Пређи на главни садржај

ODLAZAK HEROJA SARAJEVA - SPASAO JE NA STOTINE ŽIVOTA, MNOGA DECA I CIVILI OSTALI SU ŽIVI ZAHVALJUJUĆI NJEMU

ČUVENI srpski hirurg, lekar niškog Kliničkog centra dr Miodrag Lazić preminuo je u 64. godini od posledica virusa korona, saznaju “Novosti”. Od velikog humaniste i heroja opraštaju se građani Srpskog Sarajeva čije je živote upravo on spasio za vreme muslimanskog terora




Svoju oproštajnu poruku poslao je preko koleginice Marije Dimitrijević. Njenu potresnu objavu na Fejsbuku prenosimo u celosti:


“Danas nas je napustio prim.dr Miodrag Lazić, hirurg, veliki čovek, moj veliki prijatelj, učitelj, drugi otac. Zamolio me je da prenesem njegove poslednje reči:

"Otišao sam časno i pošteno. Kao direktor UC dva meseca pred penziju, stajao sam ispred svojih ljudi, dragih doktora i sestara. Stajao sam na prvoj liniji, nisam se krio, naprotiv bio sam ispred svih znajući da sa svim svojim bolestima i godinama imam veliki rizik ali čast i ponos mi nije dozvoljavao da se sklonim. Takav sam bio na Krajiskom ratištu godinu dana, na Sarajevskom ratištu 4 godine, za vreme NATO bombardovanja. Neću da odem tiho hoću da odem onako kakav sam bio čitav život a to znaju moji prijatelji, kolege, porodica. Svi su mi govorili da se sklonim ali ja to sebi nikad ne bih oprostio. Moji voljeni Krajišnici, prijatelji iz Republike Srpske za koje sam živa legenda zauvek iskreno će plakati svi jer su uvek verovali da sam neuništiv. Koliko sam ovih dana dobio poruka podrške. Volim vas zauvek. Moji unuci i unuka Mila ostaju bez dede, ćerke i sin da ne tuguju nego samo napred. Budite ponosni na mene. Drage moje kolege, Marija, Boki, Brale, Kando, Sunčica i Macan, drage moje seste koje ste mi uvek verovale, zbogom. Voljenoj Ani, ratnom drugu i ženi poruka: budi hrabra i čvrsta zbog dece i unuka a gore na onoj strani, jednoga dana bićemo ponovo zajedno.
U Nišu mojim prijateljima poseban pozdrav.

Poslednja mi je želja da me ispratite pesmom "Marš na Drinu".
Doktor Laza, hirurg napaćenog srpskog naroda."

Otac urgentne medicine, koji je spasio nebrojano mnogo života tokom ratnih devedesetih godina prošlog veka je, kako smo pre pet dana pisali zbog teškog zdravstvenog stanja bio priključen na kiseonik. On je posle teške borbe, nažalost izgubio bitku sa opakim virusom. Dr Miodrag Lazić ostaće upamćen kao velikiprofesionalac, humanista i heroj savremenog doba...o njegovim junačkim delima tek će se govoriti i pisati...srpski narod nikada neće zaboraviti svog spasioca i svog Obilića. 



Dok su muslimanske granate i snajperi Alije Izetbegovića nemilosrdno tukli po Iliašu, Ilidži, Grbavici, Hadžićima, Vogošći, Nedžarićima ubijajući srpsko stanovništvo, od najmlađih do najstarijih, jedan od retkih koji je stao na prvu liniju kako bi pomogao svom narodu bio je dr Miodrag Lazić. Radio je u ratnoj bolnici "Žica" na Ilidži i danonoćno pomagao stotinama i hiljadama ranjenih, što je opisao i u svojoj knjizi "Dnevnik ratnog hirurga". Srpski narod nikada ne može zaboraviti humanost koju je ovaj veliki čovek pokazao onda kada je bilo najteže. Jedno je sigurno, on je pravi heroj Sarajeva. 

Odlomci iz ratnog dnevnika: 


"Šesnaest časova. Još jedno dete. Dragan Lazarević, devet godina, iz Podlugova. Pogođen metkom u stomak dok se igrao ispred svoje kuće. A morao se igrati iza kuće, jer on u kuću ulazi kroz prozor. Dete se zaboravilo, izašlo napred, na vrata. S jedne strane siguran si od zidova, dok si već na drugoj strani meta neprijateljskog snajpera. Surovost rata, i još jedno dečje lice. Raznesen trbuh, tanka creva, debela creva, bubreg. Duga i komplikovana operacija. Dečko bistar, da bistriji ne može biti. Prepametan. Leži na stolu i čeka da ga uspavamo za operaciju. Gleda aspirator i pita: "Čemu služi ovo čudo?" Operisao sam ga. Šok soba. Budi se, zove me: "Doktore!" Pitam ga kako je. Traži mi vode. Kažem mu: "Ne može, Dragane, vode. Kad ti je stomak operisan, voda ne sme da se pije. Jesi li čitao nekad one romane o partizanima, o dečacima Mirku i Slavku? Znaš kad kažu, pogođen u stomak, ne sme da pije vodu." Gleda on mene, i mrtav-hladan kaže: "Kakav si ti to čovjek kad mi ni vode ne daš? Kad bi ti došao kod mene u Ilijaš, ja bih ti dao sve." Ćutim, tužno. Ovaj rat ne zaobilazi decu. Stradaju svakodnevno."

"30. novembar 1992. Tri dana pakla. Više desetina naših ranjenih. desetine poginulih. Juriši naših snaga na Otes i Sokolje. Njihovi strahoviti kontraudari po Ilidži višecevnim bacačima raketa i minobacačima. Već tri dana i noći operišem bez prestanka. Imali smo sreću i ja i ranjenici što je na nekoliko dana neposredno pre napada došao pukovnik Borkovac, veliki hirurg i čovek. Došao je sa Pala da pomogne. Radimo bez prestanka u dve sale. Operišemo borce, ali i decu, žene, starce, ranjene za vreme granatiranja Ilidže, Hadžića, Rajlovca, Ilijaša. Evo samo nekih imena ranjenih: Trifunović Zoran, 1970, Vasić Miodrag, 1969, Rusov Đurica, 1969, Milanović Srđan, Andrić Branka, 1964, Šilj Nevenka, 1939, Kljajić Slobodan, Govedarica Radovan, 1953, Lalović Vid, Buha Dušan, Džebo Stojan, 1924, Mijatović Radojka. Sve su to teški ranjenici, pristigli u jednom do dva dana. Sve operacije trajale su po dva-tri sata, izuzetno teške i komplikovane. U šoku imam dve curice, od tri i šest godina. Starijoj je granata uletela kroz prozor, majku na mestu ubila, a njoj skoro amputirala nogu. Borba. Tri operacije. Mislim da će noga ostati. Mlađa ima samo tri godine. Zagrlila me i ne pušta. Kontuzija glave, granata. Tamo je sa bakom. Roditelji nisu uspeli da izađu iz Sarajeva. Na početku sukoba bila je kod bake i tu ostala. Samo pita za mamu i traži cucu. Da umreš. Spašava me jedna sestra iz Intenzivne nege. Kada je malecka videla nju, počela je da plače i doziva je: "Mama, mama!" Verovatno liči na njenu majku. Sestra je uzima i malecka je ljubi. Suze. Svi plačemo. Ona grčevito drži Snježu. Kanonade traju neprekidno već tri dana. Doleću meci i na našu zgradu. Zamalo ne strada dečak, zovemo ga Kapetan, koji steriliše hiruršku opremu u dvorištu bolnice. Sa Igmana sipaju granate po nama. Naši neustrašivo vraćaju, uz velike žrtve, ali njihove su deset puta veće. Puni su rovovi njihovih leševa." - zapisano je u "Dnevniku ratnog hirurga" Miodraga Lazića.

25. mart 1993. - Dvanaest časova, primirje, ili dogovoreni prekid vatre. Nastupilo je tačno u 12 sati, a u 12,30 donose četiri momka. Četiri dečaka, ranjena granatom. Jedan teže, tri lakše. Dolaze iz Hadžića. Neprijatelj je samo trideset minuta poštovao primirje, a onda poslao granatu. Jednog dečaka pretvorio u invalida, trojicu lakše ranio. Petnaest sati. Beogradski dnevnik javlja: "Primirje se poštuje." Izveštač iz Sarajeva, sa Pala, takođe javlja: "Primirje se poštuje. Nema nijednog ispaljenog metka na sarajevskom ratištu." A šta je sa majkom koja plače pored ranjenog sina sa istrgnutom šakom?! Šta je to?! Je li to jedan metak. Taj metak je toliko velik da primirja nema. Jedna majka plače, jedan dečak je ostao invalid, a svi javljaju: "Primirje se poštuje. Nijedan metak nije ispaljen." 

31. mart 1993 - Ranjenik sa Dobrinje. Pogođen snajperom. Tanka creva na više mesta iskidana, debela creva, jetra takođe. Mnogo je iskrvario, ali još je živ. Borimo se za njegov život. Dva sata posle operacije dobro je, priča, stabilan je. To su naše pobede. U 16 časova sa istog mesta u Dobrinji - drugi hitac dežurnog snajperiste. Ovog puta tačno u srce. Borac je donesen mrtav. Jutros rano operisao sam devojčicu od četiri godine. Teško zapaljenje slepog creva. Zakasnila je, perforacija, akutni abdomen. Ispiram trbuh, čistim, biće dobro. I to je sudbina. Dva-tri dana dete boli stomak, ali nema automobila da je preveze do bolnice. Stanuje negde u brdu prema Ilijašu. Teško je doći i do ove bolnice, koja je bukvalno na prvoj liniji. A kako tek doći do neke regularne bolnice u Beogradu? Malo bi ljudi preživelo. Juče mi je dolazila mala Tanja iz Podlugova, posle teške operacije, posle ileostome, izvađenog tankog creva kroz stomak. Bila je u Beogradu, u Centru za majku i dete. Vratila se zdrava, popravila se. Ljubim je, a ona se privila uz mene kao uz oca. Dao sam joj sok, kompot od kajsija, to što sam imao kod sebe. Mislim da smo konzervu kompota dobili od Francuskog bataljona. Vidim u njenim očima radost i ljubav. Najtužnije oči na svetu sada se ponovo smeju. Priča mi da je u bolnici u Beogradu za 8. mart naslikala tri crteža, i da ju je čika doktor pohvalio. Kaže da je uzeo crteže za izložbu u holu bolnice. Pitam je šta je bilo na tim slikama, šta je crtala, a ona kaže ovako: "Prvo sam nacrtala čestitku na kojoj je bila moja majka, zatim sam nacrtala tri crteža. Prvi crtež, to je bio veliki, veliki helikopter." Tim helikopterom ona je otišla sa Pala za Beograd. Sama. Najusamljenije dete na svetu. Mala se nadala da će se takvim helikopterom vratiti kući. A to je, verovatno, želela najviše na svetu. Na drugom crtežu - kuća koja gori, a na trećem - deca koja se igraju u prirodi. Eto vam, dečiji psiholozi i psihijatri! Eto vam teme. I vidite kako deca žive, i da li su to uopšte deca? Pitam se samo gde ste?! Trebalo bi da ovde pomažete deci. Zvanično primirje traje već tri-četiri dana, ali ga stalno krše. U njega niko ne veruje. Znamo da se muslimani grupišu i gomilaju na Igmanu."

1. januar 1993. - Da li je to Bog poslao po mene? Operišem u osam sati ujutro, a onda, iznenada, nekoliko granata direktno po nama. Mislim da smo pogođeni. Ipak, sve je u redu. Nema povređenih. Bog čuva svoje Srbe. Petoro ranjene dece, iz Ilijaša. Dvoje operišem: trbuh, vilica, šaka. Jedan je kao moj sin. Tuga. Mala deca ranjena granatama. Dečak iz Ilijaša, Krsmanović Velibor, 1980, kao moj sin, liči na njega: trbuh, vilica, šake. Drugi, Malinović Radoslav, 1978, iz Hadžića, eksplozivne povrede lica i stomaka. Obojicu operišem. Tuga, mala deca ranjena granatama. Teži mi je ovaj dan nego svi drugi skupa. Mislim na moju Ninu i Peđu. I ovo su nečiji Peđa i Nina. Moram da ih spasem! Jedan je dosta iskrvario. Dvadeset tri je sata, Intenzivna nega. Milujem plavu kosicu. Deca povraćaju. Ostali su živi. Sve će biti u redu. Pored njih leži mala Tanja od sedam godina, iz Ilijaša, i plače. Mali Vele, pametan kako to samo dete može da bude, teši je: "Ne plači Tanja, proći će, tako mora biti." A Tanja zove: "Doktore moj lijepi!" Ljudi moji, pa oni su odrasli u telu deteta!  Sedamnaest sati, sumrak. U sanitetsko vozilo ili, bolje rečeno, kamion "sto deset", pakujem "moje" troje dece. Bukvalno ih pakujem, kao sardinice. Tanja, Vele, Radoslav. Tanja me ljubi i miluje po kosi: "Doktore moj lijepi, ne ostavljaj me!" Vele pametno ćuti i samo namignu. U nosilima na sprat, uvezani pojasevima da ne ispadnu, jer put nije put, već potok i njiva. Sa strane vise vezane kese sa drenovima i sonde. Odlaze pod zaštitom mraka, jedinom zaštitom od snajpera i granata na putu do Pala i sigurnosti. Moram ih poslati. Pretrpani smo."


3. septembar 1994. - Dovoze ranjenog borca iz Ilijaša. Rosuljaš Mihajlo, 1962. godište. Ranjen u Rajlovcu. Pogođen iz brovinga kroz trbuh i karlicu. Od toga se ne ostaje živ. Ogromna izlazna rana u predelu leve polovine karlice, ulaz na sredini trbuha, jedva živ. Još može da priča, i ponavlja mi da je iz Ilijaša, da mu je danas kćerki šesti rođendan, da je žurio kući. I ja imam kćer od šest godina. Odmah ga šaljem u salu. Otvaram mu trbuh, a još nije uspavan. Moram da kradem svaki sekund. Radim brzo. Molim Boga da ga spasim.' Ne želim da umre na šesti rođendan svoje devojčice. Zar da joj svaki naredni rođendan bude smrt njenoga oca. Uspevam! Živ je! Tri sata žestoke borbe: tanka creva, debelo crevo, karlica, krvni sudovi, kosti, tamponada. Ujutro je spreman za dalji transport. Sigurno će biti dobro. Krvarenje je zaustavljeno, vitalno je dobar, priča. Došli su mu kći i žena da ga posete. Hvala ti, Bože, još jedan život sam spasio, još jednom detetu sačuvao oca! 


























Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...