Пређи на главни садржај

BREZA: STRAVIČNI ZLOČINI NAD SRBIMA - ŽRTVE IMALE OD 18 MESECI DO 86 GODINA




Prema podacima popisa stanovništva iz 1991. na području opštine Breza je živelo 17.317 stanovnika, od čega 2.122 Srba, 1.001 i 264 ostalih. Bilo je ovo pretežno bošnjačko / muslimansko mesto a nakon egzodusa i etničkog čišćenja broj Srba je drastično smanjen. Popis iz 2013. pokazuje da je na području čitave opštine ostao svega 121 Srbin, mada poslednje procene govore da je taj broj danas još manji. Na području Breze počinjeni su stravični zločini nad srpskim stanovništvom od ubistava, silovanja, mučenja, zlostavljanja u logorima, preko nasilnog progona pa sve do uništavanja kuća i objekata u vlasništvu Srba kao i demoliranja pravoslavnih crkvi, grobova i spomenika. Najmlađe registrovane žrtve su bile bebe, brat i i sestra Siniša i Snjažana Adžić, oboje stari po 18 meseci dok je najstarija žrtva u trenutku ubistva imala 86 godina. 


PRVA ŽRTVA - NIKOLA RADIĆ

Ovaj gradić u srednjoj Bosni, poznat po svom lignitu, smešten je između Ilijaša na jugu i istoku, Vareša na severu i Visokog na zapadu. Rat u Brezi, baš kao i u svim drugim opštinama širom Bosne i Hercegovine, započeo je srpskim žrtvama. Prva žrtva zuluma bio je Srbin Nikola Radić. "U Brezi smo imali restoran "Stari most", samim tim i mnogobrojne prijatelje a sa komšijama muslimanima smo imali dobre odnose. Sedmog aprila 1992. nalazila sam se u svojoj bašti koja je bila nedaleko od naše kuće kada je došao komšija musliman Alija Mlivić, kojeg smo do tada smatrali prijateljem. Tražio je moga muža nikolu kako bi mu nešto važno saopštio. Ponudila sam ga da sedne za sto. Nakon izvijesnog vremena, stigao je i Nikola. Alija je rekao "Dođi, Nikice da te izljubim" i u tom trenutku izvukao pištolj. Sve se dogodilo munjevitom brzinom. Nikola je pitao: "Zar bi me Alija ti mogao ubiti? Odjeknuo je pucanj, Nikola se zateturao i pao. Arif Sirotanović i policija su pokupili oružje od Mlivića, uzeli izjavu i rekli kako će Mlivić odgovorati što je pucao u mog muža" - ispovest je Vidosave Radić. Alija je bio nacionalno ostrašćen, bio je veliki šovinista i fanatik a toga dana je pucao u nedužnog čoveka samo iz čiste mržnje i hira. Motiv je bio etnički motivisan. 

"Prebacili smo tog dana oca u Dom Zdravlja u Brezi, odakle su nas uputili u Ilijaški dom zdravlja. Upućeni smo preko Dobrinje za Pale, a kada smo prošli muslimansku barikadu, odjednom je na oba naša vozila otvorena vatra. Auto u kojem smo se nalazili je u momentu izrešetan mecima. Oca Nikolu je metak pogodio u glavu, bio je obliven krvlju i samo je izustio "Slađo, bježi, ja sam gotov!" Ja sam tada teško ranjen i zarobljen" - ispričao je Slađan Radić, sin ubijenog Nikole. 


LOGORI, MUČENJA, SILOVANJA  


Na području opštine Breza registrovano je sedam logora i zatočeničkih objekata za Srbe:

  • Vojni zatvor u Brezi
  • Policijska stanica u Brezi
  • Logor u podrumu fabrike "Elektroterma"
  • Skladište preduzeća "Udarnik"
  • Logori u kupatilima u gradskom bazenu
  • Logor u magacinu rudnika "Breza"
  • Zgrada "29" u Brezi

Već sredinom aprila 1992. u Brezi je formiran logor za Srbe u zgradi bivšeg Doma Zdravlja. Tokom aprila i maja 1992. ovde je zatočeno više od dvesta srpskih civila, uzrasta od 12 do četrdeset godina. Mnoge žene su silovane, neki civili su ubijeni davljenjem ili klanjem u gradskom bazenu gde su i leševi spaljivani. Muškarcima su nožem iscrtavane džamije po telu a muslimanski vojnici su uzvikivali kako je Bosna muslimanska zemlja i da uskoro više neće biti nijednog Srbina u njoj. Stanica milicije u centru Breze važila je za najzloglasniji logor gde su vršena strašna mučenja, sadistička iživljavanja i monstruozna silovanja zarobljenih civila srpske nacionalnosti. Život u logoru je bio nepodnošljiv, bez struje, bez vode, bez svetla, uz minimalne količine hrane.  "Udarali su nas drvenom palicom naizmenično, jednog po jednog. Udarci su pljuštali kao kiša i nisu nam dali predaha, padali smo na pod, dizali su nas na pod pa ponovo tukli. To mučenje je trajalo oko dva sata..ležali smo nepomični, nismo mogli da se pomerimo, mnogi su bili i bez svijesti..tu je bio i moj brat Zdravko Subotić, starac od 67 godina. Kada je sve utihnulo ja sam bio prije svijesti. Primetio sam da pored mene leži beživotno tijelo moga brata Zdravka. Preminuo je od udaraca trojice zločinaca Galiba Fejzića, Ziketa i Reufa" - ispričao je logoraš Dušan Subotić. Tada su nadređeni naredili da se telo odvede izvan grada, da se izrešeta rafalima i baci u reku Stavnju kako bi sve izgledalo kao sprečen pokušaj bekstva. "Pored mene su smjestili Momčila Subotića (72). Bio je sav nepokretan, sav polomljen, slabo je dolazio svijesti, sve do 13. juna 1992. kada je izdahnuo. Za njegovu smrt su odgovorni isto Galib Fejzić, Ziket i Reuf. Posle smo saznali kako je u kući zaklan Neđo Subotić, star 76 godine. Mnoge žene i devojke srpske nacionalnosti su silovane što u logorima, što u svojim kućama.

S.M. iz Gornje Breze je ispričala kako su Arif Sirotanović i muslimanski vojnici upali u njen dom i izvršili premetačinu. Zarobljena je sa još šest žena u jedan podrum gde su mučene i zlostavljane od strane muslimanskih vojnika. Muslimani su ženama pucali u noge, šamarili ih i maltretirali a potom su zarobljenu S.M. dvojica muslimanskih vojnika silovala. Sličnu sudbinu doživela je i devojka S.K. (23) koja je zarobljena 26. maja 1992. prilikom bega iz Visokog. 

"Doveli su nas nekoliko žena i djevojaka u logor u Brezu i odmah zatvorili u mali podrum koji je bio vlažan i hladan. Tu su nas grupno silovali. Sve su nas tukli i silovali. Tu sam ostala dva dana, nakon čega su me prebacili u drugu zgradu. Tu je bilo još pet žena. Tu sam ostala do 15. avgusta. Skoro stalno smo bili u tom logoru, osim kada su nas izvodili da gledamo kako tuku, muče i ubijaju srpske zarobljenike. Zarobljenike su mučili tako što su ih kasapili, kidali im dio po dio tijela, davili ih u bazenu...Neprestano su nas tukli i silovali, nekada je i dvadeset ljudi znali da se izmijeni na meni, jedan za drugim. Tjerali su nas da gledamo užase. Tako su jednom muslimanski vojnici tjerali oca da siluje ćerku od 17 godina a mi smo morali sve to da gledamo. Pustili su nas zajedno, svih šestoro. Dvije djevojke su izvršile samoubistvo odmah po izlasku iz logora. Sve smo bile trudne, cilj im je i bio da ostanemo trudne."  - ispričala je Srpkinja S.K. bivša logorašica žrtva višestrukog silovanja. 


ŽIVA ZAPALJENA SA SVOJOM DECOM

Jedan od najstravičnijih zločina dogodio se na samom početku rata 15. maja 1992. u naselju Branjevac. Sledbenici Alije Izetbegovića,  mučki i svirepo su ubili domaćicu Slađanu Adžić (rođenu Veljančić) (23)  i njenu decu blizance Sinišu i Snježanu, bebe od svega osamnaest meseci. Prema pisanju Glasa Javnosti njihov otac Radisav je u vreme zločina bio zatvoren, nemoćan i danonoćno prebijan u jednom od mnogobrojnih logora za Srbe. Muslimanski zločinci su upali u dom Adžića i zapalili kuću. Nesrećna žena je izgorela živa sa svojom decom. Na vrisku i jauke srpske nejači baš niko se nije obazirao. Za muslimanske vojnike ovo je bio veliki uspeh! Ni Siniša ni Snježana nisu ni znali šta je rat, nisu stigli ni drugu godinu života da napune a već su ubijeni na najsvirepiji mogući način. Zločincima ruka nije zadrhtala! Jedina krivica Slađane i njene dece bila je srpska nacionalnost i pravoslavna veroispovest. To im komšije muslimani nisu mogli oprostiti.


"SUPRUGA ZVERSKI MUČILI A SINA MASAKRIRALI"

Petra Bunjevac i njen suprug Slobodan su preživeli užasne torture i zlostavljanja od strane muslimanske vojske i policije a svedočili su ubistvu sina Save čija je jedina krivica bila njegova srpska nacionalnost. " Dana 6. juna 1992. muslimani su zarobili supruga Slobodana (57) i sina Savu (28). Počeli su krvnički da ih tuku rukama, nogama, kundacima..sina su odveli u nepoznato, a suprugu su rezali glavu nožem, a zatim rane zalivali krečom, cigarete su mu gasili po očnim kapcima, i tako se sve to ponavljalo dok Slobodanovo telo nije postalo beživotno. Saznala sam ubrzo da je moj drugi sin Nedeljko uspio pobjeći da jednim prijateljem, a da su Savu odveli u Gaj i tamo ga ubili. Krenula sam u šumu i našla njegovo tijelo. Bio je pogođen sa tri hica, jednim u glavu a sa dva u grudi. Otišla sam u muslimansko selo da ih molim da sahranim sina, međutim, psovali su mi četničku majku i vređali me. Sahranila sam ga tek nakon šest dana." - ispričala je Petra svoju ispovest.


NOVAKOVIĆI ZVERSKI UBIJENI NA KUĆNOM PRAGU

Prošle su 24 godina od kako je Nikola Novaković u izbegličkoj koloni stigao u Višegrad, ali i punih 27 od njegovog tamnovanja po kazamatima "Armije BiH" i zločinačke likvidacije njegovih najbližih: supruge Milke (60), brata Ranka (60), snahe Obrenije (61) i polusestre Rajke (71).

Nikola Novaković je do izbijanju ratnih sukoba u BiH živeo sa suprugom Milkom u naselju Gornja Breza, u Brezanskoj opštini.

– Ništa posebno nije nagoveštavalo zlo, a onda iznenada, 10. jula 1992. godine u kuću upadoše uniformisani policajci Šabanović zvani Braco, i Dedić zvani Caco, koji su me sproveli u policijsku stanicu Breza, gde me dočekao islednik Dževahid Sokić, ispričao je Novaković za list "Politika".
– Nakon smešne optužbe da krijem radio-stanicu i oružje, prisutni policajci su me besomučno tukli puna dva sata, a potom odveli u stari rudnički magacin. Tu su me nastavili tući sedmorica, od kojih sam prepoznao Esa Bašića, Galiba Ramića i izvesnog Šabića, zvanog Tarzo, koji je kod mene završio elektro zanat. Odatle su me prebacili u drugu prostoriju sa 27 srpskih zarobljenika, a ubrzo potom u podrum „Elektroterme”, gde su uslovi bili još teži, jer nije bilo vode i mokrog čvora, priča Novaković. Odatle ga, zajedno sa Nenadom Jevrićem, 4. marta 1993. prebacuju u Zenicu gde je, u montiranom procesu, osuđen na 18 meseci zatvora.
– Pošto sam bio registrovan od strane Međunarodnog crvenog krsta, u KPD Zenica nisam fizički maltretiran, mada je bilo svakodnevnih verbalnih pretnji, od čega je mnogo teža bila glad zbog izuzetno slabe hrane. Ali to nije bilo ništa prema saznanju o sudbini moje porodice, posredstvom Međunarodnog crvenog krsta, Obavestili su me  17. juna 1993. godine da su 8. aprila 1993. zverski likvidirani moja supruga Milka, brat Ranko, naša polusestra Rajka i Rankova supruga Obrenija, priseća se Nikola.
– Prema pričanju nekoliko svedoka, naše komšije Halid i Rešo Frljak naredile su im da se pre mraka okupe u staroj bratovoj kući, da bi iza pola noći upali i izvršili stravičan pokolj. Saznao sam još tada da su prave ubice mojih najbližih Ramo Bešlija, Malik Mešetović i Nusret Matoruga. Narednog jutra, mada su to muslimanski bojovnici bili strogo zabranili, moje najrođenije u bratovoj kući našla je izmasakrirane komšinica Slobodanka Puljić, tvrdi Novaković.
Saznao je, veli, da su izmasakrirana tela njegovih Novakovića prebacili u mrtvačnicu Doma zdravlja u Brezi, nakon čega je usledila stravična medijska ratna propaganda.
– Na njihova izmasakrirana tela navukli su uniforme Armije BiH, da bi iste večeri na ratnoj TV Sarajevo bili prikazani „ekskluzivni” snimci uz prateću priču „šta su četnici uradili od nevinih muslimanskih civila”, priča Novaković.
Prema tvrdnjama nekoliko svedoka, koje iz razumljivih razloga ne pominjem, prave ubice i izvršioci ovog ratnog zločina su Ramo Bešlija, Malik Mešetović i Nusret Mlatoruga. Na žalost, ni ratna a ni posleratna vlast u Brezi uopšte ih nije teretila niti žele da pokrenu bilo kakvu istragu o tome, iako sam u više navrata davao brojne izjave, čak i haškim istražiocima, pa oni mirno žive u Ilijašu, uz veliku dozu razočarenja priča Novaković.
Jedino što je Nikola Novaković uspeo nakon ekshumacije 2000. godine koju je obavio dr Željko Karan, da Milku, Ranka, Obreniju i Rajku sahrani na groblju u Sokocu, gdje im je podigao i spomenike.
"Uz moju porodicu, u Brezi su početkom ratnih sukoba zvjerski ubijeni i srpski civili Momčilo, Zdravko i Neđo Subotić, Blagoje Čabak, Nikola i Brano Radić, Savo Bunjevac, Neđo Radovanović, njegova supruga i mnogi drugi civili. Podsjećam, takođe, da je 10. juna 1992. godine u Čemernu, kod Ilijaša, pobijeno, tačnije zaklano, tridesetak srpskih civila, a selo do temelja spaljeno. To je samo dio istine o stradanju srpskog naroda u Brezi tokom proteklog rata, a da to nikad niko nije ni pokušao procesuirati - rekao Nikola Novaković.


ZLOČINI NAD CIVILIMA

Srbi u Brezi, iako nikome nisu predstavljali pretnju, doživeli su strahovite torture, maltretiranja i mučenja. Gotovo da ne postoji osoba srpske nacionalnosti koja nije makar pretučena. U Brezi kod Sarajeva tokom 1992. i 1993. godine je ubijen veliki broj lica srpske nacionalnosti, od kojih mnogi na monstruozan način, a za te zločine do danas niko nije odgovarao.

Rekao je to "Glasu Srpske" svedok ovih zločina Petar Subotić koji je izjavu o zločinima nad Srbima počinjenim u tom mestu dao i u Okružnom tužilaštvu Bijeljina.

Subotić je u to vreme u Brezi uhapšen i mučen, zatim osuđen na višegodišnju robiju i napokon razmenjen, a danas živi u Srbiji. "Nikicu Radića, prvu srpsku žrtvu u Brezi, još prije početka rata ubio je njegov kum Alija Mlivić, to svi u Brezi znaju. Mlivić nikada nije procesuiran, a nedavno je umro prirodnom smrću. Likvidacije Srba u Brezi nastavljene su početkom rata - kaže Subotić. On ističe da su ubijeni stariji bračni par Mile i Ruža Buzedžija, zatim Neđo, Momčilo i Zdravko Subotić, te Savo i Vojno Bunjevac.   
- U Debeloj Međi zaklani su Neđo Radovanović i njegova supruga Milka. Brano Radić ubijen je na monstruozan način tako što su ga u selu Vlahinje zavezali konjima za repove i rastrgnuli ga. Komšije, pripadnici Armije RBiH, ubili su i Savu Bajić i Blagoju Čabaka.  Ubijen je i jedan Makedonac, pekar, koji je prodavao rakiju, a ubili su ga jer su mislili da ima novca. Komšije odlično znaju ko je ubio Neđu Subotića i ko mu je silovao snaju i njenu komšinicu Milicu."- rekao je Subotić.

"Glas Srpske" objavio je i svjedočenje profesora fizičkog vaspitanja iz Breze Mirsada Hadžića, koji je u to vrijeme bio komandir operativne jedinice Patriotske lige, u kome tvrdi da su Almedin Omerhodžić i Abdulah Šahić na izrazito okrutan način ubili dvije stare osobe, muža i ženu srpske nacionalnosti. Subotić je u ovom svjedočenju otkrio da se radi o bračnom paru Mile u Ruža Buzedžija. Mile i Ruža Buzadžija, penzioneri iz Breze, ubijeni su na svirep i brutalan način samo jer su bili Srbi. Masakrirani su sekirom nakon što je u njihova beživotna tela ispaljeno nekoliko hitaca iz vatrenog oružja. Ruža se bavila pletenjem džempera, priglavaka, čarapa i prodavala ih na pijaci u Brezi. Bili su to vrlo skromni i dobri ljudi, nikome se nikada nisu zamerili, te je njihova smrt šokirala mnoge Brežane. Mirsad Hadžić tvrdi da ga je o ubistvu dvoje staraca izvestio njegov ratni pratilac Rešad Šabanović.
- Starci su ubijeni sjekirom, a potom su im tijela izrešetana hicima iz heklera. Na kraju su zapaljeni da bi se prikrili tragovi - rekao je Hadžić za Glas Srpske. I mnogi civili hrvatske nacionalnosti su preživeli užasne torture tokom trajanja rata u Brezi. Civil Branko Perić je mučki ubijen 1. marta 1993. u svojoj porodičnoj kući prilikom nasilnog upada muslimanskih ekstremista u njegov dom. Peru Matića (45) su 16. oktobra 1994. na putu do Olova ubile muslimanske snage, dok je Vlado Andrić (41) poginuo dva meseca ranije. Srpskinja Zdravka Čović (57) mučki je ubijena 24. avgusta 1992. u bombaškom napadu na njen porodični dom u selu Slivno. U svojoj kući je 11. decembra 1993. ubijena starica Gospava Andžić (63), a u Brezi su živote izgubile i Dušanka Jevrić (63), Jasna Čičak (63) i Ljuba Ivanović (57). 


UNIŠTAVANJE PRAVOSLAVNIH CRKVI I KULTURNIH OBJEKATA

Gradnja crkve Sv. velikomučenika Prokopija u Brezi počela je 1930. godine. Zemljište za crkvu je poklonio penzionisani sveštenik Jovan Marjanović. Crkvu je osvetio na Petrovdan 1936. godine mitropolit Dabrobosanski Petar (Zimonjić).


Brezanska parohija je osnovana 1940. godine od delova: ilijaške, visočke i vareške parohije. Do ove godine Breza i okolna sela bili su u sastavu ilijaške parohije. U momentu osnivanja parohija je imala 300 domova. Novoosnovana parohija nije imala stalnog sveštenika do 1972. godine. Prvi stalni paroh na brezanskoj parohiji bio je Mile Racković od 1972. do 1992. Početkom rata 1992. godine srpsko stanovništvo brezanske parohije se uglavnom iselilo. Hram je sredinom maja 1992. potpuno demoliran i uništen. Muslimanski ekstremisti su najpre opljačkali i uništili sve dragocenosti i verske predmete, od kandila, svetih knjiga, freski..prozori su porazbijani, krstovi polupani a zidovi oskrnavljeni uvredljivim grafitima. Ubrzo je demoliran i miniran čitav objekat. Tokom rata pa sve do 1997. godine u crkvi u Brezi je povremeno služio protojerej Miroslav Drinčić, paroh zenički;

Uništena su i devastirana i pravoslavna groblja u centru Breze i u okolnim selima. Prilikom napada na srpska sela, stradala su i groblja, neka su minirana, neki spomenici teško oštećeni a neka grobna mesta čak i prekopana.

Brojna oštećenja doživela je i katolička Crkva Svete Barbare u centru Breze. Ova svetinja je sagrađena je 1935. godine. Crkva je više puta tokom rata bila meta muslimanskih vandala koji su je kamenovali, pljačkali i vršili brojne napade na nju. 
Inače, župa Breza danas broji 148 župljana, naspram preratnih 950. 

Izvor: Glas Javnosti

          Glas Srpske

          Miroslav Toholj - "Crna knjiga"




Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...