Podlugovi, mesto prepoznatljivo po čuvenoj železničkoj stanici opevanoj i u pesmu vrsnog umetnika Zdravka Čolića, krije tužnu istoriju o ratnom stradanju i progonu srpskog naroda.
Podlugovi su naseljeno mesto smešteno u opštini Ilijaš, nedaleko od Sarajeva. Među stanovništvom šireg područja Balkana, Podlugovi su stekli popularnost zahvaljujući čuvenoj pesmi Zdravka Čolića pod nazivom "Stanica Podlugovi". Ova vanvremenska pesma smatra se jednom od pet najboljih pop pesama bivše Jugoslavije. Zdravko Čolić otpevao je ovaj hit na svom albumu pod nazivom "Šta mi radiš", snimljenom 1983. koji još tada dostiže enormnu popularnost. Ova topla balada brzo je pronašla put do publike a veoma je slušana i danas. Autor teksta je pisac, pesnik i humorista - pokojni Vlado Dijak, a autor muzike je veliki i neprikosnoveni Kornelije Kovač. Zahvaljući upravo ovoj pesmi mnogi ljudi širom zemaljske kugle imali su priliku da se upoznaju sa ovim čarobnim mestom nadomak Ilijaša.
Simbolika, ambijent i narativ ljubavi na železničkim stanicama posebno su inspirisali Vladu Dijaka koji je tu tematiku iskoristio za svoje dve ponajbolje pesme, „Selmu“ koju je u muzičku antologiju svrstalo „Bijelo dugme“, te „Stanicu Podlugovi“, dajući joj lični pečat na njenom putu postajanja bezvremenske ljubavne himne.
Pesma „Stanica Podlugovi“ govori o čoveku koji je samo na trenutak sreo sudbinsku ljubav. On se kroz stihove ove pesme priseća tog trenutka i svakog detalja tog kobnog susreta. Kao i mnogo puta do tada, stajao je na peronu i čekao voz, da bi se pred njim, kao kakvo bajkovito stvorenje, ukazala fatalna plava devojka koja je stresla sneg sa kose. Fasciniran njenom pojavom, nije ni stigao da shvati šta se desilo, a ona je već ušla u voz i otišla.
Vozovi još idu i nova lica nose kroz Podlugove. Voze teret, prevoze putnike. Železnička stanica Podlugovi deli sudbinu svih ostalih željezničkih stanica u posleratnom periodu u Bosni i Hercegovini.
Železnička stanica Podlugovi izgrađena je 1913. godine a sastoji se od 798,74 kvadratnih metara koju čine podrum, prizemlje i jedan sprat. Građena je od opeke i prekrivena crepom. Do decembra 1990. godine, u njoj se, pored kancelarija, blagajne, čekaonice, kuhinje, bifea i ostalih pratećih prostorija, nalazila i oridinacija sa prostorijom za medicinsku sestru.
Pruga Podlugovi – Vareš, dužine 24,557 km, izgrađena je i puštena u saobraćaj 7. novembra 1895. godine, a ukinuta je 28. marta 1953. godine kada je izgrađena pruga normalnog koloseka Podlugovi – Droškovac.
Simbolika, ambijent i narativ ljubavi na železničkim stanicama posebno su inspirisali Vladu Dijaka koji je tu tematiku iskoristio za svoje dve ponajbolje pesme, „Selmu“ koju je u muzičku antologiju svrstalo „Bijelo dugme“, te „Stanicu Podlugovi“, dajući joj lični pečat na njenom putu postajanja bezvremenske ljubavne himne.
Pesma „Stanica Podlugovi“ govori o čoveku koji je samo na trenutak sreo sudbinsku ljubav. On se kroz stihove ove pesme priseća tog trenutka i svakog detalja tog kobnog susreta. Kao i mnogo puta do tada, stajao je na peronu i čekao voz, da bi se pred njim, kao kakvo bajkovito stvorenje, ukazala fatalna plava devojka koja je stresla sneg sa kose. Fasciniran njenom pojavom, nije ni stigao da shvati šta se desilo, a ona je već ušla u voz i otišla.
Vozovi još idu i nova lica nose kroz Podlugove. Voze teret, prevoze putnike. Železnička stanica Podlugovi deli sudbinu svih ostalih željezničkih stanica u posleratnom periodu u Bosni i Hercegovini.
Železnička stanica Podlugovi izgrađena je 1913. godine a sastoji se od 798,74 kvadratnih metara koju čine podrum, prizemlje i jedan sprat. Građena je od opeke i prekrivena crepom. Do decembra 1990. godine, u njoj se, pored kancelarija, blagajne, čekaonice, kuhinje, bifea i ostalih pratećih prostorija, nalazila i oridinacija sa prostorijom za medicinsku sestru.
Pruga Podlugovi – Vareš, dužine 24,557 km, izgrađena je i puštena u saobraćaj 7. novembra 1895. godine, a ukinuta je 28. marta 1953. godine kada je izgrađena pruga normalnog koloseka Podlugovi – Droškovac.
Za stanovnike Sarajeva i Bosne i Hercegovine, Podlugovi su ostali upamćeni kao rajsko naselje prepoznatljivo po prirodnim lepotama, staroj železničkoj stanici i vrednim, gostoljubivim ljudima.
Do 1991. ovo mesto je brojalo 1448 stanovnika, od čega 1255 Srba i Jugoslovena, zatim 123 Hrvata i sedamdesetoro muslimana. Poslednji popis sproveden 2013. donosi nam potpuno drugačije i dijametralno suprotne podatke. Ovakvo stanje rezultat je krvavih ratnih sukoba u periodu od 1992. do 1995. godine. Prema poslednjem popisu u Podlugovima je živelo 1250 muslimana i svega 37 Srba. S obzirom da je od tada prošlo sedam godina, pitanje da li je danas i toliko Srba ostalo. Celokupno srpsko stanovništvo je nasilno prognano iz svojih domova tokom trajanja rata, mnoge kuće su popaljene, opljačkane ili jednostavno uzurpirane. Podlugove su naselili muslimani / Bošnjaci iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine ali i mnogobrojne Sandžaklije kao i Arapi.
Život u Podlugovima ali i u čitavom Ilijašu bio je idiličan i bezbrižan. Nije bilo nikakvih tenzija ili pak incidenata na nacionalnoj osnovi. Ljudi su živeli lepo i složno, zajedno su radili, družili se, proslavljali zajedno Božiće i Bajrame...
Ipak, te 1992. mnogo toga se promenilo. Političke nesuglasice i ideje o "čistoj muslimanskoj državi" kakvu je zagovarao Alija Izetbegović donele su bol i patnju u Sarajevo i Ilijaš, pa i u same Podlugove. O životu Sarajevskih ljudi tog proleća 1992. odlučivala je samo jedna stvar: da li se klanjaju ili krste. Srbi su u Ilijašu masovno progonjeni, ubijani, zatvarani u logore, mnoge žene i devojčice su silovane...ukupan bilans zla: 1200 mrtvih, među kojima 37-oro dece. Više od 2000 ranjenih, od toga sedamdesetoro dece. Čemerno, Krtine, Misoča, Mlini, Donja Zimča, Gornja Zimča, Kološići, Bradve, Paljik, Muhašinovići, Maurovići...padala su srpska sela jedno za drugim, a svaki ulazak muslimanske vojske bio je praćen jezivim zločinima nad srpskim civilnim stanovništvom. Podlugovi su zbog svoje udaljenosti i geografske pozicije imali tu "sreću" da ne budu pretvoreni u buktinju ali su zato danonoćno granatirani sa položaja muslimanske vojske. Granate i snajperi muslimanske tzv. Armije BiH danonoćno su tukli po ovom malom mestu sa ciljem da ubiju civile - Srbe i malobrojne Hrvate. U Podlugovima nije bila stacionirana nikakva vojska, nisu vođene nikakve borbe...reč je o nebranjenom selu prepunom civila, kako domaćih, tako i izbeglica iz Srednje Bosne koji su ovde pronašli privremeno sklonište, verujući da će biti zaštićeni. Napad na Podlugove imao je samo jedan cilj: terorisanje civilnog stanovništva!
U besomučnim napadima poginulo je najmanje 62-oje meštana, a puno više je ranjeno. Ginula su deca, žene, nemoćni starci...
Prve žrtve agresorskog napada na ovo mesto bile su Milijana i Divna Dabić (47) koje su ubijene 18. maja 1992. prilikom granatiranja od strane muslimanske vojske. Svesno su gađani civilni objekti - dečija igrališta, kuće, stambene zgrade, parkovi...žene su teško ranjene a od zadobijenih povreda su preminule na licu mesta, nije im bilo spasa...Istu sudbinu 7. juna 1992. doživeli su i supružnici Ostoja (54) i Divna (52) koji su poginuli na kućnom pragu.
Najžešći udari na Ilijaš zabeleženi su 22-25. avgusta 1992. kada je poginulo trideset, a ranjeno šestdeset civila. Muslimanski vojnici su tukli po Ilijašu i po srpskim selima i svog mogućeg naoružanja - granatima, ručnim bacačima, snajperima. Nisu bili pošteđeni ni Podlugovi. Domaćica Milka Đurđević (56) zverski je ubijena u tom bombardovanja. Geleri svuda po telu, nije bilo pomoći..nisu zločinci poštedeli ni Spaseniju Todorović, teško pokretnu staricu, koja je ubijena 65-oj godini. Smetala im je njena nacionalnost i veroispovest.
21. marta 1993. muslimanske snage su zasule Podlugove velikim brojem granata. Bombardovanje je bilo jezivo i stravično. Desetine ranjenih, mrtvih...ljudi u šoku ne znaju šta ih je snašlo. Među ubijenima i Anđa Dragutinović, supruga, majka...ubijena na kućnom pragu. Kriva jer je Srpkinja. Jedna Hrvatica je svedočila kako su se civili, Srbi i Hrvati, nedeljama krili po podrumima, i to sa vrlo malo hrane i vode. Bombardovanje svim mogućim sredstvima trajalo je i narednih dana, od ranog jutra pa sve do mraka. U svom ratnom dnevniku, heroj i humanista, nedavno preminuli dr Miodrag Lazić, zapisao je sledeće:
31. mart 1993. Šesnaest časova. Još jedno dete. Dragan Lazarević, devet godina, iz Podlugova. Pogođen metkom u stomak dok se igrao ispred svoje kuće. A morao se igrati iza kuće, jer on u kuću ulazi kroz prozor. Dete se zaboravilo, izašlo napred, na vrata. S jedne strane siguran si od zidova, dok si već na drugoj strani meta neprijateljskog snajpera. Surovost rata, i još jedno dečje lice. Raznesen trbuh, tanka creva, debela creva, bubreg. Duga i komplikovana operacija. Dečko bistar, da bistriji ne može biti. Prepametan. Leži na stolu i čeka da ga uspavamo za operaciju. Gleda aspirator i pita: "Čemu služi ovo čudo?" Operisao sam ga. Šok soba. Budi se, zove me: "Doktore!" Pitam ga kako je. Traži mi vode. Kažem mu: "Ne može, Dragane, vode. Kad ti je stomak operisan, voda ne sme da se pije. Jesi li čitao nekad one romane o partizanima, o dečacima Mirku i Slavku? Znaš kad kažu, pogođen u stomak, ne sme da pije vodu." Gleda on mene, i mrtav-hladan kaže: "Kakav si ti to čovjek kad mi ni vode ne daš? Kad bi ti došao kod mene u Ilijaš, ja bih ti dao sve." Ćutim, tužno. Ovaj rat ne zaobilazi decu. Stradaju svakodnevno.
Stojka Mihajlovića (53) teško su ranili muslimanski vojnici, dugo se junački i hrabro borio za život u bolnici ali povrede su bile jače...preminuo je novembra meseca 1992. Hrvata Peru Matića (33) ubili su muslimani prilikom diverzantskog napada na Bukovu Kosu. Od zadobijenih povreda, preminuo je na licu mesta. Na samom kraju rata poginuli su i Željko Marić (54), Dobrila Stanišić (61), Sretenka Lakić (61), Nevenka Vučković (39) i mnogi drugi meštani. U Podlugovima je sahranjen i Hrvat Pero Karlović (33) kojeg su okrutno ubili muslimanski vojnici.
Podlugovi su baš kao i čitav Ilijaš bili opkoljeni sa svih strana. Ljudi su živeli jako teško, bez struje, bez vode, bez osnovnih namirnica za život, svakodnevno ugroženi od muslimanskih granata i snajpera. Dr Miodrag Lazić je opisao još jednu situaciju iz opkoljenog Ilijaša i Podlugova:
31. mart 1993 - Jutros rano operisao sam devojčicu od četiri godine. Teško zapaljenje slepog creva. Zakasnila je, perforacija, akutni abdomen. Ispiram trbuh, čistim, biće dobro. I to je sudbina. Dva-tri dana dete boli stomak, ali nema automobila da je preveze do bolnice. Stanuje negde u brdu prema Ilijašu. Teško je doći i do ove bolnice, koja je bukvalno na prvoj liniji. A kako tek doći do neke regularne bolnice u Beogradu? Malo bi ljudi preživelo. Juče mi je dolazila mala Tanja iz Podlugova, posle teške operacije, posle ileostome, izvađenog tankog creva kroz stomak. Bila je u Beogradu, u Centru za majku i dete. Vratila se zdrava, popravila se. Ljubim je, a ona se privila uz mene kao uz oca. Dao sam joj sok, kompot od kajsija, to što sam imao kod sebe. Mislim da smo konzervu kompota dobili od Francuskog bataljona. Vidim u njenim očima radost i ljubav. Najtužnije oči na svetu sada se ponovo smeju. Priča mi da je u bolnici u Beogradu za 8. mart naslikala tri crteža, i da ju je čika doktor pohvalio. Kaže da je uzeo crteže za izložbu u holu bolnice. Pitam je šta je bilo na tim slikama, šta je crtala, a ona kaže ovako: "Prvo sam nacrtala čestitku na kojoj je bila moja majka, zatim sam nacrtala tri crteža. Prvi crtež, to je bio veliki, veliki helikopter." Tim helikopterom ona je otišla sa Pala za Beograd. Sama. Najusamljenije dete na svetu. Mala se nadala da će se takvim helikopterom vratiti kući. A to je, verovatno, želela najviše na svetu. Na drugom crtežu - kuća koja gori, a na trećem - deca koja se igraju u prirodi. Eto vam, dečiji psiholozi i psihijatri! Eto vam teme. I vidite kako deca žive, i da li su to uopšte deca? Pitam se samo gde ste?! Trebalo bi da ovde pomažete deci. Zvanično primirje traje već tri-četiri dana, ali ga stalno krše. U njega niko ne veruje. Znamo da se muslimani grupišu i gomilaju na Igmanu.
Srpsko stanovništvo je nakon Dejtona proterano, gotovo sve srpske kuće su popaljene, opljačkane ili jednostavno prisvojene. Velika većina Srba se nikada nije vratila na svoja ognjišta, a isti je slučaj i sa hrvatskim stanovništvom.
Sveštenik Božidar Tanović, istakao je više puta u razgovoru sa medijima da područje koje obuhvata Ilijaška parohija naseljavaju, uglavnom, stara i iznemogla lica, o kojima niko ne brine i koja žive od penzija, te napomenuo da u školi nema nijedno srpsko dete. On je naglasio da je većina Srba na ovom području prodala svoju imovinu.
"Nekada je na tom prostoru živjelo dvadesetak hiljada Srba, a sada ih ima negdje oko 250 do 300. Od 100 do 150 domaćinstava pravoslavne nacionalnosti obavljaju vjerske obrede, a imamo i mali broj porodica koje se ne deklarišu kao pravoslavne, a vode se kao srpske porodice. Ti stariji ljudi umiru i na ovim prostorima neće biti Srba. Samo crkve i groblja ostaju obilježja postojanja pravoslavnog narod. Za nekoliko godina doći će situacija da ovdje neće biti uopšte Srba“, istakao je jerej Tanović.
Izvor: Milivoje Ivanišević - "Srpska stratišta Sarajeva 1992 - 1995"
Vidovdan: "JEREJ TANOVIĆ: Samo groblja će da svedoče da su u Varešu u Ilijašu živeli Srbi
Vidovdan: "JEREJ TANOVIĆ: Samo groblja će da svedoče da su u Varešu u Ilijašu živeli Srbi



Коментари
Постави коментар