Tokom građanskog rata u BiH (1992-1995) na području opštine Zavidovići ubijeno je, stradalo i nestalo 1070 građana srpske nacionalnosti, među kojima i veliki broj žena, staraca i dece. Ovo mesto je ostalo upamćeno kao veliko stratište srpskog naroda gde su počinjeni užasni zločini nad civilnim stanovništvom. Tokom ratnog perioda pripadnici muslimanske tzv. Armije BiH kao i mudžahedini i dobrovoljci iz arapskih zemalja, počinili su niz ratnih zločina od ubistava, mučenja, silovanja, zatvaranja, progona srpskog stanovništva pa sve do uništavanja verskih i kulturnih objekata. Najmlađa registrovana žrtva je bila trogodišnja devojčica koja je ubijena u jesen 1994. dok je najstariji bio Ljubo Cetić, penzioner od 85 godina koji je nestao tokom nasilnog progona srpskog stanovništva u junu 1994. Pretpostavlja se da je zarobljen i ubijen od strane muslimanske vojske.
RATNA 1992. GODINA
Prva žrtva muslimanskog terora bio je Premil Nedaković (28) koji je smrtno ranjen 3. maja 1992. u rejonu Gostovića u napadu muslimanskih hordi. Nedugo potom u Kalaišima je ubijen Bogoljub Njegomirović (37) a ubrzo i Stojko Marković iz sela Bučje. Njega su na zverski način 15. maja 1992. ubili pripadnici muslimanske vojske i policije samo zato što je bio Srbin. Imao je nepunih 30 godina. Već u rano proleće 1992. kreću otvorene pretnje srpskom stanovništvu a talasi nasilja postaju sve intenzivniji. Srbi masovno dobijaju otkaze, mnogi bivaju izbačeni iz svojih stanova, vrše se pretresi i zlostavljanja. Pod pretnjom oružjem na hiljade Srba napušta svoje domove i svoja vekovna ognjišta. Bio je to čist primer egzodusa, nasilnog progona i etničkog čišćenja.
29. maja 1992. naoružani vojnici muslimanske tzv. Armije BiH sačinjeni uglavnom od gradskih kriminalaca, mafijaša i robijaša izvršili su u predvečerje napad na srpska sela Polje i Tripunoviće. Tom prilikom su na zverski način ubijeni civili Predrag Tripunović (52), građevinski radnik i njegov maloletni sin Vladimir, od samo 15 godina. Obojica su mučeni pa likvidirani dok su čuvali stoku i to samo i isključivo zbog svoje nacionalne pripadnosti. Dva dana kasnije napadnuto je srpsko selo Podvolujak prilikom čega je masakriran Dušan Stanković (56), otac sedmoro dece, dok je nekoliko civila ranjeno i pretučeno. Pedesetak civila je nasilno prognano, selo je spaljeno a nekoliko žena je fizički i seksualno zlostavljano. 1. Juna 1992. jake muslimanske snage su izvršile napad na Vijenac i tom prilikom poubijale 11 Srba, devojaka i mladića. Spomenika Lazarević je imala nepune 23 godine kada su njen mladi život prekinuli džihad ratnici. Tog dana u smrt su otišla i braća Miodrag i Milenko Ristić, kao i braća Pavle i Simo Ristić. Neprestano su trajalo napadi na srpska sela, svakog dana su ginuli civili, oba pola i svih uzrasta kao i malobrojni branioci sela koji su pokušali da odbrane svoja ognjišta i zaštite nejač. U zoru 11. juna 1992. naoružane horde muslimanskih vojnika izvršile su strahovit napad na civile koji su se vraćali sa jedne sahrane. Tom prilikom mučki su ubijeni Miladin Jovanović (46), Mihajlo Janković (40), srednjoškolka Stojanka Lukić (20) i Slavica Mrkaljević (21), studentkinja književnosti. Surovo ubistvo nedužnih civila zgrozilo je i šokiralo srpsku javnost.
U narednim danima su napadnuta srpska sela Željeva, Jasikovac i Kapetanovo Brdo koja su bila potpuno nebranjena. Masakrirano je pet civila, među kojima i Zagorka Stankić kojoj su konstatovane strahovite povrede. U napadu na Željovu ubijeni su teško pokretni starac Milorad Asentić (72), dok su Mane Blagojević i Ilija Gajić zarobljeni i odvedeni u logor gde su nakon strahovitih tortura ubijeni. U Šiktarima su krajem juna 1992. pobijeni civili Mirko Grbić, Branko Božanović kao i Jevto Jelić (55) i njegov sin Jelenko (21) koji su doslovno masakrirani. Početkom jula prilikom napada na Treštenicu i i okolne srpske zaseoke, muslimanski vojnici ubijaju osmoro srpskih civila, među kojima su bili i penzioner Cvijetin Ristić (60) i devojka Ruža Gavrić (29).
Naročito je tužna sudbina porodice Ubiparipović gde su tri brata brutalno ubijena u napadu muslimanskih snaga. U julu 1992. muslimanski vojnici su mučki ubili Mladena Ubiparipovića (36), dok je nedelju dana ranije u Žepču ubijen njegov brat Budimir (39). Treći brat Desimir (35) ubijen je godinu dana kasnije tokom izbeglištva u Doboju. Sva trojica su ubijeni kao civili i to samo jer su bili Srbi. Borku Stojanović (31), majku četvoro dece, usmrtio je muslimanski snajperista dok je obavljala kućne poslove. U napadu na Malu Loznu ubijeno je desetoro meštana, među kojima je bio i penzioner Mitar Ristić (65). U dobro organizovanoj zasedi, muslimanski ekstremisti su 25. jula streljali civile Vinka Drobrića (32), Radenka Miloševića (36) i domaćicu Snježanu Cvijanović (23), iza koje je su ostali suprug i ćerka. U napadu na Prisjeku u avgustu 1992. muslimanski vojnici su zarobili staricu Kosanu Spasojević (72) koju su zlostavljali i satima mučili da bi je nakon strahovitih tortura masakrirali hladnim oružjem i sve to pred očima njenog supruga koji je zarobljen i maltretiran u muslimanskim logorima. U septembru 1992. među pedeset žrtava bili su učitelj Josif Lazendić (41), prosvetni radnik Milivoje Pavlović (37) i mladić Slaviša Stanković (18).
U strahovitom napadu muslimanskih snaga na srpsko selo Božići 18. septembra masakrirano je petoro civila: teško pokretni Danilo Božić (74), njegov sin Milosav (44), penzioner Borko Božanović (62), Miladin Božić (32) i Stevo Božić (31). U oktobru 1992. muslimanski snajperisti započinju organizovane snajpeske napade na srpska sela i civilno stanovništvo. U tim besomučnim napadima ubijeni su penzioner Bogdan Janković (63), električar Ranko Jovanović, domaćica Jovanka Cvjetković (47), Dragan Pejić (26) i Ranko Lukić (42) koji je ubijen dok je proslavljao svoju krsnu slavu dok je njegova majka Radojka teško ranjena. Na visu je ubijen Milenko Gligorić (57), otac petoro dece. Nakon par dana, muslimanski snajperisti su usmrtili penzionera i šumskog radnika Slobodana Lazića (63) i mašinobravara Stojana Jankovića (42). Krajem novembra, jake muslimanske snage izvršile su napad na srpska sela i zaseoke na Vozući prilikom čega je ubijeno šestoro meštana: Drago Blagojević (37), Momir Maksimović (34), Brano Mićanović (28), Jelenko Tubić (35) i Rodoljub Ristić, koji je u trenutku ubistva imao samo 16 godina. Muslimanski ekstremisti tih dana svirepo su ubili i Radeta Petrovića (35), radnika lukavačke "Cementare". Majka Simuna nije mogla da prežali smrt svoga sina i od prevelike tuge je preminula neposredno nakon sahrane. U Svinjašnici su zarobljeni pa likvidirani civili: Milijan Lazendić (29) i Svetislav Cetić (27). Tih dana dana nasilno je proterano celokupno srpsko stanovništvo iz Gostovića, selo je opustošeno, kuće zapaljene, imovina opljačkana...Supružnici Anđelko (72) i Zorka Nikolić (71) ostali su u svojoj kući verujući da im niko neće nauditi, budući da su uvek pomagali komšijama muslimanima i lepo se slagali sa njima. Međutim, zlotvori puni mržnje upali su u dom Nikolića i hladnim oružjem (sekirom ili mačetom) preklali ove nedužne ljude. U isto vreme ubijena je i starica Mitra Cvjetković (60) čiji posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. U Stakićima su muslimanske granate usmrtile civile Dragu Stakića (60), Danila Mišanovića (57) i starog Voju Petrovića (78) koji je ubijen dok je pio kafu kod komšije. Čak su i njihove sahrane obavljene pod konstantnim artiljerijskim udarima. U Vukovinama su 15. decembra muslimanski vojnici ubili sedmoro meštana srpske nacionalnosti, među kojima je bio i penzioner Rajko Pavlović (65) koji je stradao na kućnom pragu. 25. decembra 1992. muslimanska granata je ugasila živote stolara Radoslava Ivanovića (37) i domaćice Dragice Božanović (52).
RATNA 1993. GODINA
Tokom 1993. nastavljeni su napadi na srpska sela i brutalni zločini nad srpskim stanovništvom. Muslimanskim vojnicima se pridružuju i mudžahedini i dobrovoljci iz raznih azijskih zemalja koji su se istakli po ritualnim mučenjima i ubistvima nedužnog srpskog i hrvatskog naroda. Muslimanski ekstremisti brutalno na Svetog Stefana ubijaju Mirka Miloševića (38) a na Svetog Jovana Božu Petkovića, starog 24 godine. Sredinom februara 1993. muslimanski vojnici, pripadnici tzv. Armije BiH vrše strahovite napade na srpska sela prilikom čega je ubijen veći broj civila: Slavoljub Đurić (23), domaćica Koviljka Jovanović (39), domaćica Naranča Savić (55) i penzionerka Zorka Janković (62). Nedužne žene su ubijene u svojim kućama dok obavljale običajene kućne poslove. U proleće 1993. muslimanski vojnici okrutno ubijaju Hrvata Željka Kraševca (45), Predraga Gojkovića (20) i Miladina Đurića (23). U zoru 27. maja, jedna muslimanska izviđačko-diverzantska grupa prošla je kroz srpsku odbranu u rejonu Carine, i likvidirala dva civila, Ljubana Pašalića (1937) i Miloša Dostanića (1936) sa Lipe. Oba su bili terenski građevinski radnici. Potom su se niz Plavušnicu sputili ka vodi Vozućici, ostavili preteće poruke na manastirskom zidu, i sutradan naveče u selu Jelčići opljačkali i zapalili nekoliko stambenih objekata, a u kući broj 180 zaklali domaćicu Ranku Pavlović (1928), i na Orašju takođe zaklali Koviljku Pašalić, inače ćerku solunskog dobrovoljca Petra Ristića iz Gostovića. Rankin suprug, penzioner Gosto Pavlović je zarobljen, odveden u Tuzlu i živ razmenjen nakon dvadesetak dana ispitivanja i mučenja.
Drugog juna 1993. uspešno je odbijen muslimanski napad na objekat Krst, kojom prilikom su ranjeni Stjepo Mrkaljević i komandant Udarnog bataljona Zoran Blagojević-Zoka. Na području Lozne poginuo je Boro Ložnjaković (1935). Sutradan su teški okršaji vođeni za odbranu Bradinja (kota 656), u kojima ginu četvorica srpskih boraca: građevinski tehničar Brano Spasojević (1956) sa Prisjeke, vozač ‘’Litvatrans’’ autobusa Boro Mrkaljević (1949) iz Jasikovca, koji je posmrtno odlikovan Medaljom zasluga za narod, Petko Dabić (1963) iz gostovićkog Priluka, i mladić Radovan Pejić (1970), svršeni elektrotehničar iz istoimenog sela, koji je takođe odlikovan Medaljom zasluga za narod. Dečaka Marijana Martića, starog 15 godina, su zarobili pripadnici "Armije BiH" 27.07.1993., a u večernjim satima su ga nakon strahovitih tortura masakrirali i pokopali na brdu Zovik (u blizini sela Martići). Naknadno je mrtvo telo eksumirano i razmjenom vraćeno roditeljima. 25. juna1993. godine minobacačkom vatrom Armija BiH je granatirala selo Gornju Lovnicu. Mete granatiranja bile su katolička crkva, groblje, prodavnica osnovnih prehrambenih proizvoda i hrvatske kuće. Ubijeno je i ranjeno nekoliko civila a među njima je bila i Ivka Martić, rođena 1964. godine, koja je bila trudna. Prenoseći ranjenike na Blagojevića - Brdo, gelerima su pogođeni Ivica Vidović, rođen 1946. godine, oženjen, otac četvoro dece i Franjo Lupić, također oženjen i otac četvoro dece. Ivica Vidović je pao mrtav na licu mesta a Lupić je bio teško ranjen, tri tedna je svoje rane lečio u bolnici, ali su one bile toliko teške da je preminuo. Snajperskim metkom 10. srpnja 1993. godine ubijen je Vinko Badim, rođen 1968. godine. Snažni topnički napad na selo Vrbica izvele su snage "Armije BiH" oko 10.09.1993. godine. Od granate i gelera poginulo je šest, a ranjeno 14 hrvatskih meštana. U selo Vinište 4.11.1993. godine, udaljeno šest kilometara jugozapadno od Zavidovića, rano ujutro upala je grupa muslimansko-bošnjačkih diverzanata i plaćenika iz arapskih zemalja. Na brutalan način ubili su dvojicu hrvatskih civila. Mato Knezović, teški invalid, zaklan je u postelji, a Momčilo Lučić je izmasakriran na očigled supruge i dece.Tridesetog juna u akciju stupa muslimanski diverzantski Odred „Crni Vukovi“ iz Kalesije, brojnosti oko sto pripadnika. Odred potiskuje srpsku odbranu u rejonu Krsta, spušta se u grupama niz Plavušnicu i progoni iznenađeno stanovništvo gornjeg dela sliva Vozućice u privremeno izbeglištvo. I ovu neprijateljsku formaciju predvode dobri poznavaoci tog terena. Paljenjem velikog gazdinstva Vojina Ilića, koji sa sinom uspeva pobeći kroz prozor, nestalo je veliko materijalno bogatstvo, stado ovaca, veća suma deviznog novca i nekoliko tona pčelinjeg meda. Potom su zapaljene dve kuće Dostanića pored reke, imanje Nestora Pašalića i polovina domova u Orašju i Jelčićima. Počinjen je ponovo zločin nad starijim civilima. Deo ugroženog stanovništva se povukao u pravcu Miljevića, ali oni koji zbog tereta godina i slabog zdravlja nisu imali snage da beže streljani su vatrenim oružjem. Tako su mrtve zatečene u krugu domaćinstva: nemoćne starice Jovana-Joka Pavlović (1921) i Žarkova supruga Milja Pavlović (1935) sa Orašja, čija je kuća takođe zapaljena. Tek što je stigao iz tuzlanskog zatvora starina Gosto Pavlović iz Jelčića, da bi izbegao drugo zarobljavanje, tog popodneva je zauvek napustio kućni prag, koji je ubrzo nestao u vatrenoj stihiji.
RATNA 1994. GODINA
Poslednjeg dana februara 1994. naoružane horde muslimanskih vojnika ubile su na svirep način učitelja Milorada Tripunovića (49). Pod udarima združenih 311. i 320. brigade u rejonu Podvolijak, Stolića i Mašinskog visa 3. aprila popušta
živote su izgubili Milan Bilić (1967), Simo Bilić (rođen 1950), Zoran Bilić (1965), Dragan Vidović (1957), Nikola Vasiljević (1966), Slobodan Vasiljević, Milorad Martić (1959), Novak Miljanović (1954), svi iz Zarječja. Na tom području poginuo je i radnik Pošte, Slobodan Gajić (1958), prognanik iz Zavidovića. U napadu muslimanskih agresora na rejon Svinjašnice ubijeni su Spasoje Miličić (1971), Jovan Marković (1962), Milan Petrović (1959) iz Trnjana, i Milorad Radivojević (1954) iz Trnjana. Penzioner Nenad Tripunović (1928) iz Svinjašnice, koji je radni vek proveo u Olovu, preminuo je od zadobijenih rana prilikom muslimanskog granatiranja bolnice u Stogu.
Muslimanska artiljerija je tukla neselektivno, svom žestinom po srpskim celima i civilnim objektima. U granatiranom bolničkom stacionaru u Stogu, jasno obeleženim znakom Crvenog krsta, ubijena je u bolesničkom krevetu civil Mira Stakić (rođena
Lukić 1927. u Stogu), izbegla iz Sarajeva, dok je njen muž Ranko, predsednik OO Crvenog krsta, teže ranjen gelerom u rodnim Stakićima pripremajući njenu sahranu. Kiše granata su nemilosrdno zasipale i razarale napuštena rubna naselja i centar Vozuće, usmrtvši civile Desanku Lazendić (1921) u Svinjašnici, Nevenku Savić (rođena1939) u Karačiću, Milicu Lazić (1925) u Čevaljuši, penzionisanog trgovca sa Kućanca Janka Pavlovića (1929) koji je odvezen i sahranjen u Bijeljini. Zbog ugrožene putne komunikacije prema Ozrenu, nesigurnosti od borbenih dejstava i mogućnosti potpunog pada u okruženje, deo stanovništva iz doline Krivaje, Lozne i Svinjašnice u kišnoj noći 16-17. juna je izmešten evakuacijom na Panjik. Tokom egzodusa nestao je starina Ljubo
Cetić (1913) iz Miljevića. Pretpostavlja se da je zarobljen pa ubijen. Ranjenog Novicu Samardžića pripadnici „Crnih labudova“
odveli su u Kakanj, tamo zlostavljali, i lišili života. Poslednje dekade jula u napadu musslimanski agresora poginuli su Boro
Simić (1955), Konstantin Mićić (1946) iz D. Brijesnice koji tek što je stigao sa privremenog rada u inostranstvu, i Drago Mijatović (1965) iz Lozne, otac troje dece. Dušan Savić
(1938) iz Lozne, otac petoro dece, preminuo je 30. jula u dobojskoj bolnici nakon ranjavanja, a sahranjen je u Karanovcu. Hrvata Stipu Banovića ranili su ga i zarobili, 23.01.1994., pripadnici tzv. Armije BiH kod sela Lovnica, a potom otpremili u Zavidoviće, gde je lečen od zadobijenih rana u privremenoj bolnici smeštenoj u “Kristalu”. Na bolničkom krevetu, metkom iz pištolja, ubio ga je Sead Smajlović (iz Zavidovića). Istog dana, zarobljen je i Ivo Juranović (37) kojeg su zarobili, mučili a a potom masakriranjem ubili muslimanski vojnici (odsečene su mu ruke, počupani svi nokti s prstiju ruku, nožem probijani zglobovi na prstima ruku, usta rasečena s obe strane sve do ušiju).
Opštom ofanzivom na Vlašić i Majevicu 20. marta 1995. muslimanska strana jednostrano prekida Sporazum o primirju koji je trebao da traje do 1. maja. U Cvijanovićima, 29. marta, od ispaljene tenkovske granate sa Vijenca poginuli su: otac tri kćerke Mirko Mićić (1950) i Mladen Đuranović (1955) oba iz Brijesnice i oba radnici lukavačke „Koksare“. U zoru 2. maja 1995. poginuo je Duško Milotić (1970) a tih dana nestao je i Radomir Sandić (1958) iz Crkvene kod Prnjavora, otac kćerke Radijane, jedne od 12 beba koje su meseca maja 1992. godine umrle u banjalučkom porodilištu zbog nedostatka kiseonika, koji nije mogao biti dopremljen kopnenim putem zbog blokade Banjaluke a ni vazdušnim zbog odluke Saveta bezbednosti UN o zabrani letenja iznad BiH. Radomirovo telo takođe nije pronađeno.
Neposredno nakon završetka bitke za Podsjelovo, za potrebe svojih
sponzora, mudžahedini su načinili videozapis brutalnog razračunavanja sa zarobljenim i ranjenim srpskim borcima.živote su izgubili Milan Bilić (1967), Simo Bilić (rođen 1950), Zoran Bilić (1965), Dragan Vidović (1957), Nikola Vasiljević (1966), Slobodan Vasiljević, Milorad Martić (1959), Novak Miljanović (1954), svi iz Zarječja. Na tom području poginuo je i radnik Pošte, Slobodan Gajić (1958), prognanik iz Zavidovića. U napadu muslimanskih agresora na rejon Svinjašnice ubijeni su Spasoje Miličić (1971), Jovan Marković (1962), Milan Petrović (1959) iz Trnjana, i Milorad Radivojević (1954) iz Trnjana. Penzioner Nenad Tripunović (1928) iz Svinjašnice, koji je radni vek proveo u Olovu, preminuo je od zadobijenih rana prilikom muslimanskog granatiranja bolnice u Stogu.
Muslimanska artiljerija je tukla neselektivno, svom žestinom po srpskim celima i civilnim objektima. U granatiranom bolničkom stacionaru u Stogu, jasno obeleženim znakom Crvenog krsta, ubijena je u bolesničkom krevetu civil Mira Stakić (rođena
Lukić 1927. u Stogu), izbegla iz Sarajeva, dok je njen muž Ranko, predsednik OO Crvenog krsta, teže ranjen gelerom u rodnim Stakićima pripremajući njenu sahranu. Kiše granata su nemilosrdno zasipale i razarale napuštena rubna naselja i centar Vozuće, usmrtvši civile Desanku Lazendić (1921) u Svinjašnici, Nevenku Savić (rođena1939) u Karačiću, Milicu Lazić (1925) u Čevaljuši, penzionisanog trgovca sa Kućanca Janka Pavlovića (1929) koji je odvezen i sahranjen u Bijeljini. Zbog ugrožene putne komunikacije prema Ozrenu, nesigurnosti od borbenih dejstava i mogućnosti potpunog pada u okruženje, deo stanovništva iz doline Krivaje, Lozne i Svinjašnice u kišnoj noći 16-17. juna je izmešten evakuacijom na Panjik. Tokom egzodusa nestao je starina Ljubo
Cetić (1913) iz Miljevića. Pretpostavlja se da je zarobljen pa ubijen. Ranjenog Novicu Samardžića pripadnici „Crnih labudova“
odveli su u Kakanj, tamo zlostavljali, i lišili života. Poslednje dekade jula u napadu musslimanski agresora poginuli su Boro
Simić (1955), Konstantin Mićić (1946) iz D. Brijesnice koji tek što je stigao sa privremenog rada u inostranstvu, i Drago Mijatović (1965) iz Lozne, otac troje dece. Dušan Savić
(1938) iz Lozne, otac petoro dece, preminuo je 30. jula u dobojskoj bolnici nakon ranjavanja, a sahranjen je u Karanovcu. Hrvata Stipu Banovića ranili su ga i zarobili, 23.01.1994., pripadnici tzv. Armije BiH kod sela Lovnica, a potom otpremili u Zavidoviće, gde je lečen od zadobijenih rana u privremenoj bolnici smeštenoj u “Kristalu”. Na bolničkom krevetu, metkom iz pištolja, ubio ga je Sead Smajlović (iz Zavidovića). Istog dana, zarobljen je i Ivo Juranović (37) kojeg su zarobili, mučili a a potom masakriranjem ubili muslimanski vojnici (odsečene su mu ruke, počupani svi nokti s prstiju ruku, nožem probijani zglobovi na prstima ruku, usta rasečena s obe strane sve do ušiju).
RATNA 1995.
Neposredno nakon završetka bitke za Podsjelovo, za potrebe svojih
Krajem maja poginuli su Đuro Jovanović (1964) i Dragan Spasojević (1968) iz Panića kod Vozuće, koji je stradao od ispaljene granate u Doboju. U Čevaljuši je muslimanska
granata usmrtila civila, penzionisanog radnika „Krivaje“ Aleksu Makrića (1924), dok je na Lokvi pao poslovođa Milenko Simić (1959) sa Lipovca. Dana 8. juna zaklani su borci: Živković i Vlado Popadić, rođen 1953. u mestu Štrpci. Njihova tela bez glava su pronađena. Nedaleko od Tunjika, kod svoje rodne kuće ubijen je pevač izvornog melosa Mile Božanović (1971). Ostaće upamćen kao borac koji je izvornom pjesmom podizao moral borcima i civilima. Milenko Blagojević (1962) iz Orahovice, mašinovođa Miodrag Dragičević –Budža (1966) iz Osojnice, Mirko Bajkanović (1953) iz Krsnog Polja, i Slobodan Popović (1972) iz Majevca kod Podnovlja poginuli su u širem rejonu grede Podsjelovo, prilikom napada muslimanskih agresora. U Livadama je nakon, okrutnog postupanja lišeno života najmanje 29
zarobljenika Prnjavorske brigade VRS, među kojima: Vlado Simić
(1962) iz sela Mlinci, Milan Živković (1957) iz sela Donja
Mravica, Đuro Đurđević, Slavko Vuković, Ljubiša Peulić (1969), Dragoljub Tanasić (1958), Bogoljub Topić (1967) iz Gornje Ilove, Ranko Samac (1958) iz Ilove, Saša Marinković (1958), Ljubomir Janjić (1954) iz Čorle, Milenko S. Blagojević (1962), Miodrag M. Dragičević (1966), Mirko M. Bajkanović (1953). Pre smaknuća, Miladinu Šumanu (1962) iz sela Hrvaćani urezali su na čelu polumesec i zvezdu. Miladinovi posmrtni ostaci su pronađeni i identifikovani 2007. godine u Bukviku (selo Krčevine). Predrag Knežević (1960) iz Ilove i povratnik iz Švajcarske Momir Mitrović (1961) iz sela Mravice iz Prvog bataljona Prnjavorske brigade VRS, su kao ranjenici mučeni, pa podvrgnuti obrednom klanju. Kneževićevo obezglavljivanje dokumentovano je pred raspravnim većem Haškog tribunala prilikom suđenja generalu Rasimu Deliću. Glave, ubačene u kartonsku kutiju služile su kao trofeji, ali i za zastrašivanje zarobljenika smeštenih u podrumu nedovršene kuće u selu Livade. Njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani u selu Božićima ispod Podcjelova, 2006. godine. Teže ranjenom Gojku Vujičiću (1955) iz Donjih Vijačana mudžahedini su odsekli glavu i prisiljavali ostale da je ljube. Obećavali su im slobodu pod uslovom da se odreknu Hrista i pređu na islamsku veru.
Među ubijenima i zarobljenima bili su i vozač Dragoljub Antonić (1958), Milovan Todorović (1954), Zoran Dumonić (1972), Dragomir Dragojević (1973), Dragan Davidović (1974), Stanko Nikolić (1950), Dobrivoje Nikolić (1971), Svetozar Novaković (1954), Boško Lazić (1938), Dušan Stanojević (1957), poljoprivredni proizvođač Zoran Suvajac (1972), Marijan Radovanović (1944), zidar Stanko Čolić (1953) iz Srpca, poljoprivredni proizvođač Bogoljub Ilić (1949) iz sela Nova Ves, Jovan Ilić (1948), poljoprivredni proizvođač Slavoljub Miladić (1960), Milan Medaković (1965), Nenad Šipka (1959), Marko Milašinović (1962) iz Inodola...
Razmena posmrtnih ostataka gore navedenih realizovana je na prvu
godišnjicu završetka bitke za Vozuću. Stručnim pregledom patologa obavljenim u Banjaluci utvrđeno je da je većina leševa unakažena sa tragovima mučenja i obezglavljena. Šest leševa je nemoguće identifikovati jer su nakon ubistva spaljeni, i oni su sahranjeni u zajedničku grobnicu. Sudbina desetorice boraca i civila iz Srpca ubijenih 10. septembra na Paljeniku ostala je nepoznata. Njihova tela nisu pronađena, i oni se vode nestalim: Božo Babić (1958), Savo Berić (1955), Dragoljub Đurđević (1949), Dragan Kljajčin (1971), Živko Majstorović (1966), Milomir Malić (1968), Mile Tihomirović (1950), GojkoTopić (1972), Dušan Savandić (1960), i Željko Dragičević (1974).
MASOVNE GROBNICE I NESTALI
Na području opštine Zavidovići pronađeno je sedam masovnih i 66 pojedinačnih grobnica odakle su eshumirani posmrtni ostaci zarobljenih civila i boraca VRS. Procene govore da je broj masovnih i pojedinačnih grobnica čak tri puta veći budući da se 150 lica i dalje vode kao nestali. Na brdu Paljenik na planini Ozren 1996. je pronađena masovna grobnica sa posmrtnim ostacima 24-oro Srba. Skeleti su bili nepotpuni, mnogi bez glave i udova, a gotovo svi su bili spaljeni. Na mnogim leševima su nađene žice i lanci kojima su zarobljnici bili vezani pre streljanja. Naredne godine u naselju Stog je pronađena masovna grobnica sa posmrtnim ostacima 17-oro Srba raznih uzrasta, od čega su njih 14 bili obezglavljeni. Neposredno pored te grobnice pronađena je još jedna manja, sa posmrtnim ostacima četvoro žena i staraca. Ekshumacija sprovedena 2006. otkrila je najmanje deset mrtvih tela iz masovne grobnice koja se nalazila na lokalitetu - Kamenica, na desnoj obali reke Gostović, opština Zavidovići. Ekshumaciju radila Federalna komisija po naredbi Kantonalnog tužilaštva iz Zenice.
LOGORI I ZLOČINI U GRADU
Na području opštine Zavidovići postojalo je 12 logora gde su zatvarani, mučeni i ubijani zarobljeni srpski civili. To su
- Podrum zgrade društveno-političkih organizacija u Zavidovićima
- Podrum dečijeg obdaništa u Zavidovićima
- Upravna zgrada šumarstva u Zavidovićima
- Logor u selu Hajderovići
- Logor mudžahedina u selu Kamenica
- Logor mudžahedina u selu Gostovići
- Logor mudžahedina u selu Lijevča
- Logor mudžahedina u selu Livade
- Fudbalsko igralište "Krivaje" u Zavidovićima
- Samačka zgrada u Zavidovićima
- Prostorije bivšeg omladinskog doma "Kesten" u Zavidovićima
- Logor u Zgradi policije u Zavidovićima
Na desetine žena je preživelo seksualno i fizičko zlostavljanje, što po logorima, što u svojim kućama. Mnoge su bile i žrtve višestrukog silovanja a pripadnici tzv. Armije BIH nisu obraćali mnogo pažnje na uzrast, te su među žrtvama bile i mlade devojke ali i starice. Na suđenju ratnom zločincu Rasimu Deliću u Hagu, optužnica je obuhvatila i zločine silovanja. Tri žene, Slobodanka R., Bogdana S. i Milija J. zarobljene su tokom napada na Vozuću i 11. septembra 1995. odvedene u logor Kamenica. Ove žene, koje su držane odvojeno od muških zarobljenika, muslimanski vojnici su danonoćno tukli i šutirali, udarali metalnim polugama i kundacima od pušaka i podvrgavali seksualnom zlostavljanju, uključujući silovanje.
Dotične tri žene boravile su u logoru Kamenica dvije noći, a zatim su prebačene u Zenicu, gdje su držane do 15. novembra 1995., kada su puštene na slobodu". U Optužnici se navodi da je Rasim Delić bio "obavešten o tome da su vojnici ABiH iz jedinice ‘El Mudžahid’ imali sklonost ka vršenju krivičnih dela, naročito zločina nad zarobljenim civilima, i da je jedinica ‘El Mudžahid’ delovala u logoru Kamenica. Međutim, Rasim Delić nije preduzeo odgovarajuće mjere da spriječi gorenavedena krivična djela koja su počinjena u logoru".
- Putem razglasa, između ostalih, čuli smo i prozivanje Mirka i Miodraga Matičića. Potom su se, uz povike "alahu egber" čuli lanci, sablje, sekire i motorne pile. Mudžahedinskim kampom su odjekivali jezivi krici zarobljenih vozućkih Srba. Nikada ih više niko nije ni čuo ni video. Samo njih nekolicina su pronađeni i pokopane samo glave, ruke, noge ili samo neki drugi njihovi otkriveni posmrtni ostaci - ispričale su za "Novosti", logorašice Milija i Bogdana Gligorić. Procenjuje se da je preko pedeset zarobljenih Srba ubijeno u ovim logorima i kazamatima tzv. Armije BiH i mudžahedina. Osim u logorima, srpski civili su stradali i u samom gradu.
Naime, malobrojni pravoslavci ostali u Zavidovićima i dalje verujući u mogućnost zajedničkog života, ali su nažalost, glavama su platili svoju zabludu. Među njima su bili Vladini sinovi, braća Rajko i Radoslav Jović (1954), koji je bio direktor najveće „Krivajine“ radne organizacije. Brat Rajklo planirao je da pokrene privatni biznis. U "Crnoj Knjizi" autora Miroslava Toholja, navodi se kako su obojica odvedeni iz svog stana, da bi nakon nekoliko dana njihovi leševi bili pronađeni u blizini grada. Isti autor navodi kako je invalid Petar Bogićević (49) ubijen u centru grada hicima iz vatrenog oružja. Zločin je počinio izvesni Huso Mrđanović, seoski harmonikaš. Inženjer Boško Tešanović je ubijen u gradskom kafiću "Dolar" u leto 1993. a muslimanski mediji su javili kako je reč o "kafanskom obračunu" iako je bilo jasno da je Boškova nacionalnosti bila presudan faktor ovog bezumnog akta. U knjizi "Bitka za Vozuću", autora Nenada M. Cvjetkovića navodi se da su u samom gradu živote izgubili i doktor Đorđe Zlatković (rođen 1959. u Srbiji), Željko Dejanović, Dušan Đurić (1958), Petar Bogićević (rođen u Zvorniku 1943), Radislav Stajić (1958), Radislav Vidović (1955), Ranka Knežević (1955), Slavko Stakić (1929), Koviljka Stakić (1927), Dušan Stakić (1948)... Nikola Savić, iz Stoga, više puta premlaćivan, skapao je od gladi, pošto za njega, javno etiketiranog „četnika“ i „agresora“ nije bilo hleba ni u prodavnici, ni u Crvenom krstu. Monstruozno je likvidiran direktor tekstilne tvornice ‘’ZIKO’’ Hamid Hotić, Musliman jugoslovenskog opredeljenja i širokih pogleda, dok je ekonomista Momir Božić (1952) iz Svinjašnice stradao od granate pred hotelom „Kristal“. U jeku septembarske operacije na Vozuću, u svom stanu, pred ponoć, ubijen je novinar Jadranko Božanović, rodom iz Tunjika, koji je ceo rat služio u gradskom Radiju.
UNIŠTAVANJE VERSKIH I KULTURNIH OBJEKATA
Pripadnici muslimanske tzv. Armije BiH svoju multikulturalnost i želju za suživotom, pokazali su masovnim uništavanjem i demoliranjem pravoslavnih i katoličkih svetinja tokom rata. Tako je već početkom 1992. Crkva Svetog Save Srpskog (podignuta 1912. godine) potpuno opljačkana i demolirana. Muslimanski ekstremisti su provalili u objekat, ispisali uvredljive grafite, polupali ikone, kandila, spalili svete knjige a zidove demolirali i uništili. Gradsko groblje doživelo je od početka rata do danas preko pedeset napada, lomljeni su spomenici, raskopavani grobovi, ispisivani grafiti...
Crkva Svetog Nikole – podignuta 1984. godine. je minirana i zapaljena od strane muslimanskih fanatika u leto 1992. godine. Ikone su najpre oštećene pa uništene, sveti predmeti i dragocenosti opljačkana...
Crkva Svetog velikomučenika Georgija u naselju Stog, podignuta 1912. godine je zapaljena, potom srušena i sravnjena sa zemljom od strane muslimanskih fanatika 1995. godine. Parohijski dom je zapaljen, potom srušen i sravnjen sa zemljom od strane muslimana 1995.
Svetosavski dom sravnjen sa zemljom 1995. godine. Seosko groblje je prekopano i oskrnavljeno.
Sličnu sudbinu su doživele i katoličke svetinje. U selu Biljačić muslimanski fanatici su tokom 1993. opljačkali i oskrnavili kapelu.
U mestu Dolina kod Zavidovići muslimanski ekstremisti su 1993. porušili filijalnu crkvu i seosko groblje. Crkva je opljačkana i devastirana, a groblje teško oštećeno.
U samom gradu župna crkva sv. Josipa i župna kuća su oštećene u bombaškim napadima i tokom neuspelog pokušaja miniranja tornja crkve od strane muslimanskih fanatika. Crkva je i u godinama nakon rata više puta skrnavljena i demolirana.
Kapela sv. Vida je do temelja spaljena i oskrnavljena prilikom napada muslimanskih fanatika. Gradsko groblje u Zavidovićima više puta je bilo meta muslimanskih fanatika i ekstremista, tokom i nakon rata je više puta oskrnavljeno, oštećeno i opljačkano.
Izvor: Miroslav Toholj "Crna Knjiga"
Nenad M. Cvjetković "Bitka za Vozuću (1992-1995)"



Коментари
Постави коментар