Пређи на главни садржај

SEĆANJE NA HEROJA: PUCAJUĆI U ZORANA KARLICU, BOŠNJACI SU PUCALI U MIR!

Građani Prijedora i čitave Republike Srpske nikada neće zaboraviti majora Zorana Karlicu, čoveka koji je položio život za otadžbinu kako bi ovaj narod danas živeo u miru i slobodi. Zoran je teško ranjen u svom gradu 30. maja 1992. u napadu terorista a od zadobijenih rana preminuo je nekoliko dana kasnije. Sećanja na ovog heroja ne blede ni nakon tri decenije. Njegovo ime ostalo je i ostaće večno zlatnim slovima zapisano u istoriji srpskog naroda 





Polaganjem venaca i paljenjem sveća kod centralnog spomen-obeležja borcima Odbrambeno- otadžbinskog rata, bivši pripadnici Izviđačko-diverzantske čete „Major Zoran Karlica” svake godine obeležavaju Dan svoje jedinice. 


– Ovo je već 24. godina nakon rata da se nekadašnji saborci okupe i prisjete onih koji više nisu među njima. U ratu su poginula 22 pripadnika naše čete, međutim u poratnim godinama ih je preminulo 49. lako nas je sve manje, mi se okupljamo svake godine i polažemo vijence za sve pale borce Odbrambeno-otadžbinskog rata, ali upalimo svijeće i za one ratne drugove koji su u međuvremenu umrli – rekao je Darko Kačavenda prošle godine na obeležavanju.

Zahvalnost što se svih ovih godina, bez obzira na privatne ili zdravstvene probleme, i dalje okupljaju nekadašnji saborci njegovog oca, izrazio je Duško Kartica koji je rekao da njemu i njegovoj porodici to mnogo znači. Poručnik Dragoljub Rosić, koji je neko vreme bio pomoćnik komandanta Zorana Karlice, rekao je da godišnjim sastajanjem i evociranjem uspomena ne daju da njihova borba, žrtve i poginuli saborci padnu u zaborav. Ova četa je pripadala 43. prljedorskoj motorizovanoj brigadi, a osnovana je 16. septembra 1991. godine. Na zapadnoslavonskom ratištu kroz redove ove jedinice prošlo je oko 220 saboraca.

Ovo okupljanje imalo je za cilj da evocira sećanja na komandira majora Zorana Karlicu koji je svojim delima zadužio Prijedor, Krajinu ali i čitav srpski narod. Zoran je čitav život bio opredeljen za mir i tolerancije a ovakve principe je proklamovao i tokom ratnih sukoba. Nažalost, druga strana nije pristajala na mir i zato je brutalno ubijen. Tog 30. maja 1992. godine naoružani muslimanski ekstremisti SDA, pripadnici Zelenih beretki i bojovnici HDZ-a predvođeni kriminalcem Slavkom Ećimovićem u ranim jutarnjim časovima napadaju Prijedor forsirajući rijeku Sanu na nekoliko mesta. Došli su tog dana da ponove Bradinu, kako su se sami hvalili. Inače ovo selo nadomak Konjica je napadnuto četiri dana ranije prilikom čega je masakrirano 50 civila, žena, staraca i dece dok je veliki broj žena i devojčica tom prilikom silovano. U nameri da spreče genocid i masakre, hrabri srpski borci uspešno odbijaju glavninu napada u Partizanskoj ulici, a do kraja dana potpuno uništavaju džepove otpora muslimanskih ekstremista u Starom gradu, Puharskoj i Zanatskoj ulici. U borbama je palo 15 boraca vojske i policije. Teško je ranjen proslavljeni komadandir IDČ 43. prijedorske brigade major Zoran Karlica koji je nakon nekoliko dana i preminuo.

Glavni trg u Prijedoru nosi ime po ovom velikom čoveku, humanisti i istinskom heroju a postavljena je i bista kao simbol čovečnosti i poštenja. Svojim zalaganjem za osnovne ljudske vrednosti, Zoran Karlica je ostao upamćen i poštovan do današnjeg dana. Svake godine veliki broj mladih, osnovaca, srednjoškolaca i studenata dolazi pred Zoranov spomenik kako bi odali počast ovom velikom heroju. Osim Srba njegove ljudske gestove poštuju i Bošnjaci i Hrvati, a neki su se i ličnu uključili u odbranu grada te 1992. 

Bio je veliki čovjek, pacifista koji je samo i više od svega želio mir i da se stane sa ratom. To smo željeli i svi mali, obični ljudi. Ali zvijeri zadojeni mržnjom su željeli da se rat nastavi. Zato su i pucali u Zorana. Ostao je upamćen kao simbol dobrote, junaštva i ljudskosti" - kažu Prijedorčani.

Za Zorana Karlicu, koji je podlegao ranama zadobijenim u odbrani grada Prijedora 30. maja 1992. godine i po kojem centralni gradski trg nosi ime, Goran Vranješ kaže da je bio izuzetan čovek i izuzetan komandant, da je od svojih vojnika pravio stabilne borce.

Svima nam je spasavao živote više puta ne dajući da trčimo, da `letimo`, uvijek je govorio: `stani, pripremi, smiri`. I on je prevezen najprije u Banjaluku, pa u Beograd. Vidio sam ga u Banjaluci kad su ga prevozili hodnikom. Bio je svjestan. Kaže: `Gdje si, ranjenik? Opet ti…`, a zvali su me tako još od prvog ranjavanja”, svedoči Goran koji je i sam teško ranjen prilikom napada muslimanskih agresora na Prijedor.

- Zadatak svih nas i mlađih i starijih je da čuvamo sjećanje na gospodina Zorana Karlicu i sve junake koji su nam omogućili da živimo u boljem društvu. Da nije bilo njih, ne bi bilo nikoga od nas jer su oni išli na to da zatru sve srpsko. Oni su napadali grad da stvore islamsku državu, a Zoran i drugi vojnici su branili svoju djecu, svoje porodice i kućni prag. To se nikako ne može izjednačiti. Oslobođenje Prijedora obilježavamo svi, od učenika osnovnih i srednjih škola, do najstarijih veterana. - rekao je medijima Marko, student iz Prijedora.

Sećanje na Zorana najviše neguju njegovi najbliži a Prijedorčanka Zdravka Karlica, Zoranova supruga, na čelu je organizacije koja traga za zarobljenima i nestalima. Njene aktivnosti se tu ne završavaju. Već godinama učestvuje u procesima suočavanja s prošlošću i pronalaska načina za suživot i, konačno, bolji život ljudi u Prijedoru, ali i celoj BiH. Upravo zahvaljujući ovoj neumornoj herojini i istinskom borcu za pravdu i istinu, u Prijedoru se godinama dostojanstveno obeležavaju značajni datumi i održavaju se komemoracije u znak sećanja na ubijene i nestale borce i civile. Kao neko ko je rat preživio u svom gradu, Zdravka je upoznala ono najgore što on nosi – gubitak najdražih. 

Rat u Prijedoru počeo je ranije nego u većem delu Bosne i Hercegovine. U noći 30. aprila 1992. grupa ekstremista ubila je Radenka Đapu, mladića od samo dvadeset godina i to samo zato što je bio Srbin. Tada započinju prvi sukobi. Napetost u gradu je rasla, a zajedno s njom pogoršavala se i ekonomska situacija. Mnoga preduzeća su prestala s radom, usledile su nestašice osnovnih životnih namirnica, lekova, benzina...

Udala sam se za Zorana 1975. godine, iz ljubavi, nakon dugog zabavljanja. Kasnije smo dobili i djecu, dva sina. Mjesec dana prije nego ćemo proslaviti 17 godina braka, on je teško ranjen. To je bilo 30. maja 1992. godine. Moj muž je tada ranjen, a preminuo je 6. juna u 12:30 uveče u Beogradu. Imao je 38 godina. Ujutro 30. maja, probudio me telefon. Neko je tražio mog supruga. Rekla sam da ne znam gdje je. Tada sam čula da se nešto dešava u gradu. Čujem da se puca. Obukla sam se i sišla do komšinice, koja je ispekla kafu. Uzela sam šolju kafe... U tom trenutku sam osjetila da se nešto Zoranu desilo. Ubrzo sam saznala da je ranjen. Kasnije su mi pričali kako se to desilo. Pričali su mi da je to bio napad iz Starog Grada, da je Zoran došao do kafane ‘Obala’, pokušao da uđe, kada je, navodno, bačena bomba koja je njemu pala u krilo.

Kazali su mi da je tu bombu bacio neki Hadžija, momak iz grada kojeg nismo poznavali. Raspitivala sam se za njega. Prvo sam čula da je preživio rat, a onda da je stradao. Kažu da je i on nedavno ekshumiran.
Otišla sam da posjetim Zorana u bolnici u Prijedoru. Odmah je prebačen za Banjaluku. Tamo su nešto otezali sa operacijom, rekli nam da noga mora ići jer je već loše. Bilo je na hiljade gelera od te bombe, ali su mu oni pokušali spasiti noge.

U Banjaluci su mu amputirali nogu i onda ga helikopterom 5. juna 1992. godine prebacili za Beograd, gdje je preminuo. Njegovo tijelo su nakon pet ili šest dana vratili iz Beograda, tako da smo ga, hvala Bogu, uspjeli sahraniti. 
I to mi je bilo mučenje, čekajući hoće li taj avion sletjeti u Banjaluku ili neće. Pitam se samo kako je onima koji čekaju godinama a ne znaju gdje su tijela njihovih najmilijih." - ispričala je ova hrabra i čestita žena pre nekoliko godina za medije. 


Djeca su vrlo teško prihvatila njegovu smrt. Teško je kada dijete nešto zatraži, a tih godina se nije ni imalo. Kada bih rekla da nema, onda kažu: ‘Daje tata živ, bilo bi...’ To boli. Onda se mama strašno potrudi da to ostvari. Njegova majka je isto tako teško prihvatila. Ona je kao i ostale majke, jednako one plaču i jednako njih boli. Sve i jedna. Nije bitno kako se mama zove, nju jednako boli. Tada je bilo vrlo teško. Ne bih željela da se to ikome dogodi, kada shvatiš da ga nema više. Svi mi koji smo preživjeli tragediju možemo da pišemo romane." - dodaje Zdravka.

Ja uvijek kažem ‘luda vremena’ – a da nisu bila, možda bismo sjedili i kafu pili. Sjećam se uvijek Titovih riječi sa kojima je počinjao i završavao govore: ‘Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga.’ Ovo je prelijepa zemlja da bi se dozvolilo da samo mi uživamo u njoj. Žao mi je da smo mi u 20. vijeku dozvolili da do ovog dođe.
Moji sinovi gubitak neće nikad prežaliti. Normalno je da im otac nedostaje. I danas je teško, jer gdje god krenem, bilo na veselje ili žalost, ideš sam.
Često stojim na groblju i razmišljam kako su mnogi otišli pod tu crnu zemlju a da se nikad ni sa djevojkom nisu poljubili. To je nešto strašno. Nakon njegove smrti svaki dan sam godinu dana išla na groblje. Nisam mogla prihvatiti, ali se sad svelo na sedmične odlaske. To mi mnogo pomaže, i osjetim, svaki put kada odem, kao da mi je nešto sa duše palo. - završila je Zdravka svoju ispovest, pomirljivo baš onako kako je i Zoran to činio. 



Коментари

Популарни постови са овог блога

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin. 



Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša. U rano jutro oko 7:30,jedinice 2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH, probijaju liniju fronta, i upadaju u selo Donja Bioča. Odmah na ulasku u selo okrutno  su ubijena dva srpska civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća. 

U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao u kući, sakriven ispod kreveta, dok je Mirjana sa svojom majkom Radmilom Dragičević došla do kućnih vrata, jer …

GORNJA JOŠANICA 1992 : MUSLIMANSKI ZLOČINCI VEZALI DEVOJKE ZA DRVO PA IH SILOVALI I MASAKRIRALI

U nedelju 27. maja biće služen parastos za 73 meštana sela Gornja Jošanica kod Foče koji su masakrirani od strane muslimanskih ekstremista. Do danas niko nije kažnjen





U nedelju 27. maja biće služen parastos za svih 73 meštana srpske nacionalnosti koji su svirepo ubijeni u selu Gornja Jošanica kod Foče. Njih 56-oro je svirepo masakrirano na Nikoljdan 19. decembra 1992. od strane muslimanskih ekstremista - pripadnika zločinačke tzv. Armije BiH pod komandom Zaima Imamovića. 

Među žrtvama tog hladnog, decembarskog dana bila je 21 žena i troje dece od 2, 7 i 10 godina. Najmlađa žrtva muslimanskog terora bila je dvogodišnja Danka Tanović koja je mučena pa upucana vatrenim oružjem a onda i ubijena udarcima kamenom o glavu. Ubijena je sa majkom i bakom. Među žrtvama su bili i brat i sestra - sedmogodišnji Dražen i desetogodišnja Dragana koji su zlostavljani i masakrirani na kućnom pragu zajedno sa roditeljima i komšijama.

Još jedan segment koji masakr u Gornjoj Jošanici čini brutalnim i svirepim…

TOKOM OPSADE ILIJAŠA UBIJENO 1200 SRBA; MEĐU ŽRTVAMA DECA, ŽENE I STARCI

Tokom muslimanske agresije na Ilijaš (1992-1995) život je izgubilo više od 1200 građana srpske nacionalnosti. Ranjeno je više od 2500 ljudi svih uzrasta. Muslimanski agresori su držali Ilijaš pod opsadom pune četiri godine. Ubijali su bez milosti i žene i decu i nemoćne starce. Najmlađa registrovana žrtva imala je nepunih 6 godina, dok je najstarija žrtva u trenutku ubistva imala 93 godine. Tokom opsade Ilijaša ubijeno je i ranjeno stotinu dece. Na području ove sarajevske opštine pripadnici  tzv. Armije BiH počinili su niz teških ratnih zločina od fizičkog zlostavljanja i maltretiranja, zatvaranja u logore, silovanja do ubistava i masovnih egzekucija. Popaljeno je i sravnjeno sa zemljom više desetina srpskih sela, na hiljade kuća i društvenih objekata pod vlasništvom Srba je minirano, spaljeno i uništeno. Valja napomenuti da je porušeno i oštećeno mnoštvo pravoslavnih crkvi, devastirana su pravoslavna groblja a demolirani su i kulturni spomenici stari i po nekoliko vekova.


PRVE ŽRTVE A…