Potočari, naseljeno mesto nadomak Srebrenice, jedno je velikih stratišta srpskog naroda tokom poslednjeg rata. Ovo mesto iako pretežno naseljeno Bošnjacima, ostalo je upamćeno po logoru kroz koji je prošlo na desetine srpskih civila i zarobljenika kao i po stravičnim zločinima koje su počinili pripadnici muslimanske "Armije BiH" u proleće i leto 1992.
Pre 28 godina u Potočarima kod Srebrenice formiran je jedan od najzloglasnijih logora za srpsko civilno stanovništvo. Ovde su pripadnici 28. divizije tzv. Armije BiH počinili neke od najstrašnijih zločina, a kroz logor je prošao veliki broj žena, staraca i dece. Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i nestalih lica RS, na području srebreničke regije je registrovano devet logora i zatočeničkih objekata gde su mučeni, zlostavljani i ubijani srpski civili i zarobljenici. Osim logora u Potočarima, u Srebrenici su funkcionisali i zloglasni logor u zgradi opštinskog suda koji je u narodu prozvan "Srebrenički Aušvic" zbog zločina koji su tamo činjeni, kao i logor u Stanici milicije.
Potočari su od samog početka rata postali glavno vojno uporište muslimanske vojske odakle su kretali svi napadi na srpska sela. Ovo ne treba biti čudno budući da je upravo ovde rođen Naser Orić, ratni komandant 28. divizije tzv. Armije BiH. Pripadnici ove armije su počinili užasne zločine nad srpskim stanovništvom. Prva žrtva u Srebrenici ali i čitavom Srednjem Podrinju bio je Ljubo Stjepanović, mladić srpske nacionalnosti koji je zverski ubijen 20. aprila 1992. od strane muslimanskih ekstremista u zasedi u Potočarima. Nedugo potom, 9. maja 1992. muslimanski vojnici su u Potočarima zapalili nepokretnog starca Miloša Zekića. Miloš je imao 78 godina i mučki je ubijen u svojoj porodičnoj kući. Izgoreo je zajedno sa svojom kućom. Tih dana u okolnim selima ubijeno je petnaestak starijih civila srpske nacionalnosti.
Već tada muslimanske snage započinju sa nasilnim progonom srpskog stanovništva iz ovog mesta i okolnih zaselaka. U Potočarima je početkom maja 1992. formiran logor u objektu "Pilićarnik" gde su vršena nečovečna postupanja, mučenja, silovanja, zlostavljanja i ubistva civila srpske nacionalnosti. Kroz logor je prošlo između šezdeset i stotinu civila, a procenjuje se da je tokom proleća i leta 1992. u Potočarima ubijeno najmanje 22-oje civila srpske nacionalnosti. Ovaj broj nije konačan budući da posmrtni ostaci mnogih civila i zarobljenika do danas nisu pronađeni te se mesto njihovog stradanja ne može precizno utvrditi. Po nekim informacijama, logor je funkcionisao sve do jula 1995. godine i do akcije "Krivaja 95".
20. maja 1992. muslimanski vojnici predvođeni Naserom Orićem izvršili su napad na srpsko selo Čumavići i tom prilikom porobili celokupno srpsko stanovništvo. Svih 35-oro meštana (uključujući trudnicu, petoro dece i nekoliko žena i staraca) ovog malog sela je odvedeno u logor "Pilićarnik" gde su danonoćno prebijani, mučeni i zlostavljani. Prema izjavi koju je Rodoljub Đukanović, tadašnji predsednik vlade opštine Bratunac da za medije TVNS što je zabeleženo i kamerama, lekarske službe su u razgovorima za razmenjenim logorašima utvrdili kako su najmanje dve žene srpske nacionalnosti, mlađe starosne dobi, tokom boravka u ovom logoru silovane. Žrtve su trpele zverska iživljavanja i mučenja.
Nevenka Vujadinović (1947) iz sela Čumavići jedna je preživelih logorašica iz Potočara i jedna brojnih žrtava najbrutalnijeg progona Srba na području Srebrenice u poslednjem ratu. Na početku rata je, kaže, sa porodicom preživela torture u zloglasnom bošnjačkom logoru "Pilićarnik", a po izlasku na slobodu nestao je njen suprug Nedeljko i ubijen sin Rajko. Iako je ogorčena što za zločine još niko nije odgovarao, spremna je, kaže, da svedoči o nedelima Nasera Orića i njegove vojske.
"Kada je Naser Orić početkom maja 1992. godine "očistio" od Srba sela Gnionu i Osredak, ostali smo u okruženju i nismo mogli pobjeći iz Čumavića. U selo je došao sa svojom vojskom. Prepoznala sam Hajru Bešića iz Bratunca i Avdu, ne znam mu prezime, iz Likara kod Potočara. Popisali su nas 20. maja 1992. i odveli u selo Bacuta, a odatle u logor "Pilićarnik", gdje smo ostali do 13. juna. Svi mještani, nas 35, među kojima petoro djece i trudnica, zatvoreni su u bivšu farmu koka nosilja vlasnika Azema Hadžovića. Tukli su sve sposobne muškarce, gasili cigarete po njihovom licu i rukama. Najstrašnije je bilo kada je jedan vojnik pred očima roditelja poveo do panja trogodišnju djevojčicu Ljiljanu prijeteći da će je zaklati. Mog djevera Mihaila su prebili od batina, a onda tražili da odluči kojeg će mu sina prvog zaklati - seća se Nevenka i napominje da je o detaljima iz tog mučilišta za Srbe već govorila u Sudu BiH. Kaže da u logor nije stizala hrana i da su svi srpski zatočenici, odmah poslije razmene, tražili lekarsku pomoć. "Preživjeli smo strašne psihičke i fizičke torture. Tukli su nas i zlostavljali dan i noć, psovali četničku majku i prijetili da će nas sve poklati - istakla je Nevenka i dodala da su neki meštani kasnije preminuli od posledica mučenja u tom logoru. Ova čestita žena je ispričala kako se nikada nije oslobodila straha koji je osetila kad je u Čumavićima videla muslimansku vojsku i njihovog komandanta Orića koji su, kaže, opljačkali i popalili srpske kuće u Čumavićima, a meštane odveli u logor.
"Nakon što smo izašli iz logora, otišli smo u selo Zalazje, gdje smo imali rodbinu. Samo mjesec kasnije Orić je upao s vojskom u to selo i poubijao sve što nije moglo pobeći. Na Petrovdan 1992. godine nestao je moj suprug Nedeljko, a skoro dvije decenije tragam za njegovim kostima" - očajna je Nevenka, u čijoj porodici je preživeo samo sin Simo.
Radinka Vujadinović je takođe preživela strahote u logoru u Potočarima. Oca Ristu Gvozdenovića sahranila je tek nakon dve decenije u Bratuncu. Njega su sa još dvojicom svojih komšija iz Sandića zarobili muslimanski vojnici početkom maja 1992. godine kod Srebrenice i od tada porodica, nije znala ništa o njemu.
- Onda su ih, prošle godine mislim, otkrili u nekom šipražju i DNK analizom u Tuzli utvrdili da je jedan od njih i moj otac. Moj tata je tada imao 70 godina, a pronađena mu je samo kičma, jedna čizma, ostaci džempera i kanap kojim je valjda bio vezan. Nije bilo glave, pa sam ga tako i sahranila. Bez glave - rekla je Radinka Vujadinović, čija je životna priča je zapravo mnogo stravičnija od stravične sudbine njenog oca.
Naime, ona je te 1992. godine, zajedno sa 34 ostalih meštana srpskog sela Čumavića kod Srebrenice zarobljena od strane jedinica Nasera Orića, a da bi sačuvala glave svojoj deci, tada trogodišnjoj kćerki Ljiljani i 17-godišnjem sinu Radenku, suprugu Radomira i njegovih roditelja, tri dana bila Naserov kurir!
- Lično mi je Naser zapretio da će mi prvo preklati najmlađe, onda starije dete, a zatim muža, pa svekrvu i svekra. U takvim trenucima ne razmišljate više o sebi - ispričala je ona u intervjuu za Vesti online. Jednom prilikom joj je zapretio "Ne dođeš li, zaklaću ti decu!".
- Celo selo Čumavići muslimani su zarobili negde posle Svete trojice. Ukupno nas je bilo 35, što muškaraca, a najviše starčadi, žena i dece. Moja Ljiljana je bila najmlađa. Sve su nas oterali u Gornje Potočare i sledećih sedam dana smo proveli u jednom kokošinjcu. Dnevno bi nam davali po koru hleba i kantu vode i to je bilo sve. I nuždu smo tu morali da vršimo, jer ljude su izvodili samo da bi ih mučili, a to je trajalo dan i noć - priča Radinka koja o ovome prvi put priča za neki medij, a prethodno je detaljno sve kazala haškim istražiteljima pa je trebalo da bude svedok na suđenju Naseru Oriću u Hagu. Radinka tih sedam dana opisuje kao sedam dana pakla. Ništa bolje nije prošao ni njen stariji sin, suprug Radomir kome su gasili cigarete po celom telu, ali ni mladić Rajko Vujadinović koga su ne samo krvnički tukli, već mu je jedan od najbližih Orićevih saradnika, Hajro Bešić, stavio glavu na panj i zamahivao sekirom.
- Sve su to gledale njegova trudna supruga, i majka Nevenka. Moli Nevenka tog Hajru da joj poštedi sina, a on se smeje. Kada se pojavio Naser Orić ona i njega počela da kumi i moli, a on je gleda i odmahuje glavom: "Ne vredi, moramo da ga tučemo." Krv lije sa tog dečka, a Nevenka cvili. Valjda su ga te suze omekšale pa je popustio. I stvarno, tog Rajka ne bi ni takli dok je on bio u selu. Ali, kad ne bi bio tu, onda bi to stravično bilo - priča Radinka, koja će uskoro i sama proći kroz pravi pakao.
U napadima muslimanskih snaga iz Srebrenice, Radinki nije stradao samo otac, već i sestra i dva brata. Sestru, Nevenku Đukanović su ubili u Kravici, na Božić 1992. godine. "Mlađeg brata Jakova ubili su nedaleko kod Bratunca, a mlađeg, Dragu su zaklali kod kuće, 15 dana pre nego što će nas zarobiti. Ostao mu sin dve godine. Sestru Nevenku mi još nisu pronašli. Neki kažu da su i njoj odsekli glavu - veli Radinka.
Tačno 28 godina Milka Kovačić čeka bar da sahrani kosti svoga supruga. Najviše je, kaže, boli što ne može da poseti njegov grob. Božidar Kovačić iz Zagona nestao je u napadu muslimanskih oružanih snaga iz Srebrenice i susednih sela kada su ubili 15 srpskih civila.
- Te 1992. je Božidar nestao, i djeca mala su znala da je učitelj, tako da bi stvarno bilo fer da dobijem te posmrtne ostatke,Moj muž je zarobljen i bio je izložen toturi u zloglasnom logoru "pilićarnik" u Gornjim Potočarima kod Srebrenice za što postoje svjedoci. Prema informacijama koje sam dobila iz više izvora, ubijen je u dvorištu Azema Adžovića u kojoj je bila komanda lokalne muslimanske jedinice. O svemu postoje dokazi, ali se ne zna gdje su njegovi posmrtni ostaci - rekla je Kovačićeva. Božidar je bio učitelj i prosvetni radnik, radio je u Tegarama, tamo je učio jednako i srpsku i bošnjačku decu a na životni put put je izveo veliki broj generacija. Bio je voljen i poštovan od svojih sugrađana, a i danas ga svi pamte i spominju samo po dobru. Penzionera Dragomira Mitrovića (74) muslimanski vojnici su zarobili 15. juna 1992. dok je čuvao ovce. Odveden je u Potočare gde je najverovatnije mučen i ubijen a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
Među prvim povratnicima u Srebrenicu, tog jula 1995. bila je i Milica Stjepanović čiji su suprug Mihailo Stjepanović, zvani Bata (42) i njegova majka Anđelija (74) ipak ostali u gradu. Neki Bošnjaci su posvedočili kako su oboje odvedeni u Potočare, mučeni pa streljani. U emisiji "Podrinjska Sjećanja", autorke Mire Lolić Močević, Milica Stjepanović je ispričala kako je njen suprug bio izuzetno poštovan i cenjen u Srebrenici i kako su ga svi znali kao dobrog čoveka koji je svima pomagao. "1992. ja sam radila u opštini i ništa nisam bila obavještena, samo su rekli sklanjajte se djeca i žene. Moj suprug je tu bio sa majkom i oni su ostali na svom ognjištu, nisu želeli da napuste svoje ognjište. Ja sam otišla sa djecom u Ljuboviju u izbjeglištvo. Poslednji put sam kontaktirala sa suprugom u julu, on me je zvao ali se to brzo prekinulo i nisam ga više od juna 1992. čula."
Milica je ispričala kako se u Srebrenicu vratila 1995.
- Slušala sam kako je Srebrenica bila zaštićena zona, neke su porodice i izašle iz Srebrenice. Zato sam bila uverena da ću tamo zateći i supruga i svekrvu, međutim, kada se moglo doći u Srebrenicu ja sam bila među prvima kako bih videla jesu li živi, kakva je njihova sudbina...sve sam se nadala, možda su ipak ostali živi. Međutim, nije ih bilo. Kuća je bila sva rasturena, pola kuće je bilo otkriveno, nije bilo crijepa..u kući je bio haos. Pričalo se da je ovdje bilo mnogo porodica ali ja njih nisam zatekla - ispričala je Milica. Ona navodi kako se svuda raspitivala o sudbini supruga i svekrve, ali odgovora nije bilo. Oni su samo odmahivali rukom. - Pitala sam i poznanike i kolege, ali svi su govorili kako niko ništa ne zna. To me je začudilo da niko ništa ne zna. Onda sam kupila knjigu Ibrana Mustafića "Planirani haos" koji je inače bio moj kolega i u knjizi sam pročitala da su oboje pobijeni u Potočarima. Tela najmilijih nisam pronašla do dan danas. Oni se vode kao nestali, svih sam obavijestila i Crveni Krst..svugdje sam bila. Niko od međunarodnih organizacija me nikada nije kontaktirao niti bilo šta pitao... Ja znam da ja i moja porodica nismo nikada nikome ništa nažao i loše učinili i nije mi teško živeti u Srebrenici. Ja sam pravedna i ne stidim se nikoga. Voljela bih naći kosti i makar neki odjevni materijal, mnogo bi mi značilo da znam gdje da odem na grob...svako veče kad legnem, bili mi veseli ili ne, uvijek pomislim gdje li su oni, šta li je sa njima..voljela bih da ih sahranim - kroz suze je ispričala Milica Stjepanović.
Na crnom spisku srebreničkih žrtava nalazi se i ime devojke Rade Mlađenović. Rada je imala samo devetnaest godina kada je na svirep i podmukao način ubijena 13. juna 1992. na svom kućnom pragu. Rada Mlađenović je bila učenica, veoma uzoran đak, kulturna i vaspitana devojka. Živela je sa porodicom u nadomak Potočara. Život u ovom kraju je početkom 1992. postao nesnošljiv i težak za Srbe budući da su ovde bili skoncentrisani neprijateljski vojnici i da su upravo odatle kretali napadi na srpska sela prilikom čega su ubijani mnogi meštani. Tog 13. juna 1992. grupa naoružanih muslimanskih ekstremista iz Potočara izvršila je napad na ovo nebranjeno selo. Rada je tom prilikom usmrćena hicima iz vatrenog oružja a od zadobijenih povreda je preminula na licu mesta. Konstatovana joj je prostrelna rana što je i opisano u knjizi "Mrtvi vječna opomena živima" autora Zorana Stankovića i Miroslava Jankovića. Za ovaj zločin do danas niko nije odgovarao niti je procesuiran.
Na samom početku rata 1992. u Potočarima su ubijeni i civili i zarobljenici Svetozar Nikolić. Miljan Milović, Đorđe Ignjatijević, Aleksandar Đorđević, Branko Kablimović, Blagoje Živanović, Biljana Matić, Gojko Todorović, Vojislav Milošević i mnogi drugi.
U Potočarima i okolnim bošnjačkim selima koja su predstavljala jaka vojna uporišta, postojalo je dosta uskladištenog oružja i municije, tu su bile skoncentrisane glavne vojne snage tzv. Armije BiH. Upravo zbog te činjenice kao i zbog stravičnih zločina počinjenih nad srpskim civilnim stanovništvom, Ujedinjene Nacije su u aprilu 1993. donele hitnu naredbu da se čitav rejon Srebrenice demilitaruzuje, što bošnjačka javnost svesno godinama prećutkuje. Demilitarizacija nikada nije do kraja sprovedena, te je do kraja 1995. ubijen veliki broj civila srpske nacionalnosti.
Izvor: Milivoje Ivanišević - "Hronika našeg groblja"
NSPM : "Nekažnjeni zločini nad Srbima u Podrinju"
RTRS: "Kovačić: Kako su posmrtni ostaci srpskih žrtava iz Podrinja stigli u Visoko?"
Vesti Online: "Ispovest Radinke Vujadinović iz Srebrenice : Za spas dece služila krvniku"
Pre 28 godina u Potočarima kod Srebrenice formiran je jedan od najzloglasnijih logora za srpsko civilno stanovništvo. Ovde su pripadnici 28. divizije tzv. Armije BiH počinili neke od najstrašnijih zločina, a kroz logor je prošao veliki broj žena, staraca i dece. Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i nestalih lica RS, na području srebreničke regije je registrovano devet logora i zatočeničkih objekata gde su mučeni, zlostavljani i ubijani srpski civili i zarobljenici. Osim logora u Potočarima, u Srebrenici su funkcionisali i zloglasni logor u zgradi opštinskog suda koji je u narodu prozvan "Srebrenički Aušvic" zbog zločina koji su tamo činjeni, kao i logor u Stanici milicije.
Potočari su od samog početka rata postali glavno vojno uporište muslimanske vojske odakle su kretali svi napadi na srpska sela. Ovo ne treba biti čudno budući da je upravo ovde rođen Naser Orić, ratni komandant 28. divizije tzv. Armije BiH. Pripadnici ove armije su počinili užasne zločine nad srpskim stanovništvom. Prva žrtva u Srebrenici ali i čitavom Srednjem Podrinju bio je Ljubo Stjepanović, mladić srpske nacionalnosti koji je zverski ubijen 20. aprila 1992. od strane muslimanskih ekstremista u zasedi u Potočarima. Nedugo potom, 9. maja 1992. muslimanski vojnici su u Potočarima zapalili nepokretnog starca Miloša Zekića. Miloš je imao 78 godina i mučki je ubijen u svojoj porodičnoj kući. Izgoreo je zajedno sa svojom kućom. Tih dana u okolnim selima ubijeno je petnaestak starijih civila srpske nacionalnosti.
Već tada muslimanske snage započinju sa nasilnim progonom srpskog stanovništva iz ovog mesta i okolnih zaselaka. U Potočarima je početkom maja 1992. formiran logor u objektu "Pilićarnik" gde su vršena nečovečna postupanja, mučenja, silovanja, zlostavljanja i ubistva civila srpske nacionalnosti. Kroz logor je prošlo između šezdeset i stotinu civila, a procenjuje se da je tokom proleća i leta 1992. u Potočarima ubijeno najmanje 22-oje civila srpske nacionalnosti. Ovaj broj nije konačan budući da posmrtni ostaci mnogih civila i zarobljenika do danas nisu pronađeni te se mesto njihovog stradanja ne može precizno utvrditi. Po nekim informacijama, logor je funkcionisao sve do jula 1995. godine i do akcije "Krivaja 95".
20. maja 1992. muslimanski vojnici predvođeni Naserom Orićem izvršili su napad na srpsko selo Čumavići i tom prilikom porobili celokupno srpsko stanovništvo. Svih 35-oro meštana (uključujući trudnicu, petoro dece i nekoliko žena i staraca) ovog malog sela je odvedeno u logor "Pilićarnik" gde su danonoćno prebijani, mučeni i zlostavljani. Prema izjavi koju je Rodoljub Đukanović, tadašnji predsednik vlade opštine Bratunac da za medije TVNS što je zabeleženo i kamerama, lekarske službe su u razgovorima za razmenjenim logorašima utvrdili kako su najmanje dve žene srpske nacionalnosti, mlađe starosne dobi, tokom boravka u ovom logoru silovane. Žrtve su trpele zverska iživljavanja i mučenja.
Nevenka Vujadinović (1947) iz sela Čumavići jedna je preživelih logorašica iz Potočara i jedna brojnih žrtava najbrutalnijeg progona Srba na području Srebrenice u poslednjem ratu. Na početku rata je, kaže, sa porodicom preživela torture u zloglasnom bošnjačkom logoru "Pilićarnik", a po izlasku na slobodu nestao je njen suprug Nedeljko i ubijen sin Rajko. Iako je ogorčena što za zločine još niko nije odgovarao, spremna je, kaže, da svedoči o nedelima Nasera Orića i njegove vojske.
"Kada je Naser Orić početkom maja 1992. godine "očistio" od Srba sela Gnionu i Osredak, ostali smo u okruženju i nismo mogli pobjeći iz Čumavića. U selo je došao sa svojom vojskom. Prepoznala sam Hajru Bešića iz Bratunca i Avdu, ne znam mu prezime, iz Likara kod Potočara. Popisali su nas 20. maja 1992. i odveli u selo Bacuta, a odatle u logor "Pilićarnik", gdje smo ostali do 13. juna. Svi mještani, nas 35, među kojima petoro djece i trudnica, zatvoreni su u bivšu farmu koka nosilja vlasnika Azema Hadžovića. Tukli su sve sposobne muškarce, gasili cigarete po njihovom licu i rukama. Najstrašnije je bilo kada je jedan vojnik pred očima roditelja poveo do panja trogodišnju djevojčicu Ljiljanu prijeteći da će je zaklati. Mog djevera Mihaila su prebili od batina, a onda tražili da odluči kojeg će mu sina prvog zaklati - seća se Nevenka i napominje da je o detaljima iz tog mučilišta za Srbe već govorila u Sudu BiH. Kaže da u logor nije stizala hrana i da su svi srpski zatočenici, odmah poslije razmene, tražili lekarsku pomoć. "Preživjeli smo strašne psihičke i fizičke torture. Tukli su nas i zlostavljali dan i noć, psovali četničku majku i prijetili da će nas sve poklati - istakla je Nevenka i dodala da su neki meštani kasnije preminuli od posledica mučenja u tom logoru. Ova čestita žena je ispričala kako se nikada nije oslobodila straha koji je osetila kad je u Čumavićima videla muslimansku vojsku i njihovog komandanta Orića koji su, kaže, opljačkali i popalili srpske kuće u Čumavićima, a meštane odveli u logor.
"Nakon što smo izašli iz logora, otišli smo u selo Zalazje, gdje smo imali rodbinu. Samo mjesec kasnije Orić je upao s vojskom u to selo i poubijao sve što nije moglo pobeći. Na Petrovdan 1992. godine nestao je moj suprug Nedeljko, a skoro dvije decenije tragam za njegovim kostima" - očajna je Nevenka, u čijoj porodici je preživeo samo sin Simo.
Radinka Vujadinović je takođe preživela strahote u logoru u Potočarima. Oca Ristu Gvozdenovića sahranila je tek nakon dve decenije u Bratuncu. Njega su sa još dvojicom svojih komšija iz Sandića zarobili muslimanski vojnici početkom maja 1992. godine kod Srebrenice i od tada porodica, nije znala ništa o njemu.
- Onda su ih, prošle godine mislim, otkrili u nekom šipražju i DNK analizom u Tuzli utvrdili da je jedan od njih i moj otac. Moj tata je tada imao 70 godina, a pronađena mu je samo kičma, jedna čizma, ostaci džempera i kanap kojim je valjda bio vezan. Nije bilo glave, pa sam ga tako i sahranila. Bez glave - rekla je Radinka Vujadinović, čija je životna priča je zapravo mnogo stravičnija od stravične sudbine njenog oca.
Naime, ona je te 1992. godine, zajedno sa 34 ostalih meštana srpskog sela Čumavića kod Srebrenice zarobljena od strane jedinica Nasera Orića, a da bi sačuvala glave svojoj deci, tada trogodišnjoj kćerki Ljiljani i 17-godišnjem sinu Radenku, suprugu Radomira i njegovih roditelja, tri dana bila Naserov kurir!
- Lično mi je Naser zapretio da će mi prvo preklati najmlađe, onda starije dete, a zatim muža, pa svekrvu i svekra. U takvim trenucima ne razmišljate više o sebi - ispričala je ona u intervjuu za Vesti online. Jednom prilikom joj je zapretio "Ne dođeš li, zaklaću ti decu!".
- Celo selo Čumavići muslimani su zarobili negde posle Svete trojice. Ukupno nas je bilo 35, što muškaraca, a najviše starčadi, žena i dece. Moja Ljiljana je bila najmlađa. Sve su nas oterali u Gornje Potočare i sledećih sedam dana smo proveli u jednom kokošinjcu. Dnevno bi nam davali po koru hleba i kantu vode i to je bilo sve. I nuždu smo tu morali da vršimo, jer ljude su izvodili samo da bi ih mučili, a to je trajalo dan i noć - priča Radinka koja o ovome prvi put priča za neki medij, a prethodno je detaljno sve kazala haškim istražiteljima pa je trebalo da bude svedok na suđenju Naseru Oriću u Hagu. Radinka tih sedam dana opisuje kao sedam dana pakla. Ništa bolje nije prošao ni njen stariji sin, suprug Radomir kome su gasili cigarete po celom telu, ali ni mladić Rajko Vujadinović koga su ne samo krvnički tukli, već mu je jedan od najbližih Orićevih saradnika, Hajro Bešić, stavio glavu na panj i zamahivao sekirom.
- Sve su to gledale njegova trudna supruga, i majka Nevenka. Moli Nevenka tog Hajru da joj poštedi sina, a on se smeje. Kada se pojavio Naser Orić ona i njega počela da kumi i moli, a on je gleda i odmahuje glavom: "Ne vredi, moramo da ga tučemo." Krv lije sa tog dečka, a Nevenka cvili. Valjda su ga te suze omekšale pa je popustio. I stvarno, tog Rajka ne bi ni takli dok je on bio u selu. Ali, kad ne bi bio tu, onda bi to stravično bilo - priča Radinka, koja će uskoro i sama proći kroz pravi pakao.
U napadima muslimanskih snaga iz Srebrenice, Radinki nije stradao samo otac, već i sestra i dva brata. Sestru, Nevenku Đukanović su ubili u Kravici, na Božić 1992. godine. "Mlađeg brata Jakova ubili su nedaleko kod Bratunca, a mlađeg, Dragu su zaklali kod kuće, 15 dana pre nego što će nas zarobiti. Ostao mu sin dve godine. Sestru Nevenku mi još nisu pronašli. Neki kažu da su i njoj odsekli glavu - veli Radinka.
Tačno 28 godina Milka Kovačić čeka bar da sahrani kosti svoga supruga. Najviše je, kaže, boli što ne može da poseti njegov grob. Božidar Kovačić iz Zagona nestao je u napadu muslimanskih oružanih snaga iz Srebrenice i susednih sela kada su ubili 15 srpskih civila.
- Te 1992. je Božidar nestao, i djeca mala su znala da je učitelj, tako da bi stvarno bilo fer da dobijem te posmrtne ostatke,Moj muž je zarobljen i bio je izložen toturi u zloglasnom logoru "pilićarnik" u Gornjim Potočarima kod Srebrenice za što postoje svjedoci. Prema informacijama koje sam dobila iz više izvora, ubijen je u dvorištu Azema Adžovića u kojoj je bila komanda lokalne muslimanske jedinice. O svemu postoje dokazi, ali se ne zna gdje su njegovi posmrtni ostaci - rekla je Kovačićeva. Božidar je bio učitelj i prosvetni radnik, radio je u Tegarama, tamo je učio jednako i srpsku i bošnjačku decu a na životni put put je izveo veliki broj generacija. Bio je voljen i poštovan od svojih sugrađana, a i danas ga svi pamte i spominju samo po dobru. Penzionera Dragomira Mitrovića (74) muslimanski vojnici su zarobili 15. juna 1992. dok je čuvao ovce. Odveden je u Potočare gde je najverovatnije mučen i ubijen a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
Među prvim povratnicima u Srebrenicu, tog jula 1995. bila je i Milica Stjepanović čiji su suprug Mihailo Stjepanović, zvani Bata (42) i njegova majka Anđelija (74) ipak ostali u gradu. Neki Bošnjaci su posvedočili kako su oboje odvedeni u Potočare, mučeni pa streljani. U emisiji "Podrinjska Sjećanja", autorke Mire Lolić Močević, Milica Stjepanović je ispričala kako je njen suprug bio izuzetno poštovan i cenjen u Srebrenici i kako su ga svi znali kao dobrog čoveka koji je svima pomagao. "1992. ja sam radila u opštini i ništa nisam bila obavještena, samo su rekli sklanjajte se djeca i žene. Moj suprug je tu bio sa majkom i oni su ostali na svom ognjištu, nisu želeli da napuste svoje ognjište. Ja sam otišla sa djecom u Ljuboviju u izbjeglištvo. Poslednji put sam kontaktirala sa suprugom u julu, on me je zvao ali se to brzo prekinulo i nisam ga više od juna 1992. čula."
Milica je ispričala kako se u Srebrenicu vratila 1995.
- Slušala sam kako je Srebrenica bila zaštićena zona, neke su porodice i izašle iz Srebrenice. Zato sam bila uverena da ću tamo zateći i supruga i svekrvu, međutim, kada se moglo doći u Srebrenicu ja sam bila među prvima kako bih videla jesu li živi, kakva je njihova sudbina...sve sam se nadala, možda su ipak ostali živi. Međutim, nije ih bilo. Kuća je bila sva rasturena, pola kuće je bilo otkriveno, nije bilo crijepa..u kući je bio haos. Pričalo se da je ovdje bilo mnogo porodica ali ja njih nisam zatekla - ispričala je Milica. Ona navodi kako se svuda raspitivala o sudbini supruga i svekrve, ali odgovora nije bilo. Oni su samo odmahivali rukom. - Pitala sam i poznanike i kolege, ali svi su govorili kako niko ništa ne zna. To me je začudilo da niko ništa ne zna. Onda sam kupila knjigu Ibrana Mustafića "Planirani haos" koji je inače bio moj kolega i u knjizi sam pročitala da su oboje pobijeni u Potočarima. Tela najmilijih nisam pronašla do dan danas. Oni se vode kao nestali, svih sam obavijestila i Crveni Krst..svugdje sam bila. Niko od međunarodnih organizacija me nikada nije kontaktirao niti bilo šta pitao... Ja znam da ja i moja porodica nismo nikada nikome ništa nažao i loše učinili i nije mi teško živeti u Srebrenici. Ja sam pravedna i ne stidim se nikoga. Voljela bih naći kosti i makar neki odjevni materijal, mnogo bi mi značilo da znam gdje da odem na grob...svako veče kad legnem, bili mi veseli ili ne, uvijek pomislim gdje li su oni, šta li je sa njima..voljela bih da ih sahranim - kroz suze je ispričala Milica Stjepanović.
Na crnom spisku srebreničkih žrtava nalazi se i ime devojke Rade Mlađenović. Rada je imala samo devetnaest godina kada je na svirep i podmukao način ubijena 13. juna 1992. na svom kućnom pragu. Rada Mlađenović je bila učenica, veoma uzoran đak, kulturna i vaspitana devojka. Živela je sa porodicom u nadomak Potočara. Život u ovom kraju je početkom 1992. postao nesnošljiv i težak za Srbe budući da su ovde bili skoncentrisani neprijateljski vojnici i da su upravo odatle kretali napadi na srpska sela prilikom čega su ubijani mnogi meštani. Tog 13. juna 1992. grupa naoružanih muslimanskih ekstremista iz Potočara izvršila je napad na ovo nebranjeno selo. Rada je tom prilikom usmrćena hicima iz vatrenog oružja a od zadobijenih povreda je preminula na licu mesta. Konstatovana joj je prostrelna rana što je i opisano u knjizi "Mrtvi vječna opomena živima" autora Zorana Stankovića i Miroslava Jankovića. Za ovaj zločin do danas niko nije odgovarao niti je procesuiran.
Na samom početku rata 1992. u Potočarima su ubijeni i civili i zarobljenici Svetozar Nikolić. Miljan Milović, Đorđe Ignjatijević, Aleksandar Đorđević, Branko Kablimović, Blagoje Živanović, Biljana Matić, Gojko Todorović, Vojislav Milošević i mnogi drugi.
U Potočarima i okolnim bošnjačkim selima koja su predstavljala jaka vojna uporišta, postojalo je dosta uskladištenog oružja i municije, tu su bile skoncentrisane glavne vojne snage tzv. Armije BiH. Upravo zbog te činjenice kao i zbog stravičnih zločina počinjenih nad srpskim civilnim stanovništvom, Ujedinjene Nacije su u aprilu 1993. donele hitnu naredbu da se čitav rejon Srebrenice demilitaruzuje, što bošnjačka javnost svesno godinama prećutkuje. Demilitarizacija nikada nije do kraja sprovedena, te je do kraja 1995. ubijen veliki broj civila srpske nacionalnosti.
NASILJE NAD SRBIMA U POTOČARIMA NASTAVLJENO I GODINAMA NAKON RATA
Srpski povratnici doživeli su brojne napade od strane muslimana iz Potočara i nakon završetka rata. Prebijanja, vređanja na nacionalnoj osnovi, napadi na srpsku imovinu bili su česte i svakodnevna pojava. Od nasilja nisu bila pošteđena čak ni deca. Bošnjacima nije bilo dovoljno što su popalili i opljačkali sve srpske zaseoke, kuće, objekte i imanja, što su otuđili i prisvojili tuđu imovinu, što su mnoge majke ostavile bez dece već su svoj teror nastavili da šire i kasnije. Meštani ovog kraja i dalje pamte zversko prebijanje penzionera Slavoljuba Obradovića (60) iz srebreničkog sela Studenac. Njega je 2012. grupa bošnjačkih mladića pretukla u Potočarima samo zato što je Srbin, a zbog težih povreda glave prevezen je u zvorničku bolnicu. - Obradović je imao manju ogrebotinu na lijevoj polovini čela i desnoj obrvi, ali je ispod lijevog oka imao ogroman podliv i cijela lijeva strana lica je otečena, sa više prskotina kože. Na dodir se moglo procijeniti da se najvjerovatnije radi o višestrukim prelomima kostiju lijeve strane lica - rekla je tada doktorka Stjepić, ističući da je kod Obradovića konstatovano neprekidno krvarenje iz usta.
Predsednik opštinske Boračke organizacije Gojko Simić iz Studenca, istakao je tada da su postali nepodnošljivi pritisci Bošnjaka na Srbe u Studencu.
- Za posljednjih sedam dana oskrnavljeni su srpski grobovi i kamenovana dva putnička vozila, a sinoć je Obradović brutalno pretučen u centru Potočara. To Bošnjaci rade s ciljem da prisilno isele povratnike iz jedinog srpskog sela na području Potočara - rekao je tada Simić, ocenjujući da su međunacionalni odnosi u tom delu Srebrenice "užasno loši".
KULTURA SEĆANJA NA VRLO NISKOM NIVOU
U Potočarima je otvoren memorijalni centar gde su sahranjene bošnjačke žrtve koje su poginule i stradale u julu 1995. dok je porodicama ubijenih Srba zabranjeno da obeleže svoja stratišta. Na mestu nekadašnjeg logora za Srbe ne postoji nikakvo spomen obeležje. Udruženje "Istočna Alternativa" na čelu sa Vojinom Pavlovićem, istaknutim borcem za pravdu i istinu, pokušali su nekoliko puta da posete ovo veliko stratište Srba i podsete na nekažnjene zločine ali im policija to nije dozvolila budući da su se tamošnji Bošnjaci organizovali da prave nerede. Istovremeno, muslimanska udruženja nesmetano već godinama posećuju Kravicu, srpsko selo koje su srebrenički muslimani spalili na Božić 1993. pobivši tom prilikom 49 civila od 4 do 89 godina. Rukovodstvo grada Srebrenice ima zadatak da među značajne datume koje se tiču obeležavanja stradanja srpskog naroda uvrste i jedan dan kada bi se sećali ubijenih i zlostavljanih Srba u Potočarima. U novoizgrađenoj crkvi trebalo bi postaviti spomen obeležje u znak sećanja na ubijene, mučene i zlostavljane Srbe koji bi služio kao opomena svim mlađim generacije kako se zlo više nikada i nikome ne bi ponovilo. Izvor: Milivoje Ivanišević - "Hronika našeg groblja"
NSPM : "Nekažnjeni zločini nad Srbima u Podrinju"
RTRS: "Kovačić: Kako su posmrtni ostaci srpskih žrtava iz Podrinja stigli u Visoko?"
Vesti Online: "Ispovest Radinke Vujadinović iz Srebrenice : Za spas dece služila krvniku"
Коментари
Постави коментар