GORAN JE HEROJ PRIJEDORA! RANJEN JE SA 32 METKA A I DANAS ŠALJE PORUKE MIRA I SUŽIVOTA!

U Prijedoru se obeležava dan Odbrane grada u znak sećanja na poginule pripadnike MUP-a i VRS koji su tog dana 1992. hrabro stali pred muslimanske agresore i spasili civilno stanovništvo od istrebljenja koje im je tog dana bilo namenjeno. U napadu agresora na Prijedor, poginulo je 18, a teško je ranjeno 26 građana srpske nacionalnosti. Među ranjenima je bio i vozač saniteta Opšte bolnice u Prijedoru Goran Dragojević koji je ranjen sa 32 metka

Goran Dragojević je heroj grada Prijedora! Ovaj poznati humanista, kosmopolita i čovek velikog srca simbol je čovečnosti i poštenja. On je u napadu muslimanskih agresora na Prijedor, dana 30. maja 1992. teško ranjen i to sa ukupno 32 metka ali je ipak uspeo da preživi. I danas neumorno svedoči o zlu koje je tog dana pretilo da pokori Prijedor.

Dana 22. maja 1992, u 19 časova, muslimanske paravojne formacije sa područja Hambarina izvršile su oružani napad na pripadnike Vojske Republike Srpske koji su se vraćali svojim kućama, dakle nisu bili na položajima. Napad na čelu sa Azizom Aliskovićem je izveden tako što su automobil u kojem su se vozili pripadnici VRS zaustavljen na kontrolnom punktu nelegalnih snaga, na izlazu iz prijedorskog polja, na kojem je otvorena vatra i pri tom su smrtno stradala dva pripadnika VRS a četvorica su ranjena.

U tom napadu poginuli su Radovan Milojica i Rade Lukić dok su Rade Milojica, Siniša Mijatović teže ranjeni, a Nedeljko Antunović i Milenko Lulić su lakše ranjeni.

Iako je krizni štab u Prijedoru tražio od mjesne zajednice Hambarine da se izruče krivci za napad, niko se nije odazvao pozivu.

U noći između nedelje i ponedeljka, oko 2 sata, izvršen je napad na kasarnu Žarko Zgonjanin i na pripadnike VRS. U isto vrijeme kad je iz naselja Gornja Puharska napadnuta kasarna trajao je i napad muslimanskih formacija u Kozarcu i Kevljanima, što govori o organizovanom napadu i sinhronizovanom djelovanju zelenih beretki. Svi napadi su uspješno odbijeni. Počinioci napada na kasarnu su pohapšeni a to su Senad Grozdanić, Dževad Grozdanić, Said Grozdanić i Hamdija Balić sa svojom grupom.

Deo muslimanskih snaga koji se povukao ispred vojske 28. maja na sastanku u šumi zvanoj „Panjik“na širem području reona Kurevo, organizovali su se i dogovorili da 30. maja u ranim jutarnjim satima napadnu sam grad Prijedor.

Napad na Prijedor krenuo je iz šume Panjik oko 4,00 časa, sa pet borbenih grupa. Prva grupa pod Slavkom Ećimovićem imala je zadatak da zauzme zgradu Doma oficira, most na reci Sani koji spaja naselje Tukovi sa Prijedorom, hotel Prijedor, a nakon toga da zauzmu Radio stanicu Prijedor. Druga grupa pod komandom Asima Muhića imala je zadatak da iz pravca reke Sane napadne zgradu Opštine i SJB, a treća grupa pod komandom Halima Mehića imala je isti zadatak, ali da napad izvrši iz pravca zgrade Rudnika željezne rude (RŽR). Četvrta grupa pod komandom Edina Čajića imala je zadatak da zauzme tzv. „Veliki nadvožnjak“i time prekine komunikaciju između naselja Urije, u kojem se nalazila kasarna i bolnica, i užeg centra Prijedora, kao i da se poveže sa paravojnim formacijama u naselju Donja Puharska. Peta grupa pod komandom  Kemala Alagića zvanim Divjak imala je zadatak da obezbjeđuje zauzete objekte.

Nakon ulaska ovih formacija u Prijedor došlo je do borbe  vojske i policije sa ovim grupama što je dovelo do pogibije 18 i ranjavanja oko 20 vojnika i policajaca. Sve grupe su uspjele da dođu do svojih ciljeva i nisu pazili u koga pucaju, da li su to vojnici i policajci ili civili ili čak kola Hitne pomoći. Pucali su i po srpskim kućama i stambenim zgradama gde su živeli civili.

Da muslimanskim vojnicima nije bilo važno u koga pucaju, dokazali su svojim napadom na sanitetsko vozilo hitne pomoći. Iako je na njemu bila oznaka Crvenog Krsta, osuli su paljbu koja je trajala prilično dugo sa ciljem da poubijaju sva lica, doktore i pacijente u vozilu. Na svu sreću unutra nije bilo više lica. Goran Dragojević je tog 30. maja 1992. godine, kao vozač saniteta Opšte bolnice, ranjen u napadu muslimanskih paravojnih formacija na Prijedor zadobivši rane od 32 metka. Dragojević je svedočio da je tog dana, rano ujutru, krenuo sanitetskim vozilom po ranjene do hotela u Prijedoru. - Tog dana sam se zatekao u bolnici, negdje oko pola pet ujutro, i dobio sam poziv da izvršim intervenciju jer je bilo ranjenih...naravno, nisam znao tada da je već izvršen napad na grad.

Goran je objasnio da se kretao vozilom sa upaljenim rotacionim svetlima, u belom mantilu i sa oznakom Crvenog krsta kada su ekstremisti otvorili vatru na njega.

''Kod podvožnjaka sreo sam grupu muslimanskih civila, koji su bili naoružani i to mi je bilo sumnjivo. Prolazeći pored njih, a nisam išao mnogo brzo, osuli su rafalnu paljbu po meni. Bilo ih je sa obe strane. U to doba sam imao 35 godina. Istog momenta mi je bila otkinuta desna ruka, desna noga a lijeva noga je imala prostrelnu ranu, pa stomak, vrat, grudni koš..Sa ranama po cijelom tijelu uspio sam vozilo dovesti do Policijske stanice, gdje sam krvario i čekao pomoć skoro sat vremena. Bio sam sat vremena u autu, krvario, tada je naišla jedna osoba i spašen sam, prebačen u bolnicu u Prijedor, tu su mi dali krv pa za Banju Luku a odatle hitno u Beograd'', prisetio se Goran, dodajući da je u Beogradu šest meseci bio nepokretan, a u bolnici je proveo godinu i po. 

- Svih 18 mjeseci u bolnici o meni se brinula doktorica porijeklom iz Prijedora, radila je u bolnici u Prijedoru pa se udala u Beograd, zvala se Sabiha i pazila me kao da mi je rođena majka. Po povratku u Prijedor obilazili su me prijatelji svih nacionalnosti. Moja poruka je da je svaki zločin počinila osoba, a ne narod. Nemojte dozvoliti nikome da upropasti vaš život i da vas zavadi s prijateljima druge nacionalnosti”, poručio je Goran mladima na jednoj od mnogobrojnih antiratnih tribina kojima je prisustvovao. Dragojević smatra da niko ne može tvrditi da napad na Prijedor nije bio organizovan, jer su se u grupi koja je njega presrela nalazili ljudi iz više prijedorskih naseljenih mesta, a ne slučajni prolaznici. - Najviše mi je žao što ti ekstremisti nikada nisu procesuirani...ne mogu ih nazvati ljudima čim su mogli pucati na sanitet a ja sam u tom sanitetu mogao voziti njihovu majku, sestru...Pucati na sanitetsko vozilo je  po svim ženevskim konvencijama ratni zločin. Niko od njih nije procesuiran iako ja znam ko je pucao na mene mada sam dobio obećanje da će biti podignuta optužnica protiv tih koji su počinili ovaj krvavi pir. - poručio je Goran u filmu "Priča o odbrani Prijedora", u produkciji RTRS.

“Ja sam se 1994. godine vratio hodajući prvo na štakama, poslije na štapu, ali pošto nisam mogao ništa da radim u bolnici, omogućili su mi da imam kafeteriju i tako obezbijedim sredstva za banju da mi oni ne moraju finansirati jer je bila teška situacija, a u banju sam morao dva puta godišnje”, priča Dragojević.

On kaže da su tolike traume ostale da i danas kad spava sanja svašta, deluje i da se, kako stari, sve teže kreće i funkcioniše.

Dragojević ističe da svake godine obeležava taj dan napada na Prijedor nastojeći da prenosi mladim generacijama da se to ne sme zaboraviti i da se treba masovnije obeležavati.

“Jer toga dana kada smo svi spavali, mi nikoga nismo dirali, mi smo bili napadnuti, i to iz više pravaca, što sam saznao kad sam se vratio sa liječenja. Oni nisu prezali ni od toga što sam bio pod rotacijom i u sanitetskom autu. Čak ima i zapis sa radio-veze, kada su pitali komandanta nekog svog da li da puste vozilo, a on je odgovorio da ne puštaju nikoga. To je kršenje međunarodne konvencije, jer sanitet ima svuda prolaz. Oni nisu tada znali da li ja možda vozim njihovu majku, dijete, oni su išli sa namjerom da ubiju. Niko me ne može uvjeriti da nisu, jer su pucali iz toliko oružja po meni. Sreća je što sam bio sam jer bi sigurno nastradao”, kaže Dragojević.

Ovaj veliki humanista, iako devedesetpostotni invalid, posvetio se aktivnom učešću na tribinima i konferencijama gde na osnovu vlastitog iskustva podučava mlade svih verskih konfesija, kako da budu bolji ljudi i kako međusobno da se poštuju i uvažavaju. I uprkos brojnim povredama koje je zadobio od suprotne strane, Goran je ostao veliki čovek opredeljen za suživot i međunacionalnu toleranciju. O tome u prilog govori i činjenica da među svojim prijateljima ima i Srbe i Muslimane i Hrvate. O njemu svi danas imaju lepo mišljenje i reči hvale. Gorana su prilikom gostovanja na tribinama za mlade podržavale i mnoge nevladine organizacije koje se bore za ljudska prava ali kada treba osuditi njegove napadače i ubice iz redova Armije BiH, tu njihova uloga staje. Nikada se niko od njih nije udostojio da makar osudi napad na Prijedor i zlo koje se spremalo srpskom civilnom stanovništvu, pucanje u sanitetsko vozilo, ubistvo, mučenje i ranjavanje pripadnika MUP-a i vojnika tog 30. maja 1992. kao i stradanje srpskog civilnog stanovništva u Prijedoru. 

Goran je o svom ranjavanju i zločinu svedočio više puta, čak i u Hagu, ali uprkos brojnim dokazima do danas niko nije procesuiran niti osuđen za napad na Prijedor, ubistvo i ranjavanje 44 ljudi.