Пређи на главни садржај

UBIJENE ZATO ŠTO SU BILE UDATE ZA SRBE! STRAŠNA RATNA SUDBINA MEŠOVITIH BRAKOVA!

 



Marija Zec po nacionalnosti Hrvatica, rođena je 1955. u Stajnici a živela je u Zagrebu. Držala je kafić i bila udata za mesara Mihajla Zeca, inače Srbina. Imali su troje zlatne dece i slobodno se može reći da je njihov životu u Zagrebu bio idiličan. Međutim, dolaskom Franje Tuđmana na vlast počinju i prvi izlivi nacionalnizma i šovinizma i brojni napadi na srpsku manjinu. Većina ljudi počinje mrko i sa podozrenjem da gleda Mariju. Njena jedina krivica postaje to što je udata za Srbina. U noći 7. decembra  1991. godine, u Poljaničkoj ulici u Zagrebu, pripadnici specijalne jedinice MUP-a Republike Hrvatske, takozvani merčepovci, predvođeni Sinišom Rimcem upadaju u stan porodice Zec i ubijaju i Mariju i Mihajla i njihovu dvanaestogodišnju ćerku Aleksandru. Za ubistvo tri člana porodice Zec, odgovorni su članovi sastava rezervne policije pod komandom Tomislava Merčepa, poznati kao „merčepovci“. Počinioci ovog zločina su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović. Marija je u trenutku ubistva imala 36 godina.

Ivanka Rodić, Hrvatica rodom iz Otočca, rođena je 1958. u Otočcu a živela je sa suprugom i sinom u Crevarskoj Strani, nedaleko od Vrginmosta. Tog 4. avgusta 1995. godine, u ranu zoru Simo Rodić, Srbin po nacionalnosti nije gubio vreme. Kad je čuo u svojoj Crevarskoj strani prve artiljerijske udare daleko prema Glini, na brzinu je u automobil potrpao trogodišnjeg Luku, suprugu i tetku u i među prvima krenuo na put. Verovao je da će biti brži od zločinaca ali nije bilo tako. Samo nekoliko kilometara dalje, u Vrginmostu, pripadnici hrvatske vojske su ubili Ivanku a Simu teško ranili.  

Anica Olujić, Hrvatica iz Županje, rođena je 1955. živela je sa suprugom Radomirom, inače Srbinom, ćerkom Milenom (16) i sinom Markom (12) u selu Cerna. Radomir Olujić radio je kao šef samoposluge u Cerni, dok je Anica a bila službenica u Županjskoj banci. Milena Olujić je bila drugi razred gimnazije, a Marko Olujić učenik 6. razreda osnovne škole. Bili su imućna porodica koja je za vreme ratnih dešavanja često primala izbegla lica, naručito one iz mešanih brakova. U noći između 17. i 18. februara 1992. godine u novu kuću porodice Olujić upadaju naoružani pripadnici hrvatske vojske sa ciljem da ih ubiju i opljačkaju, a kuću miniraju eksplozivom. Tomislav Madi kao komandant jedne čete 131. brigade hrvatske vojske, koja je bila smeštena u selu Komletinci, izdaje naredbu Juriću, Poštiću, Laziću i Starčeviću uveče 17. februara 1992. da idu na tačno određenu lokaciju "da pobiju neke četnike“. Hrvatski vojnici su ispalili četrdeset metaka u ovu nedužnu porodicu. Svi su ostali mrtvi na mestu.  

Ana Lukić Maljevac, Hrvatica po nacionalnosti, rođena je 1944. u Podoštarima a živela je u Vukovaru sa suprugom Bogdanom i četvoricom sinova. Bogdan Lukić je zbog sve napetijih odnosa u Vukovaru, odlučio da se privremeno sa sinovima skloni u Suboticu dok je Ana odlučila da ostane u svom rodnom gradu i pazi na imanje dok se stvari ne smire. Verovala je da joj niko neće nauditi obzirom da je hrvatske nacinalnosti. Poslednji put je sa Bogdanom razgovarala telefonom početkom septembra 1991. godine. Rekla mu je da ne dolazi jer će i ona kada bude primetila da je kritično otići iz Vukovara. Međutim, izlazak iz Vukovara je u to vreme već bio nemoguć. – Jednog dana su u kuću banuli nekakvi dobrovoljci iz Đakova. Odnosili su iz kuće stvari koje su im se sviđale. Ana je bila u podrumu. Nije smela da im se javi. Jedan od njih je kasnije ponovo došao i zatekao je u kući. Silovao ju je. Te noći Ana je pobegla u sklonište Borovo komerca. Devet dana niko je nije dirao. Bilo je to sredinom novembra. Moja supruga je zajedno sa još nekoliko ljudi streljana na železničkoj stanici u Borovu naselju, a egzekutor je bio Nikola Čibarić. - ispričao je Bogdan.

Vera Mileusnić, Hrvatica iz Novske, rođena je 1940. a živela je u Novskoj sa ćerkom Gorankom i suprugom Petrom, Srbinom po nacionalnosti. Pripadnici 1. brigade HV-a upali su u njihov porodični dom 18. decembra 1991. i nakon zverskog maltretiranja ubili Veru, Goranku i komšinicu Blaženku dok su Petra teško ranili. Sada već pokojni Petar Mileusnić je na suđenju zločincima ispričao svoju potresnu ispovest kako su mu pripadnici Hrvatske vojske ubili suprugu i kćer, te njega zverski tukli, nožem mu razrezali mišić desne nadlaktice i kroz dlan nožem prikovali za pod, te pogodili u glavu metkom iz puške. – Žena i ja otišli smo spavati u sobu, kćer i susjeda ostale su sjediti u dnevnoj sobi kada sam ođednom čuo da netko lupa na vrata. Kada sam došao do hodnika oni su već provalili vrata, te su me odmah udaracima bacili na pod, udarajući me nogama, rukama, kundacima pušaka. Moja žena Vera, koju u poslali da im skuha kavu, kada je čula pucanj i krik kćeri, potrčala je prema njoj, nju su naprosto presjekli rafalom. Potom su rafalom ubili i susjedu, kojoj su prije toga upaljenu cigaretu gasili u ustima, iako je ona vikala da je Hrvatica, da je i moja žena Hrvatica. Jedan od zločinaca joj je odsekao prst da bi joj skinuo prsten. Nisam mogao videti kako je okončan njen život, ali kasnije sam čuo da su je doslovno izmasakrirali. Nakon što su ubili sve tri žene, meni su prislonili cijev puške na lice i opalili metak.

Marija Eraković, Hrvatica, rođena je 1931. godine u selu Moseć. Bila je udata za Srbina Dušana Erakovića a ubijena je 1. avgusta 1992. u svojoj porodičnoj kući koja je bila na prvoj borbenoj liniji sa Hrvatima. Sahranjena je na pravoslavnom groblju u selu Krička kod Drniša i Srbi su je prijavili kao nestalu. U selo Krička bilo je upada raznih paravojski i oružanih grupa.

Elizabeta Đerić , Hrvatica udata za Srbina, ubijena u proleće 1992. od strane pripadnika hrvatske vojske koji su okupirali ovo mesto još početkom marta 1992. kao i čitavu opštinu Brod. Tokom napada na Sijekovac 26. marta 1992. ali i narednih dana ubijeno je 47 srpskih civila, uključujući veliki broj žena, dece i staraca. Žrtve su strahovito mučene pa likvidirane. 

Štefica Krajnović, rođena je 1928. u Hrsek Bregu. Bila je udata za Srbina i živeli su u Divoselu. Ubijena je 9. septembra 1993. tokom akcije "Medački Džep" u svom dvorištu od strane pripadnika hrvatske vojske. Najpre je mučena i zlostavljana pa izrešetana rafalima. Nakon ubistva hrvatski vojnici su zapalili njeno telo zajedno sa leševima još dve Srpkinje koje su prethodno ubijene. 

Ankica Vujnović, Hrvatica, rođena je 1934. u Gospiću a bila je udata za Srbina Momčila Vujnovića. Živeli su u Divoselu. Zverski je mučena i ubijena zajedno sa suprugom Momčilom u napadu hrvatske vojske 9. septembra 1993. tokom akcije "Medački Džep". Zaštićena svedokinja je ispričala kako su pripadnici hrvatske vojske Ankici Vujnović, rođenoj Hrvatici, nakon mučenja odsekli glavu. To joj je valjda bila kazna zato što se udala za Srbina.

Evgenija Vuković zvana Gena (1950-1991), Rusinka iz Vukovara, ubijena je 15. novembra 1991. u Kozaračkoj ulici u Borovom Naselju. Ona je bila udata za Srbina Iliju Vukovića, a oboje su ubijeni hicima iz vatrenog oružja u podrumu gde su se skrivali. Ubijeni su iz neposredne blizine od strane naoružanih hrvatskih vojnika, pripadnika Zbora Nardone Garde, koji su u tom periodu kontrolisali taj deo naselja i vršili likvidacije srpskog stanovništva.

Divna Vuković (1948-1992), Hrvatica iz Mostara, platila je mučeničkom smrću svoju odluku da se uda za Srbina. Ubijena je na veliki pravoslavni praznik Svetog Stefana 9. januara 1993. godine. U ulici Put prekomorskih brigada br. 139. u samom centru Mostara, grupa naoružanih muslimanskih vojnika upala je u dom srpske porodice Vuković i ubila domaćina Luku, njegovu suprugu Divnu, majku Desanku i rođaku Ljubicu Vuković. Žrtve su ubijene hladnim i vatrenim oružjem i to nakon strahovitih tortura i mučenja. Imovina žrtava je opljačkana, a velika dvospratna zgrada površine preko 300 m. kvadratnih posle ubistva i pljačke, minirana je i razorena.

Marija Ilić, Hrvatica udata za Srbina Radomira, živela u Sarajevu zajedno sa suprugom. 15. septembra 1992. u njihov stan su provalili naoružani pripadnici "Armije BiH" koji su ih strahovito mučili pa oboje masakrirali u njihovom stanu na petom spratu solitera. Radomiru su bile odsečene ruke a Marija je pronađena sa brojnim povredama i posekotinama po telu, konstatovano je i da su pripadnici bošnjačke vojske gasili cigarete po njenom telu. (Drinski list, br.4 - 1994)

Božana Odović rođ. Jurčević, Hrvatica udata za Srbina, rođena 1931. a ubijena zajedno sa sinom Petrom i ćerkom Milicom u naselju sarajevskom naselju Stup. Prethodno je strahovito zlostavljana i mučena od strane naoružanih bošnjačkih vojnika nakon čega je masakrirana.  

Paula Vukosav, domaćica, iz Bradine, Opština Konjic, rođena 1908. godine na ostrvu Mljet, Hrvatica po nacionalnosti, supruga Anđelka Vukosava. Pretučena u Bradini pa ubijena od pripadnika muslimanske vojske. Leš je pronaden u septembru 1992. godine u blizini nadvožnjaka u Bradini. U trenutku ubistva je imala 84 godine.

UBILI JOJ SUPRUGA I DETE JER SE UDALA ZA SRBINA

Branku Roknić, Hrvaticu iz Karlovca, su hrvatski vojnici ostavili u životu ali su joj oduzeli ono najvrednije - supruga i ćerku. Ubistvo porodice Roknić je zločin koji su u 5. oktobra 1991. godine u karlovačkom naselju Sajevac, počinili pripadnici hrvatske vojske: Željko Gojak sa još nekoliko nepoznatih pripadnika ZNG. Oni su upali u kuću Srbina Marka Roknića, koja se nalazila u ulici Braće Gojak br. 120, u Karlovcu i tom prilikom ubili njega, njegovu sestru Dragicu Ninković i ćerku Danijelu, staru 14 godina, dok su Markovu suprugu Branku (inače Hrvaticu) ostavili u životu da se pati naglasivši da joj je to  kazna jer se udala za Srbina. Dana 5. oktobra 1991. oko 13 časova Roknići imali su imali rođake na ručku: Dragicu Ninković (Markova sestra) i tetku Anu Gojak. Hrvatski vojnici su provalili u dvorište i počeli da pucaju. Usled tolike pucnjave popucala su sva stakla na kući, a Branka, Danijela, Dragica i Ana su se sklonile ispod kuhinjskog stola, zbijene jedna pored druge. Pas koji je u dvorištu lajao na strance je ubijen. U kuću Roknića upadaju pripadnici ZNG sa maskiranim uniformama. Domaćini prepoznaju svoje komšije braću: Željka i Marjana Gojaka. Marko Roknić čuvši pucnjavu, silazio je u prizemlje kuće. Pripadnici ZNG čim su ga spazili uhvatili su ga i odmah ubili. Danijelu su teško ranili! Njena majka je držala u krilu, pokušavajući da joj pomogne. Molila je Željka i Marjana da pozovu hitnu pomoć jer je Danijela još davala znake života, ali oni to nisu učinili. Dragica Ninković je takođe molila svoje komšije Gojake da im pomognu, ali tada je Željko Gojak izvadio pištolj i pucao Dragici Ninković u glavu. Jedan od pripadnika ZNG je hteo i Branku Roknić da upuca, ali je Željko Gojak to sprečio rekavši svom kolegi: "Pusti je... neka pati sada! To joj je kazna što se udala za Srbina“. Danijela je umrla u najtežim mukama. Sličnu sudbinu doživele su mnoge Hrvatice, naročito one u Vukovaru i Gospiću koje su čak bile prinuđene da gledaju kako im Zenge ubijaju muževe koji su bili srpske nacionalnosti.

Izvesnu Katarinu iz Modriče, hrvatski vojnici su zatočili u logore u Brodu gde su je danonoćno silovali i maltretirali. Na taj način su je kažnjavali jer se udala za Srbina. - Sećam se jedne Kaće, Hrvatice udate za Srbina, koja je imala dva brata u hrvatskoj vojsci. Dva meseca su bezuspešno pokušavali da je izvuku, ali nisu uspeli. U magacinu Robne kuće 'Beograd' u Bosanskom Brodu, jedno veče devetorica hrvatskih vojnika silovali su Kaću. Žena tri dana nije mogla ustati. - ispričala je o tom slučaju Hazba N. takođe logorašica i žrtva torture hrvatskih logora.

STRAHOVITE PATNJE O KOJIMA SE NE GOVORI

Esma Damjanović, rođena Durić (1964-1992) živela je u Foči. Ubijena je zajedno sa suprugom Petrom, Srbinom i pravoslavcem i to od strane pripadnika bošnjačkog naroda na najbrutalniji način kod sela Bastasi (Foča) 26. juna 1992. godine. 

Petar i Esma su bili pošteni, vredni i skromni ljudi. Tog 26. juna 1992. na magistralnom putu između Foče i Šćepan Polja (Crna Gora), kod sela Bastasi, grupa naoružanih bošnjačkih vojnika ubila je hicima iz automatskog oružja četvoro civila - Žarka Milanovića (64), Savu Milanovića (36) i supružnike Petra i Esmu Damjanović. Kako se navodi u publikaciji koju je objavio Institut za istraživanje srpskih stradanja u XX veku, tijela ovih nedužnih civila su nakon ubistva masakrirana a obližnje srpske kuće su opljačkane i razorene. Prema riječima Marka Kovača, Damjanovići su tog dana krenuli poslom za Plužine u Crnu Goru zajedno sa komšijama Savom i Žarkom ali su svirepo likvidirani u napadu dobro organizovanih bošnjačkih diverzantskih grupa. Ovi ljudi koji nisu uzimali učešće u sukobi pobijeni su samo zbog svoje nacionalnosti, a Esma je bila kriva samo zato što se "pogrešno udala". Među napadačima su bile i komšije iz susjednih bošnjačkih sela.

Užasnu sudbinu doživela je i Fatima Nikolić, muslimanka iz Goražda, kojoj su pripadnici tzv. Armije BiH ubili supruga, svekra, svekrvu, zaovu i druge rođake. Ova humana žena koja je u Goraždu provela 45 godina i sama je na vlastitoj koži osetila sve užase i strahote koje rat donosi. Baš kao i Esma, bila je "kriva" zato što se udala za Srbina. Njeni sunarodnici muslimani, pripadnici tzv. "Armije BiH" ubili su joj supruga, zaovu, svekra, svekrvu i mnoge rođake i prijatelje, piše ATV. Za razliku od Esme, Fatima je pukom srećom ostala živa. Sa punom pažnjom je pratila presudu pripadnicima "Armije BiH" Merkezu, Bogunoviću i Huriću za zločine počinjene nad srpskim stanovništvom a njenu reakciju nakon izricanja, zabeležile su kamere brojnih novinarskih kuća: 

- Grozno se osjećam  ovo je ponižavajuće od strane Suda, dvije godine, to je sramota, ponižavajuće za ljude, da su paščad bolje bi se presudilo", kazala je Fatima Nikolić. Ovo je ponižavajuće. Dvije godine?! To je sramota. Tolike žrtve. Sve je jasno. Čekala sam 27 godina na presudu. Ubijeni su mi muž, djever, svekrva, zaova, cijela porodica. Moja porodica je tu živjela 400 godina u centru Goražda i jedina sam ostala da se borim. Ne znam na koliko vrata sam išla. Oni to zataškavaju. Za sve je kriv Merkez i Hadžović. Ovaj Bogunić je čak Srbin. Možda je morao da radi to što je radio, ali ja bih se radije ubila nego to činila. Ja se svoje porodice ne stidim a trebalo bi da se stide i Sud i kompletno pravosuđe." - ispričala je medijima ova istinska heroina koja je tokom ali i nakon rata često nailazila na nerazumevanje svojih sunarodnika samo zato što je bila udata za Srbina. Za razliku od tih fašista, Fatima je oduvek bila i ostala žena širokih shvatanja - pravična, humana i veoma požrtvovana. Ljude nije delila po veri i naciji već isključivo po tome kakav je ko čovek.  

Zehra Furtula, Bošnjakinja iz Vogošće, bila je udata za Slavka Furtulu. Živeli su u vogošćanskom naselju Hotonj gde su ostali i za vreme rata u Sarajevu. Ubili su je pripadnici muslimanske tzv. Armije BiH hicem iz snajpera dok je radila u svojoj kući. Usmrćena je metkom ispaljenim sa nedovršenog Medicinskog centra na Kobiljoj Glavi. Reč je zloglasnom snajperskom gnezdu sa kojeg su muslimanski vojnici redovno ubijali srpske civile, a na to su više puta ukazivali i predstavnici UNPROFORA.

Sličnu sudbinu su doživela je i Nazifa Bošković u Zvorniku koja je  ubijena od pripadnika bošnjačke vojske.

Strahovite torture doživela je i Halida Štukelja (1969-1992), muslimanska udata za Srbina. Halida i njen suprug Slavojko živeli su mirnim i skladnim životom u porodičnoj zajednici sa ćerkom koja je imala dve ipo godine kada je ostala bez majke. Halidu je muslimanska vojska zarobila 25.05.1992. u selu Solun, opština Olovo. Odvedena je u nepoznatom pravcu gde je nesumnivo bila podvrgnuta užasnim torturama nakon čega je ubijena. Proglašena je za umrlu osobu 22.11.1992. 

Nusreta Mujkić iz Broda, prošla je najgore patnje logora zato šti je bila udata za Srbina. Ona je žrtva višestrukog ratnog silovanja koje su počinili pripadnici njenog naroda. Želi sve da zaboravi, ali uzalud. Živi sa svojim bolom, gotovo nevidljivo. I da može, kaže , ništa ne bi promenila. Više puta je silovana ali su se muslimanski i hrvatski vojnici i fizički iživljavali nad njom. Kada je čula da će biti streljana, uspela je da pobegne iz logora i dva meseca je provela sakrivena, čekajući dolazak srpske vojske i oslobođenje. Jela je travu da bi preživela. Njen krvnik osuđen je na deset godina zatvora.
- Ja sam muslimanka, ali sam svojim očima videla šta su sve srpske žene doživele, i ja sa njima, od Hrvata i muslimana. Lomili su im ruke, noge, vilice, svakodnevno ih silovali. O svemu pričam osim o silovanju. Nisam jedina, sramota nas je, a nema zbog čega. Pomišljala sam da dignem ruku na sebe, ali verujem da me bog ostavio živu da mogu da posvedočim o tim užasima i da kazne stignu zločince - ispričala je Nusreta medijima. 

MEŠOVITI BRAKOVI - ZABRANJENA STVAR NA KOSMETU

Jedan od mnogobrojnih slučajeva ratnih otmica i ubistava na Kosovu i Metohiji (1998-2000) jeste i brutalno ubistvo supružnika Milovana Bojanić i Sofije u prištinskom naselju Kojlovica. Milovan je po nacionalnosti bio Srbin, a njegova supruga Sofija (devojački Sopi) bila je Albanka. Sofija je često bila suočena sa pogrdnim rečima, dobacivanjima i uvredama od svojih komšija albanske nacionalnosti za koje je bilo neprihvatljivo da jedna Albanka bude sa Srbinom. 

Bila je ponoć, 11. avgust 1999. godine. Na ulazna vrata stana udovice Drage Bojanić, tada sedamdeset šestogodišnje starice, u ulici Hajdar Duši broj 5 u centru Prištine, neko je zalupao. Nije to bilo prvo lupanje u gluvo doba, ali na njenim vratima - jeste. Ispostavilo se - najtragičnije.

Draga je otvorila. Snaha Sofija je stajala vezanih ruku. Pored nje četvorica mlađih ljudi, u crnim odelima i sa tamnim naočarima. Upali su unutra. Jedan je odmah "utvrdio" da je to njegov stan. Drugi se stvorio kraj starice i drškom pištolja, koji je **sevnuo** u njegovoj ruci, udario je u lice. Sofija vrisnu, Draga pade na pod. Tukli su je oružjem, nogama, rukama. Dve kuhinjske stolice polomili su na Darginom telu i glavi. Kada je došla svesti, ležala je u lokvi krvi. Videla je iznad sebe vojnike KFOR. Snahe i albanskih vojnika nije bilo. 
- Sa vojnicima je bio pervodilac - priseća se Draga. - Pitao me da li znam ko su napadači. Kazala sam da bih dvojicu odmah prepoznala. Rekoh da sam ostala u Prištini posle odlaska naše vojske i policije da čuvam stan. Kuda bih, inače, nego u svoj dom. Moj sin Mile i njegova supruga Sofija, Albanka, živeli su u njenom stanu u bližnjem naselju Dardanija. Pitala sam gde je Sofija, gde je moj Mile? Nije bilo odgovor. Rekli su da je neko od komšija pozvao KFOR i da oni ništa ne znaju šta je sa njih dvoje.

Vojnici, iz sastava Britanskog bataljona, ostali su u stanu kod starice do izjutra, potom je stigla druga patrola. I tako punih mesec dana. Čuvali su je. 
- Doveli su i lekara da me leči - nastavlja Draga. - Dve noći kasnije, obavestili su me da treba da pođem u prištinsku bolnicu da identifikujem dva leša. Došli suj neki drugi vojnici i sa njima sam pošla. Tamo, na odeljenju patologije, na podu, u krvi, ležali su moj Mile i Sofija. Bili su obučeni, ali je po celoj Milovoj odeći bila zgružana krv. Sofija je imala i velike rezove od noža po licu. Shvatila sam odmah da su ih mučili. Kada su me vratili u stan došao je jedan oficir, onaj isti što je redovno dovodio lekara. Rekao mi je da su ih pripadnici neke jedinice pronašli pobijene u nekakvoj napuštenoj kući, u obližnjem selu Kojlovica. Pet narednih dana sam pokušavala da obezbedim pratnju do bolnice, da ih potom sahranim, ali mi u tome niko nije želeo pomoći.

Od nekih Albanaca starica je saznala da su te kobne noći albanski razbojnici, obučeni u crnim odelima, upali u prvi sumrak u stan kod Sofije i Mila. Mučili su ih. Pod pretnjom da će Mila ubiti, naterali su Sofiju da pođe kod Drage. Hteli su i nju da ubiju. A kad je ostala u lokvi krvi, njih dvoje su odvelil. Mučeni su dva dana. Sofiji su zapretili da će i sve njene pobiti, jer se udala za Srbina. Prema pisanju Večernjih Novosti, Draga se preselila u Kosovsku Mitrovicu gde je živela sa unukom, inače studentom prava. - Eto, ne znam ni da li su Mile i Sofija sahranjeni, ni da li su spomenici moje druge dece i muža porušeni. Samo sam u jedno ubeđena - oni što su mi ubili sina i snahu bili su iz OVK. Jedan od njih je bio zadužen za likvidaciju Srba u Prištini. Minule nedelje sam saznala da je sada u nekakvoj kosovskoj vojsci, visoki oficir. - ispričala je medijima svoju tragičnu ispovest ova hrabra žena. 

28. oktobra 2002. godine na pravoslavnom groblju u Prizrenu eshumirano je telo Danice Cucurević, koja je oteta dve godine ranije zajedno sa suprugom. Ova starica, inače Hrvatica po nacionalnosti je nestala 20. avgusta 1999. godine u Prizrenu zajedno sa suprugom. Ona je zarobljena, mučena pa zadavljena žicom nakon što su pripadnici albanskih paravojnih formacija provalili u njen dom. Nakon strahovitog zlostavljanja Albanci su masakrirali i nju i supruga joj Milorada, inače uglednog prizrenskog Srbina.

I SRPKINJE SLIČNO PROLAZILE

I Srpkinje koje su bile udate za pripadnike drugih nacionalnosti, takođe su svirepo mučene i ubijane od strane hrvatskih i bošnjačkih vojnika. Zorcan Dušanka, čije je devojačko prezime bilo Njegić. ubijena je krajem 1991. godine u Šibeniku. Nju je usmrtio suprug Zorcan Joso, zvani "Jule", Hrvat, pripadnik policije u Šibeniku, sa kojim je imala jedno dete. Porodica ubijene je ubeđena da ju je on namerno ubio, zato što je Srpkinja i zato što nije htela da promeni veru. Nakon toga je, umesto da odgovara za ubistvo, Joso bio unapređen za ličnog vozača komandanta policije u Šibeniku. Identičnu sudbinu je doživela Bratić Milka, koja se kao devojka prezivala Todorović, Srpkinja iz Šibenika. Bila je udata za Hrvata Bratić Marka, sa kojim je imala jedno dete i koji ju je ubio. (vidi: http://www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/7-IZV.htm ). Srpkinju Nataliju Knežević (21) ubio je suprug Ivica Š. inače Hrvat, koji je tokom rata postao veoma nacionalno ostrašćen. On je 15. aprila 1993. upao u dom Kneževića pa sekirom najpre usmrtio Natalijine roditelje, a potom i nju. Nakon toga ubio je sekirom njihovu ćerkicu Ivonu, staru godinu ipo dana, koja je tada  spavala u kolevci. Savku Borbelj (1946), Srpkinju udatu za Mađara ubili su na Nikoljdan 19.12.1991. pripadnici hrvatske vojske u selu Mašićka Šagovina. Savka je ubijena zajedno sa suprugom tako što su oboje streljani a potom usmrćeni bombom. 
U Prištinskom naselju Kišnica, Srpkinja Miroslavka Džaferi, je 1999. ubijena zajedno sa suprugom Ramizom koji je bio Albanac. 


Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...