Tokom muslimanske agresije na Ilijaš (1992-1995) život je izgubilo više od 1200 građana srpske nacionalnosti. Ranjeno je više od 2500 ljudi svih uzrasta. Muslimanski agresori su držali Ilijaš pod opsadom pune četiri godine. Ubijali su bez milosti i žene i decu i nemoćne starce. Najmlađa registrovana žrtva imala je nepunih 6 godina, dok je najstarija žrtva u trenutku ubistva imala 93 godine. Tokom opsade Ilijaša ubijeno je i ranjeno stotinu dece. Na području ove sarajevske opštine pripadnici tzv. Armije BiH počinili su niz teških ratnih zločina od fizičkog zlostavljanja i maltretiranja, zatvaranja u logore, silovanja do ubistava i masovnih egzekucija. Popaljeno je i sravnjeno sa zemljom više desetina srpskih sela, na hiljade kuća i društvenih objekata pod vlasništvom Srba je minirano, spaljeno i uništeno. Valja napomenuti da je porušeno i oštećeno mnoštvo pravoslavnih crkvi, devastirana su pravoslavna groblja a demolirani su i kulturni spomenici stari i po nekoliko vekova.
PRVE ŽRTVE AGRESIJE NA ILIJAŠ
Iako su muslimanski predstavnici dali čvrstu reč i obećali kako neće napadati srpsko stanovništvo, vrlo brzo su pogazili svoja obećanja. Dana 3. maja 1992. muslimanske formacije iz Visokog napale su područje opštine Ilijaš. Bio je to sasvim neočekivan napad koji je iznenadio celokupno stanovništvo. Toga dana muslimanska artiljerija je dejstvovala po civilnim ciljevima po gradu Ilijašu i po mestima Mrakovo, Sovrle, Ljubnići, Čekrčići. Prva žrtva agresije i opsade bio je Mustafa Sarhatlić, kojeg je granata tzv. Armije BiH usmrtila dok je radio u bašti, u selu Karašnica. Njegova kuća bila je smeštena neposredno iznad zgrade MUP-a. Imao je 55 godina. Istog dana muslimanske snage su u napadu na Ilijaš ubile Kosu Đurić, teško pokretnu staricu od 72 godine. Njena krivica je bila samo i isključivo njena verska i nacionalna pripadnost. Bile su ovo prve žrtve jednog zločinačkog poduhvata a terorisanje stanovništva je nastavljeno do samog kraja rata. Muslimanski vojnici su više puta i sami priznali kako su oni odgovorni za početak rata u Ilijašu!
DECA - NAJVEĆE ŽRTVE OPSADE ILIJAŠA
Snovi više desetina dece brutalno su ugašeni tokom muslimanske agresije na Ilijaš. Muslimanske agresorske snage danonoćno su granatirale Ilijaš i okolna sela, nemilosrdno ubijajući civile - žene, starce, i decu. Muslimanske granate i snajperi tukli su po svakom mogućem mestu, te su u napadu muslimanske "Armije BiH" neretko ubijani i ranjavani mnogi muslimanski civili. Simbol stradanje dece u Sarajevu svakako jeste devetogodišnja Mirjana Dragičević iz sela Donja Bioča, koju su 28. decembra 1992. najpre silovali pa zverski ubili pripadnici vojske Alije Izetbegovića kao i mudžahedini - dobrovoljci iz arapskih zemalja. U rano jutro oko 7:30, jedinice 2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH, probijaju liniju fronta, i upadaju u selo Donja Bioča. Odmah na ulasku u selo okrutno su ubijena dva srpska civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća.
U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao u kući, sakriven ispod kreveta, dok je Mirjana sa svojom majkom Radmilom Dragičević došla do kućnih vrata, jer su Mirjanina baka i bakina sestra jaukale u dvorištu.
Muslimanski vojnici Armije BiH su uhvatili malu Mirjanu i odveli je u kuhinju. Tu su je silovala sva trojica, i dok je prvi vojnik silovao bila je svesna, dozivajući majku, koja joj nije mogla pomoći. Muslimanski vojnici su naterali Radmilu Dragičević da gleda silovanje maloletne ćerke. Nakon silovanja muslimanski vojnici su pucali iz vatrenog oružja u silovanu devojčicu Mirjanu, koja je preminula, a zatim su pucali u njenu majku, i teško je ranili. Rajko Trifković je imao 16 godina kada je mučki i svirepo ubijen 10. juna 1992. na samom početku rata. Toga dana muslimanski agresori upali su u nebranjeno selo Čemerno i masakrirali 32-oje civila, uglavnom žena i dece. Rajko je zverski mučen i prebijan a potom ubijen zajedno sa svojim roditeljima. Toga dana je nekoliko devojaka silovano pa masakrirano. Jadranka Samardžić ubijena je u 16-oj godini života, kada su muslimanski agresori 5. avgusta 1992. napali njeno rodno selo Ljubnići. Tokom granatiranja Karašnice, u leto 1992. ubijena je devojčica Danijela Damjanović, stara samo dvanaest godina. Slađan Antunović ubijen je u besomučnom napadu muslimanskih agresora na grad Ilijaš. Svesno i planski su gađani civilni objekti: dečija igrališta, bolnice, pijace, vrtići, stambene zgrade...zločinačka granata usmrtila je malog Slađana dok se igrao. Imao je samo sedam godina. U brutalnom napadu muslimanskih agresora na područje opštine Ilijaš, 5. marta 1993. ubijeno je četnaest meštana, a više od trideset je ranjeno. Žestok napad agresora započeo je u ranim jutarnjim časovima, u 05:30 iz pravca Visokog, a cilj je bio probiti položaje srpske vojske i istrebiti civilno stanovništvo. Muslimanske granate su padale po srpskim selima - Luci, Banjeru, Ljubnićima ali i po gradu Ilijašu. Srpska sela bila su neprestano izložena artiljerijskom vatrom a kiše granata kosile su sve pred sobom...kuće, zgrade, životinje, ljude...U tom napadu ubijena je Snežana Mijić, učenica osnovne škole, koja je od "naoružanja" imala je samo dečije sveske, knjige i olovke. Gotovo da nije ni znala šta znači rat. Živela je u opkoljenom Ilijašu, u teškim uslovima baš kao i svi stanovnici ove opštine. Njen mladi život i bezbrižno detinjstvo prekinula je agresorska muslimanska granata. Bila je kriva samo zato što se drugačije zvala. Slađana Milanović je imala samo 14 godina kada je u proleće 1994. njen mladi život prekinuo okrutni muslimanski snajperista i to dok se devojčica vozila biciklom. Sprski primarijus, doktor i književnik Miodrag Lazić bio je četiri ipo godine (1992-1996) ratni hirurg dobrovoljac u Srpskom Sarajevu a u svojoj knjizi "Dnevnik ratnog hirurga" opisao je stradanje male Slađane:
"28. april 1994 - Svi u trenu na nogama, pred vratima bolnice. Koga će izneti iz kola? Po kolima prepoznaju odakle stižu - Ilijaš. Uvek pomislim - samo da nije dete. Ali iznose dete. Bledo, plavih usana, velikih plavih očiju, plave kosice slepljene uz obraze. Odnekud je tu bila kamera, televizija. Snimaju. Ovo je sva istina o tragediji srpskog naroda. Dete od trinaest godina, lepa devojčica, Slađana Milanović., Pogođena snajperom dok je vozila bicikl, sa daljine od tristo-četiristo metara. Ko je pucao u dečiju dušu? Mogao je na nišanu da vidi njene plave oči, njenih dvanaest - trinaest - četrnaest godina, kad je pucao u karlicu i razneo život. Borba za njen život. Operaciona sala. Gde je granica između života i smrti? Iskustvo mi neumoljivo govori da se plave oči gase. Operacija. Otvaram trbuh. Gejzir krvi. Srce je stalo. Masiram ga, ponovo radi. Velikom krpom kupim krv iz trbuha i cedim napolje, podvezujem krvne sudove, zaustavljam krvarenje, prešivam creva. Tehnički, posao završen, ali život je otišao. Osta još samo da se plave oči potpuno ugase. Nesrećni otac i majka čekaju ispred Intenzivne nege. Govorim im istinu. Otac plače, udara se šakama po glavi, majka sedi šokirana i izgubljena. Otac mi ljubi krvave klompe i moli za život svog deteta. Dižem ga, kažem da sam sve učinio. Bilo je 20 časova. Dva sata ujutru. Smrt. Saopštavam roditeljima. Trenutak tišine, a onda vrisak. Urlik bola! To mi je stalno u glavi, na javi i u snu. Taj vrisak bola, gubitak poslednje nade - neopisiv trenutak. Njega se uvek plašim. Još jedno dete je mrtvo. Još jedna tuga, bol u duši svih nas. Kako izdržati? ".
U istom delu, opisano je i ranjavanje devetogodišnjeg srpskog dečaka u Ilijašu: "Šesnaest časova. Još jedno dete. Dragan Lazarević, devet godina, iz Podlugova. Pogođen metkom u stomak dok se igrao ispred svoje kuće. A morao se igrati iza kuće, jer on u kuću ulazi kroz prozor. Dete se zaboravilo, izašlo napred, na vrata. S jedne strane siguran si od zidova, dok si već na drugoj strani meta neprijateljskog snajpera. Surovost rata, i još jedno dečje lice. Raznesen trbuh, tanka creva, debela creva, bubreg. Duga i komplikovana operacija. Dečko bistar, da bistriji ne može biti. Prepametan. Leži na stolu i čeka da ga uspavamo za operaciju. Gleda aspirator i pita: "Čemu služi ovo čudo?" Operisao sam ga. Šok soba. Budi se, zove me: "Doktore!" Pitam ga kako je. Traži mi vode. Kažem mu: "Ne može, Dragane, vode. Kad ti je stomak operisan, voda ne sme da se pije. Jesi li čitao nekad one romane o partizanima, o dečacima Mirku i Slavku? Znaš kad kažu, pogođen u stomak, ne sme da pije vodu." Gleda on mene, i mrtav-hladan kaže: "Kakav si ti to čovjek kad mi ni vode ne daš? Kad bi ti došao kod mene u Ilijaš, ja bih ti dao sve." Ćutim, tužno. Ovaj rat ne zaobilazi decu. Stradaju svakodnevno."
U Misoči je u jesen 1992. ubijen dečak Aleksandar Plakić, star 17 godina, a godinu dana kasnije muslimanske snage su ubile nešto mlađeg Mladenka Mičića. Na svirep način ubijen je i trinaestogodišnji Milenko Trifković, a dok se vozio biciklom poginuo je Ninoslav Savić. Maloletna Tanja Vuković bila je svedok ubistva šestoro članova svoje porodice koje su u leto 1992. streljali muslimanski vojnici u Visokom. Prebegla je u Ilijaš ali ratne traume i scene užasa nisu nestale...Tanja nije uspela da se izbori sa tim pa je digla ruku na sebe...i tako postala sedma žrtva porodice Vuković. Tokom rata su stradali i Slobodan Golubović (12), Miodrag Lalić (16), Miroslav Markanović (16), Slavica Ždrale (8), Višnja Bajić (10), Dalibor Vanovac (18), Biljana Kuvač, Darko Pavlović (16), Siniša Đukanović (15), Nedeljko Kravljača (16), Tanja Bodiroga (12), Ravijojla Bančević (12), Ninoslav Macanović (17), Darko Vukadin (17), Boriša Bosiljčić, Dalibor Petričević (17) i mnogi drugi.
MASAKR U SELU ČEMERNO - 10.06.1992"28. april 1994 - Svi u trenu na nogama, pred vratima bolnice. Koga će izneti iz kola? Po kolima prepoznaju odakle stižu - Ilijaš. Uvek pomislim - samo da nije dete. Ali iznose dete. Bledo, plavih usana, velikih plavih očiju, plave kosice slepljene uz obraze. Odnekud je tu bila kamera, televizija. Snimaju. Ovo je sva istina o tragediji srpskog naroda. Dete od trinaest godina, lepa devojčica, Slađana Milanović., Pogođena snajperom dok je vozila bicikl, sa daljine od tristo-četiristo metara. Ko je pucao u dečiju dušu? Mogao je na nišanu da vidi njene plave oči, njenih dvanaest - trinaest - četrnaest godina, kad je pucao u karlicu i razneo život. Borba za njen život. Operaciona sala. Gde je granica između života i smrti? Iskustvo mi neumoljivo govori da se plave oči gase. Operacija. Otvaram trbuh. Gejzir krvi. Srce je stalo. Masiram ga, ponovo radi. Velikom krpom kupim krv iz trbuha i cedim napolje, podvezujem krvne sudove, zaustavljam krvarenje, prešivam creva. Tehnički, posao završen, ali život je otišao. Osta još samo da se plave oči potpuno ugase. Nesrećni otac i majka čekaju ispred Intenzivne nege. Govorim im istinu. Otac plače, udara se šakama po glavi, majka sedi šokirana i izgubljena. Otac mi ljubi krvave klompe i moli za život svog deteta. Dižem ga, kažem da sam sve učinio. Bilo je 20 časova. Dva sata ujutru. Smrt. Saopštavam roditeljima. Trenutak tišine, a onda vrisak. Urlik bola! To mi je stalno u glavi, na javi i u snu. Taj vrisak bola, gubitak poslednje nade - neopisiv trenutak. Njega se uvek plašim. Još jedno dete je mrtvo. Još jedna tuga, bol u duši svih nas. Kako izdržati? ".
U istom delu, opisano je i ranjavanje devetogodišnjeg srpskog dečaka u Ilijašu: "Šesnaest časova. Još jedno dete. Dragan Lazarević, devet godina, iz Podlugova. Pogođen metkom u stomak dok se igrao ispred svoje kuće. A morao se igrati iza kuće, jer on u kuću ulazi kroz prozor. Dete se zaboravilo, izašlo napred, na vrata. S jedne strane siguran si od zidova, dok si već na drugoj strani meta neprijateljskog snajpera. Surovost rata, i još jedno dečje lice. Raznesen trbuh, tanka creva, debela creva, bubreg. Duga i komplikovana operacija. Dečko bistar, da bistriji ne može biti. Prepametan. Leži na stolu i čeka da ga uspavamo za operaciju. Gleda aspirator i pita: "Čemu služi ovo čudo?" Operisao sam ga. Šok soba. Budi se, zove me: "Doktore!" Pitam ga kako je. Traži mi vode. Kažem mu: "Ne može, Dragane, vode. Kad ti je stomak operisan, voda ne sme da se pije. Jesi li čitao nekad one romane o partizanima, o dečacima Mirku i Slavku? Znaš kad kažu, pogođen u stomak, ne sme da pije vodu." Gleda on mene, i mrtav-hladan kaže: "Kakav si ti to čovjek kad mi ni vode ne daš? Kad bi ti došao kod mene u Ilijaš, ja bih ti dao sve." Ćutim, tužno. Ovaj rat ne zaobilazi decu. Stradaju svakodnevno."
Jedan od najstravičnijih zločina dogodio se 10. juna 1992. kada su jake muslimanske snage iz Visokog, Breze, i centra Sarajeva izvršili napad na nebranjeno selo Čemerno. Čak 32-oje mučenika okončalo je svoje živote na najstrašnije i najsvirepije načine, nepojmljive ljudskom razumu! Među ubijenima je bilo deset žena a u ubijeni su civili svih starosnih dobi. Najmlađa žrtva je imala 16 a najstarija 82 godine. Posebno je interesantna činjenica da nijedna žrtva nije ubijena metkom, već su doslovno svi strahovito mučeni pa masakrirani. Žene su zlostavljane i silovane pa pobijene. Tužilaštvo BiH optužilo je Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju, te Hamdiju Spahića da su krajem maja i u prvoj polovini juna 1992. godine, zajedno s drugim njima poznatim licima, svesno i voljno učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Čemerno.
Veliborka Trifković, imala je tu sreću da se sakrije u jednu pećinu zajedno sa svojom decom, ali njen muž je tada masakriran. Ona je svedočila i pred sudom BiH: " Ja sam 9. juna 1992. godine došla u posjetu svojim roditeljima u selo Čemerno. Napad je počeo u ranim jutarnjim časovima narednog dana. Јa sam čula pucanje. Već su počeli da pale. Čuju se goveda, ovce, djeca, žene. Sve se čuje, jauci, krikovi. Čula sam kad je rečeno - `Nemoj, kume, molim te`, a kum Milenku bio je Nusret Bešlija." Trifkovićeva je navela da je videla masakrirana tela dve sestre koje su bile silovane. Nesrećne žene su bile nage, s pocepanom odećom i brojnim ranama po telu.
Vaso Elez, predsednik Boračke organizacije RS Istočno Novo Sarajevo, rekao je da zločin u Čemernu predstavlja jedan od najtežih zločina nad žrtvama srpske nacionalnosti na području Ilijaša i okolice.
“Za normalnog čovjeka to su potpuno nepojmljive stvari. Teško je shvatiti da netko uđe među nenaoružane civile da ih kolje, da im otkida dijelove tijela, muči i mrcvari, a to su radili”, kazao je Elez. Navodi da su žene, pored toga što su svoj život okončale na tako strašan način, prije smrti doživjele i najveće poniženje – silovane su. Srpska sela se nisu nadala tome od susjeda muslimana, da će ih ljudi koje su poznavali napasti s tolikom mržnjom i raditi sve što su uradili. Ako je netko pokušao pobjeći ubili su ga pucajući u leđa, a ako su ga uhvatili onda bi jadni čovjek još gore prošao. Sve žene bilo koje starosti bile su prvo silovane, pa onda ubijene”, govori Elez.
"To šta su oni radili, to samo bolestan um može počiniti tako nešto. Silovali su mlade djevojke, tukli ih. Čupali nokte, vadili oči ljudima. Jednog čovjeka streljali, zaklali nožem po vratu, nevjestu mu isto ubili, prije toga je na muke strašne stavili. Trudnicu jednu su mrcvarili sat vremena pa je krampom zaklali, dijete iz utrobe da izvade..." - ispričala je jedna uplakana žena na komemoraciji žrtvama u Čemernom pre nekoliko godina. Slavojka Bunjevac bila je trudna kada je mučki i svirepo ubijena sa suprugom u Čemernom. Iako su videli da se radi o trudnoj ženi, muslimanski vojnici su je zlostavljali, mučili pa masakrirali. Preživeo je samo njihov sedmogodišnji sin koji danas živi u Beogradu.
"To šta su oni radili, to samo bolestan um može počiniti tako nešto. Silovali su mlade djevojke, tukli ih. Čupali nokte, vadili oči ljudima. Jednog čovjeka streljali, zaklali nožem po vratu, nevjestu mu isto ubili, prije toga je na muke strašne stavili. Trudnicu jednu su mrcvarili sat vremena pa je krampom zaklali, dijete iz utrobe da izvade..." - ispričala je jedna uplakana žena na komemoraciji žrtvama u Čemernom pre nekoliko godina. Slavojka Bunjevac bila je trudna kada je mučki i svirepo ubijena sa suprugom u Čemernom. Iako su videli da se radi o trudnoj ženi, muslimanski vojnici su je zlostavljali, mučili pa masakrirali. Preživeo je samo njihov sedmogodišnji sin koji danas živi u Beogradu.
SILOVANJA, MUČENJA I LOGORI
S.K. (23) je zarobljena 26. maja 1992. prilikom bega iz Visokog.
"Doveli su nas nekoliko žena i djevojaka u logor i odmah zatvorili u mali podrum koji je bio vlažan i hladan. Tu su nas grupno silovali. Sve su nas tukli i silovali. Tu sam ostala dva dana, nakon čega su me prebacili u drugu zgradu. Tu je bilo još pet žena. Tu sam ostala do 15. avgusta. Skoro stalno smo bili u tom logoru, osim kada su nas izvodili da gledamo kako tuku, muče i ubijaju srpske zarobljenike. Zarobljenike su mučili tako što su ih kasapili, kidali im dio po dio tijela, davili ih u bazenu...Neprestano su nas tukli i silovali, nekada je i dvadeset ljudi znali da se izmijeni na meni, jedan za drugim. Tjerali su nas da gledamo užase. Tako su jednom muslimanski vojnici tjerali oca da siluje ćerku od 17 godina a mi smo morali sve to da gledamo. Pustili su nas zajedno, svih šestoro. Dvije djevojke su izvršile samoubistvo odmah po izlasku iz logora. Sve smo bile trudne, cilj im je i bio da ostanemo trudne." - ispričala je Srpkinja S.K. bivša logorašica žrtva višestrukog silovanja.
Jedan od najužasnijih ratnih zločina tokom muslimanske agresije i terora (1992-1995), nesumnjivo predstavlja zločin silovanja. Iako je od muslimanskog terora i agresije na srpski narod prošlo skoro pa tri decenije, silovanje žena i devojčica i dalje su tabu tema u društvu. Žrtve silovanja svakodnevno žive sa svojim bolovima i strahovima zakopanim duboko u sebi. Torture kroz koje su prošle teško da iko drugi može razumeti osim njih samih. Pripadnici muslimanske tzv. Armije BiH nisu ciljali žene određenih godina, kada su silovali, već su sistemski koristili silovanje kao ratno oružje u sprovođenju genocida u Bosni i Hercegovini. Silovanje i seksualno zlostavljanje srpskih žena u BiH vršeno je kao deo ratne strategije. Bilo je organizovano, sistemski sprovođeno i činilo je deo tadašnje državne politike muslimanskog rukovodstva. Samo u Sarajevu je postojalo 125 logora i zatočeničkih objekata gde su vršena mučenja, zlostavljanja, silovanja i ubistva zarobljenih srpskih civila.
Od ovih monstruoznih zločina nije bila pošteđena čak ni Ilijaška opština. Najmlađa žrtva ratnog silovanja upravo je devetogodišnja Mirjana Dragičević čije će ime doveka stajati na savesti bošnjačkog naroda. Kao što je već napisano gore, devojčica za zarobljena, mučena i višestruko silovana od strane muslimanskih vojnika, sledbenika fašističke ideologije Alije Izetbegovića. U napadu na selo Čemerno 10. juna 1992. silovane su žene i devojke srpske nacionalnosti koje su nakon toga streljane i masakrirane. U selu Podvinjci, muslimanski vojnici su 9. juna 1992. satima mučili i silovali Draginju M. - Srpkinju staru 56 godina. Sahranjena je na groblju u Visokom, odakle je eshumirana 2000. Istog dana, samo dve kuće pored, pronađeno je i beživotno telo Veseljke M. (56) sa tragovima mučenja i zlostavljanja. Povrede su nanete nožem i drvenom cepanicom.
Srpski civili sa područja Ilijaša su uglavnom odvođeni u logore u Visokom i Brezi. Prema podacima zvaničnih institucija na području ove dve opštine registrovano je ukupno 18 logora za Srbe. Civili i ratni zarobljenici su ovde danonoćno prebijani, mučeni i zlostavljani. Mnoge žene su silovane a nekoliko ljudi je svirepo ubijeno. Muškarci su danonoćno prebijani metalnim šipkama, drvenim motkama, kundacima i raznim oruđem po svim delovima tela. Bili su mučeni i strujom. Naročito su bila teška psihička zlostavljanja. Na području Ilijaša registrovan je jedan logor u magacinu seoske prodavnice, mada postoje indicije da su i neke privatne muslimanske kuće u Misoči služile kao logori i mučilišta. U ovom magacinu zatočeni su 27. jula 1992. meštani mešovitog sela Rakova Noga koji su tamo mučeni, zlostavljani i prebijani. "Kada su nas istjerali iz autobusa odmah je započelo udaranje palicama, nogama, kundacima. Najviše nas tuče njihov mjesni komandir iz Banje Lučice, zet Omera Grbe. Tukli su nas sat vremena, pa su nas ubacili u magacin..tu su nas držali dva sata sa puškom naslonjenom na glavu. Posle su došli opet taj komandir sa četvoricom vojnika. Ponovo su nas tukli, meni su polomili nos a Sreti jagodičnu kost, lice mu je pocrnelo. Vređali su nas, i tukli na svaka dva sata...svako ko je dolazio nas je tukao..uđe njih dvadeset pa nas tuku i prebijaju. Zlostavljani smo svaki dan, toliko smo bili crni i izobličeni od udaraca da smo se raspoznavali po glasu" - ispričao je logoraš Lazo Mrdić.
Među stotinama logoraša bila je i Mira M. iz Goduše koja je zarobljena sa četovorogodišnjom ćerkom, svekrom, svekrvom i jetrvom. Najpre su ih postrojili kako bi ih streljali a potom su ih maltretirali danima u logoru, uskraćivajući im hranu i osnovne potrebe. Nedeljka Kapikul je zarobljena sa suprugom, osmogodišnjim sinom i ćerkama koje su imale 15 i 16 godina. Bila je zatočena u logoru u selu Ginje. Nedeljka je ispričala kako je doživljavala psihičke i fizičke torture od muslimana, pa čak i od muslimanskih devojaka koji su ih tukli i vređali jer su Srbi. Jedna zatočenica ispričala je kako ju je muslimanski vojnik silovao pred očima supruga i drugih vojnika koji su sve to nemo posmatrali. Suprug je bio pretučen i mučen, prisiljen da gleda užasne scene zlostavljanja svoje supruge. Ljubica M. ispričala je kako su je muslimanski vojnici u logoru (nekadašnja kasarna JNA) u Visokom, tukli drvenim motkama i metalnim šipkama po nogama i kolenima, zatim joj upirali puške u lice, stavljali nož pod grlo pod pretnjom kako će joj iskopati oči i iščupati nokte. Među zarobljenicima je bila i muslimanka Pašija koja je danonoćno mučena i zlostavljana od strane muslimanskih vojnika samo zbog toga što je često išla u Ilijaš, te je izazvala sumnju kako je "srpski špijun".
Mnoge žene su u tim logorima silovane a jedna je prevelikih tortura i preminula. Protiv počinilaca ratnog zločina silovanja pokrenuti su i sudski postupci i to protiv: Muje Džafića, Hajrudina Halilovića i Asima Kadića. Mnoge Srpkinje su bile zarobljenice izložene stalnoj seksualnoj torturi u takozvanim kampovima za silovanje, prisiljene da rađaju decu nakon silovanja, druge su silovane od strane raznih vojnih ili paravojnih grupacija čiji su se pripadnici iživljavali nad civilnim stanovništvom. U većini ovih slučajeva žene su, prema međunarodnom pravu, bile žrtve višestrukih zločina, uključujući silovanja, nasilno proterivanje i pritvaranje. Mnoge su svedočile mučenjima i ubistvima članova porodica. Zbog svega toga imaju dugotrajne fizičke i psihološke posljedice koje duboko utiču na njihov svakodnevni život.
Srpski civili sa područja Ilijaša su uglavnom odvođeni u logore u Visokom i Brezi. Prema podacima zvaničnih institucija na području ove dve opštine registrovano je ukupno 18 logora za Srbe. Civili i ratni zarobljenici su ovde danonoćno prebijani, mučeni i zlostavljani. Mnoge žene su silovane a nekoliko ljudi je svirepo ubijeno. Muškarci su danonoćno prebijani metalnim šipkama, drvenim motkama, kundacima i raznim oruđem po svim delovima tela. Bili su mučeni i strujom. Naročito su bila teška psihička zlostavljanja. Na području Ilijaša registrovan je jedan logor u magacinu seoske prodavnice, mada postoje indicije da su i neke privatne muslimanske kuće u Misoči služile kao logori i mučilišta. U ovom magacinu zatočeni su 27. jula 1992. meštani mešovitog sela Rakova Noga koji su tamo mučeni, zlostavljani i prebijani. "Kada su nas istjerali iz autobusa odmah je započelo udaranje palicama, nogama, kundacima. Najviše nas tuče njihov mjesni komandir iz Banje Lučice, zet Omera Grbe. Tukli su nas sat vremena, pa su nas ubacili u magacin..tu su nas držali dva sata sa puškom naslonjenom na glavu. Posle su došli opet taj komandir sa četvoricom vojnika. Ponovo su nas tukli, meni su polomili nos a Sreti jagodičnu kost, lice mu je pocrnelo. Vređali su nas, i tukli na svaka dva sata...svako ko je dolazio nas je tukao..uđe njih dvadeset pa nas tuku i prebijaju. Zlostavljani smo svaki dan, toliko smo bili crni i izobličeni od udaraca da smo se raspoznavali po glasu" - ispričao je logoraš Lazo Mrdić.
Među stotinama logoraša bila je i Mira M. iz Goduše koja je zarobljena sa četovorogodišnjom ćerkom, svekrom, svekrvom i jetrvom. Najpre su ih postrojili kako bi ih streljali a potom su ih maltretirali danima u logoru, uskraćivajući im hranu i osnovne potrebe. Nedeljka Kapikul je zarobljena sa suprugom, osmogodišnjim sinom i ćerkama koje su imale 15 i 16 godina. Bila je zatočena u logoru u selu Ginje. Nedeljka je ispričala kako je doživljavala psihičke i fizičke torture od muslimana, pa čak i od muslimanskih devojaka koji su ih tukli i vređali jer su Srbi. Jedna zatočenica ispričala je kako ju je muslimanski vojnik silovao pred očima supruga i drugih vojnika koji su sve to nemo posmatrali. Suprug je bio pretučen i mučen, prisiljen da gleda užasne scene zlostavljanja svoje supruge. Ljubica M. ispričala je kako su je muslimanski vojnici u logoru (nekadašnja kasarna JNA) u Visokom, tukli drvenim motkama i metalnim šipkama po nogama i kolenima, zatim joj upirali puške u lice, stavljali nož pod grlo pod pretnjom kako će joj iskopati oči i iščupati nokte. Među zarobljenicima je bila i muslimanka Pašija koja je danonoćno mučena i zlostavljana od strane muslimanskih vojnika samo zbog toga što je često išla u Ilijaš, te je izazvala sumnju kako je "srpski špijun".
Mnoge žene su u tim logorima silovane a jedna je prevelikih tortura i preminula. Protiv počinilaca ratnog zločina silovanja pokrenuti su i sudski postupci i to protiv: Muje Džafića, Hajrudina Halilovića i Asima Kadića. Mnoge Srpkinje su bile zarobljenice izložene stalnoj seksualnoj torturi u takozvanim kampovima za silovanje, prisiljene da rađaju decu nakon silovanja, druge su silovane od strane raznih vojnih ili paravojnih grupacija čiji su se pripadnici iživljavali nad civilnim stanovništvom. U većini ovih slučajeva žene su, prema međunarodnom pravu, bile žrtve višestrukih zločina, uključujući silovanja, nasilno proterivanje i pritvaranje. Mnoge su svedočile mučenjima i ubistvima članova porodica. Zbog svega toga imaju dugotrajne fizičke i psihološke posljedice koje duboko utiču na njihov svakodnevni život.
S.K. (23) je zarobljena 26. maja 1992. prilikom bega iz Visokog.
"Doveli su nas nekoliko žena i djevojaka u logor i odmah zatvorili u mali podrum koji je bio vlažan i hladan. Tu su nas grupno silovali. Sve su nas tukli i silovali. Tu sam ostala dva dana, nakon čega su me prebacili u drugu zgradu. Tu je bilo još pet žena. Tu sam ostala do 15. avgusta. Skoro stalno smo bili u tom logoru, osim kada su nas izvodili da gledamo kako tuku, muče i ubijaju srpske zarobljenike. Zarobljenike su mučili tako što su ih kasapili, kidali im dio po dio tijela, davili ih u bazenu...Neprestano su nas tukli i silovali, nekada je i dvadeset ljudi znali da se izmijeni na meni, jedan za drugim. Tjerali su nas da gledamo užase. Tako su jednom muslimanski vojnici tjerali oca da siluje ćerku od 17 godina a mi smo morali sve to da gledamo. Pustili su nas zajedno, svih šestoro. Dvije djevojke su izvršile samoubistvo odmah po izlasku iz logora. Sve smo bile trudne, cilj im je i bio da ostanemo trudne." - ispričala je Srpkinja S.K. bivša logorašica žrtva višestrukog silovanja.
ZLOČIN NAD CIVILIMA
Dana 13. juna 1992. samo tri dana nakon jezivog masakra u Čemernom, muslimanski ekstremisti predvođeni Zijom Derviševićem su upali u srpski zaselak Krtine petočlanu porodicu Rosuljaš. Ubijeni su Božana Rosuljaš (76), Cvijeta Rosuljaš (68), Kosta Rosuljaš (79), Marinko Rosuljaš (38) i Mirko Rosuljaš (36). Zločin je izvršen hladnim oružjem, dakle sekirom i noževima. Žrtve su mučene i doslovno masakrirane.
"Tog 13. juna 1992. bio sam u bašti sa suprugom i ćerkom kada se začuo prvi rafal iz sela Karaula. Zapucali su i iz Misoče i drugih muslimanskih sela. Odmah smo istrčali i pobjegli u šumu. Po povratku u Krtine, zatekli smo užasne prizore. Vrata su bila razvaljena a unutra prašina i lom. Majka je ležala na sred podruma udarena u glavu nekim tupim, tvrdim predmetom. Lice joj je bilo svo unakaženo. U staji sam našao tijela oca, strine i njena dva sina..bila su bačena na kamaru, jedna preko drugog. Svi su bili masakrirani i unakaženi, a nakon toga su zlikovci pucali po njihovim tijelima." - ispričao je Marko Rosuljaš, sin ubijenih.
5. novembra 1992. grupa naoružanih muslimanskih ekstremista upala je u naselje Mlini i izvršila teroristički napad, prilikom kojeg je ubijeno pet a ranjeno jedanaest civila srpske nacionalnosti. Ljudi su masakrirani i streljani. Najmlađi među njima bio je Dalibor Vanovac, dečak od samo 17 godina. Zajedno sa njim ubijen je i Velibor Vanovac, star 23 godine. Ubijeni su i Slobodan Vanovac (41), Lazar Radosavljević (23) i Mirko Radosavljević (22). Sve srpske kuće su opljačkane i zapaljene. U terorističkom napadu muslimanskih vojnika na minibus koji je prevozio civile, dana 19. jula 1992. kod Ljubine, ubijena su tri a teško ranjena četiri putnika srpske nacionalnosti. Ubijeni su Jovan Nikolić (53), Tihomir Marić (29) i Slobodanka Macanović (41). Dana 18. juna 1992. po gradskom području Ilijaša i linijama srpske odbrane iz artiljerijskih oružja dejstvovalo 14 tenkova HOS-a i muslimanskih "Zelenih beretki".U ranim jutarnjim časovima 27. juna 1992. muslimanska artiljerija je dejstvovala skoro po svim srpskim naseljima Sarajeva: Dobrinji, Vracama, Nedžarićima, Lukavici, Rajlovcu, Vogošći, Ilijašu...
20. avgusta 1992. godine u toku još jednog 14-dnevnog primirja vjerolomno su i žestoko haubicama i minobacačkim projektilima kalibra 82 i 120 milimetara napadnuta srpska naselja Nedžarići, Ilidža, Ilijaš, Vojkovići i "Aerodrom". Osim velikih razaranja, stradalo i 25 lica srpske nacionalnosti.
Dva dana kasnije 22. avgusta 1992. muslimanska artiljerija je dejstvovala po svim naseljenim mjestima srpskog Sarajeva. Samo na područje Ilijaša palo je više od 200 artiljerijskih i minobacačkih projektila, pretežno turske proizvodnje. Tom prilikom jedno civilno lice je poginulo, a njih sedam je ranjeno. Dana 25. avgusta 1992. godine teritorija Ilijaša zasuta sa 250 granata. Musimanski ekstremisti su granatirali centar grada, stambene zgrade, bolnicu, crkvu, dečija igrališta i školu. U tom zločinačkom napadu agresora stradalo 17 građana. Ubijeni su Slađan Antunović (6), Slađana Subotić (23), Stojanka Lazić (25), Sretko Samardžić (42), Novo Božić (3), Pavle Mitrović (60), Milka Lizdek (62) , Ratko Skopljak (51), Niko Panić (54)...
"30. novembar 1992. Tri dana pakla. Više desetina naših ranjenih. desetine poginulih. Juriši naših snaga na Otes i Sokolje. Njihovi strahoviti kontraudari po Ilidži višecevnim bacačima raketa i minobacačima. Već tri dana i noći operišem bez prestanka. Imali smo sreću i ja i ranjenici što je na nekoliko dana neposredno pre napada došao pukovnik Borkovac, veliki hirurg i čovek. Došao je sa Pala da pomogne. Radimo bez prestanka u dve sale. Operišemo borce, ali i decu, žene, starce, ranjene za vreme granatiranja Ilidže, Hadžića, Rajlovca, Ilijaša. Evo samo nekih imena ranjenih: Trifunović Zoran, 1970, Vasić Miodrag, 1969, Rusov Đurica, 1969, Milanović Srđan, Andrić Branka, 1964, Šilj Nevenka, 1939, Kljajić Slobodan, Govedarica Radovan, 1953, Lalović Vid, Buha Dušan, Džebo Stojan, 1924, Mijatović Radojka. Sve su to teški ranjenici, pristigli u jednom do dva dana. Sve operacije trajale su po dva-tri sata, izuzetno teške i komplikovane. U šoku imam dve curice, od tri i šest godina. Starijoj je granata uletela kroz prozor, majku na mestu ubila, a njoj skoro amputirala nogu. Borba. Tri operacije. Mislim da će noga ostati. Mlađa ima samo tri godine. Zagrlila me i ne pušta. Kontuzija glave, granata. Tamo je sa bakom. Roditelji nisu uspeli da izađu iz Sarajeva. Na početku sukoba bila je kod bake i tu ostala. Samo pita za mamu i traži cucu. Da umreš. Spašava me jedna sestra iz Intenzivne nege. Kada je malecka videla nju, počela je da plače i doziva je: "Mama, mama!" Verovatno liči na njenu majku. Sestra je uzima i malecka je ljubi. Suze. Svi plačemo. Ona grčevito drži Snježu. Kanonade traju neprekidno već tri dana. Doleću meci i na našu zgradu. Zamalo ne strada dečak, zovemo ga Kapetan, koji steriliše hiruršku opremu u dvorištu bolnice. Sa Igmana sipaju granate po nama. Naši neustrašivo vraćaju, uz velike žrtve, ali njihove su deset puta veće. Puni su rovovi njihovih leševa." - zapisano je u "Dnevniku ratnog hirurga" Miodraga Lazića.
Muslimanski agresori nisu mirovali ni tokom najvećih pravoslavnih praznika. Granatirali su i snajperom terorisali kako meštane Ilijaša, tako i građane drugim opština u Srpskom Sarajevu. Situaciju na pravoslavni Božić opisao je
7. januar 1993. "Hristos se rodi! Nemam ni vremena ni strpljenja da pišem. Na desetine ranjenih i mrtvih za zadnja tri-četiri dana. Desetak teških operacija: Antelj Milivoje, 1960. godište, Hadžići, povrede velikih krvnih sudova desne noge. Ždrale Milorad, 1964. godište, Rakovica. Lemez Dragiša, 1957. godište, Rajlovac. Obojica teške povrede trbuha. Pajić Boro, Ilijaš, 1960. godište, teška povreda trbuha i krvnih sudova noge. Lazić Stanimir, 1966. godište, Rakovica, povreda grudnog koša. Serafijan Novica, 1950, Rakovica, povrede trbuha. Više od dvadeset četiri povrede tankih creva. Stolica Pavle, 1958, Rakovica, povreda trbuha. Adžić Dušan, 1923, Vogošća, povreda trbuha. Bjeloš Dušan, 1931, Ilijaš, povreda grudnog koša. Petrović Radovan iz Hadžića, povreda stomaka. Lazić Mile, 1949, Rajlovac, povreda trbuha. Uspeli su da nam probiju liniju na nekim mestima, ali nakratko. Danas su naši uzvratili. U jakom kontranapadu vratili su rovove na Veloj. Četrdeset njihovih leševa u snegu. Uglavnom, belosvetski džihad-ratnici." - zapisao je hirurg Miodrag Lazić.
"Da li je to Bog poslao po mene? Operišem u osam sati ujutro, a onda, iznenada, nekoliko granata direktno po nama. Mislim da smo pogođeni. Ipak, sve je u redu. Nema povređenih. Bog čuva svoje Srbe. Petoro ranjene dece, iz Ilijaša. Dvoje operišem: trbuh, vilica, šaka. Jedan je kao moj sin. Tuga. Mala deca ranjena granatama. Dečak iz Ilijaša, Krsmanović Velibor, 1980, kao moj sin, liči na njega: trbuh, vilica, šake. Drugi, Malinović Radoslav, 1978, iz Hadžića, eksplozivne povrede lica i stomaka. Obojicu operišem. Tuga, mala deca ranjena granatama. Teži mi je ovaj dan nego svi drugi skupa. Mislim na moju Ninu i Peđu. I ovo su nečiji Peđa i Nina. Moram da ih spasem! Jedan je dosta iskrvario. Dvadeset tri je sata, Intenzivna nega. Milujem plavu kosicu. Deca povraćaju. Ostali su živi. Sve će biti u redu. Pored njih leži mala Tanja od sedam godina, iz Ilijaša, i plače. Mali Vele, pametan kako to samo dete može da bude, teši je: "Ne plači Tanja, proći će, tako mora biti." A Tanja zove: "Doktore moj lijepi!" Ljudi moji, pa oni su odrasli u telu deteta! Sedamnaest sati, sumrak. U sanitetsko vozilo ili, bolje rečeno, kamion "sto deset", pakujem "moje" troje dece. Bukvalno ih pakujem, kao sardinice. Tanja, Vele, Radoslav. Tanja me ljubi i miluje po kosi: "Doktore moj lijepi, ne ostavljaj me!" Vele pametno ćuti i samo namignu. U nosilima na sprat, uvezani pojasevima da ne ispadnu, jer put nije put, već potok i njiva. Sa strane vise vezane kese sa drenovima i sonde. Odlaze pod zaštitom mraka, jedinom zaštitom od snajpera i granata na putu do Pala i sigurnosti. Moram ih poslati. Pretrpani smo."
20. avgusta 1992. godine u toku još jednog 14-dnevnog primirja vjerolomno su i žestoko haubicama i minobacačkim projektilima kalibra 82 i 120 milimetara napadnuta srpska naselja Nedžarići, Ilidža, Ilijaš, Vojkovići i "Aerodrom". Osim velikih razaranja, stradalo i 25 lica srpske nacionalnosti.
Dva dana kasnije 22. avgusta 1992. muslimanska artiljerija je dejstvovala po svim naseljenim mjestima srpskog Sarajeva. Samo na područje Ilijaša palo je više od 200 artiljerijskih i minobacačkih projektila, pretežno turske proizvodnje. Tom prilikom jedno civilno lice je poginulo, a njih sedam je ranjeno. Dana 25. avgusta 1992. godine teritorija Ilijaša zasuta sa 250 granata. Musimanski ekstremisti su granatirali centar grada, stambene zgrade, bolnicu, crkvu, dečija igrališta i školu. U tom zločinačkom napadu agresora stradalo 17 građana. Ubijeni su Slađan Antunović (6), Slađana Subotić (23), Stojanka Lazić (25), Sretko Samardžić (42), Novo Božić (3), Pavle Mitrović (60), Milka Lizdek (62) , Ratko Skopljak (51), Niko Panić (54)...
"30. novembar 1992. Tri dana pakla. Više desetina naših ranjenih. desetine poginulih. Juriši naših snaga na Otes i Sokolje. Njihovi strahoviti kontraudari po Ilidži višecevnim bacačima raketa i minobacačima. Već tri dana i noći operišem bez prestanka. Imali smo sreću i ja i ranjenici što je na nekoliko dana neposredno pre napada došao pukovnik Borkovac, veliki hirurg i čovek. Došao je sa Pala da pomogne. Radimo bez prestanka u dve sale. Operišemo borce, ali i decu, žene, starce, ranjene za vreme granatiranja Ilidže, Hadžića, Rajlovca, Ilijaša. Evo samo nekih imena ranjenih: Trifunović Zoran, 1970, Vasić Miodrag, 1969, Rusov Đurica, 1969, Milanović Srđan, Andrić Branka, 1964, Šilj Nevenka, 1939, Kljajić Slobodan, Govedarica Radovan, 1953, Lalović Vid, Buha Dušan, Džebo Stojan, 1924, Mijatović Radojka. Sve su to teški ranjenici, pristigli u jednom do dva dana. Sve operacije trajale su po dva-tri sata, izuzetno teške i komplikovane. U šoku imam dve curice, od tri i šest godina. Starijoj je granata uletela kroz prozor, majku na mestu ubila, a njoj skoro amputirala nogu. Borba. Tri operacije. Mislim da će noga ostati. Mlađa ima samo tri godine. Zagrlila me i ne pušta. Kontuzija glave, granata. Tamo je sa bakom. Roditelji nisu uspeli da izađu iz Sarajeva. Na početku sukoba bila je kod bake i tu ostala. Samo pita za mamu i traži cucu. Da umreš. Spašava me jedna sestra iz Intenzivne nege. Kada je malecka videla nju, počela je da plače i doziva je: "Mama, mama!" Verovatno liči na njenu majku. Sestra je uzima i malecka je ljubi. Suze. Svi plačemo. Ona grčevito drži Snježu. Kanonade traju neprekidno već tri dana. Doleću meci i na našu zgradu. Zamalo ne strada dečak, zovemo ga Kapetan, koji steriliše hiruršku opremu u dvorištu bolnice. Sa Igmana sipaju granate po nama. Naši neustrašivo vraćaju, uz velike žrtve, ali njihove su deset puta veće. Puni su rovovi njihovih leševa." - zapisano je u "Dnevniku ratnog hirurga" Miodraga Lazića.
Muslimanski agresori nisu mirovali ni tokom najvećih pravoslavnih praznika. Granatirali su i snajperom terorisali kako meštane Ilijaša, tako i građane drugim opština u Srpskom Sarajevu. Situaciju na pravoslavni Božić opisao je
7. januar 1993. "Hristos se rodi! Nemam ni vremena ni strpljenja da pišem. Na desetine ranjenih i mrtvih za zadnja tri-četiri dana. Desetak teških operacija: Antelj Milivoje, 1960. godište, Hadžići, povrede velikih krvnih sudova desne noge. Ždrale Milorad, 1964. godište, Rakovica. Lemez Dragiša, 1957. godište, Rajlovac. Obojica teške povrede trbuha. Pajić Boro, Ilijaš, 1960. godište, teška povreda trbuha i krvnih sudova noge. Lazić Stanimir, 1966. godište, Rakovica, povreda grudnog koša. Serafijan Novica, 1950, Rakovica, povrede trbuha. Više od dvadeset četiri povrede tankih creva. Stolica Pavle, 1958, Rakovica, povreda trbuha. Adžić Dušan, 1923, Vogošća, povreda trbuha. Bjeloš Dušan, 1931, Ilijaš, povreda grudnog koša. Petrović Radovan iz Hadžića, povreda stomaka. Lazić Mile, 1949, Rajlovac, povreda trbuha. Uspeli su da nam probiju liniju na nekim mestima, ali nakratko. Danas su naši uzvratili. U jakom kontranapadu vratili su rovove na Veloj. Četrdeset njihovih leševa u snegu. Uglavnom, belosvetski džihad-ratnici." - zapisao je hirurg Miodrag Lazić.
"Da li je to Bog poslao po mene? Operišem u osam sati ujutro, a onda, iznenada, nekoliko granata direktno po nama. Mislim da smo pogođeni. Ipak, sve je u redu. Nema povređenih. Bog čuva svoje Srbe. Petoro ranjene dece, iz Ilijaša. Dvoje operišem: trbuh, vilica, šaka. Jedan je kao moj sin. Tuga. Mala deca ranjena granatama. Dečak iz Ilijaša, Krsmanović Velibor, 1980, kao moj sin, liči na njega: trbuh, vilica, šake. Drugi, Malinović Radoslav, 1978, iz Hadžića, eksplozivne povrede lica i stomaka. Obojicu operišem. Tuga, mala deca ranjena granatama. Teži mi je ovaj dan nego svi drugi skupa. Mislim na moju Ninu i Peđu. I ovo su nečiji Peđa i Nina. Moram da ih spasem! Jedan je dosta iskrvario. Dvadeset tri je sata, Intenzivna nega. Milujem plavu kosicu. Deca povraćaju. Ostali su živi. Sve će biti u redu. Pored njih leži mala Tanja od sedam godina, iz Ilijaša, i plače. Mali Vele, pametan kako to samo dete može da bude, teši je: "Ne plači Tanja, proći će, tako mora biti." A Tanja zove: "Doktore moj lijepi!" Ljudi moji, pa oni su odrasli u telu deteta! Sedamnaest sati, sumrak. U sanitetsko vozilo ili, bolje rečeno, kamion "sto deset", pakujem "moje" troje dece. Bukvalno ih pakujem, kao sardinice. Tanja, Vele, Radoslav. Tanja me ljubi i miluje po kosi: "Doktore moj lijepi, ne ostavljaj me!" Vele pametno ćuti i samo namignu. U nosilima na sprat, uvezani pojasevima da ne ispadnu, jer put nije put, već potok i njiva. Sa strane vise vezane kese sa drenovima i sonde. Odlaze pod zaštitom mraka, jedinom zaštitom od snajpera i granata na putu do Pala i sigurnosti. Moram ih poslati. Pretrpani smo."
Dana 16. februara 1993. sa muslimanskih položaja sa planine Jasen, ispaljeno je nekoliko minobacačkih granata na selo Srednje prilikom čega su ubijeni supružnici Vasilija Okilj (67) i Jovan Okilj (65). Veliki broj muslimanskih civila je ranjeno i ubijeno u napadima muslimanske vojske. Mustafa Serhatlić je poginuo u svojoj bašti u Karašnici prilikom napada Armije BiH na ovo mesto. Mevludina Rašković, stara 23 godine, ubijena 27. aprila 1993. u centru Ilijaša kada je Alijina vojska napala ovo područje. Slična sudbina zadesila je i Saju Čebića (60), domaćicu Mersu Imamović (35), Nazifa Krlića, starog Aliju..Ahmeda Žigića (45) su pripadnici tzv. Armije BiH usmrtili 10. oktobra 1994. dok je delio hranu izbeglicama i izgladneloj deci. Njegovoj sahrani je prisustvovao veliki broj Srba i muslimana, pročitan je oproštajni govor a ukopan je uz počasnu paljbu. "Ubijen je jer je bio čovek" - poručeno je na komemoraciji.
Lješevo i Podlugovi su mesta koja su tokom rata najžešće granatirana i koja su bila glavna meta muslimanskih snajperista. Reč je o selima, daleko od borbenih linija, u kojima nije bilo vojske a koja su danonoćno terorisana od strane muslimanskih agresora. Muslimanski vojnici su se čak javno hvalili kako su snajperima ubijali srpske starice i decu. Cilj ovih napada je bilo istrebljenje srpskog civilnog stanovništva. U napadu na Lješevo ubijeno je trideset meštana, među kojima i Kosa Bošković (49) - ubijena snajperom 16.9.1992, Sekula Balorda (77) - ubijen granatom 10.8.1994, Milica Durić (37) - ubijena granatom 20.11.1992, Slađana Milanović (14) - ubijena snajperom 28. aprila 1994, Justina Ostojić (82) - ubijena granatom 8. avgusta 1994, Radislav Balorda - ubijen snajperom 15.01.1993. i mnogi drugi. U Nisićima su muslimanski ekstremisti mučki i svirepo 15. oktobra 1994. ubili i pravoslavnog sveštenika Romana Mališeva.
U napadu na Podlugove ubijeno je šesdeset meštana, među kojima i Anđa Dragutinović (53), Milijana Dabić, Divna Dabić (47), Milka Đurđević, Ostoja Lazić (54), Divna Lazić (52), Spasenija Todorović (65), Željko Marić (54), Stojko Mihajlović (53), Dobrila Stanišić (59), Sretenka Lakić (61), Pero Karlović (33), Pero Matić (45) i mnogi drugi.
31. mart 1993. - Na Ilidži mrtvo dvoje dece. Beogradski dnevnik javlja o jednom od najkrvavijih i najtežih dana na sarajevskom ratištu. Istog dana iz Ilijaša donose dečaka od sedamnaest godina. "Pašteta". Noga raznesena iznad kolena. Pošao na kupanje u svoju reku, gde je znao svaki kamen, svaku grančicu, a nije znao da tu ima "pašteta", nehumanog oružja koje u trenutku može otkinuti nogu."
17. jul 1993. - Donose Svetozara Kašikovića, hrabrog borca elitne jedinice iz Ilijaša, teško ranjenog. Operišem trbuh i grudni koš, izuzetno teške povrede, veliko razaranje organa trbuha, pluća. Sestra i majka su se odmah tu stvorile. Pored njega su. Čim je izašao iz sale, one ga gledaju sa strahom u očima. Sestra pored njega sedi ceo dan, noć. Jedan sat posle ponoći, kažem joj: "Idi, odmori se malo, lezi". Majka je sve to teško primila pa su je odneli kući, da se odmori, da se smiri. Znao sam da ću raditi cele noći, da neću ležati u sobi. Hteo sam da se sestra, koja satima sedi pored svog brata, odmori. Jutros u pet sati polako otvaram vrata sobe, ali nje tamo nema. Vraćam se. Ona sedi pored Intenzivne nege, i kroz staklo netremice gleda u brata."
4. maj 1994. - Jedanaest časova. Ponovo sirene, ponovo Ilijaš. Srđan Vujadinović, 1962. godište. Eksplodirala nagazna mina dok je puzao. Oba oka zatvorena, krv svuda. On viče da ne vidi, da je izgubio oči, moli me da mu spasem bar jedno. Sam sam, ne znam, nisam očni lekar. Prvi put radim oči. Ispiram ih špricom. Razmišljam šta je sa njima. Pune su blata. Nakon dobrog ispiranja, radostan vrisak mladića: "Vidim, vidim na desno oko! Vidim lampu! Vidim, doktore, Vaše prste!" Levo oko ima povrede. Natapam ih antibiotikom, fiziološkom otopinom, i stavljam gaze. Šaljem ga na Odeljenje. Imao je sreće. Jedno oko je ostalo, možda i drugo. Sutra ga transportujemo na Sokolac, oftalmologu."
9. avgust 1994. - Deset časova. Starac, civil, Sekula Balorda, 1917. godište. Grudni koš, teška eksplozivna povreda. Obe sale zauzete. Radim ga u ambulanti. Šijem izuzetno teško, i za mene i za pacijenta. Kokoruš Milan, 1969. godište, Ilijaš - teška penetrantna povreda trbuha sa oštećenjem više organa. A onda dečak, Lemez Mladen, 1990. godište, pet godina star, Vogošća - eksplozivna povreda trbuha i obe šake."
3. septembar 1994. - Dovoze ranjenog borca iz Ilijaša. Rosuljaš Mihajlo, 1962. godište. Ranjen u Rajlovcu. Pogođen iz brovinga kroz trbuh i karlicu. Od toga se ne ostaje živ. Ogromna izlazna rana u predelu leve polovine karlice, ulaz na sredini trbuha, jedva živ. Još može da priča, i ponavlja mi da je iz Ilijaša, da mu je danas kćerki šesti rođendan, da je žurio kući. I ja imam kćer od šest godina. Odmah ga šaljem u salu. Otvaram mu trbuh, a još nije uspavan. Moram da kradem svaki sekund. Radim brzo. Molim Boga da ga spasim.' Ne želim da umre na šesti rođendan svoje devojčice. Zar da joj svaki naredni rođendan bude smrt njenoga oca. Uspevam! Živ je! Tri sata žestoke borbe: tanka creva, debelo crevo, karlica, krvni sudovi, kosti, tamponada. Ujutro je spreman za dalji transport. Sigurno će biti dobro. Krvarenje je zaustavljeno, vitalno je dobar, priča. Došli su mu kći i žena da ga posete. Hvala ti, Bože, još jedan život sam spasio, još jednom detetu sačuvao oca! "
17. novembar 1994. - Samo tri-četiri sata kasnije, oko 12 časova, dolazi ranjeni Ilijašanin, Popić Pero, pogođen snajperom pored srca. Hitno ga operišemo. Intervencija na grudnom košu, i sve je u redu. Za sada, život vodi protiv smrti. U operacionu salu sam ušao u 16, a izašao u 19 časova. Operisao sam Mirjanu Kravljača, 1948. godište. Dok je radila u polju pored Ilijaša, pogodio ju je neprijateljski snajper u karlicu. U trbuhu sva krv, pet litara, borba za život. U pitanju su sekunde, uspeli smo da je spasimo. U jednom trenu bila je mrtva. Otrgli smo je od smrti. Te pobede nas drže. Daju nam snagu da izdržimo. Deset dana posle te teške operacije, posle teške borbe sa smrću, umrla je. Došlo je do komplikacija, takozvane tromboze. Ugrušak, koji je negde plutao u krvnim sudovima, koji su bili otvoreni u karlici i u koje je ušao, zapušio je glavnu plućnu arteriju, i došlo je do smrti. Žao nam je!"
Lješevo i Podlugovi su mesta koja su tokom rata najžešće granatirana i koja su bila glavna meta muslimanskih snajperista. Reč je o selima, daleko od borbenih linija, u kojima nije bilo vojske a koja su danonoćno terorisana od strane muslimanskih agresora. Muslimanski vojnici su se čak javno hvalili kako su snajperima ubijali srpske starice i decu. Cilj ovih napada je bilo istrebljenje srpskog civilnog stanovništva. U napadu na Lješevo ubijeno je trideset meštana, među kojima i Kosa Bošković (49) - ubijena snajperom 16.9.1992, Sekula Balorda (77) - ubijen granatom 10.8.1994, Milica Durić (37) - ubijena granatom 20.11.1992, Slađana Milanović (14) - ubijena snajperom 28. aprila 1994, Justina Ostojić (82) - ubijena granatom 8. avgusta 1994, Radislav Balorda - ubijen snajperom 15.01.1993. i mnogi drugi. U Nisićima su muslimanski ekstremisti mučki i svirepo 15. oktobra 1994. ubili i pravoslavnog sveštenika Romana Mališeva.
U napadu na Podlugove ubijeno je šesdeset meštana, među kojima i Anđa Dragutinović (53), Milijana Dabić, Divna Dabić (47), Milka Đurđević, Ostoja Lazić (54), Divna Lazić (52), Spasenija Todorović (65), Željko Marić (54), Stojko Mihajlović (53), Dobrila Stanišić (59), Sretenka Lakić (61), Pero Karlović (33), Pero Matić (45) i mnogi drugi.
IZ RATNOG DNEVNIKA MIODRAGA LAZIĆA
Zabeleške velikog humanista i ratnog hirurga Miodraga Lazića, jasno svedoče o dimenzijama zločina koji su počinjeni nad građanima Ilijaša. U bolnicu "Žica" na Ilidži svakoga dana stizalo je na desetine žrtava iz Ilijaša i drugih delova Srpskog Sarajeva.
17. jul 1993. - Donose Svetozara Kašikovića, hrabrog borca elitne jedinice iz Ilijaša, teško ranjenog. Operišem trbuh i grudni koš, izuzetno teške povrede, veliko razaranje organa trbuha, pluća. Sestra i majka su se odmah tu stvorile. Pored njega su. Čim je izašao iz sale, one ga gledaju sa strahom u očima. Sestra pored njega sedi ceo dan, noć. Jedan sat posle ponoći, kažem joj: "Idi, odmori se malo, lezi". Majka je sve to teško primila pa su je odneli kući, da se odmori, da se smiri. Znao sam da ću raditi cele noći, da neću ležati u sobi. Hteo sam da se sestra, koja satima sedi pored svog brata, odmori. Jutros u pet sati polako otvaram vrata sobe, ali nje tamo nema. Vraćam se. Ona sedi pored Intenzivne nege, i kroz staklo netremice gleda u brata."
4. maj 1994. - Jedanaest časova. Ponovo sirene, ponovo Ilijaš. Srđan Vujadinović, 1962. godište. Eksplodirala nagazna mina dok je puzao. Oba oka zatvorena, krv svuda. On viče da ne vidi, da je izgubio oči, moli me da mu spasem bar jedno. Sam sam, ne znam, nisam očni lekar. Prvi put radim oči. Ispiram ih špricom. Razmišljam šta je sa njima. Pune su blata. Nakon dobrog ispiranja, radostan vrisak mladića: "Vidim, vidim na desno oko! Vidim lampu! Vidim, doktore, Vaše prste!" Levo oko ima povrede. Natapam ih antibiotikom, fiziološkom otopinom, i stavljam gaze. Šaljem ga na Odeljenje. Imao je sreće. Jedno oko je ostalo, možda i drugo. Sutra ga transportujemo na Sokolac, oftalmologu."
9. avgust 1994. - Deset časova. Starac, civil, Sekula Balorda, 1917. godište. Grudni koš, teška eksplozivna povreda. Obe sale zauzete. Radim ga u ambulanti. Šijem izuzetno teško, i za mene i za pacijenta. Kokoruš Milan, 1969. godište, Ilijaš - teška penetrantna povreda trbuha sa oštećenjem više organa. A onda dečak, Lemez Mladen, 1990. godište, pet godina star, Vogošća - eksplozivna povreda trbuha i obe šake."
3. septembar 1994. - Dovoze ranjenog borca iz Ilijaša. Rosuljaš Mihajlo, 1962. godište. Ranjen u Rajlovcu. Pogođen iz brovinga kroz trbuh i karlicu. Od toga se ne ostaje živ. Ogromna izlazna rana u predelu leve polovine karlice, ulaz na sredini trbuha, jedva živ. Još može da priča, i ponavlja mi da je iz Ilijaša, da mu je danas kćerki šesti rođendan, da je žurio kući. I ja imam kćer od šest godina. Odmah ga šaljem u salu. Otvaram mu trbuh, a još nije uspavan. Moram da kradem svaki sekund. Radim brzo. Molim Boga da ga spasim.' Ne želim da umre na šesti rođendan svoje devojčice. Zar da joj svaki naredni rođendan bude smrt njenoga oca. Uspevam! Živ je! Tri sata žestoke borbe: tanka creva, debelo crevo, karlica, krvni sudovi, kosti, tamponada. Ujutro je spreman za dalji transport. Sigurno će biti dobro. Krvarenje je zaustavljeno, vitalno je dobar, priča. Došli su mu kći i žena da ga posete. Hvala ti, Bože, još jedan život sam spasio, još jednom detetu sačuvao oca! "
17. novembar 1994. - Samo tri-četiri sata kasnije, oko 12 časova, dolazi ranjeni Ilijašanin, Popić Pero, pogođen snajperom pored srca. Hitno ga operišemo. Intervencija na grudnom košu, i sve je u redu. Za sada, život vodi protiv smrti. U operacionu salu sam ušao u 16, a izašao u 19 časova. Operisao sam Mirjanu Kravljača, 1948. godište. Dok je radila u polju pored Ilijaša, pogodio ju je neprijateljski snajper u karlicu. U trbuhu sva krv, pet litara, borba za život. U pitanju su sekunde, uspeli smo da je spasimo. U jednom trenu bila je mrtva. Otrgli smo je od smrti. Te pobede nas drže. Daju nam snagu da izdržimo. Deset dana posle te teške operacije, posle teške borbe sa smrću, umrla je. Došlo je do komplikacija, takozvane tromboze. Ugrušak, koji je negde plutao u krvnim sudovima, koji su bili otvoreni u karlici i u koje je ušao, zapušio je glavnu plućnu arteriju, i došlo je do smrti. Žao nam je!"
UNIŠTAVANJE KULTURNIH I VERSKIH OBJEKATA
Na području Sarajeva teško da je ijedan verski i kulturni objekat ostao čitav. Muslimanski fanatici su rušili i razarali i uništavali sve što je imalo veze sa pravosavljem i srpstvom. Teško su stradale i oštećene pravoslavne svetinje na teritoriji koju su kontrolisali muslimani. Povratnici u sarajevske opštine zatekli su opšti haos i vandalizam..uvredljivi grafiti, teške oštećene ikone, pokradene i opljačkane verski predmeti i dragocenosti, popaljene svete knjige, polupani krstovi...to je ta multikulturalnost kojom se Sarajevski muslimani hvale. To je prava istina o razaranju verskih objekata koju je svojim bezočnim lažima pokušao da prikrije ratni zločinac Alija Izetbegović, u narodu poznat i pod nadimkom "balkanski kasapin". Prilikom upada u srpska sela, mnoge crkve su do temelja spaljene i minirane kao što je slučaj sa pravoslavnom crkvom u Trnovu. Nju su u junu 1992. najpre razorili i demolirali a potom digli u vazduh muslimanski ekstremisti. Istog dana su mučili pa masakrirali pravoslavnog sveštenika, a zaklane su i dve starice koje su se molile u crkvi.
Ništa bolju sudbinu nije doživela ni opština Ilijaš. Pravoslavne svetinje su bile glavna meta muslimanskih granata koje su neprestano tukle po civilnim objektima. Godine 1996. muslimanski fanatici su uoči Vidovdana provalili u Hram svetoga proroka Ilije i delimično ga zapalili. Opljačkali su i uništili sve verske predmete i dragocenosti, lomili krstove... Crkvena opština je imala do rata 1992. godine tri zgrade: Svetosavski dom, prva srpska škola, sagrađen 1875. godine, koji je služio kao parohijski dom; parohijski dom, sagrađen 1925. godine, koji je služio kao sveštenički stan; parohijski dom (nekadašnja škola) sagrađen 1935. godine, služio je kao stan drugom svešteniku. Sve tri zgrade su 1996. godine devastirane i do temelja uništene posle ulaska muslimana. Napadi na ovaj verski objekat nastavljeni su do današnjeg dana..uvredljivi grafiti, kamenovanja, pljačke i devastiranja česta su pojava u ovom kraju. Tako je 2017. grupa muslimanskih ekstremista teško oskrnavila hram, a tom prilikom su oštećeni i Svetosavski dom, pomoćni objekti, kao i rasveta u porti hrama. Pričinjena je velika materijalna šteta budući da su vandali polupali prozore na oba objekta i porazbijali reflektore u crkvenom dvorištu.
Hram Svetih Apostola Petra i Pavla u Nisićima predstavlja jednu od najlepših građevina na području sarajevske regije. Izgrađena je početkom 20. veka a Ikone na ikonostasu je oslikao akademski slikar Spiridon Špiro Bocarić iz Sarajeva. Godinama su se ovde okupljali pravoslavni vernici iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Muslimanski ekstremisti su tokom 1995. porušili i do temelja razorili ovaj hram, uništene su svete knjige, crkveni predmeti, ikone...Ovde je služio i ruski monah Roman Mališev (25) kojeg su muslimanski ekstremisti svirepo ubili 15. oktobra 1994. u Nisićima.
Pravoslavna kapela u Lješevu više je puta bila na meti vandala koji su pokušali da demoliraju a poslednji događaj zabeležen je prošle godine kada je jedno lice pokušalo da zapali ovu pravoslavnu svetinju.
Ništa bolje nisu prošli ni katolički verski objekti. Muslimanske granate su tokom opsade vrlo često padale blizu župe svetog Marka, te su je delimično oštetile. Snažne detonacije uzrokovala su brojna oštećenja a vandalizam se nastavio i nakon 1996.
Gotovo sva pravoslavna (i pojedina katolička) groblja su tokom ratnog i poratnog perioda doživela teška oštećenja, tako da se mnogi grobovi i spomenici teško mogu prepoznati, a jedan deo je i ukraden. Fanatici su po spomen pločama iscrtavali uvredljive grafite, skrnavili ploče, prskali farbom i sprejevima počivališta mrtvih.
Hram Začeća svetog Jovana Krstitelja u Donjoj Zimči zapaljen je i demoliran 20. juna 1992. u napadu muslimanskih ekstremista na ovu svetinju. Selo se nalazilo pod muslimanskom kontrolom te je stradalo na samom početku rata.Svetinja je još tokom 1991. bila na meti vandala. Muslimani su polupali prozore, spaljivali dvorište, skrnavili nadgrobne spomenike čime su svoje bolesne namere pokazali još pre rata.
Ništa bolju sudbinu nije doživela ni opština Ilijaš. Pravoslavne svetinje su bile glavna meta muslimanskih granata koje su neprestano tukle po civilnim objektima. Godine 1996. muslimanski fanatici su uoči Vidovdana provalili u Hram svetoga proroka Ilije i delimično ga zapalili. Opljačkali su i uništili sve verske predmete i dragocenosti, lomili krstove... Crkvena opština je imala do rata 1992. godine tri zgrade: Svetosavski dom, prva srpska škola, sagrađen 1875. godine, koji je služio kao parohijski dom; parohijski dom, sagrađen 1925. godine, koji je služio kao sveštenički stan; parohijski dom (nekadašnja škola) sagrađen 1935. godine, služio je kao stan drugom svešteniku. Sve tri zgrade su 1996. godine devastirane i do temelja uništene posle ulaska muslimana. Napadi na ovaj verski objekat nastavljeni su do današnjeg dana..uvredljivi grafiti, kamenovanja, pljačke i devastiranja česta su pojava u ovom kraju. Tako je 2017. grupa muslimanskih ekstremista teško oskrnavila hram, a tom prilikom su oštećeni i Svetosavski dom, pomoćni objekti, kao i rasveta u porti hrama. Pričinjena je velika materijalna šteta budući da su vandali polupali prozore na oba objekta i porazbijali reflektore u crkvenom dvorištu.
Hram Svetih Apostola Petra i Pavla u Nisićima predstavlja jednu od najlepših građevina na području sarajevske regije. Izgrađena je početkom 20. veka a Ikone na ikonostasu je oslikao akademski slikar Spiridon Špiro Bocarić iz Sarajeva. Godinama su se ovde okupljali pravoslavni vernici iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Muslimanski ekstremisti su tokom 1995. porušili i do temelja razorili ovaj hram, uništene su svete knjige, crkveni predmeti, ikone...Ovde je služio i ruski monah Roman Mališev (25) kojeg su muslimanski ekstremisti svirepo ubili 15. oktobra 1994. u Nisićima.
Pravoslavna kapela u Lješevu više je puta bila na meti vandala koji su pokušali da demoliraju a poslednji događaj zabeležen je prošle godine kada je jedno lice pokušalo da zapali ovu pravoslavnu svetinju.
Ništa bolje nisu prošli ni katolički verski objekti. Muslimanske granate su tokom opsade vrlo često padale blizu župe svetog Marka, te su je delimično oštetile. Snažne detonacije uzrokovala su brojna oštećenja a vandalizam se nastavio i nakon 1996.
Gotovo sva pravoslavna (i pojedina katolička) groblja su tokom ratnog i poratnog perioda doživela teška oštećenja, tako da se mnogi grobovi i spomenici teško mogu prepoznati, a jedan deo je i ukraden. Fanatici su po spomen pločama iscrtavali uvredljive grafite, skrnavili ploče, prskali farbom i sprejevima počivališta mrtvih.
Hram Začeća svetog Jovana Krstitelja u Donjoj Zimči zapaljen je i demoliran 20. juna 1992. u napadu muslimanskih ekstremista na ovu svetinju. Selo se nalazilo pod muslimanskom kontrolom te je stradalo na samom početku rata.Svetinja je još tokom 1991. bila na meti vandala. Muslimani su polupali prozore, spaljivali dvorište, skrnavili nadgrobne spomenike čime su svoje bolesne namere pokazali još pre rata.
Crkva rođenja presvete Bogorodice u Čekrčićima, na granici Visokog i Ilijaša, više puta je bila meta muslimanskih fanatika. U svakom napadu je teško oštećena i oskrnavljena. "Najsvetiji dio u našem hramu je oskrnavljen. Časni presto koji je polomljen. Sve što se moglo u hramu sakupiti na jedno mjesto sve je zapaljeno, 11 ikona, jevanđelje, časni presto, bogslužbene knjige" - ispričao je 2017. Darko Danilović.
PROGON I ETNIČKO ČIŠĆENJE
Opština Ilijaš je školski primer etničkog čišćenja i nasilnog progona jedne etničke grupacije. Progon srpskog stanovništva iz Ilijaša započeo je još u proleće, u aprilu i maju 1992. kada je nekoliko hiljada Srba proterano sa svojih vekovnih ognjišta. Nasilni progon je nastavljen i narednih meseci. U strahu za svoje živote mnogi Srbi su bili prinuđeni da napuste svoje domove. Prema svedočenjima srpskih civila, progon je vršen različitim metodama sa ciljem da se zaplaši srpsko stanovništvo. Još u martu 1992. počinje naoružavanje muslimanskog stanovništva po selima oko grada. Noću su mitraljezima i automatskim oružjem pucali po srpskim kućama ili u pravcu srpskih sela, čime se strah među Srbima neprestano pojačavao. Bilo je tu otvorenih pretnji da se isele inače će svi biti pobijeni. U Misoči su gotovo svi Srbi proterani, a oni koji su ostali, nađeni su mrtvi. Bila je to jasna poruka. Konačni egzodus se dogodio reintegracijom 1996. kada je celokupno srpsko stanovništvo iz ove sarajevske opštine brutalno proterano. Nedeljama i mesecima ranije iz muslimanskog dela Sarajeva, stizale su užasne pretnje i upozorenja da "U Ilijašu ni kokoš neće ostati živa", zatim da onaj ko odluči da "ostane je potpisao smrtnu presudu". Sve ovo je uticalo na građane napuste grad u kojem su rođeni, u kojem su odraslu, u kojem su se školovali....za par dana Ilijaš je pokrila sablasna tišina. Muslimanski fanatici su dolaskom u Ilijaš počinili niz zločina i vandalskih akata. Pravoslavni hram je demoliran i zapaljen kao i još dva verska objekta. Devastirana su sva pravoslavna groblja, srpske kuće su pretvorene u buktinju i plamen..prethodno su, razume se, dobro opljačkane...
Prema popisu iz 1991. u Ilijašu je živelo 12 840 Srba i Jugoslovena, dok popis iz 2013. pokazuje da je u tom periodu živeo samo 421 stanovnik srpske nacionalnosti. Budući da je popis obavljen pre sedam godina, poslednji podaci govore da je i ovaj broj znatno smanjen. Povratnici u Ilijaš su suočeni sa brojnim problemima i diskriminacijom. Pretnje, nasrtaji i pljače redovna su pojava u ovom malom gradiću. Sistemski se radi na tome da se spreči povratak Srba u opštinu odakle su brutalno proterani.
Popis iz 2013. pokazuje kako su 20 srpskih naselja / sela postala bošnjačka, dok je šest sela potpuno zbrisano sa mape. Tako selo Čemerno više ne postoji jer su svi njegovi stanovnici pobijeni i proterani. Gradsko naselje Ilijaš, nekada većinsko srpsko mesto, od predratnih 4090 Srba, danas broji manje od sedamdeset duša. Srpsko selo Malešići, od predratnih 883 stanovnika danas broji blizu šezdeset duša. Ljubnići, čisto srpsko selo od 680 Srba, danas je postalo čisto muslimansko selo. Srpsko stanovništvo je pobijeno i proterano. I tako je sa svim drugim mestima.
Slična je situacija i sa hrvatskim stanovništvom. Popis iz 2013. pokazuje da je od predratnih 1736 Hrvata, ostalo svega 382-oje ljudi. Budući da je popis sproveden pre sedam godina, jasno je da je i ovaj broj znatno manji.
PRESUDE
Miodrag Lazić - "Dnevnik ratnog hirurga"
Dokumentarni film: "Mirjana"
Za opsadu Ilijaša, granatiranje grada i okolnih sela, za ubistvo 1200 ljudi,za logore, silovanje žena i devojčica, te nasilni progon i uništavanje verskih i kulturnih objekata i dobara, do danas nije donesena nijedna sudska presuda.
Tužilaštvo BiH optužilo je Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju, te Hamdiju Spahića da su krajem maja i u prvoj polovini juna 1992. godine, zajedno s drugim njima poznatim licima, svesno i voljno učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Čemerno.
Prema navodima optužnice, Hadžić je u to vreme bio komandant Prvog odreda "Sretno" Teritorijalne odbrane /TO/ Breza, kojem su bili potčinjeni pripadnici Prve i Druge čete TO-a Kakanj, prenosi Birn.
Turudić je, prema optužnici, obavljao funkciju komandira Druge čete TO-a Kakanj, dok su Smolo, Senad, Benjamin i Haris Sikira bili pripadnici drugog voda te čete.
Tužilaštvo BiH tereti Duraka, kao aktivnog policajca i rukovodioca pripadnika aktivnog i rezervnog sastava Stanice javne bezbednosti Ilijaš, čiji je pripadnik bio i Spahić, dok je Mirsad Bešlija optužen kao komandir čete TO Korita, koja je pripadala TO-u Ilijaš, a čiji su pripadnici bili i Nusret i Mirzet Bešlija.
Optužnica ih tereti da su 10. juna 1992. godine izvršili napad na selo Čemerno, pucanjem, bacanjem bombi, mučenjima, paljenjem pokretne i nepokretne imovine, što je dovelo do smrti 32 lica srpske nacionalnosti oba pola, među kojima je najmlađa žrtva imala 16, a najstarija više od 80 godina.
Optužen je i Nehru Ganić u svojstvu komandanta Opštinskog štaba TO Breza, koji se tereti da, iako je znao ili mogao znati da njegovi podređeni spremaju izvršenje napada na Čemerno, nije sprečio ovo krivično delo, odnosno nije kaznio izvršioce.
Izvori : Milivoje Ivanišević - "Srpska stratišta Sarajeva 1992-1995"
Republički centar - "Svjedoci govore"
Republički centar - "Svjedoci govore"
Miodrag Lazić - "Dnevnik ratnog hirurga"
Dokumentarni film: "Mirjana"





Užas,nad užasima! Večni mir ovim mučenicima,koji stradaše samo zato što su bili Srbi.
ОдговориИзбриши