogu dušu predala. Imala je tek 17 godina. Te godine je bila pošla u četvrti razred srednje tehničke škole… Mene su dušmani pogodili u desno rame. Likujući što su nas pogodili muslimani su vrištali i arlaukali oko naše kuće i štale, iz kojih je već izbijao plamen. Njihovo divljačko klicanje miješalo se sa rikom naših krava koje su u štali žive gorjele, ispričala je pre nekoliko godina Milja Tanasković.
Saznanje da je u Višegradu očekuje jednogodišnji unuk, Radetov sin Miroslav i snaha Dragana, sprečili su nesrećnu ženu da u trenucima dok su smrt i vatra pred njenim očima zatirali njeno porodično gnezdo, digne ruku na sebe i tako prekrati užasan bol s kojim živi i dan-danas. Znala je starica da je zlo vreme i da će snahi Dragani biti potrebna njena pomoć u odgajanju jedinog porodičnog naslednika. A trebalo je decu sahraniti i ožalostiti, spomenike im podići, da se trag ne zametne.
Sarafina Lauš iz BiH u ratu je izgubila trojicu sinova i supruga: "Sve se zna, a ustvari, nitko ništa ne zna"
Hrvatica Sarafina Lauš iz sela Čukle kod Travnika, u junu 1993. izgubila je trojicu sinova i supruga, a i sama je bila zatočena u logorima u Čuklama i Zenici gde je bila podvrgnuta mukama. Ni za smrt Sarafinine dece, baš kao ni za smrt Miljine dece baš niko nije odgovarao!
Podsećanja radi, jake muslimanske snage su 8. juna 1993. izvršile sveobuhvatan napad na Travnik sa ciljem istrebljenja hrvatskog naroda prilikom čega je ubijeno više od stotinu civila i zarobljenih boraca HVO-a. Među ubijenima je bilo i nekoliko dece, a najmlađa Vedrana imala je samo pet godina. Mnoge su priče teške i potresne iz tog perioda, al čini se da je priča majke Sarafine najteža. Na kućnom pragu zlikovci su joj ubili supruga Ivu (1939) i tri sina - Miroslava (22), Fabijana (32) i Dragana (34). Sarafina je rodila jedanaestoro dece. Dvojica, od trojice, ubijenih sinova porodice Lauš, u trenutku pogibije, imali su zasnovane porodice, po četvoro dece.
- Pred sami rat sam osjetila da će nešto biti, vraćala se iz crkve i došla, kad moja unučad utjerana u naš hodnik, muslimanska djeca im viču, sve će ovo naše biti, Alija je rekao, priseća se Sarafina događaja kada je naslutila kakva se tragedija sprema travničkim Hrvatima. Suprug Ivo nije želeo napustiti kuću a više puta je rekao kako nikome nije ništa loše učinio, te zato želi ostati u svom domu. Tako je i ubijen u svom selu, na kućnom pragu a istog dana muslimanski zločinci su ubili i Fabijana, srednjeg sina od trojice ubijenih. - Nas desetak susjeda, žena i djece, te moji sinovi Miroslav i Dragan, zarobljeni smo i na vrh sela 'strpani' u neke privatne garaže. Sve što smo sa sobom nosili, vrijednosti i dokumente, oteli su nam, vrijeđali nas, maltretirali, prijetili nam strijeljanjem, a sve su to bili domaći muslimani, sve smo ih osobno poznavali ili bar iz viđenja. A na čelu te skupine 'kolo' su vodili Avdo Delić, voditelj Civilne zaštite, tako se govorilo, Omer Luković i sin mu Jasmin. Sinove Dragu i Miroslava odvojili su od nas, odveli ih, tukli ih, oteli im satove, vjenčano prstenje, pa ih ponovo vratili u garažu, a 10. lipnja, na 'dobronamjernu' preporuku Safeta Delića iz sela Stranjani u općini Zenica, Drago je pokušao pobjeći. A oni su, očigledno spremni, to čekali i u pokušaju bijega ga ubili. Iz garaže smo čuli još pucnjeva iako tada nije bilo nikakvih borbi, a iz garaže je odveden, nešto kasnije, i moj sin Miroslav te nedaleko od mjesta Dragina ubojstva i on je ubijen. Onda su rekli da se to dogodilo nakon namaza, na uranku su nas odveli i zarobili, otišli bogu da se mole pa to napravili, je li im to bog? Ubili su ih poznanici, naši susjedi muslimani s kojima nikada nikakvih problema ni razmirica nismo imali. A ništa, baš ništa ružnoga moja djeca i moj Ivo nisu učinili, osim što su bili Hrvati, katolici..Znali su oni prije rata govoriti kako su naša djeca dobra, vrijedna, dobro odgojena... Pa zašto ih onda ubiše, Bože moj dragi? - pita se ova hrabra majka. Zločincima nije bilo dovoljno što su joj ubili muža i decu, već su i nju odveli u drugi logor u Zenicu gde je mučena i zlostavljana.
Nad hrvatskim zarobljenicima iživljavala su se čak i muslimanska deca. - Možeš ti zamisliti, pored svih tih strahota, jednom su djecu poslali, pa mi ondje zarobljeni, a djeca nas muslimanska pljuju, eto, zar to nije iživljavanje? - pita Sarafina. Opisuje i kako su muslimanska deca po selu uzvikivala da će hrvatska sela biti njihova, jer je to rekao, Alija Izetbegović, ratni lider današnjih Bošnjaka.
Seća se kaže, i da je jedan muslimanski vojnik, govorio i napominjao na Izetbegovićeve upute da ne sme biti službeno zarobljenih. - Znači, odmah su nas htjeli ubiti kad su nas zarobili, ni sama ne znam kako sam se iz tog pakla spasila. Prisetila se i pomoći jedne Srpkinje u logoru u Zenici, ali i strahota koje joj je govorila. Donosila mi je nekad hranu, i jednom mi rekla, da su nekog Srbina u Zenici, u stanu, vrlom peglom ubili, eto, znade li ti za to tko?", pita Sarafina. Podseća i kako su joj muslimanski vojnici govorili "ima li hrvatske đubradi po Zenicu, ako ima, sve ih kupi, pa živi štit od njih! ". Sarafina je istakla kako retko ide u rodno selo Čukle, a da komšije sve znaju. - Bježe od mene kad me vide u selu, nitko mi nikad izvini nije rekao, a ima ih koji su mi djecu mogli spasiti, pa nisu, kaže Sarafina. - Žrtve su žrtve, ja to razumijem, sve mi se isto dogodilo, ali nema televizije, samo se priča da su njihove majke žalosne, mi izgleda nemamo pravo biti ni žalosne. Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakav novac, samo pravda, znam tko mi je djecu pobio, i oni znaju, teško čekaju da i ja još umrem, kaže Sarafina i dodaje kako se misli da neće imati ko o ovom pričati posle njene smrti, ali da će uvek netko ostati, ima sve zapisano.
Korišćen izvor: Večernje Novosti
Dnevnik.ba
Коментари
Постави коментар