Prošle su dve decenije od kako su albanski teroristi počinili stravične zločine na području gradića Istoka na Kosovu i Metohiji. Ubijeno je i kidnapovano 14-oro civila srpske, romske i aškalijske nacionalnosti, među kojima je bilo i dece. Posmrtni ostaci većine do danas nisu pronađeni i oni se nalaze na listi nestalih, dok se njihove ubice, pripadnici "OVK", i danas spokojno šetaju kao potpuno slobodni građani
ISTOK - Prošla je 21-a godina od jednog od najstravičnijih zločina počinjenih za vreme albanskog terora i agresije na SRJ. Napadi na srpska i nealbanska sela, progon stanovništva i jezivi zločini albanskih terorista pamte se i danas...jezive slike nasilja, leleci srpskih majki, masakrirana tela, to su slike koje se ne zaboravljaju, to su žive rane koje "prokrvare" svakoga marta i aprila. Malobrojni stanovnici Istoka, malog gradića na Kosovu i Metohiji, kako Srbi, tako i Aškalije, Romi i Bošnjaci, sa velikom tugom dočekuju svako proleće. Ono ih podseća na davnu 1999. i dane kada su mnogi od njih morali napustiti svoje domove samo jer su bili "drugačiji". Albanski teroristi, vođeni idejom o stvaranju "Velike Albanije" počinili su u periodu od 27. marta do 1. aprila 1999. užasne zločine, nepojmljive ljudskom razumu!
April te godine obeležen je stravičnom tragedijom romske porodice Hetaj iz sela Prigoda u opštini Istok. Naoružani pripadnici "OVK" kidnapovali su Valjdeta (23), njegovu suprugu Šuretu (21) i njihovu decu - trogodišnju Suzanu i tromesečnog Valjmira. Odveli su ih u ilegalni logor OVK u selo Vrelo. Tamo su ih mučili, zlostavljali i silovali. Posle dve nedelje, Valjdeta i Šuretu su streljali. Šuretino beživotno telo pronašla je njena majka kod mesta Savine Vode, dok se Valjdet i dalje nalazi na evidenciji nestalih lica.
1. aprila 1999. naoružane horde albanskih ekstremista, pripadnika tzv. Oslobodilačke vojske Kosova upale su u malo selo Crnče kod Istoka i tamo počinili težak zločin. Hicima iz vatrenog oružja na licu mesta su ubijeni mladići Redžep Bajramaj (26) i Mehmet Brojaj (30), dok su kidnapovani Gani Brojaj (33), Sefedin Gavranaj (16) i Agron Kecaj (16). Svih pet mladića su po nacionalnosti bili kosovski Egipćani. Selo Crnče je inače rodno selo Ibrahima Rugove a u zločinu i otmici su učestvovali upravo meštani Albanci. Glavni odgovorni za ovaj ratni zločin je Idriz Uka, meštanin ovog sela koji je sa grupom svojih ekstremista, osim u ubistvima i zločinima, učestovovao i u paljenju i pljačkanju srpskih, romskih i albanskih kuća.
Gani, Agron i Sefedin do danas nisu pronađeni i oni se nalaze na evideniciji nestalih lica. Pripadnici OVK nikada nisu odgovarali za ovaj monstruozni čin. Predstavnici aškalijske nacionalne manjine i zajednice Kosovskih Egipćane već pune dve decenije zahtevaju od međunarodne zajednice i vlasti samoproglašenog "Kosova" da otkriju masovne grobnice i da procesuiraju zločince iz redova tzv. "OVK". Isti apel upućen je i Specijalnom sudu za zločine pripadnika "OVK".
Miško Deverdžić je poreklom iz Istoka na Kosovu, proteran je sa porodicom 1999. Njegovog oca Radoša i njega uhapsili su i zarobili pripadnici terorističke "OVK" kod sela Vrelo, inače zloglasnog terorističkog uporišta odakle su vršeni svi napadi na srpsko i nealbansko stanovništvo. Za to selo su samo Albanci govorili kako "svi nose puške, od dece do najstarijih". Tamo je postojao i logor za Srbe. Miško tog 3. aprila više nikada nije vidio svog oca, niti je do danas pronašao njegove posmrtne ostatke.
"Na zahtev Albanaca, Mereme Metaj, Have i Dauta Avdijaj, Havinog muža, zamolili su mog oca da ih primi u kuću. Da ih faktički !„Živeli smo 60 godina sa tim Albancima” Dok sam izlazio iz kancelarije, video sam svog oca poslednji put. Inicijativa za REKOM Inicijativa za REKOM 27 sačuva. Ja nisam trenutno živio sa njime. Živeo sam u stanu sa svojom suprugom i dvoje dece. Treće je bilo već na putu. Otac je došao kod mene u stan, zamolio me da ih odvezemo do sela Vrela, Seli smo njih u kola i ja i moj otac i krenuli smo put Vrela. Prvi put ulazim u to prokleto Vrelo. Do tada nisam dok me nisu oni uhvatili, nisam ni znao da je to najveće uporište albanskih terorista OVK. Vozio sam, vozio sam, pitao sam oca: ‘’Još koliko?’’ ‘’Još malo’’. Na samom ulazu izašli su naoružani ljudi. Pomislio sam da je naša policija. Ali bilo je suprotno. Mene su izveli iz kola, bilo je njih 20, 25 ljudi dobro naoružanih, maskiranih sa oznakama OVK. Puštene brade... Čim su me izveli iz kola, mene su počeli da tuku koji i dan-danas imam posledice. Odveli su nas, oca mi nisu tukli pored mene, odveli su nas u jednu fabriku Teuta, jedno 200 metara gde su nas uhvatili. Uveli su nas u posebne kancelarije. Mene su počeli da tuku i dalje dok nije naišao Selman, Meremin brat rođeni, kojoj sam ja lično pomagao i podigao joj dvospratnu kuću, i moja Miško Deverdžić foto: Arhiva FHP Inicijativa za REKOM 28 porodica, normalno. One su vrištale, zapomagale da nas puste, da nas ne biju. Ali kada je on ušao u kancelariju, prestali su. Nisu me više pipnuli. Počela su ispitivanja: gde se nalazi srpska vojska, šta ima od naoružanja, policija. I što sam znao i što nisam znao pričao sam. Sve to ispitivanje obavljao je Naser Shatrii, njihov tadašnji komandant OVK. Na sve sam pristao i uputili su me put Istoka sa istim autom s kojim smo išli. Dok sam izlazio iz kancelarije video sam svog oca poslednji put. Izašao sam iz kancelarije i pogledam njega, on mi se samo onako malo nasmejao i kao rukom i glavom ‘’Idi’’. Moja žena je bila u drugom stanju. Nije mogla da me prepozna. I barem da znam samo gde je (otac). A to jedini čovek koji zna, to je Selman, Meremin brat rođeni. Nema veze, ubijen - ubijen. Znači... ali da znam gde je. Živeli smo 60 godina sa tim Albancima. Nikad reč nismo imali. Kosova Vusaj lično me je tukao. Treća kuća od mene. " - ispričao je medijima Miško Deverdžić, sin kidnapovanog Radoša.
Tih dana albanski ekstremisti su streljali i ubili Sinišu Ostojića (25), Vukadina Petkovića (23) i Selima Adrovića (50). U isto vreme oteti su i ubijeni civili Ljuban Mrđenović (45), Ninko Pajić (44), i Branislav Radnić (25). Za počinjene zločine do danas niko nije odgovarao niti je osuđen. Do kraja 2000. albanski teroristi su na području Istoka ubili 120 civila srpske, romske i bošnjačke nacionalnosti, starosti od 13 do 85 godina.
ISTOK - Prošla je 21-a godina od jednog od najstravičnijih zločina počinjenih za vreme albanskog terora i agresije na SRJ. Napadi na srpska i nealbanska sela, progon stanovništva i jezivi zločini albanskih terorista pamte se i danas...jezive slike nasilja, leleci srpskih majki, masakrirana tela, to su slike koje se ne zaboravljaju, to su žive rane koje "prokrvare" svakoga marta i aprila. Malobrojni stanovnici Istoka, malog gradića na Kosovu i Metohiji, kako Srbi, tako i Aškalije, Romi i Bošnjaci, sa velikom tugom dočekuju svako proleće. Ono ih podseća na davnu 1999. i dane kada su mnogi od njih morali napustiti svoje domove samo jer su bili "drugačiji". Albanski teroristi, vođeni idejom o stvaranju "Velike Albanije" počinili su u periodu od 27. marta do 1. aprila 1999. užasne zločine, nepojmljive ljudskom razumu!
April te godine obeležen je stravičnom tragedijom romske porodice Hetaj iz sela Prigoda u opštini Istok. Naoružani pripadnici "OVK" kidnapovali su Valjdeta (23), njegovu suprugu Šuretu (21) i njihovu decu - trogodišnju Suzanu i tromesečnog Valjmira. Odveli su ih u ilegalni logor OVK u selo Vrelo. Tamo su ih mučili, zlostavljali i silovali. Posle dve nedelje, Valjdeta i Šuretu su streljali. Šuretino beživotno telo pronašla je njena majka kod mesta Savine Vode, dok se Valjdet i dalje nalazi na evidenciji nestalih lica.
1. aprila 1999. naoružane horde albanskih ekstremista, pripadnika tzv. Oslobodilačke vojske Kosova upale su u malo selo Crnče kod Istoka i tamo počinili težak zločin. Hicima iz vatrenog oružja na licu mesta su ubijeni mladići Redžep Bajramaj (26) i Mehmet Brojaj (30), dok su kidnapovani Gani Brojaj (33), Sefedin Gavranaj (16) i Agron Kecaj (16). Svih pet mladića su po nacionalnosti bili kosovski Egipćani. Selo Crnče je inače rodno selo Ibrahima Rugove a u zločinu i otmici su učestvovali upravo meštani Albanci. Glavni odgovorni za ovaj ratni zločin je Idriz Uka, meštanin ovog sela koji je sa grupom svojih ekstremista, osim u ubistvima i zločinima, učestovovao i u paljenju i pljačkanju srpskih, romskih i albanskih kuća.
Gani, Agron i Sefedin do danas nisu pronađeni i oni se nalaze na evideniciji nestalih lica. Pripadnici OVK nikada nisu odgovarali za ovaj monstruozni čin. Predstavnici aškalijske nacionalne manjine i zajednice Kosovskih Egipćane već pune dve decenije zahtevaju od međunarodne zajednice i vlasti samoproglašenog "Kosova" da otkriju masovne grobnice i da procesuiraju zločince iz redova tzv. "OVK". Isti apel upućen je i Specijalnom sudu za zločine pripadnika "OVK".
Miško Deverdžić je poreklom iz Istoka na Kosovu, proteran je sa porodicom 1999. Njegovog oca Radoša i njega uhapsili su i zarobili pripadnici terorističke "OVK" kod sela Vrelo, inače zloglasnog terorističkog uporišta odakle su vršeni svi napadi na srpsko i nealbansko stanovništvo. Za to selo su samo Albanci govorili kako "svi nose puške, od dece do najstarijih". Tamo je postojao i logor za Srbe. Miško tog 3. aprila više nikada nije vidio svog oca, niti je do danas pronašao njegove posmrtne ostatke.
"Na zahtev Albanaca, Mereme Metaj, Have i Dauta Avdijaj, Havinog muža, zamolili su mog oca da ih primi u kuću. Da ih faktički !„Živeli smo 60 godina sa tim Albancima” Dok sam izlazio iz kancelarije, video sam svog oca poslednji put. Inicijativa za REKOM Inicijativa za REKOM 27 sačuva. Ja nisam trenutno živio sa njime. Živeo sam u stanu sa svojom suprugom i dvoje dece. Treće je bilo već na putu. Otac je došao kod mene u stan, zamolio me da ih odvezemo do sela Vrela, Seli smo njih u kola i ja i moj otac i krenuli smo put Vrela. Prvi put ulazim u to prokleto Vrelo. Do tada nisam dok me nisu oni uhvatili, nisam ni znao da je to najveće uporište albanskih terorista OVK. Vozio sam, vozio sam, pitao sam oca: ‘’Još koliko?’’ ‘’Još malo’’. Na samom ulazu izašli su naoružani ljudi. Pomislio sam da je naša policija. Ali bilo je suprotno. Mene su izveli iz kola, bilo je njih 20, 25 ljudi dobro naoružanih, maskiranih sa oznakama OVK. Puštene brade... Čim su me izveli iz kola, mene su počeli da tuku koji i dan-danas imam posledice. Odveli su nas, oca mi nisu tukli pored mene, odveli su nas u jednu fabriku Teuta, jedno 200 metara gde su nas uhvatili. Uveli su nas u posebne kancelarije. Mene su počeli da tuku i dalje dok nije naišao Selman, Meremin brat rođeni, kojoj sam ja lično pomagao i podigao joj dvospratnu kuću, i moja Miško Deverdžić foto: Arhiva FHP Inicijativa za REKOM 28 porodica, normalno. One su vrištale, zapomagale da nas puste, da nas ne biju. Ali kada je on ušao u kancelariju, prestali su. Nisu me više pipnuli. Počela su ispitivanja: gde se nalazi srpska vojska, šta ima od naoružanja, policija. I što sam znao i što nisam znao pričao sam. Sve to ispitivanje obavljao je Naser Shatrii, njihov tadašnji komandant OVK. Na sve sam pristao i uputili su me put Istoka sa istim autom s kojim smo išli. Dok sam izlazio iz kancelarije video sam svog oca poslednji put. Izašao sam iz kancelarije i pogledam njega, on mi se samo onako malo nasmejao i kao rukom i glavom ‘’Idi’’. Moja žena je bila u drugom stanju. Nije mogla da me prepozna. I barem da znam samo gde je (otac). A to jedini čovek koji zna, to je Selman, Meremin brat rođeni. Nema veze, ubijen - ubijen. Znači... ali da znam gde je. Živeli smo 60 godina sa tim Albancima. Nikad reč nismo imali. Kosova Vusaj lično me je tukao. Treća kuća od mene. " - ispričao je medijima Miško Deverdžić, sin kidnapovanog Radoša.
Tih dana albanski ekstremisti su streljali i ubili Sinišu Ostojića (25), Vukadina Petkovića (23) i Selima Adrovića (50). U isto vreme oteti su i ubijeni civili Ljuban Mrđenović (45), Ninko Pajić (44), i Branislav Radnić (25). Za počinjene zločine do danas niko nije odgovarao niti je osuđen. Do kraja 2000. albanski teroristi su na području Istoka ubili 120 civila srpske, romske i bošnjačke nacionalnosti, starosti od 13 do 85 godina.

Коментари
Постави коментар